DOBA HEROJA
 
  PARTIZANI
  => Dušan Lazić - U partizanskom Sremu
  => Milan Krdžić - Kolona ranjenika
  => Džavid Husić - Valter nije dočekao
  => Po šumama i gorama
  => Nikola Anić - Oslobođenja Jugoslavije
  => Đorđe Radišić - Za ranjenog druga
  => J. Radovanović - 67 dana Užičke republike II
  => Ivan Šibl - Iz ilegalnog Zagreba
  => Drugi svetski rat
  => Druga proleterska I
  => V.Đ.Kostja - Miodrag Milovanović Lune
  => KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU
  JOSIP BROZ TITO
  JUGOSLAVIJA
  YU MARKSISTI
  NASLOVNA
  KNJIGA GOSTIJU
  LINKOVI 678
  NA DANAŠNJI DAN '41-45
  LINKOVI
  RODOLJUB COLAKOVIC - ZAPISI IZ OSLOBODILACKOG RATA
Nikola Anić - Oslobođenja Jugoslavije

OFENZIVA PRODORA NOVJ U SRBIJU

Na jugoslavenskom ratištu u sastavu NOVJ-a djelovalo je sredinom 1944. godine 12 korpusa s ukupno 40 divizija i više samostalnih brigada i partizanskih odreda – ukupno oko 400.000 boraca. Narodnooslobodilački rat buktio je u svim krajevima Jugoslavije. Čvrsto je vazao za sebe tri neprijateljske armije, odnosno 11 korpusa sa 51 divizijom – ukupno oko 870.000 vojnika. Od toga su 24 divizije bile njemačke, a devet ih jebilo bugarskih. Osim toga, u Grčkoj se još nalazila grupa armija ''E'' sa 350.000 vojnika, koja se u svako doba mogla pojaviti u Jugoslaviji. Zadržavanje krupnih njemačkih snaga na Balkanu i poslije poraza Nijemaca u Sovjetskom Savezu sredinom 1944. nije odgovaralo stvarnoj situaciji Njemačke u to vrijeme. Berlin je, međutim, htio da se s tako jakim snagama suprostavi eventualnom pokušaju savezničkog iskrcavanja Balkan; da utječe na držanje Bugarske i Rumunjske; da osigura neutralnost Turske; da razbije NOVJ-a koja mu je značila veliku opasnost, pogotovo ako bi Crvena armija prodrla u područje Dunava i ako bi se saveznici pojavili na obalama Jadrana.

Srbija je za Nijemc imala posebno vojno – političko značenje. To je, prije svega, bilo zbog komunikacija koje iz doline Save i Dunava vode prema jugu i jugoistoku prema Grčkoj, Albaniji, Bugarskoj i Rumunjskoj, a zatim i zbog sirovinskih baza za njemačku ratnu privredu, posebno zbog sirovina iz rudnika u Boru, Trepči i Majdanpeku. Zato je njemačka vrhovna komanda smatrala da se Srbija mora odbraniti i sačuvati za Nijemce pošto-poto. S tom je svrhom i angažirana grupa armija ''F'' na čelu s feldmaršalom Maximillianomvon Weichsom, čije se sedište nalazilo u Beogradu. Nijemci su računali i s bugarskim okupacionim trupama, ukupn oko 90.000 ljudi, i s angažiranjem četnika Draže Mihajilovića, jer su znali da za četnički pokret i političke snage koje su stajale iza njega odbrana Srbije u ovoj fazi rata prestavlja presudno pitanje i da će se zqato odlučno angažirati protiv narodnooslobodilačkog pokreta.

I za NOP je Srbija u tom periodu rata imala odlučujuće značenje. Prije svega, trebalo je na tom području razbiti četničko-nedićevske vojne formacije i njihov aparat. Iako su bile stvorene većinom prisilnom mobilizacijom, uz punu podršku i pomoć okupatora, te su formacije predstavljale još jednu snagu na koju se domaća i strana reakcija oslanjala u borbi protiv NOP-a. Iništenje tih formacija u Srbiji bilo je nužno i zbog pune afirmacije NOP-a kao odlučujuće općejugolsavenske vojno-političke snage. U to su vrijeme, naime, zapadni saveznici još uvijek računali da je srpski narod uz pokret Draže Mihajilovića, odnosno uz monarhiju, i da će pomoću rakcionarnih snaga u Srbiji moći utjecati na konačno društveno uređenje Jugoslavije.

Uprkos strahovitom teroru okupatora i kvislinških snaga, narodnooslobodilački pokret u Srbiji snažno se razvijao. Samo od 20. lipnja 1944. godine formirano je u jugoistočnoj Srbiji pet divizija NOVJ-a. One su ozbiljno ugrožavale pozicije okupatora i četnika, koji su zbog toga, angažirali sve raspoložive snage da bi bar pokišali spriječiti daljnje jačanje NOP-a. Trebalo je, dakle, glavninom oslobodilačke vojske prodrijeti prema Srbiji kako bi se srpskim divizijama što prije pružila potrebna pomoć i omogućio nesmetan razvoj narodnooslobodilačkog pokreta. Osim toga, u Srbiji su se nalazile znatne rezerve u ljudstvu i materijalnim dobrima za popunu starih i forimranje novih divizija i korpusa. Ne bez razloga, računalo se i s tim da će snažni udar po okupatorskim i kvislinškim snagama u Srbiji utjecati na držanje bugarskih okupatorskih snaga, koje su se već počele kolebati. Time bi se znatno olakšalo daljnje jačanje NOP-a u Makedoni a i razvoj oslobodilačke borbe u Bugarskoj.

Značenje Srbije bilo je i u tome što bi se prodorom jačih oslobodilačkih snaga i njihovim izbijanjem na obale Dunava stvorili uvijeti za povezivanje jugoslavenskog ratišta s Crvenom armijom, koja je nadirala prema Rumunjskoj i Bugarskoj, a time i za stvaranje jedinstvene savezniče fronte. A od toga su Nijemci posebno strahovali. I upravo zbog tih razloga Vrhovni štab je od početka 1944. sistematski pripremao plan da, u pogodnom trenutku, s područja istočne Bosne, Sandžaka i Crne Gore prodre u Srbiju.

U proljeće iste godine činilo se da je vrijemeda se plan i ostvari. Zamisao je bila da se najprije na prilazima Srbije – u Crnoj Gori, istočnoj Bosni i Sandžaku – prikupe dovoljno jake snage i prodru u Toplicu. Time bi se ojačala grupacija pod komandom Glavnog štaba Srbije, s kojim bi onda snage koje su prodrle u Srbiju zajednički nastupale u zapadnu Srbiju i Šumadiju. Dio snaga krenuo bi prema istočnoj Srbiji i dolini Dunava u susret Crvenoj armiji. Za taj poduhvat angažirana je Operativna grupa divizija sastavljena od 2. proleterske, 2. i 17. divizije, zatim 1. proleterski korpus (1. i 6. divizija) i 12. vojvođanski korpus (16. i 36. divizija), kojemu su kao pojačenje trebale stići 11. krajiška i 28. slavonska divizija. Za osiguranje ovog prodora prikupljen je u Crnoj Gori 2. udarni korpus sa 3, 29. i 37. divizijom, a u istočnoj Bosni 3. udarni korpus (27. i 38 divizija).

U južnoj i istočnoj Srbiji u tosu vrijeme već djelovale 21, 22, 23, 24 i 25. divizija, koje su kasnije ujedinjene u 13. i 14. korpus.

Frupiranje snaga NOVJ-a u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Sandžaku, kao i pojačana aktivnost jedinica u Srbiji, nisu promakli neprijatelju. Zbog toga je Berlin, na prijedlog feldmaršala von Weichsa, odlučio da izvede više ofenzivnih operacija. Htjeli su, svakako, spriječiti prodor jačih snaga NOVJ-a iz Crne Gore i Bosne u Srbiju, a istodobn razbiti gruapaciju oko Glavnog štaba Sribije i time – kako su mislili – širenje NOB-a u Srbiji. Nijemci su planirali da razviju veće operacije na tri područja: u južnoj Srbiji, u istočnoj Bosni, u Crnoj Gori i Sandžaku. Von Weich je angažirao njemačke, bugarske i četničke snage koje su već bile u Srbiji, Crnoj Gori i istočnoj Bosni.

Njemačko-bugarsko-četnička tzv. topnička-jablanička operacija počela je sredinom srpnja 1944. Cilj joj je bio da uništi divizije NOV-a u Srbiji. Iako su Nijemci uspeli potisnuti neke jedinice, pet divizija NOV-a u južnoj Srbiji uspješno je izbijeglo uništavajuće borbe, a zatim prešlo u napad.

Uporedo s akcijom u Toplici i Jablanici, Nijemci su poduzeli napad na snage u istočnoj Bosni, s namjerom da ih odbace s tog područja i spriječe njihov prodor u Srbiju. Pripremali su istodobno ofenzivu protiv jedinica NOVJ-a u Crnoj Gori, poznatu kao andrijevička operacija. Jedini uspjeh nerijatelja bio je u tome što je za nekoliko dana odgodio prodor svježih snaga NOVJ-a u Srbiju i time otežao položaj jedinica oko Glavnog štaba Srbije.

Prva je prema Srbiji krenula Operativna grupa divizija koje su bile prikupljene u rajnonu Berana. Njima je naposredno rukovodio drug Tito s Visa, a njihov je zadatak bio da od Berana krenu prema Novom Pazaru i rijeci Ibru, da zatim prijeđu rijeku i razbiju okupatorske i četničke snage na prostoru Kopaonika, Župe i Toplice te da se povežu sa srpskim divizijama u južnoj Srbiji. Pošto ovim snagama pruže potrebnu pomoć, trebalo je da nastave prodor na sjever, preko Zapadne Morave prema Rudniku i Suvoboru u susret 1. proleterskom i 12. korupusu, koji će onamo stići iz istočne Bosne i Crne Gore.

Nakon poraza kod Andrijevice, njemačke jedinice u sjevernoj Crnoj Gori i Sandžaku bile su demoralizirane i nisu predstavljale neku osobitu snagu sposobnu da spriječi prodor Operativne grupe. Tako se Operativna grupa već prvih dana kolovoza pojavila u dolini Ibra. Tada, točnije 3. kolovoza ujutro, komandant njemačkog 14. puka 7. SS divizije ''Princ Eugen'' naredio je svojim komandantima bataljona da ''pošto-poto spriječe prodor neprijatelja na istok''. Međutim, navečer tog dana Operativna grupa divizije je širokom frontom, služeći se i najprimitivnijim sredstvima, forsirala rijeku Ibar, desetkovala njemačke, četničke, bjelogardijske i bugarske snage, izbila na Kopaonik i počela prodor prema Toplici. Nijemci su se našli u dilemi što da rade, kako da angažiraju snage kojim su raspolagali u dolini Ibra, kamo je – u Kosovsku Mitrovicu – već pristizala iz Grčke njemačka 1. brdska divizija. Za to vrijeme Operativna grupa divizija nastavila je uspješne borbe s četnicima, Bugarima i Nijemcima na području Župe i u dolini Toplice. U drugoj polovici kolovoza, u rajonu Kuršumlije, uspostavila je neposrednu vezu s divizijama oko Glavnog štaba Srbije. Te su divizije u to vrijeme svojim akcijama vezale na sebe krupne neprijateljske snage i time olakšale brz prodor Operativne grupe divizija u Srbiju.

Oslobođenjem značajnog teritorija i spajanjem sa snagama Glavnog štaba Srbije, Operativna Grupa divizija potpuno je izvršila prvi dio svoje zadaće. Njezini uspjesi imali su izvanredno veliko značenje za daljnji razvoj događaja u čitavoj Srbiji. Razbijanje četničkih korpusa na Kopaoniku, kao pokretne i udarne snage Draže Mihajilovića, značilo je težak udar za četnički pokret u cjelini. Situacija se bitno promjenila u korist NOP-a. Narod je masovno stupao u NOVJ. Formirane su nove brigade i divizije. Oslobođen je prostran teritorij, a jedinice su krenule u susret Crvenoj armiji prema Dunavu, gdje su partizaski odredi i druge jedinice NOVJ-a već držali znatna oslobođena područja.

Nijemci, iako zbunjeni brzinom razvoja događaja, odlučili su poduzeti nove ofenzive protiv snaga NOVJ-a u južnoj Srbiji, istočnoj Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori. Protiv Operativne grupe divizija i jedinica Glavnog štaba Srbije angažirali su Bugare, preostale četničke snage i neke svoje manje jedinice, dok su se glavninom uputili u istočnu Bosnu, Sandžaki i Crnu Goru da razbiju 1. proleterski i 12. korpus, koji su se pripremali za upad u Srbiju, kao i 2. i 3. korpus, koji su osiguravali teren na kojem su se rasporedile udarne snage Vrhovnog štaba za prodor. Njemački komandant von Weichs povjerio je izvođenje ove ofenzive komandantu 2. oklopne armije generalu de Angelisu, a čitav operacijski plan dobio je šifrirani naziv ''Rubezahl'' (ime šumskog diva iz njemačkih bajki), dok se u našoj historiografiji naziva durmitorska operacija.

Uočavajući namjere Nijemaca, Vrhovni je štab blagovremeno naredio snagama u Srbiji, Crnoj Gori, Sandžaku i istočnoj Bosni da izbjegavaju frontalne borbe i sačuvaju udarnu snagu jedinica za ostvarnje glavnog zadatka, tj. za prodor u Srbiju. Zbog toga je Vrhovni štab donio raniji prijedlog štaba 12. korpusa da se na odsjeku Foča-Bastasi prebaci preko Drine, gdje bi ga prihvatila 1. proleterska divizija, a zatim da s 1. korpusom prodre u Srbiju.

Četvrtog kolovoza 1944. počeo je pokret 12. korpusa zajedno sa 6. proleterskom diviziom prema Foči. Istodobno je 3. korpus krnuo s planine Javora prema Vlasenici da bi svojim operacjama vezao na sebe jače neprijateljske snage i time olakšao pokret 12. korpusa prema Srbiji. U sastav 3. korupsa ušla je i 11. krajiška divizija, koja je po naređenu Vrhovnog štaba jugozapadno od Modriče prešla rijeku Bosnu i došla u istočnu Bosnu.

Pokret 12, korpusa odvijao se pod izvanredno teškim uvjetima. Teren je bio teško prohodan, a Nijemci su pomoću radio-goniometrijskih aparata i radio-prislušne i kriptografske službe otkrili pokret korpusa, pa su zauzilmali položaje na komunikacijama preko kojih je 12. korpus morao prelaziti. Na nekim komunikacijama, kao što je put koji vodi od Sokolca prema Han-Pijesku, jedinice 12. korusa morale su prihvatiti žestoke borbe da bi se mogle probijati dalje. Kada je 12. korpus prešao cestu Foča-Kalinovik, uputio se prema Drini s namjerom da je prijeđe pokraj Foče. Kako su Nijemci priluškivanjem radio-veze štaba s Vrhovnim štabom znali za tu namjeru, postavili su ondje 7. SS diviziju ''Princ Eugen'', koja je dočekala Vojvođane i odbacila ih s Drine. Komanda 12. vojvođanskog korpusa promijenila je zatim prijašnju odluku i naredila pokret prema Zelengori i Pivi. Nastupajući preko Zelengore, 12. korpus je 15. kolovoza prešao Pivu kod Mratinja i izbio na Pivsku planinu. S premorenim jedinicama i više od 600 teških ranjenika, 12. korpus se sredinom kolovoza našao u predjelu opustošene Pive, upravo kada je neprijatelj već počeo pokrete zbog stezanja obruča oko slobodnaog teritorija u Crnoj Gori i oslobodilačkih snaga koje su djelovale s tog teritorija. Nijemci su za tu operaciju angažirali 7. SS diviziju ''Princ Eugen'', 1. brdsku diviziju i 181. diviziju, četnike i muslimansku kvislinšku miliciju.

Nijemci su očeli napad 12. kolovoza i već sutradan zauzeli Berane i Andrijevici, a onda Matoševo i izbili pred Kolašin i Mojkovac. U skladu s direktivom Vrhovnog štaba, snage NOVJ-a nisu se upuštale u frontalne borbe. Osnovni zadatak bio im je da što duže drže Nijemce, kako bi se dobilo potrebno vrijeme da se prikupe ranjenici i savezničkim avionima evakuiraju u Italiju. Svim jedinicama na tom području naređeno je da svoje ranjenike hitno upute na aerodrom Negobuću kog Žabljaka. Kada je, međutim, taj aerodrom bio ugrožen, naređeno je prebacivanje ranjenika u Pivu na improvizirani aerodrom kod sela Brezne blizu Šavnika. Za to su vrijeme dijelovi 2. i 12. korpusa vodili žestoke borbe da bi omogućili da se 1080 ranjenika prikupi i evakuira. Oko 36 savezničkih aviona pod zaštitom 50 lovaca uspijelo je 23. kolovoza evakuirati ranjenike u Italiju. Poslije toga jedinice NOVJ-a nisu više bile vezane za taj teren i mogle su slobodno manevrirati. Dvanaesti korpus krenuo je na sjever preko Zelengore i Jahorine prema Starom Brodu na Drini da bi se pripremao za prijelaz u zapadnu Srbiju. Istodobno je i 6. lička divizija prešla Taru i krenula na Zlatibor u sastav 1. proleterskog korpusa. Time je završene operacija ''Rubezahl'', posljednja veće njemačka ofenziva na jugoslavenskom ratištu, a snage 1. proleterskg i 12. vojvođanskog korpusa mogle su sada krenuti u Srbiju.

U noći između 20. i 21. kolovoza 1. proleterska divizija prešla je rijeku Lim kod Manastirske banje, razbila četnike, oslobodila Priboj i krenula prema Zlatiboru. Slijedećih dana pridružile su joj se 6. lička i 37. sandžačka divizija. Ispred snaga NOVJ-a našla se, međutim, 24. bugarska divizija, koja je organizirala čvrstu odbranu na Palisadu. Iako je Vrhovni štab naredio da se snage ne upotrijebe i ne troše s Bugarima na Palisadu, jedinice 1. proleterske divizije izvršile su nekoliko napada i ne samo skršile bugarsku odbranu nego uništile cijelu 24. diviziju. Uz gubitke od 700 mrtvih i ranjenih, Bugari su napustili Palisad. Prvom proleterskom korpusu bio je otvoren put ptema Arilju i Požegi, kaom je dospio na početku rujna.

Dok je 1. proleterski korpus krčio prodor za Srbiju bez većih zastoja i težih oružanih konfrontacija s neprijateljem, dotel su se jedinice 12. korpusa probijale u višednevnim dugim marševima i, tako reći, danonoćnim borbama. Vrhovni štab stalno je brinuo o stanju toga korpusa i naredio da ga se redovito i što bolje opskrbljuje zračnim putem. Osim toga maršal Tito naredio j komandi 1. proleterskog korpusa da prihvati prijelaz 12. korpusa na sektoru Starog Broda na Drini. Vojvođanske jedinice su, uprkos snažnom njemačkom i četničkom otporu, 5. i 6. rujna prešle Drinu, prebacile se na desnu obalu rijeke i krenule prema planini Tari. Tamo su se spojile s 1. proleterskim korpusom.

Sada su se u Srbiji okupile krupne snage NOVJ-a – Operativna grupa divizija, 1. proleterski, 12. vojvođanski i 13. i 14. srpski korpus. S takvim snagama Vrhovni štab je potpuno preuzeo inicijativu. Počelo je, u pravom smislu riječi, protjerivanje neprijatelja s tla Jugoslavije. U snažnom borbenom napredovanju, jedinice NOVJ-a spojile su se s jedinicama Crvene armije, koje su 6. rujna kod Turnu Severina izbile na granicu Jugoslavije. Oslobođen je veliki dio Srbije. Gotovo svakog dana neko je mjesto dočekalo u slavlju svoje oslobodioce – Titove partizane. Njemačka vrhovna komanda zapala je i na toj fronti u težak položaj. Bila je primorana da grupu armija ''F'' iz Grčke usmjeri na vardarsko-ubarsko-sandžačku liniju, koja joj nije pružala izgleda za neke operativne prednosti.

Još potkraj kolovoza drug Tito je s Visa uputio generalu Peki Dapčeviću, komandantu 1. proleterskog korpusa, direktivu u kojoj je upozorio na novu situaciju i zadatke jedinica NOVJ-a u Srbiji. Upozorio je da predstoji povlačenje Bugara iz Srbije, da se uskoro može ostvariti veza s Crvenom armijom, da je nastuplia demoralizacija kod četnika i nedićevaca, da su Nijemci zeuzeti na sve strane i da će se daljnji događaji odvijati brzo. Zbog toga – preporučio je Tito – valja brzo raditi i vješto manevrirati trupama i ne treba prolijevati krv i gubiti vrijemo oko nekog utvrđenog gradića... ''za nas je važno dobiti pozicije na terenu, što šire to bolje. Sada je bitno ovladati strategijskom gredom Rudnik – Suvobor – Sokolska planica – Cer radi razbijanje osnovnih četničko—nedićevskih snaga, bržeg prodiranja ka Šumadiji i Beogradu, radi dobijanja sigurnog oslonca za naše trupe, stvaranja uslova za novu mobilizaciju i dobijanje vojničkog i političkog efekta...'' Istodobno, Tito je naredio Glavnom štabu Srbije da operira u južnoj i istočnoj Srbiji, a da se u zapadnu Srbiju uputi Operativna grupa divizija.

Koliko je Vrhovni štab bdio nad razvojem vojno—političke situacije u Srbiji, najbolje se vidi iz toga što je još jedanput, 5. rujna, skrenuo štabu 1. proleterskog korpusa pažnju na to da treba brzo upasti u Šumadiju i zapadnu Srbiju, da je osnovno razbiti nedićevsko—četničke snage i njihov aparat, jer će time onemogućiti sve kombinacije rakcinarnih snaga u zemlji i inozemstvu.

Na temelju tih stavova Vrhovnog štaba počelo je nastupanje 1. proleterskog i 12. vojvođanskog korpusa prema Povljenu, Maljenu i Suvoboru. Glavne četničke snage, jačine oko 9.000 ljudi, bile su grupirane na prostoru: Požega, Jelova gora, Kosjerić. Četnici su htjeli pošto—poto spriječiti prodor jedinica NOVJ-a na sjever. Devetog rujna 1. proleterski korpus potpuno je razbio četničke snage i prisilo ih da se u neredu povuku prema Maljenu i Suvoboru. Do večeri 11. rujna bili su zauzeti i Maljen i Suvobor, a jedinive su izbile u dolinu Ljiga i pred Valjevo. U isto vrijeme je 12. korpus s Tare krenuo prema Povljenu i dolini Jadra, razbio četničke snage te 12. rujna stigao u Jadarsku dolinu.

Šestog rujna je i Operativna grupa divizija počela svoj pokret. U njezin sastav, umjesto 2. proleterske divizije, koja je stavljena pod komandu Glavnog štaba Srbije, ušla 21. srpska divizija. Jedinice su krenule iz šireg rajona Aleksandrovca preko Željina, Čemerne, Guče i Užičke Požege prema Rudniku. Pošto je Operativna grupa ponovo prešla rijeku Ibar, njezina 5. krajiška divizija napredovala je prama Ivanjici, a 17. istočnobosanska i 21. srpska divizija preko Čemerne prema Guči. Nakon oslobođenja Guče i Arilja jedinice su preko Ovčarsko—kablarske klisure napredovale prema Gornjem Milanovcu, jer im nije uspjelo da brzo osvoje Požegu i Užice, kamo su stigli dijelovi 7. SS divitije ''Princ Eugen''.

Takosu se polovicom rujna 1944. mogle spojiti tri velike grupacije NOVJ-a u zapadnoj Srbiji, i to Operativna grupa divizija, 1. proleterski i 12. korpus. Tolika oružana sila bila je sposobna da potpuno oslobodizapadnu Srbiju, da upadne u Šumadiju i posavinu i da se približi Beogradu. U pozadini njemačke fronte djelovale su tada 2. šumadijska brigada, 1. šumadijski i Kosmajski partizanski odred.

Do kraja rujna glavna grupacija NOVJ-a koja je prodrla u Srbiju oslobodila je Bornji Milanovac, Aranđelovac, Lazarevac, Lajkovac, Valjevo i Krupanj, razbila četnike i Nijemce na tom prostoru i stvorila najpovoljije uslove za nastupanje prema Beogradu, odnosno Velikoj Moravi. Od tih snaga Vrhovni je štab sredionom rujna 1944. formirao 1. armijsku grupu, u sastav koje je ušao 1. proleterski korpus, Operativna grupa sastavljena od 5. krajiške, 17. istočnobosanske i 21. srpske, te 12. udarni korpus. Devet divizija našlo se nadomak Beograda u očekivanju da počne bitka za oslobođenje glavnog grada.


BEOGRADSKA OPERACIJA

U noći od 18. na 19. rujna 1944. maršal Tito je, naprimjetno od zapadnih savezničkih misija, odletio avionom u Moskvu da bi se sastao s najvišim sovjetskim političkim i vojnim rukovodiocima. Ovakav dogovor bez učešća ostalih savezničkih strana, naravno, nije odgovarao zapadnim velikim silama, pa je Churchil u nekoliko navrata tome i prigovorio. Dogovor je, međutim bio neophodan, jer je trebalo postići sporazum o zajedničkim operacijama NOVJ-a i Crvene srmijeu nakim sjeveroistočnim krajevima Jugoslavije i o oslobođenju Beograda. Tim se sporazumom Vrhovna komanda Crvene armije obavezala da će na tlu Jugoslavije, gdje se budu nešle sovjetske jedinice, poštovati organe narodne vlasti i administraciju Nacionalnog komiteta. Moskva je, dalje, obećala naoružanje i opremu za 12 divizija NOVJ-a, kao i kompletne dvije zrakoplovne divizije. Sporazum postignut u Moskvi perfektuiran je u Beloj Crkvi 16. listopada 1944. između maršala Tita i maršala Tolbuhiona, komandanta 3. ukrajinske fronte.

Na temelju odobrenja Nacionalnog komiteta oslbođenja Jugoslavije, iz Bugarske i Rumunjske počele su prodirati jedinice Crvene armije u istočnu Srbiju i Vojvodinu. Odmah su stupile u dodir s jedinicama NOVJ-a i zajednički nastavile operacije prema Nišu, Zapadnoj Moravi i kroz Vojvodinu. Za to vrijeme jedinice 1. armijske grupe NOVJ-a već su izbile u blizinu Beograda, odnosno stigle na liniju Topola—Mladenovac—Obrenovac. Iz Craiove u Rumunjskoj, gdje se maršal Tito zaustavio po povratku iz Moskve, poslao je 6. listopada u štab 1. armijske grupe u Aranđelovac brzojav kojim je naredio da 1. armijska grupa zajedno s trupama Crvene armije sudjeluje u napadu na Beograd. U brzojavu je precizirano da je želja Vrhovnog komandanta, a s tim su se složili i Sovjeti, da u Beograd prvo uđu jedinice NOVJ-a. Ujutro 11. listopada sastale su se kod Smederevske Palanke jedinice 1. armijske grupe i 68. streljački korpus Crvene armije. Stvoreni su uvjeti za konačni raspored i izvođenje beogradske operacije.

Još dok su se vodile borbe u Rumunjskoj, oko Iasija i Kišineva, i kada je Crvena armija počela prodirati prema Bukureštu i bugarskoj granici, njemačka vrhovna komanda odlučila je da iz Grčke izvuče svoju grupu armija ''E'' koja je brojala oko 350.000 vojnika. Trebalo je da se najpre izvuku prema Beogradu i organiziraju odbranu na Zapadnoj i Velikoj Moravi. Kako su im jedinice NOVJ-a presjekle putove za povlaenje vardarsko—moravskim pravcem, sijela njemačka grupacija iz Grčke morala se probiti preko Kosova. Kad ni tamo nije uspjela, krenula je preko Sandžaka i Crne Gore. Nijemci su stalno poklanjali veliku pažnju rajonu beograda kao značajnom operativno—stratškom čvoru i vojnom uporištu u daljnjim planovima za organiziranje stabilne fronte južno od Dunava i Save. Naime, ad Beograda bi značio otvorena vrata za prodor jedinica NOVJ-a i Crvene armije u Panonsku nizinu. Kada je postalo jasno da se grupa armija ''E'' neće moći probiti do Beograda na vrijeme, ako to uopće još bude mogla, armijskoj grupi ''Felber'', potčinjenoj 2. oklopnoj armiji, neređeno je da brani Beograd. Zbog neočekivano brzog nastupanja jedinica NOVJ-a i Crvene armije prema Beogradu, armijska grupa ''Felber'' bila jerazbijena na dva dijela. Jedan dio, korpusna grupa ''Stettner'', ostala je istočno od velike Morave, a druga korpusna grupa, ''Schneckenburger'', primila je odbranu Beograda od Obrenovca preko Mladenovca do Smedereva. U njezinom sastavubilo je oko 40 pešadijskih i 4 tenkovska bataljona, oko 200 oruđa zemaljske i protuavionske artiljerije, ukupno oko 30.000 vojnika. Nijemci su pripremili Beograd za odbranu i pretvorili ga u utvrđen mostobran, koji su trebale uporno braniti posadne snage dok ne stigne korpusna grupa ''Stettner'' i jedinice grupe armija ''E'' iz Grčke. Od Save i Dunava organiziran je odbrambeni pojas s jako utvrđenim uporištima na Čukarici, Banovu brdu, Košutnjaku, Dedinju, Banjičkom visu, Konjarniku i Velikom Vračaru. Iskopano je bezbroj rovova, a na svim beogradskim trgovima i važnim raskrsnicama podignuti su bunkeri. U samom Beogradu Nijemci su posebno organizirali odbranu Kalemegdana, Terazija, okolice Savskog mosta, zatim u bloku zgrada ministarstva na raskrižju Nemanjine ulice i Ulice kneza Miloša te oko glavne željezničke stanice. Sve je bilo ''posuto'' minama, isprepletano žičanim prekama, ''načičkano'' artiljerijskim oruđima, čak i najvećih kalibara.

Prema Beogradu, u ofenzivnom nastupanju kroz Šumadiju, kretala se 1. armijska grupa, u sastavu koje su bili 1. proleterski korpus, 12. vojvođanski korpus i 23. srpska divizija. Prva armijska grupa imala je 10 divizija od 50.000 boraca potpuno priprmljeni da oslobode glavni grad svoje zemlje.

Od snaga Crvene armije u beogradskoj operaciji sudjelovao je 4. gardijski mehanizirani korpus iz 3. ukrajinske fronte, u sastavu kojeg su bile 36. tenkovska, 13, 14. i 15. mehanizirana brigada. U beobradskoj operaciji angažirano je još pet sovjetskih divizija, i to 73, 74, 75, 233, 236. i djelovi 109. streljačke divizije. Kopnene snage koje su napadale Beograd podržavao je sovjetski 9. mješoviti aviokorpus 17. zrakoplovne armije, a na Dunavu djelovi Dunavske ratne flote.

Napad na Beograd izveden je u pet kolona. Prema Malom Mokrom lugu i Zvezdari išla je 5. krajiška divizija. Od Avale preko Banjičkog visa i Dedinja nastupala je 1. proleterska divizija i jedinice sovjetskog 4. gardijskog mahanizovango korpusa. Šesta proleterska divizija išla je prema Topčideru, 11. krajiška na Žarkovo i Banovo brdo, a 16. vojvođanska prema Čukarici. Za blokiranje njemačkih snaga u Obrenovcu angažirana je 36. vojvođanska divizija.

Borbe su počele 11. listopada, kada su u širokoj fronti krenule u napad jedinice 1. armijske grupe sa sovjetskim 4. gardijskim mehanizovanim korpusom. Do 14. listopada savladan je vanjski otpor neprijatelja, i jedinice su stigle na prilazu gradu. Ujutro 14. listopada održan je zajednički sastanak štaba 1. armijske grupe NOVJ-a i štaba sovjetskog 4. mehanizovanog korpusa, gdje su na temelju postojećeg operacijskog plana usklađene zajedničke operacije u neposrednim borbama za oslobođenje Beograda. Dogovoreno je da se probije njemačka odbrana na uskom prostoru na Banjičkom visu i Dedinju, a da se, zatim, brzo prodre preme Autokomandi i Slaviji na Kalemegdan. Savski most treba zauzeti iz pokreta i presjeći njemačke snage u gradu na dva dijela. Nakon toga treba početi borba za uništavanje izoliranih i odsječenih njemačkih snaga i potpuno osloboditi grad.

Neposredni napad na Beograd počeo je 14. listopada 1944. godine, pošto je više od 300 artiljerijskih oruđa i minobacača i 24 ''kaćuše'' sručilo vatru na otporne točke nepijatelja na južnom prilazu Beogradu. Jedinice 1. proleterske divizije, zajedno sa sovjetskim jedinicama – 36. tenkovskom i 13. mehaniziranom brigadom – krenule su u odlučan napad na Banjicu i Dedinje. Poslije višesatne borbe savladale su otpor neprijatelja i krenule prema Slaviji i Mostaru, a 15. listopada izbile pred zgradu Narodne skupštine i glavne pošte i stigle nadomak Terazija. U isto vrijeme brigade 6. ličke divizije izvršile su najpre napad na Topčider, a onda krenule prema Mostaru i stigle do Nemanjine ulice i blizu glavne željezničke stanice,koju je napadala sovjetska 13. mehanizirana brigada. Šesnaesta vojvođanska divizija savladal je uvečer 14. listopada njemački otpor u Makišu i izbila do Čukarice. Na Banovo brdo, poslije zauzimanja Žarkova, izbile su jedinice 11. krajiške divizije. Na Čukarici su se vodile posebno žestoke borbe kod tvornice šećera, oko crkve, škole i željezničkog tunela, gdje su angažirane i jedinice 6. ličke divizije. Na sasvim drugom kraju Beograda, duž Smederevskog puta, borci 5. krajiške divizije zauzeli su noću od 14. na 15. listopada Mali mokri lug. Sutradan su prodrli Ulicom kralja Aleksandra (sada Bulevar revolucije) i stigli do zgrade Tehničkog fakulteta i na stanicu Dunav. Kod Vukovog spomenika uništena je jedna njemačka motorizirana kolona, a na Velikom Vračaru krajišnici su sa sovjetskom 14. mehaniziranom brigadom slomili jedan od najjačih njemačkih odbrambenih položaja na istočnom kraju Beograda.

Čim su se jedinice NOVJ-a i Crvene armije pojavile na beogradskim ulicama, veliku pomoć pružili su građani, a posebno omladina. Među njima isticale su se borbene grupe koje je beogradska partijska organizacija formirala ranije, a bile su poznate pod šifrom ''K'', ''S'' i ''D''. U njima je bilo oko 2.000 naoružanih radnika i omladinaca.

Za prva dva dana borbi, 14. i 15. listopada, zauzeto je nekoliko snažnih neprijateljskih položaja i utvrđenih točaka, kao što su Žarkovo, Banovo brdo, Topčidrer, Dedinje, Banjački vis, Voždovac, Konjarnik i Veliki Vračar. Borbeni položaji nalazili su se sada na liniji: glavna željeznička stanica – blok zgrad u Ulici kneza Miloša – Terazije – Narodna skupština – botanički vrt – željeznička stanica Dunav. Ali baš tada iz rajona Smedereva prodirala je njemačka grupacija od oko 20.000 vojnika (2. puk ''Brandenburg'' i borbena grupa ''Wittmann'') iz sastava njemačke 1. brdske divizije. Ta je grupacija namjeravala da se u Beogradu spojki s ostalim njemačkim jedinicama. Ispred tih nadmoćnih njemačkih snaga nisu se tada nalazile neke jače snage NOVJ-a ni Crvene armije, pa su Nijemci 15. lstopada 1944. izbili u Grocku, samo 30 km od Beograda. Jedna njemačka motorizirana kolona stigla je istog dana popodne čak do Malog mokrog luga i tu se sukobila s 5. krajiškom divizijom.

Ocjenivši opasnost koja je prijetila od njemačkih snaga iz Smedereva, štabovi 1. armijske grupe NOVJ-a i sovjetskog 4. mehaniziranog korpusa poduzeli su hitne mjere da se spriječi daljnji prodor tih snaga, odnosno da se one okruže i unište. Odmah je naređno 21. srpskoj diviziji, koja se nalazila u rezervi u rajonu Avale, da zatvori smederevsku cestu, a 5. krajiškoj diviziji da se glavninom, zajedno sa sovjetskom 14. mehaniziranom vrigadom, okrene prema Velikom mokrom lugu. Nijemci su jurišali na položaje naših i sovjetskih jedinica i uspjeli se uklještiti prema Konjarniku, Cvetkovoj mehani i Velikom Vračaru. Jedna njemačka kolona prodrla je čak dao prvih kuća u Ulici kralja Aleksandra, ali je potisnuta prema školi ''Vojislav Ilić'' i tu okružena i uništena. Do Velikog Vračara stigla je i 12. vojvođanska brigada, koja se sovjetskim brodovima prebacila iz Banata na desnu obalu Dunava. Na taj je način 16. listopada osujećen pokušaj Nijemaca da prodru u Beograd. Sutradan, 17. listopada, Nijemci su, međutim, pokušali obnoviti napad na Kumodraž, ali su protunapadom odbijeni i stijšnjeni na uzak prostor uz Dunav duž ceste Grocka – Boleč. Opterećeni glomaznom tehnikom, ostali su bez izgleda da će se moći probiti u Beograd. Zbog toga je komandant njemačke 1. brdske divizije, koji je komandovao cijelom smederevskom grupacijom, odlučio da napusti teško naouružanje i motorizaciju i da se pješadom probije prema pontonskim prijelazima preko Save u rajon Čukarice. Formirao je tri borbene grupe, i u noći od 17. na 18. listopada krenuo u napad. Oko njega su se, međutim, našle svježe snage NOVJ-a i Crvene armije, dovučene iz rezerve i iz Beograda, i blokirale njegovu namjeru. Ujutro 18. listopada neke su njemačke jedinice, doduše, zauzele selo Zuce i izbile do Avlale, ali su tu zaustavljene i izložene snažnom djelovanju sovjetske artiljerije i avijacije. Iako opkoljeni i tučeni sa svih strana, bez ikakvih izgleda za proboj, njemački komandanti su ipak odbili ultimatum za kapitulaciju, pa su ponovo napadnuti sa svih strana. Najžešće borbe vodile su se na Avali, kuda su se Nijemci pokušali probiti. Brigade iz 5, 11, 23, i 36. divizije NOVJ-a i jedinice Crvene armije čvrsto su držale položaje na Avali i nanosile neprijatelju velike gubitke. Samo pojedine njemačke grupe uspjele su prodrijeti kod Šupljeg kamena, južno od Avale, ali su i dalje gonjene i tučene. Na zapad, prema Savi od Šapca, uspjelo se probiti samo oko 3.000 njemačkih vojnika.

Dok su se vodile borbe na smederevskoj cesti i dovršavalo uništenje njemačke grupacije u rajonu Avale, u gradu su se nastavljale ulične borbe nesmanjenom žestinom. Nijemci su, uprkos sve većim gubicima, grčevito branili svaku ulicu, svaku zgadu. Jedinice 1. proleterske divizije približile su se 18. listopada u teškim borbama zgradi ''Albanije'' i hotelima ''Moskva'' i ''Balkan''. Zauzeta je zgrada Narodnog pozorišta i Radničkog doma (sada zgrada Doma JNA), dok su druge jedinice iste divizije prodrle Ulicom cara Dušana u pravcu Kalemegdana i zauzele zgradu električne centrale. S proleterima su bili sovjetski tenkisti iz 36. brigade i pješadinci iz 236. streljačke divizije. Istodobno su se nastavile žestoke borbe i na Čukarici, kod glavne željezničke stanice i bloka zgrada ministarstva u Ulici kneza Miloša. Predvečer 18. listopada njemačke snage sabijene su na uzak prostor uz obalu Save, od Kalemegdana preko Terazija do zgrade ministarstva saobraćaja i glavne željezničke stanice. One su htjele da se tu održe, prije svega da bi zadržale prilaze mostu na Savi.

Devetnaestog listopada vodile su se osobito krvave borbe za jako utvrđenu zgradu ministarstva saobraćaja, na kuju su napadali borci 28. udarne divizije.Uspjeli su je osvojiti. Toga dana zauzeta je i zgrada ''Albanije'', na vrhu koje su borci odmah istakliastavu nove Jugoslavije. Ujutro 20. listopada izvršen je opći juriš na njemačke položaje na Kalemegdanu. Nakon Kalemegdana, ubrzo je bio slomljen i poslednji otpor njemačkih snaga kod Savskog mosta i na Čukarici. Neprijatelj se u neredu povukao na lijevu obalu rijeke. Tako je Beograd bio potpuno oslobođen 20. listopada 1944. godine.

Odmah su nastavljene borbe za oslobođenje Zemuna, koji je oslobođen 22. listopada. Razbijene njemačke jedinice odstupale su u Srijem, gdje su obrazovale novu odbrambenu liniju između Save i Dunava, oko 100 kilometara zapadno od Beograda.

U borbama za Beograd Nijemci su pretrpjeli teške gubitke: 15.000 mrtvih i 9.000 zarobljenih. U gotovo neprekidnim osmodnevnim borbama poginulo je 3.000 borac NOVJ-a i 960 boraca Crvene armije, a više tisuća je ranjeno.

Oslobođenjem Beograda oslobošena je gotovo cijela Srbija, izuzev Kosova, doline Zapadne Morave od Kraljeva na zapad i dio Vojvodine. Time se prvi put u narodnooslobodilačkom ratu fronta mogla osloniti na sigurnu pozadinu, koja je bila izvor ljudskih i materijalnih rezervi za daljnje vođenje rata.

Nakon Beogradske operacije, NOVJ je samostalno preuzeo dio strateške fronte u rasporedu saveznik, pružajući vrlo značajnu pomoć i sovjetskim snagama koje su nastupale kroz Mađarsku.

Oslobođeni Beograd postao je sjedištem cjelokupne vojne i političke aktivnosti nove Jugoslavije.



NIŠKA OPERACIJA

Nakon prodora u Rumunjsku i Bugarsku, Crvena armija je za produženje svojih operacija nužno morala obuhvatiti i teritorij sjeveriostočnog dijela Jugoslavije. Na osnovi odobrenja Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i sporazuma vrhovnog komandanta maršala Tita sa sovjetskom vladom i vrhovnim komandantom, jedinice 3. ukrajinske fronte maršala Tolbuhina prešle su u noći između 27. i 28. rujna iz Rumunjske i Bugarske u istočnu Srbiju. U prvom ešalonu nalazila se 57. armija, koja je krenula prema dolini Velike morave zajedno s jedinicama Glavnog štaba Srbije.

Nijemci su prvotno vjerolali da će sa snagama u Krajini, zajedno sa 7. SS divizijom ''Prinz Eugen'' koja se nalazila u dolini Nišave i najavljenim pojačanjima iz Grčke, odbraniti istočnu Srbiju u sačuvati komunikaciju koja iz Skoplja vodi prema Nišu i Beogradu. To je za Nijemce bilo vrlo važno jer se tim pravcem trebala povlačiti grupa armija ''E'' iz Grčke s više od 350.000 vojnika. Budući da su njemačke snage pretrpjele velike gubitke od jedinica NOVJ-a i Crvene armije, a snage 3. ukrajinske fronte izbile u dolinu Morave, Nijemci su odlučili da se povuku iz istočne Srbije.

Do sredine listopada 1944. godine jedinice Crvene armije i 14. korpusa NOVJ-a potpuno su razbile njemačke snage u pograničnoj zoni, oslobodile čitavu Srbiju i spojile se s jedinicama 1. armijske grupe generala Peke Dapčevića. Time su Nijemci definitivno izgubili svaku mogućnost za povlačenje svojih snaga s juga prema Beogradu. Iz doline Velike Morave sovjetske su trupe nastavile nadirati prema Beogradu, a dijelom i prema Kragujevcu, gdje je bila 17. istočnobosanska divizija NOVJ-a. Dio snaga sovjetskog 64. korpusa uputilo se s 2. proleterskom divizijom prema Kruševcu, a sovjetski 1. utvrđeni rajon krenuo je prema Nišu.

Niš je za Nijemce imao posebno značenje zbog izvlačenja grupe armija ''E'' prema Beogradu. Zato je komanda njemačke armijske grupe ''Felber'' prebacila pokraj rujna iz Šumadije u rajon Niša glavninu 7. SS divizije ''Prinz Eugen''. Na prostoru Niš—Leskovac već se nalazilo oko 10 raznorodnmih njemačkih bataljona, što je sa 7. SS divizijom ''Prinz Eugen'' bilo oko 15.000 vojnika. Te su snage, osim redovitog naouružanja, raspolagale i većim brojem artiljerijskih oruđa i tenkova, kao i brojnom motorizacijom, što ih je osposobljavalo za brze manevre. Komandantu nad svim ovim jedinicama preuzeo štab 7. SS divizije.

Odmah po dolasku u rajon Niša, štab 7. SS divizije planirao je da zaposedanjem jačih uporišta zatvori sve pravce koji vode prema Nišu. Zato je 2. oktobra uputio jednu kolonu jačine puka prema Vlasotincu, a drugu kolonu iste jačine prema Beloj Palanci da tamo organizuju odbranu šireg rajona Niša.

Uočivši opasnost od nadiranja njemačke grupe armija ''E'' dolinom Južne Morave, a u vezi s razvojem situacije i ostalim djelovima Srbije, Vrhovni štab NOVJ-a naredio je 6. listopada 1944. Glavnom štabu Srbije da izvrši pripreme za osloboenje Niša. Istodobno je na osnovi sporazuma s delegacijom Otečestvenofrontovske vlade o sudjelovanju nekih bugarskih jedinica u operacijama u južnoj Srbiji utvrđen i plan akcije s bugarskom 2. armijom. Odlučeno je da se sjeverno i južno od Niša, u rajonu Stalaća i Vranja, presječe južnomoravski pravac i izoliraju njemačke snage u rajonu Niša i tu unište.

Napad je počeo 8. listopada. Nakon dvodnevnih borbi savladana je njemačka vanjska odbrana oko Niša, ali nisu bili postignuti željeni rezulteti, osobito na pravcima gdje je operirala 2. bugarska armija. Njezine jedinice zadržale su se, uglavnom, na polaznim položajima. O tome je Glavni štab Srbije javio depešon Vrhovnom štabu: '' Štab 13. korpusa se žali da Bugari napreduju sporo. Tumači to raspoloženjem bugarskih komandanata.''

Međutim, jedinice 13. korpusa NOVJ-a su u žestokim borbama izbile u dolinu Južne Morave i zatvorile oba pravca koji iz Niša vode prema Prokuplju, što je nemačkoj niškoj grupaciji onemogućilo povlačenje prema Kosovu, a prema Beogradu joj je put već presjekla 2. proleterska divizija, koja se sručila s Malog Jastrepca prema Stalaću. Sa sjevera je nadirala 45. divizija 14. korpusa NOVJ-a, a od Svrljiga 1. utvrđeni rajon Crvene armije. U području Vranja Nijemci su nastojali odbraniti proboj svojih jedinica od Skoplja prema Nišu, ali su ih u tome omele jedinice 46. srpske i 1. bugarske divizije. Nakon žestokih borbi protiv 11. zrakoplovno—pješadijske divizije, jedinice 46. divizije NOVJ-a oslobodile su Vranje 11. listopada. Nijemci su pretrpjeli teške gubitke i odustali od namjere da se povuku prema Nišu i Beogradu. Krenuli su preko Kosova ibarskom dolinom. Sada je glavna zadaća njemačkih snaga u rajonu Niša bila da što duže vežu naše i bugarske snage na tom teritoriju i time osiguraju bok grupe armija ''E'', koja se povlačila preko Kosova.

Nezadovoljan bugarskim sporim napredovanjem prema Nišu, štab 3. ukrajinske fronte intervenirao je kod štaba bugarske 2. armije, pa su njezine jedinice krenule 11. listopada u napad. Pošto su oslobodile Kalnu, Belu Palanku i još neka manja mjesta, približile su se Nišu na 35 kilometara. Divizije NOVJ-a već su bile na oko 10 kilometara od Niša. Slabo prodiranje bugarskih jedinica, iako su bile brojčano i tehnički mnogo jače od njemačkih snaga, usporilo je na nekim sektorima i napredovanje jedinica NOVJ-a. Štab 22. srpske divizije javio je 10. listopada generalu Ljubi Vučkoviću, komandantu 13. korpusa, da ''Bugari ne dozvoljavaju da se pređe ispred njih. Prete da će pucati ako budemo prešli. Komandant bugarskog 31. puka otvoreno radi u korist Nemaca''.

Štab 13. korpusa obavjestio je o tome Glavni štab Srbije, koji je našim jedinicama naredio da uskalde akcije s bugarskim snagama, a od Glavne komande bugarske vojske zatražio da ubrza napredovanje svojih jedinica prema Nišu. Naređenje bugarske Glavne komande 2. armiji da Niš mora zauzeti do 13 listopada stglo je, međutim, kasno jer se komandant njemačke 7. SS divizice ''Prinz Eugen'' noću između 11. i 12. listopada odlučio da se odmah sa svim snagama probije iz obruča preko Južne Morave prema Prokuplju i nastavi borbu od Prokuplja preko Kuršumlije za Prištinu zbog zaštite boka glavnih njemačkih snaga koje su se povlačile prema Kosovu. Prvi pokušaj proboja Nijemcima nije uspio, jer su naišli na snažan otpor 24. srpske divizije. Istodobno je 2. proleterska divizija upala u dolinu Južne Morave i uništila dva njemačka vlaka koja su se pokušala probiti od Stalaća prema Nišu. Snažan pritisak izvršile su i 22. i 45. divizija NOVJ-a i jedinice Crvene armije, pa su njemačke snage u rajonu Niša bile još stješnjenije sa zapada, sjevera i juga, dok im je jedino s istočne strane, odakle su nastupali Bugari, ostalo malo više prostora.

Vidjevši da nema drugog izlaza, komandant njemačke 7. SS divizije naredio je da se 13. listopada ponovo izvede snažan napad prema Prokuplju i proboj iz okruženja. Najžešće borbe vodile su se kod Mramora i Aleksandrova, gdje je bila 24. divizija NOVJ-a. Iz smjera Leskovca stigla je i 47. srpska divizija, kao i djelovi bugarske 12. dvizije.

I dok su se vodile borbe protiv njemačke glavnine u povlačenju, 22. srpska divizija je 13. listopada slomila žilav otpor Nijemaca na planini Seličevici i sutradan prije podne prišla južnom kraju Niša. Savladavši poslijednji njemački otpor na Turskom šancu, istog dana ušla je grad, gdje je vodla ulične borbe s preostalim njemačkim zaštitnicama. Iza nje su u grad prodrli i djelovi bugarske 6. divizije, a sa sjevera 23. brigada 45. srpske divizije i dijelovi sovjetskog 64. korpusa. Već poslije podne 14. listopada svladan je i posljednji otpor Nijemaca i Niš je bio oslobođen.

Na području Mramor—Aleksandrovo—Jugbogdanovac nastavljeni su žestoki okršaji. Glavnina njemačke 7. SS divizije i dalje se svom silom pokušavala probiti prema Prokuplju. Popodne 14. listopada, oko 14. sati, sovjetska je avijacija izvršila snažan napad duž cijele njemačke kolone, zapalila mnoga motorna vozila i nanije joj velike gubitke. U njemačkim redovima nastala je zbrka. I prije nego što su se Nijemci mogli iole srediti, jedinice 24. 47. srpske divizije izvršile su na njih snažan napad i potpuno ih razbile. Više od 700 pripadnika 7. SS divizije ''Prinz Eugen'' bilo je zarobljeno, a bilo je i mnogo mrtvih. Od cjelokupne njemačke niške grupacije spasilo se sanmo oko 4.000 vojnika, koji su se po grupama probili preko Jastrepca i Kopaonika prema Raškoj i Kraljevu.

Zaplijenjeno je više od 800 motornih vozila, 17 tenkova, sedam motoriziranih topova i druga oprema. Bugari su, zahvaljujući tome što je njihova tenkovska brigada imala mnogo rezervnih šofera, prisvojili uglavnom svu motorizaciju koju su zaplijenile jedinice NOVJ-a od razbijene njemaček 7. SS divizije. Kada su Bugari počeli upadati u skladišt i dućane u Nišu i drugim gradovima, došlo je i do sukoba između njihovih naših i jedinica. Vrhovni komandant maršal Tito uputio je tada Glavnom štabu Srbije depešu: ''Bugarske trupe imaju odmah napustiti Niš. Svi vojni trofeji i magacini moraju ostati na našem raspolaganju. Saopštite to bugarskom komandantu kao moju zapovijest. Tito.''

Nakon sedmodnevnih borbi od Kruševca do Vranja i od Pirota do Prokuplja oslobođen je čitav taj teritorij. Jedinice NOVJ-a su potpuno ovladale moravskim pravcem, pa je grupa armije ''E'' umijesto prema Beogradu – gdje se vodila bitka za odlobođenje glavnoga grada – morala krenuti preko Kosova i dalje dolinom Ibra i Zapadne Morave, odnosno prko Sandžaka u Bosnu. Dugi i teški marševi po slabim cestama prema Bosni potpuno su je paralizirali. Svakako okolnost koju Nijemci prije manje od mjesec dana nisu mogli niti zamisliti, ali su joj sada morali prilagoditi mnoge svoje prijašnje planove.


OSLOBOĐENJE MAKEDONIJE, KOSOVA, VOJVODINE I CRNE GORE

Kada je maršal Jugoslavije Josip Broz Tito primao prvi doktorat vojnih nauka u Centru visokih vojnih škola u Beogradu 21. prosinca 1976. godine, u svojem je izlaganju između ostalog iznio da se na povratku iz Moskve, na početku 1944, zadržao u Craiovi u Rumunjskoj. Ondje je primio selefaciju Otečansrvenog fronta Bugarske, koja je – očito na prijedlog Georgija Dimitrova – zamolila da se novoj bugarskoj narodnoj armiji omogući sudjelovanje u borbi protiv Nijemaca u jugoslavenskom teritoriju. To je trebalo biti doprinos afirmaciji nove Bugarske i manifestacija njezina raskida s prijašnjom bugarskom državu koja je sudjelovala u fašističkom bloku i počinila tolike zločine na tlu Jugoslavije. Tito je istakao da su se vrlo teško odlučili na takav korak, s obrizom na sve ono što su bugarski vojnici počinili u Makedoniji i Srbiji, ali da su prevladali politiki razlozi, a ne vojne potrebe, da se Bugarskoj narodnoj armiji odobri sudjelovanje u oslobođenju nekih naših istočnih krajeva Judoslavije – oko Niša, na Kosovu i u istočnoj Makedoniji.

Tada su, naime, na teritoriju Makedonije već djelovale snažen narodnooslobodilačke snage od tri korpusa – 15, 16. i Bregalničko—strumički korpus. Te su jedinice bile sposobne da same oslobode Makedoniju, i to su zapravo najvećim dijelom i učinile. Bugarske jedinice sudjelovale su jedino u oslobađanu nakih mjesta u istočnoj Makedoniji, i to su bile angažirane protiv slabijih njemačkih snaga. Ni te operacije nisu, međutim, izvodile same, nego zajedno s makedonskim jedinicama.

Još prije kapitulacije Bugarske, 9. rujna 1944, kada su jediceNOVJ—a već bile oslobodile najveći dio Srbije i kada se Crvena armija približavala granicama Jugoslavije, oslobodilačka borba makedonskog naroda dobila je široke razmjere. U manstiru Sveti Prohor Pčinjski održano je 2. kolovoza 1944. Prvo zasjedanje Antifašističkog sobranja narodnog oslobođenja Makedonije, na kojem je, u skladu s odlukama II zasjedanja Avnoja, potvrđen položaj Makedonije kao ravnopravne federalne jedinice u okviru nove Jugoslavije, donesena odluka o najvišim organima vlasti i uveden makedonski jezik kao službeni jezik u Makedoniji. To je bila krupna pobjeda makedonskog naroda, ostvarena kao rezultat borbe protiv bugarskog, talijanskog i njemačkog okupatora te kvislinških snaga.

U to vrijeme počelo je i povlačenje njemačke grupe armija ''E'' iz Grčke preko Makedonije na sjever. Kako su makedonske jedinice već bile oslobodile priličan dio Makedonije, Nijemci su bili prinuđeni da se probijaju duž glavnih magistralnih cesta, posebno dolinom Vardara. Potkraj rujna 1944. Glavni štab Makedonije, po odobrenju Vrhovnog štaba NOVJ-a, počeo je pregovoriti s predstavnicima vlade Otečestvenog fronta Bugarske o sudjelovanju bugarskih jedinica u borbi protiv njemačkih trupa. Na sastanku u Sofiji, prvih dana listopada, između delegata Vrhovnog štaba i komandanta i političkog komesara Glavnog štaba Makedonije re ministra vojske i načelnika Generalštaba bugarskih oružanih snaga postignut je sporazum o zajedničkoj akciji.

Plan oslobođenja Makedonije sačinio je Glavni štab NOV-a Makedonije. Jedinice 15. korpusa određene su da oslobode zapadnu Makedoniju, a Bregalničko—strumički i 16. korpus, u suradnji s dijelovima bugarske vojske, istočnu Makedoniju.

Borbe za oslobođenje istočne Makedonije počele su oko 10. listopada, ali su se sporo razvijale jer se bugarske jedinice nisu dovoljno angažirale, a Nijemci su odlučno branili strumički, bregalnički i krivorečki pravac. Pod pritiskom snaga NOVJ-a i bugarskih dijelova, ipak su se postupno povlačili prema Vardaru, a jedinice NOV-a Makedonije izbile su 10. studenog pred Skoplje.

Šesnaesti makedonski korpus je noću od 12. na 13. studenog izveo napad na grad s dvijema brigadama 42. divizije i jednom brigadom Kumanovske divizije. Napad jedinica s prilaz gradu pomagale su udarne grupe u samom gradu. Borbe su završene ujutro 14. studenog oslobođenjem Skoplja.

Prema naredbi Glavnog štaba Makedonije od 20. listopada 1944, u zapadnoj Makedoniji je najprije trebalo osloboditi Pelagoniju i oblast oko Ohridskog i Prespanskog jezera. U Prilepu se tada nalazila njemačka posada jačine oko jednog puka. Južno od Prilepa bila je zaštitnica njemačke grupe ''E''., tako zvana borbena grupa ''Steyrer'' jačine oko devet bataljona. Za napad na Prilep angažirane su 41, 48. i 49. divizija i više partizanskih odreda. Dok su se jedinice 15. korpusa pripremale za operaciju, sitauacija se u Prilepu znatno promenila, jer je Nijemcima kao pojačanje srigao još jedan puk. Dne 29. listopada prije zore jedinice NOVJ-a krenule su u napad. Nakon žestokih borbi, koje su trajele sve do 2. studenog, Nijemci su se povukli prema Velesu. Prilep je bio oslobođen. Borbena grupa ''Steyrer'' morala se povlačiti prema Ohridu. Prema Bitoli krenula je makedonska 49. divizija, a 48. je išla da oslobodi Ohrid i Strugu. Makedonska 41. divzija krenula je prema Kavadarcima i Negotinu, i kada je oslobodila te gradove, produžila je prema Velesu. Do 8. studenog oslobođena je cijela Pelagonija.

Pošto su uništene ili odbačene njemačke snage iz Pelaganije, u rajonu Kičeva, Gostivara i Tetova ostale su samo balističke snage, njih oko 12.000, naoružane modernim pješadijskim oružjem i opskrbljene s dovoljno municije. Organizacija balista ili ''Bali kombetar'' (što u prevodu znači ''nacionalna fronta''),nasala je kao kvislinška nacionalistička organizacija potkraj 1942. godine. Organizirao ju je okupator i stavio pod rukovodstvo veleposjednika, aga i begova iz sjeverne Albanije kao protutežu narodnooslobodilačkom pokretu u Albaniji i dijelovima zapadne Makedonije, Crne Gore i na Kosovu. Potkraj 1943. Nijemci su formirali tzv. Kosovski puk balista, koji je počinio brojne zločine na Kosovu, u skadru, Tirani i drugim gradovima. Nijemci su ga s ostalim balističkim upotrebljavali u borbi protiv NOVJ-a u Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu.

Početak napada na balističku grupaciju planiran je za ujutro 15. studenog. Raspoređene u tri grupe, u napad su krenule jedinice 41. i 48. i 7. brigada 49. divizije. Kičevo je oslobođeno vrlo lako, jer su balisti pružili slab, neorganizovan otpor, dok se kod Srbica i Širokog Ćuvika vodila duža borba. Pod pritiskom makedonskih snaga, balisti su se povukli prema Gostivaru. Tada je iz Skopja krenula prema Tetovu 50. divizija i 3. i 12. brigada 42. divizije, a Kumanovska divizija i 8. brigada 42. divizije išle su prema Kačaniku. Tetvo je oslobođeno 19. studenog, a Gostivar je oslobođen dan ranije.

Dok se vodila borba oko Skopja, jedinice NOVJ-a s dijelovima bugarske 2. armije krenule su prema Kosovu i Metohiji, kuda se jedino mogla povlačiti glavnina njemačke grupe armije ''E'' iz Grčke. Borbe za oslobođenje Kosova i Metohije počele su 15. listopada 1944. godine sa široke osnovice Kuršumlije, Medveđe i Bujanovca prema Prištini i Kosovskoj Mitrovici. Na tom su pravcu nastupale jedinice 2. bugarske armije i 22., 24. i 46. divizija NOVJ-a, sa 2, 3. i 5. brigadom Operativnog štaba za Kosovo i Metohiju. Druga grupacija išla je prema Prizrenu, Peći i Đakovici. To su bile 1. i 4. kosovsko—metohijska brigada NOVJ-a i Glavnog štaba NOV-a Albanije. Između Vrhovnog štaba NOVJ-a i Glavnog štaba NOV-a Albanije postignut je sporazm da dio jedinica NOV-a Albanije učestvuje u završnim borbama za oslobođenje Kosova i Metohije i dijelova Crne Gore i Sandžaka. Na temelju toga, u operacijama su sudjelovale 5. i 6. divizija NOV-a Albanije.

Glavne borbe za oslobođenje Kosova i Metohije vodile su se u rajonu Podujeva, oko Tulara i Bujanovca. Iako je bugarska 2. armija bila nadmoćnija, ona zbog slabe borbenosti nije pokazala neke posebne uspjehe. Komadanti divizija NOVJ-a stalno su u svojim ratnim izvještajima podvlačili ''bezvoljnost'', ''sporost'' i ''neefikasnost'' borbenih akcija bugarskih vojnika,što je omogućilo Nijemcima da se izvuku sa Kosova.

Sačuvan je, na primjer, izvještaj štaba 46. divizije NOVJ-a komandi 14. korpusa da su se pojedini komandanti 2. bugarske konjičke divizije u rajonu Gnjilana dogovorili s balistima da puste bugarske jedinice prema Prištini, a partizanima da to ne dopuste. Na liniji prema Podujevu bilo je još gore. Kada je 24. divizija NOVJ-a probila njemačke položaje na južnim obroncima Kopaonika i stigla do Bajgore, u blizini Kosovske Mitrovice, jedinice 2. bugarske armije stajale su blizi Kuršumlijske banje i svojom potpunom neaktivnošću dopustile da Nijemci potisnu osamljenu i jako isturenu 24. diviziju NOVJ-a, umjesto da podupru njezin prodor. I o tome postoji izvještaj štaba 24. divizije štabu 14. korpusa. U njemu se otvoreno kaže da bugarske jedinice neće ratovati, pa je bolje da ih uopće ne šalje u borbu. Bugarska 2. armija, znatno nadmoćnija od njemačkih snaga na tom odsjeku, mogla je brzo prodreti do Podujeva, Prištine i Kosovske Mitorvice da su se njezini komandanti htjeli upustiti u borbu.

Kako su njemačke jedinice 16. studenog počele napuštati Kosovo, to su snage NOVJ-a i bugarske jedinice vodile borbe samo s njemačkim zaštitnim djelovima. Peć i Prizren oslobođeni su 17. i 18. studenog, Priština 19, a Kosovska Mitrovica 20. studenog.

Tako je potkraj studenog 1944. oslobođeno Kosovo. Narod Kosovadao je NOVJ-u devet brigada i jednu diviziju. Osim toga, znatan broj boraca s Kosova borio se u drugim jedinivama, u redovima NOV-a Albanije i talijanskom pokretu otpora.

Kada su jedinice Crvene armije 19. rujna 1944. zauzele Temišvar i izbile na jugoslavensko—rumunjsku granicu, počele su zajedničke operacije jedinica sovjetske 2. ukrajinske fronte i NOVJ-a pod komandom Glavnog štaba Vojvodine. Pošto su glavne sovjetske snage bile orjentirane prema Budimpešti, na teritoriju Vojvodine pojavile su se samo manje snage. One su zajedno pod komandom Štaba banatske operativne zone počele borbe za oslobođenje Banata. Od 1. do 6. listopada, stalno napredujući, oslobodile su Belu Crkvu, Vršac, Kovin, Pančevo, Petrovgrad (Zrenjanin) i Kikindu, a narednih dana izbile su na Dunav i Tisu. U Bačkoj su jedinice NOVJ-a 11. listopada oslobodile Suboticu, a onda zajedno s Crvenom armojom Bačku Palanku i Sombor te izbile na Veliki kanal. Sedma vojvođanska brigada oslobodila je Sremsku Kamenicu, petrovaradin i Sremske Karlovce, 12. vojvođanska brigada Titel, a Novosadski partizanski odred 23/24. listopada Novi Sad. Do 27. listopada jedinice Crvene armije sa 7, 8. i 12. vojvođanskom brigadom izbile su na Sunav kod Bezdana i Apatina, desnu obalu kojega su Njemci želeli odbraniti.

Nakon oslobođenja Beograda, 1. proleterski i 12. vojvođanski korpus prenijeli su težište operacija na Srijem prema Vinkovcima. Pošto su razbili njemačku odbranu u istočnom Srijemu, jedinice tih korpusa su 1. studenog oslobodile Sremsku Mitrovicu i do 10. studenog izbile pred utvrđene njemačke položaje Ilok—Erdevik—Martinci. Tada je 12. vojvođanski korpus prebačen u Novi Sad, a kada su kod Batine snage Crvene armije i 51. vojvođanske divizje forsirale Dunav, fronta je prebačena na Dravu. Tamo je formirana 3. armija od vojvođanskih 16, 36. i 51. divizije.

Time je cijela Vojvodina bila oslobođena.

U kasnu jesen 1944. Nijemcima je za izvlačenje 21. armijskog korpusa iz Albanije ostao jedini iole slobodan put koji je vodio preko Crne Gore. Bilo je jasno da je zbog toga Nijemcima vrlo značajno da Crnu Goru održe ''prohodnom'' za svoje jedinice. Da bi se osujetio njemački plan povlačenja, a njemačkim jedinicama u povlačenju nanijeli što teži udarci, Vrhovni štab je 2. udarnom korpusu postaio kao glavni zadatak da ruši sve komunikacije koje iz Albanije, Metohije i Srbije vode preko Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu te Dalmaciju. Štab korpusa je angažirao i Primorsku operativnu grupu da bi zatvorila odstupne pravce koji iz Albanije vode preko Crne Gore i Hercegovine.

Početna zamisao komandanta njemačke grupe armija ''E'', general—pukovnika Alexandera von Lohra, bila je da svoj 21. armijski korpus povuče iz Albanije komunikacijom Skadar—Podgorica—Nikšić prema Mostaru, a odatle dalje na sjever. Pokret njemačkih jedinica i Albanije počeo je u listopadu 1944. U gotovo jednomjesečnim borbama njemačke snage nisu se uspjele probiti od Podgorice prema Nikšiću. Za to vrijeme jedinice 2. korpusa oslobodile su Boku Kotorsku, Crnogorsko primorije i 13. studenog Cetinje. Sredinom studenog 1944. vodile su žestoke borbe s njmačkom 181. divizijom, koja se od Danilovgrada pokušavala probiti prema Nikšiću, ali i u tome nije uspjela, a njemački 363. pješadijski puk bio je gotovo potpuno uništen. Zbog toga je general Lohr doletio 22. studenog iz Sarajeva u podgoricu i odlučio da se 21. brdski korpus povlači od Podgorice preko Kolašina prema Prijepolju, gdje mu je trebalo poći u susret 91. armijski korpus. Promjena u njemačkom planu povlačenja zahtjevala je pregrupiravanje snaga 2. udarnog korpusa. Na potezu Podgorica—Mateševo razvile su se teške borbe, koje su nastavljene duž cijele komunikacije prema Bijelom Polju i Prijepolju. Glavnina 2. udarnog korpusa sručila se na njemačke snage u povlačenju. U tim borbama sudjelovala je, tuklući njemačko začelje, i 6. divizija NOV-a Albanije, koja je sada bila pod operativnom komandom 2. udarnog korpusa. Podgorica je oslobođena 19. prosinca, a zatim 31. prosinca oslobođen je Mojkovac. Jedinice 7. crnogorske brigade oslobodile su 4. sječnja Bijelo Polje, čime je Crna Gora bila definitivno oslobođena.

Te dvomjesečne borbe u Crnoj Gori ubrajaju se u najteže borbe koje je NOVJ u to vrijeme vodio s njemačkom armijom. U ruke jedinica NOVJ-a pao je golem ratni plijenn, a sam general Lohr priznao je da su njemačke jedinice u tim borbama bile desetkovane.

Drugi udarni korpus nije stao. Nastavio je ofenzivu za oslobođenje Sandžaka, kuda su se povlačile njemačke snage s Kosova. Nakon što je u sječnju 1945. uspješno završio i tu borbu, približio se Sarajevu.


OSLOBOĐENJE DALMACIJE

U kolovozu 1944. u Dalmaciji su bile: 118. i 264. njemačka divizija, djelovi leginonarskih 369. i 373. divizije te više manjih jedinica. Organizirale su snažnu odbranu na samoj obali, na otocima i svim važnijim prometnim točkama te u većim mjestima. S Nijemcima su bila i tri ustaška zdruga, jedna domobranska i jedna oružnička pukovnija, oko 4.500 četnika i 3.000 fašista.

Ofenziva 8. korpusa za oslobođenje Dalmacije počela je prvih dana rujna napadom jedinica 26. dalmatinske divizije s Visa na srednjodalmatinske otoke. Podržavane mornaričkim jedinicama NOVJ-a i 1. i 2. eskadrilom avijacije NOVJ-a, brigade 26. divizije iskrcale su se na Hvar, Brač, Korčulu, Šoltu i Pelješac i u žestokim borbama s jako utvrđenim njemačkim divizijama uspjele su do 15. rujna oslobodite srednjodalmatinske otoke.

Druga grupacija jedinica 8. korpusa, koju su činile 9, 19. i 20. divizija i više partizanskih odreda, prešla je u napad iz unutrašnjosti Dalmacije prema obali i neprijateljskim posadama u pojedinim garnizonima u zaleđu. U tim borbama oslobđeni su Livno, ržano i Dubrovnik. Najžešća borba vodila se južno od Metakovića, kod Vukovog klanca, gdje je 26. dalmatinska zajedno s dijelovima 29. hercegovačke divizije 23. listopada potpuno razbila njemačku 369. diviziju. Da bi opravdao neuspjeh kod Vukovog klanca, komandant njemačke grupe armije ''E'', general—pukovnik von Lohr, javio je Berlinu da su napad izvele jake britanske pješadijske i motorizirane snage podržane avijacijom i ratnom flotom. Bila je to potpuna izmišljotina.

Slijedeća etapa oslobođenja Dalmacije počela je sredinom listopada 1944. godine, kada se 26. divizija iskrcala blizu Omiša i Baške Vode i u narednih nekoliko dana oslobodila cijelu makarsku rivijeru i stigla do Splita. Istodobno je 20. divizija oslobodila Vrličku krajnu i Sinj. Split je oslobođen 26. listopada. Dva dana kasnije oslobođeni su i Imoski, Duvno, Šujica i Posušje. Dvanaesta divizija oslobodila je cijelu sjevernu Dalmaciju i ušla u Zadar. Jake njemačko—ustaške snage zadržale su se samo na prostoru Šibenik—Knin. Pod pritiskom 26. divizije s istoka i 19. divizije sa zapada, neprijatelj je u oštrim borbama napustio Šibenik, ali je pri povlačenju za Drniš izgubio oko 1.400 vojnika. Oslobođenjem Drniša, došlo je do rasula četnika u tom kraju, a preostale njemačke snage – dijelovi 264. i 373. divizije – zaposjele su širi rajon Knina.

Nakon gubitka Dalmacije, štab njemačkog 15. brdskog korpusa (koji se nalazio u Kninu, a onda prešao u Ostrožac kod Bihaća) odlučio je da Knin uporno brani. Naredio je jedinicama da to mjesto brane do posljednjeg metka i do posljednjeg čovjeka, kako bi se spriječilo nastupanje 8. korpusa NOVJ-a prema Lici i Bosni. Knin je, naime, za njemačku vrhovnu komandu bio značajan strateški objekt i zamišljenosistemu odbrane, koji je sistem išao od Srijema, preko Sarajeva i Mostara da bi se zaštitili prilazi glavnoj komunikaciji u dolini Save, kuda su se još jedino mogle povlačiti njemačke snage iz armije grupa ''E'' i ''F'', koje su tada bile u Jugoslaviji. Koliko su značenje Nijemci pridavali odbrani Knina, vidi se i iz naredbe komandanta njemačkog 15. korpusa, generala Fehna 7. studenog 1944. komandantu 264. divizije, generalu Windischu: ''. . . svaki ofivir postavljen za rukovodioca dužan je strijeljati svakoga koga primijeti da je napustio položaj bez borbe; oficira koji to ne učini snaći će ista kazna. U jedinicama koje napuste položaj bez borbe i bez vatre i ne držega do poslijednjeg čovjeka divizija će narediti i izvršiti strijeljanje svakog desetog čoveka. . . Trupama se mora saopćiti a će se ove mjere izvršiti bezobzirno, bezuvjetno, i bez izuzetka. . .''

Odbranu Knina preuzela je komanda 264. divizije. Osim te jedinice, u Kninu i okolnim uporištima zadržani su dijelovi 373. legionarske divizije, dijelovi 944. obalnog artiljerijskog puka, 29. puk tvrđavskih pionira, 581. mornarički streljački bataljon i neke manje jedinice. U rajonu Knina nalazile su se i četničke snage pod komandom popa Đujića – oko 4.500 četnika. Demoraliziran ostaci razbijenih ustaških jedinica, oko 1.500, evakuirani su 14. studenog za Bihać. Neprijatelj je oko Knina, zajedno za Bihać. Neprijatelj je oko Knina, zajedno s četnicima, imao ukupno oko 12.500 vojnika. Na svim dominantnim prilazima gradu oni su se jako utvrdili, sistemom bunkera, sve okruženo minskim poljima i žičanim zaprekama. Imalisu 75 topova zemaljske i 30 topova protuoklopne artiljerije.

Osnovna ideja napada bila je da se njemačko—četnička kninska grupacija odsiječe od svoje pozadine, da se potpuno okruži, a zatim uništi kombinacijom frontalnog i obuhvatnog napda. Štab 8. korpusa angažirao je za napad 9, 19, 20. i 26. diviziju. Tu je bila i glavnina 1. tenkovske brigade sa 25 tenkova i 11 blindiranih vozila. Ukupno je za napad bilo spremnooko 26.000 boraca sa 80 topova raznog kalibra.

Do 25. studenog su jedinice 8. korpusa izvršile širi obuhvat neprijateljske kninske grupacije – 19. divizijom sa zapada, 26. divizijom s juga, a 20. i 9. divizijom s istoka.

Kninska operacija izvedena je u tri faze. Prva faza napada počela je 26. studenog ujutro, nakon snažneartiljerijske i avijacijske pripreme. Odmah su se razvile žestoke borbe na svim sektorima. Položaji su prelazili nekoliko puta iz ruke u ruku. Kod Strmice, sjeverno od Knina, 20. divizija presjekla je pravac Knin—Bosansko Grahovo, izbila u rajon Golubića i sa sjevera neposredno ugrozila sam Knin. Jedinice 26. divzije, potpomognute jakom artiljerijom i tenkovima, načele su njemačku glavnu odbrambenu liniju južno od Knina. Na zapadnom odsjeku fronte njemaček su snage pružile žilav otpor nastojeći pošto—poto zadržati odstupnicu u dolini Zrmanje.

Nakon trodnevnih borbi jedinice 8. korpusa, i pored snažnih i upornih napada, nisu uspjele probiti njemačku odbranu južno od grada, niti je neprijateljska grupacija potpuno okružena. Tada je štab njemačkog 15. korpusa, da bi pojačao svoje snage u tom rajonu, hitno prebacio 847. puk 392. legionarske divizije iz Like u Pađene i time pojačao odbranu Knina. I štab 8. korpusa NOVJ-a pregrupirao je svoje jedinice da bi pojačao snage sjeverno od Knina, gdje je 20. divizija već postigla značajne uspjehe. Svi tenkovi koju su napadali sa 26. divizijom prikupljeni su na terenu 1. dalmatinske proletrerske brigade da podupru njezin napad.

Kada je završena pregrupacija, ujutro 1. prosinca, počela je nova faza napad na njemčku grupaciju, koja je dotadašnjim borbama bila sabijena na uži sektor Knina, a održala je samo slobodan prolaz duž ceste prema Gračacu širok 3—4 km. Već prvog dana napada 20. divizija je na sjeveru zauzela važnu njemačku otpornu točku Drenovac. Sutradan je 19. divizija uspjela slomiti odbrambeni sistem neprijatelja u rajonu Pađeni, čime je neprijateljska odstupnica prema Donjem Lapcu bila potpuno ugrožena. Iz Drniša je 12. dalmatinska brigada s južne strane probila neprijateljsku odbranu. Situacija je za Nijemce postala vrlo kritična. Štab njemačke 264. divizije uputio je 2. prosinca štabu 15. korpusa depešu: ''Trpimo katastrofalne gubitke. . .'' Međutim, daljnim prodorom jedinica 8. korpusa situacija je za njemačko—četničku grupacija postala sve nesnosnija. Nijemci su se našli u kotlu okruženja. Jedinice 20. divizije zatvorile su s 19. divizojom sve izlaze iz Knina prema Lici, a 1. i 12. dalmatinska brigada su u noći između 2. i 3. prosinca upale s tenkovima u Knin te s južne strane oslobodile grad. Njemačka grupacija jugostočno od Knina morala se predati 26. diviziji, dok su se okružene njemačke snage u rajonu Žargovića iste noći djelimično probile do Bendera, a dijelimično u Pađane. Sutradan, 4. prosinca, dijelovi 19. divizije, uz podršku 1. tenkovske brigade, krenuli su na Pađene, gdje su Nijemci ponovo doživjeli potpuni poraz. Samo se manji dio probio na sjever. Na dio njemačkih snaga koje su stigle do Bendera napadala je 9. divizija, koja se prevacila iz Vrlike. I kod bendera su Nijemci dijelom uništeni, a dijelom nabačeni u dolinu Zrmanje. Poslije toga su se ostaci neprijatelja povukli iz Zrmanje u zrmanjski klanac i prema Otriću. Tamo su ih napale 9. i 19. divizija i natjerale da se u rasulu povuku prema Srbu i Lici.

Zauzimanjem zrmanjskog klanca i Otrića 9. prosinca, uspješno je završena kninska operacija, a time i borbe za oslobođenje Dalmacije.

U kninskoj operaciji jedinice 8. korpusa zarobile su velik ratni plijen u teškoj i lakoj artiljeriji te raznom ratnom maerijalu, a potpuno su uništile njemačku 264. diviziju koja je nakon Knina zbrisana i sa popisa njemačke vrhovne komande. Teške gubitke pretrpjela je i 373. legionarska divizija, koja se nakon Knina morala reorganizirati. Njemački 847. puk više nije bio sposoban ni za kakvu borbu. Glqavnina četnika se, međutim, izvukla na sjever i uz pomoć njemačkih jedinica prebacila u rajon Karlovca. Ukupno su Nijemci i četnici imali u kninskoj operaciji 6.555 poginulih i ranjenih te 4.258 zarobljenih. Nijemci su veliku skupinu svojih ranjenika sami ubili u tunelu željezničke pruge sjeverno od Knina. U tom tunelu željezničke pruge je osim ranjenika bila smještena municija i rezerva goriva, koje su Nijemci htjeli uništiti prije povlačenja, a nisu više imali vremena za evakuaciju ranjenika. Zločin su htjeli pripisati partizanima, tvrdeći da su to oni podmetnuli požar u tunelu. Istraga vođena nakon rata u SR Njemačkoj utvrdila je, međutim, na temelju dokumenata i iskaza tko su bili krivci za tako zvjerski postupak prema ranjenicima vlastite vojske.

Jedinice 8. korpusa također su pretrpjele velike gubitke: 629 poginulih, 2275 ranjenih i 125 nestalih. Po postignutim rezultatima i načinu izvođenja, kninska operacija svakako ulazi među najuspješnije operacije NOVJ-a. Za taj je uspjeh vrhovni komandant maršal Tito pohvalio 8. korpus.


OSLOBOĐENJE HERCEGOVINE

Dok su još trajale borbe za oslobođenje Dlamacije i Crne Gore, počela je ofenziva NOVJ-a za oslobođenje Hercegovine. U sjeveroistočno Hercegvini je 29. hercegovačka divizija u noći između 1. i 2. rujna 1944. oslobodila Avtovac i Gacko, a onda i Gatačko polje. Gubitak Gacka vrlo je uznemirio komandu njemačke 369. divizije, pa je prema njemu uputila svježe snage od Kalinovika i Nevesinja. Ali 29. divizija je tada svoje akcije vweć upravila prema potezu Kalinovik—Konjic i u dvodnenvnim borbama slomila pokušaj njemačkog prodora. Gonećii razbijenog neprijatelja, brigade 29. divizije oslobodile su Ulog i Kifno Selo. U daljnjem nastupanju 11. hercegovačka brigada izbila je istočno od Kalinovika, na komunikaciju Kalinovki—Foča, presjekla četnicima odstupnicu prema Foči i 16. rujna oslobodila Kalinovik. Razbijeni četnici pokušali su se probiti u južnu Hercegovinu, ali su ih 13. i 14. hercegovačka brigada potpuno razbile kod Stolcai Ljubinja.

Izbijanjem 29. divizije u gornji tok Neretve uništene su četničke jedinice u sjevernoj Hercegovini i u jednom dijelu istočne Bosne i zapadnog Sandžaka. Međutim, u južnoj Hercegovini su se u drugoj polovici 1944. počele prikupljati četničke snage koje su se uspjele izvući iz već oslobođenih dijelova Jugoslavije. Poticaj su im davali reakcionirani politički krugvi i inozemstvu., koji su još uvijek spektakulirali iračunali da će se zapadni saveznici iskrcati u južnom primorju i omogućiti im da uz pomoć četnika preuzmu vlast u zemlji. Zbog toga je Vrhovni štab uputio u južnu Hercegovinu glavninu 29. divizije.

Prvi objekt napada bio je jako utvrđeno uporište bileća. Borbe su počele u noći između 25. i 26. rujna i trajale sve do 2. listopada, kada je grad oslobođen.

Naredni cilj bio je Trebinje. Nijemci su se za odbranu služili i starim austrougarskim utvrdama, mnogim zgradama u gradu, posebno kasarnom i utvrdom Hrupjelo. Trećeg listopada su 13. i 14. hercegovačka i 2. dalmatinska brigada krenule u napad i u toku dana i noći slomile otpor vanjske odbrane. Da bi izbjegao uništenje, komandant posade je prikupio svoje jedinice, porušio mostove na Trebišnjici, zapalio kasarnu, i 4. listopada u 15 sati počeo se polačiti prema Dubrovniku. No u Dubrovnik se probio samo dio snaga, dok je ostatak uništen ili se povukao natrag u Trebinje, gdje je odmah okružen. Uzalud im je kao pojačanje iz Dubrovnika upućen jedan njemački bataljon. On do Trebinja uopće nije stigao. Napokon je 6. listopada slomljen i poslednji otpor neprijatelja. Trebinje je odolobođeno. Sada su jedinice NOVJ-a mogle krenuti prema južnim dijelvima jadranske obale. Ubrzo je oslobođen i Dubrovnik, a zatim i Boka Kotorska.

Pošto je oslobdila Dubrovnik, 29. hercegovačka divizija krenula je prema Mostaru, i do 26. lisopada oslobodila Solac, Metković, Gabelu i Višice, a dva dana kasnije i Čapljinu. Neprijatelj je pokušao da s pravca Ljubuškog i Čitluka prodre prema Čapljini, ali je bio odbijen. Presječena mu je i komunikacija Mostar—Ljubuški, a 29. listopada oslobođen je i Ljubuški.

Na početku studenog Nijemci su nekoliko puta poduzimali napade da bi poboljšali svoj položaj južno od Mostara i tako olakšali povlačenje grupe armija ''E''. Dvadeset i deveta divizija uporno je držala donji tok Neretve i vezivala na sebe znatne neprijateljske jedinice, iako nije imala dovoljno snage da sama oslobodi Mostar, Nevesinje i Široki Brijeg.

Naime, na početku 1945. prikpile su se u rajonu Mostara krupne njemačke, ustaško—domobranske i četničke snage, sve u svemu oko 20.000 vojnika. To je tada bila najisturenija jugoistočna točka njemačke frontena Balkanu. Mostar s Nevesinjem i Širokim Brijegom (danas Lištica) predstavljali su za neprijatelja jedinstveno obrambeno područje s kojeg je trebalo zaštititi Sarajevo i komunikacije u dolini rijeke Bosne, kojima se u to vrijeme iz Srbije i Crne Gore povlačila glavnina njemačke greupe armija ''E''.

Kada je Vrhovni štab NOV-a i POJ-a doznao da su njemačko—ustaške snage 27. i 28. siječnja ponovo izvršile napad prema Ljubuškom, Čapljini i Metkoviću, naredio je štabu 8. dalmatinskog korpusa da najhitnije prebaci svoje glavne snage iz sjeverne i srednje Dalmacije u rajon Mostara, razbije tamošnju njemačko—ustašku grupaciju i oslobodi Mostar. U sastav 8. korpusa uključena je tada i 29. hercegovačka divizija.

Da bi se jedinice iz Dalmacije što brže prebacile u rajon Mostara, Oblasni NOOobustavio je cjelokupni promet u Dalmaciji i stavio na raspolaganje 8. korpusu sva prometna sredstva. Za usputni smještaj i prehranu boraca pobrinule su se sve društveno—političe organizacije i ustnove Dalmacije, a stanovništvo je pružalo svu poguću pomoć.Ovo hitno prebacivanje čitavih devet brigada s naoružanjem i materijalnom na toliku udaljenost bio je jedinstven poduhvat u narodnooslobodilačkom ratu, a svve je izvršeno za četiri dana – kopnom i morem. Već 4. veljače jedincie 9, 19, 26. i 29. divizije, tenkocska i Artiljerijska brigada – ukuno 45.000 boraca- zauzele su položaje za napad. Zrakoplovnu podršku pružile su 1. i 2. eskadrila NOVJ-a s aerodroma na Visu i u južnoj Italiji.

Područje širokog Brijega predstavljalo je najjače neprijateljsko uporište i ključ za oslobođenje Mostara. Tu su se nalazile glavne istaško-njemačke snage, oko 6.000 vojnika s jednom artiljerijskom grupom.

Napad jedinica NOVJ-a na Široki Brijeg počeo je 6. veljače oko 7 sati. U prvom napadu nije se frontalno mogla probiti snažno utvrđena neprijateljska odbrana. Obuhvatnim manevrom su, zatim, 12. brigada 26. divizije i 2. i 3. brigada 9. divizije izbile u rajon Knešpolja i odsjekle odstupnicu neprijateljskim snagama prema Mostaru. Čim su Nijemci saznali da im se grupacija u Širokom Brijegu našla u okruženju, uputili su iz Mostara preko Jastrebinke u Široki Brijeg jedan bataljon, koji je iskoristio nebudnost 2. dalmatinske brigade, probio se prema Knešopolju i spojio sa snagama u Širokom Bijegu. Sutradan su jedinice 8. korpusa obnovile napad sa svježim tenkovskim i pješadijskim snagama i sabile neprijatelja na prostor oko crkve i samostana u Širokom Brijegu, koji su dominirali nad okolnim zemljištem. Stalnim jurišima savladan je i poslednji otpor u Širokom Brijegu, a neprijatelj se povukao prema Mikuljači i Jastrebinki.

Velike teškoće imala je 29. divizija, koja je bila razvučena od Bune ka Neretvi preko Nevesinja sve do Konjicam a trebala je osloboditi Nevesinje, gdje su se nalazile jake njemačke, ustaške i četničke snage. Prvi napad, od 9. do 11. veljače, nije uspio. Novi napad počeo je u noći 13. veljače, kada je Nevesinje i oslobođeno. Neprijatelj je odstupio prema Bišini, ali ga je ondje dočekala 13. brigada i nanijela mu teške gubitke – oko 900 mrtvih i ranjenih – i zaplijenila cjelokupnu tehniku. Razbijeni njemački djelovi u panici su se povlačili preko snijegom pokrivenog Veleža, a komandant 369. puka izvršio je samoubojstvo.

Glavni napad snaga 8. korpusa prema mostaru počeo je ujutro 13. veljače snažnim udarom avijacije. Do podne 12. dalmatinska brigada probila njemačku odbranu na Jastrebinki i pojavila se na zapdnim prilazima Mostaru. Jako utvrđena Mikuljača i Kevaljača držale su se sve do podne, kada su Nijemci i ustaše savladani i natjerani prema Mostaru. Brigade 19. divizije slomile su u noćnom napadu snažno utvrđeno uporište na Vardi i povezale se sa 26. divizijom u općem napadu na sam grad. Oko 15 sati u napad je pošla i 13. hercegovačka brigada, noću oslobodila Blagaj i također krenula prema Mostaru. Navečer 13. veljače snage 8. korpusa našle su se na zapadnim i južnim krajevima grada.

U Mostaru su već posojale organizirane ilegalne udarne grupe i borbene grupe i desetine, koje su čuvle mostove i ostale važne objekte od uništenja, a u neprijateljskim jedinicama djelovali su ilegalci i obavještajci koji su dostavljali podatke o neprijatelju i podrivali moral u njegovim jedinicama.

Ujutro 14. veljače počeo je poslednji napad za oslobođenje Mostara. Glavnina 26. divizije s tenkovima brzo se probijala prema gradu. U tom napadu tenkisti su napravili pravi pothvat, a neprijatelju priredili neugdno iznenađenje. Kako su Nijemci porušili cestu kod Žovnice i stavili je pod protutenkovsku vatru, tenkovi su se spustili preko kamenitog i vrlo strmog terena u selo Iliće i spojili se s pješadijom. Poslije su se zajedno probili u zapdadni dio Mostara.

Oko podne nalazili su se u Mostaru 26. divizija itenkisti, zatim 19. divizija, a nešto kaje i 13. brigada 29. divizije. Brzom i energičnom akcijom, uz svestranu omoć stanovništva, oslobođen je zapadni dio grada. Oko 15 sati jedinice 8. korpusa izbile su na lijevu obalu Neretve i stavile pod snažnu vatru mostove u gradu, u prvom redu mostove kralje Petra i kralja Aleksandra. Oko 17 sati tenkisti i pješadija u brzom su naletu prešli mostove i upali u istočni dio grada. Neprijatalj nije uspio eksplozivom porušiti mostove, jer su u međuvremenu udane grupe mostarskih ilegalca presekle štapline. Neprijateljska obrana u istočnom dijelu grada brzo je razbijena. Na ulaznim vratima hotela '''Neretva'', blizu mosta kralja Aleksandra, borci 12. dalmatinske brigade našli su mrtvog komandanta 370. puka, koji je neposredno prije toga izvršio samoubojstvo. Mostar je oslobođen 14. veljače oko 19. sati.

Neprijateljske formacije povukle su se iz rajona Mostara prema Drežnici, Jablanici i Konjicu. Do Drežnice ih je gonila 11. dalmatinska brigada 26. divizije s tenkovima, a zatim je gonjenje nastavila 29. hercegovačka divizija, dok su se dalmatnske brigade počele vraćati u srednju i sjevernu Dalmaciju. Prvog ožuljka oslobođen je Ostrožac, a dva dana kasnije i Konjic. Na Ivan—sedlo izbila je 29. divizija 4. ožuljka, čime su zavšene borbe za oslobođenje Hercegovine.



SARAJEVSKA OPERACIJA

Potkraj 1944. godine Sarajevo je za Nijemce postalo izuzetno značajno kao glavna prihvatna baza i oslonac desetkovanim divizijama grupe armija ''E'' u njihovu povlačenju preko Srbije i Crne Gore na sjever prema dolini Save. Kada je na početku 1945. godine to povlačenje uglavnom završeno, njemačka komanda na Balkanu predložila je Berlinu da se Sarajevo napusti i sve snage iz doline Bosne prebace preko Save. Hitler je, međutim, 15. veljače svojom direktivom precizirao da se Sarajevo kao glavni grad Bosne, mora držati ''iz političkih razloga''. General—pukovnika Alexandera Lohra, komandanta grupe armija ''E'' koji je primio vrhonu komandu ''Jugoistoka'' od komandanta grupe armija ''F'', feldmaršala Maximiliana von Weichsa, Hitler je ovlastio da u slučaju kritičnog razvoja situacije koncentrira 21. armijski korpus na užem prostoru Sarajeva.

Takva kritična situacija nastupila je u prvoj polovici ožuljka, kada su 2, 3. i 5. korups Jugoslavenske armije gotovo potpuno okružili Sarajevo i kada je jugoslavenska 2. armija iz istočne Bosne sve više ugrožavala njamačke komunikacije u dolini rijeke Bosne, kuda su se Nijemci jedino i mogli povlačiti na sjever prema Savi. U isto vrijeme propala je njemačka protuofenziva u Mađarskoj, od koje je Hitler očekivao da će omogućiti da se desno krilo grupe armija ''Jug'' u Mađarskoj tijesno poveže s lijevim krilom grupe armija ''E'' u Srijemu. Od svega toga ništa se nije ostvarilo, pa je njemačka vrhovna komanda 20. ožujka ipak odobrila napuštanje Sarajeva. Ali tada je povlačenje postalo već kompliciran borbeni pothvat. Nijemci i ustaše u gradu bili su pritisnuti sa svih strana od jedninica JA. Zbog toga je njemački 21. armijski korpus bio primoran da uporno brani položaje na vanjskim prilazima Sarajevu i da istodobno provede evakuaciju. U Sarajevu je tada bilo i oko 3.000 ranjenika i velike količine ratnog materijala, u čemu je Njemačka oskudevala.

Zbog odbrane Sarajeva i njegove šire okolice njemački 21. armijski korpus zaposjeo je prlaze gradu u rajonima: Podromanija, Pale, Jablanica i Ivan—Sedlo, kao i prilaze dolini Bosne, grupirajući se osobito oko komunikacija. Svi prilazi gradu bili su snažno utvrđeni da se što duže brani. Na širem području Sarajeva bile su njemačka 7. SS divizija ''Prinz Eugen'', 181. i 369. divizija, kao i 8, 9. i 15. ustaška divizija i deseci drugih jedinica.

Još na početku ožuljka 1945. godine Generalštab JA naredio je 2, 3. i 5. korpusu da razbiju neprijatelja na daljim prilazima Sarajevu i stvore uvijete za napad na sam grad. Zbog toga se istočno od Sarajeva nalazio 3. korpus sa 27. i 38. divizojom, orijentiran za nstupanje od Podromanije prema Sarajevu. Južno od Sarajev kretao se 2. korpus. Njegova 3. divizija išla je od Trnova prema Ildži, 29 divizija preko Ivan—Sedla u Blažu, a 37. divizija preko Pala u Sarajevo. Zapdano od Sarajeva, prema dolini Bosne, između Kiseljaka i Busovače, nalazio se 5. korpus sa 4. i 10. divizijom, a prema Zenici formirana grupa brigada zeničkog sektora, sastavljena od 11. brigade 4. divizije, 13. brigade 39. divizije i 18. brigade 53. divizje, ojačane Artiljerijskom brigadom i Tenkovskom četom 5. korpusa. Ukupna jačina snaga JA iznosila je oko 38.000 boraca i 96 artiljerijski oruđa. Sve te snage stavljene su pod privremeno formirani Operativni štab grupe korpusa, koji od Generalštaba JA dobio zadatak da oslobodi Sarajevo i razbije nemačko—ustaške snage. Početak napada predviden je za 28. ožjujka.

Najsloženiji zadatak imao je 5. korpus. Njegove 4. i 10. divizija blizu Kaknja trebale su se prebaciti istočno od rijeke Bosne i napasti njemačko—ustašku odbranu Sarajeva sjeveno od grada – od Vogošća do Ilijaša. Jedinice obiju divizija su noću 28/29. ožujka pod borbom prešle cestu Kiseljak—Busovača i stigle do rijeke Bosne u rajonu Kaknja. Idzuće noći forsirale su rieku i prešle na njenu istočnu obalu, gdje su se sukobile s jakim neprijateljskom snagama. Pošto su slomile neprijateljski otpor, divizije su uspostavile širi mostobrani i presjekle željezničku vezu koja vodi od Sarajeve prema Zenici. Na ovaj uspjeh 5. korpusa neprijatelj je brzo reagirao. Prema kaknju poslao je dijelove 7. SS divizije ''Princ Eugen'' da bi ponovno povratio izgubljeni prolaz dolinom Bosne i omogućio daljnje izvlačenje snaga iz rajona Sarajeva. Zbog neprekidne neprijateljeve aktivnosti, 5. korpus nije mogao krenuti dolinom Bosne prema Sarajevu. Zato se uputio prema liniji Vareš—Breza. Ali i tamo su bile jače neprijateljske snage, pa je prema Varešu došlo do žestokih okršaja. Iako je 5. korpus u tome izgubio dosta vremena, što se u daljnjem toku borbi za Sarajevo nije više moglo nadoknadaiti, ipak su se 4. i 10. divizija našle sjeverno od Sarajeva, što je bilo važno za njihov prodor pema gradu.

Za to je vrijeme istočno od Sarajeva u napad krenuo 3. korpus sa 27. i 28. divizijom. Trebalo je obuhvatiti neprijateljsku odbranu u rajonu podromanije i Crvene stijene i tako prodreti u grad. Opdbranu je preuzela glavnina nejmačke 181. divizije. U žestokim borbama najgore je prošao njemački 363. puk, okružen u rajonu Podromanije. Od Olova mu je u pomoć stigao 14. puk 7. SS divizije, koji je time ugrozio bok i pozadinu 3. korpusa. U toj situaciji glavnina 3. korpusa okrenula se prema njemačkim snagama iz Olova i nanijela im velike gubitke.

Istodobno s 3. korpusom u napad su prešle 3, 29. i 37. divizija 2. korpusa. Trideset sedma divizija probila je njemačku odbranu i izbila u rajon Pala, dok je 3. divizija nastupala prema Trnovu. Ivan—Sedlo napala je 29. divizija. Nakon ošrih borbi, zbog osjetnih gubitaka i premorenosti ljudstva, ona je 1. travnja obustavila borbe za Ivan—sedlo. Nov napad poduzet je popodne 4. travnja, ali je neprijatelj predodne noći počeo napuštati te položaje. Od 5. travnja cijela se 29. divizija orijentirala prema cesti Blažuj—Kiseljak, kojom se neprijatelj izvlačio iz Sarajeva.

U toj situaciji Štab operativne grupe korpusa naredio je 5. travnja da se napadne Sarajevo, iz kojeg je neprijatelj već bio uzvukao svoje glavne snage.

Potiskujući neprijateljske zaštitnice, jedinice 3. korpusa izbile su predvečer 5. travnja s istoka i sjevera na periferiju grada i suzbivši slabiji otpo neprijatelja počele prodirati i u sam grad. Noću je zauzet centar grada i Marindvor. Snažnije borbe vodile su se u predijelu električne centrale (U blizini električne centrale poginuo je Vladimir Perić Valter. Pogledaj temu ''Valter nije dočakao... – Dž. H.), gdje je bio odsječen jedan puk 181. njemačke divizije. Pošto je pretrpio osjetne gubitke, ostatak puka uspio se do svanuća 6. travnjaprobit iz grada na zapad. U međuvrenu je 37. divizija zauzela Trebević, izbila na južni rub grada i u noći 5/6. travnja ovladala lijevom obalom Miljacke.

S juga prema Sarajevu prodirala 3. divizija 2. korpusa. Nakon dvodnenvih borbi slomila je neprijateljev otpor i ujutro 6. travnja ušla u grad. Jedna brigada nastavila je goniti neprijatelja prema Ilidži i Blažuju. Neprijateljske snage izvlačile su se, naime, dolinom Bosne, služeći se cestom koja od Blažuja i Kiseljaku ide za Busovaču i Zenici. U gonjenje neprijatelja upućena je i 29. divizija prema Kiseljaku i Busovači, a 10. divizija od Semizovca prem Aisokom i Kaknu. Kada su 9. travnjabrigade 29. divizije oslobodile Kiseljak, prepustile su gonjenje neprijatelja zeničkoj grupi brigada, koja je već ranije djelovala na tom prostoru. Posljednji neprijateljski otpor slomljen je pod Zenicom, koj je oslobođena 12/13. travnja. Time je sarajevska operacija završila.

Iako je po broju neprijatelja izbačenih iz stroja – gotovo 20.000 – sarajevska operacija značila velik uspjeh snaga JA, ipak je bila propuštena prilika da se već na tom sektoru zada odlučan udarac njemačkom 21. korpusu, glavnina kojega se uspjela izvući.



OFENZIVA 1. I 3. ARMIJE

Zimi 1944/45. najosetljiviji dio fronte na Balkanu bio je u Srijemu, između Dunava i Save. Tamo nije bilo prirodnih zapreka, a komunikacije koje kroz Srijem i Slavoniju vode prema Zagrebu bile su vrlo važne za njemačku jugoistočnu frontu. Nijemci nisu pokušavali braniti područje istočno od Rume, ali su zato izgradili sedam uzastopnih položaja između Dunava i Save, na prostoru Sremske Mitrovice i Šida.

Posebno su utvrdili pravac koji ide od Šida prema Vinkovcima. To su bili položaji s rovovima, dosta bunkera, žičanih zapreka i minskih polja. I sva sela i salaše neprijatelj jeorganizirao za kružnu odbranu i za borbu protiv tenkova. Veća naseljena mjesta – kao što su Vukovar i Vinkovci, Bijeljina i Brčko (južn od Save), Đakovo, Osjek, Vlapovoi Donji Miholjac s Našicama – bila su dobro utvrđena i pripremljena za dugu borbu. Štab njemačkog 34. armijskog korpusa, jedinice kojeg su držale srijemsku frontu, iamao je svoj štab u Nuštaru kod Vinkovaca.

Da bi se izbjegli teži gubici pri proboju srijemske fronte, po zamisli Vrhovnog komadanta 1. armija s grupom od pet divizija trebala je predhodno likvidirati neprijateljske mostobrane na Savi kod Bijeljine i Brčog. Potom bi se istodobnim udarom ovih snaga s juga i jedinica 3. armije s lijeve obale Drave opkolila njemačka grupacija u Srijemu i uništila frontalnim udarom.

Uvodne borbe za likvidaciju srijemske fronte počele su u travnju 1945. Druga proleterska divizija oslobodila je 2. travnja Bijeljinu, a 6. travnja su 2, 5. i 17. divizija napale Brčko. Neprijatlj je razbijen i povukao se prema Žapanji. Orašje je oslobođeno 8, a Šamac 11. travnja. Zbog pomankanja desantnih sredstava, JA nisu tako brzo mogle prijeći Savu, lijevu oblu koje su uporno branile njemačke i ustaško—domobranske snage. Tek 10. travnja počeo je prijelaz preko Save, a tekao je sporo, tako da divizije Južne operativne grupe nisu stigle na vrijeme do Vinkovaca, gdje su se trebale spojiti s 3. armijom.

Glavne borbe za proboj srijemske fronte počele su ujutro 12. travnja 1945. godine. Iz 120 artiljerijskih oruđa otvorena je vatrena priprema, koja je trajala 15 minuta. Podržalo ju je 50 aviona iz grupe zrakoplovnih divizija Ja, koji su u dva naleta udarili po njemačkim položajima od Šida do Vinkovaca i Vukovara. Odmah nakon toga krenule su u juriš brigade divizija prve linije. Prva proleterska divizija brzo je probila njemačku odbranu i do 18 sati oslobodila Vukovar. Dosta joj je pomogla 5. brigada 21. divizije, koja je forsirala Dunav kod Sotina. Srpska 21. udarna divizija također je probila njemačku odbranu i krenula prema Vinkovcima. Makedonska 48. divizija je u 14 sati oslobodila Tovarnik, a 22. divizijaLipovac, prešla rijeku Spačvu i ovladala Apševcima. Veliku pomoć u proboju srijemske utvrđene zone pružila je 2. tenkovska brigada, koja je sa svojim tenkovima T-34 krenula prema Vinkovcima. Ujutro 13. travnja divizije 1. armije nastavile ssu napad i oko 9. sati sukobile se s Nijemcima istočno od Vinkovaca. Tamo su Nijemci pružili žesto otpor, pa se vodila borba za svaku kuću. Ipak, u 18 sati neprijatelj je istjeran. Tada se krenulo prema Đakovu, gdje su bili novi njemački položaji, zaposjednuti svježim snagama policijske divizije ''Stephan''. Đakovo se, međutim, nije moglo odmah zauzeti, jer u napadu nisu mogli sudjelovati tenkovi zbog pomanjkanja gorva, municije i ratervnih dijelova. Municija je nedostajala i artiljeriji, jer pomoć u ratnom materijalu nije stizala u dovoljnim količinama, iako je Generalštab JA u nekoliko navrata intervenirao kod komandanta 3. ukrajinske fronte, a maral Tito je s tim osobno upoznao komandanta te fronte, maršala Tolbuhina.

Prema narenju Generalštaba Ja, 3. armija dobila je u to vrijeme zadatak da forsira Dravu kod Valpova i Dunav kod Dalja, prijeseče komunikaciju Osijek—Našice, oslobodi Osijek i onda, ovisno o situaciji, upravi akcije prema jugu, prema Vinkovcima, ili u Podravinu, prema Našicma i Virovitici.

Položaje na desnoj obali Drave od Aljmoša do Donjeg Miholjca, branila je njemačka 11. divizija. Bila je iznenađena kada su divizije 3. armioje noću od 11. na 12. travnja 1945. počele forsirati Dravu kod Valpova i Osijeka i Dunav kod Dalja.Iako su dosta oskudjevale u pontonskim i desantnim sredstvima, divizije 3. armije uspješno su prešle Dravu, još istog dana oslobodile Vlapovo i uspostavile širi mostobran s kojeg su nastavile napadati. Nakon uličnih borbi, jedinice 51 divizije i Osječke brigade oslobodilesu 14. travnja Osijek. Sutradan je oslobođen i Donji Miholjac, pri čemu su pomagali dijelovi bugarske 3. divizije, a onda i Našice,. Koje su Nijemci i ustaše uporno branili. Tako je za samo tri dana bio očišćen od neprijatelja cijeli sektor Osijek—Našice—Miholjac, a time ugrožena pozadina njemačkih snaga kod Đakova i stvoreni uvjeti za nastavljanje napada preko Podravine prema Virovitici i Varaždinu.



OSLOBOĐENJE ISTRE, TRSTA I SLOVENSKOG PRIMORJA

Krupne pobjede koje je izvojevao NOVJ u drugoj polovici 1944. godine znatno su promijenile vojno—političku situaciju na jugoslavenskom ratištu. Pošto je bio oslobođen cijeli istočni i dio centralnog područja Jugoslavije, čime je stvorena stabilna i prostrana strateška pozadina na koju se oslanjao NOVJ, bitno su se promijenili uvjeti daljnjeg vođenja narodnooslobodilačnog rata, a stvorene su i mogućnosti da se prisupi reorganiziranju NOVJ-a u armiji suvremenog tipa.

Naredbom vrhovnog komandanta i povjerenika za narodnu odbranu maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita od 1. ožuljka 1945, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije preimenovana je u Jugoslavensku armiju, a Mornarica NOVJ-a u Jugoslavensku mornaricu. Istom naredbom Vrhovni je štab NOB-a i POJ-a reorganiziran u Generalštab Jugoslavenkse armije, kao neposredni organ Povjereništva narodne odbrane, za cjelokupne oružane snage.

Još 1. sječnja 1945. formirane su: 1. armija na dijelu strateške fronte u Srijemu, od diviizija dotadašnjeg 1. proleterskog korpusa; 2. armija na fronti u istočnoj Bosni od Južne operativne grupe divizija; i 3. armija od jedinica Glavnog štaba Vojvodine i 12. korpusa, na dijelu strateške fronte u Baranji i na Dravi. Četvrta armija formirana je 2. ožuljka na dijelu strateške fronte u Dalmaciji, Lici i Hrvatskom primorju od jedinica 8. i 11. korpusa, kao i Prve tenkovske, Artiljerijskae i Dopunske brigade, a operativno su joj bili potčinjeni 7. i 9. slovenski korpus. Jugoslavenska armija imala je u ožuljku 1945. godine 62 divizije otprilikes 800.000 boraca.

S takvom reorganizacijom, snažnom i modernom krenulo se u poslijednje obračune s neprijateljem. Jedan od takvih obračuna bile su borbe za oslobođenje Like, Hrvatskog i Slovenskog primorja i Istre. Taj zadatak dobila je 4. armija.

Ofenziva 4. armije imala je, međutim, ne samo neposredne vojne i političke ciljeve: pobijediti i isterati neprijatelja i osloboditi i taj dio domovine bego i prilično delikatnu međunarodno—političku pozadinu.

Kada se Josip Broz Tito u kolovozu 1944. sastao u Napulju s Churchillom, došao je do izvornih i vrlo preciznih podataka o britanskim namjerama, iz kojih se moglo zaključiti: prvo, da Britanci nemaju namjeru Jugoslaviji vratiti Istru i Slovensko primorje, i drugo, da saveznici planiraju da se iskrcaju i Istri, što je moglo do kraja zakomplicirati situaciju oko vraćanja tih teritorija Jugoslaviji. Zato se sjelokupna aktivnost 4. armije odvijala pod Titovom devizom ''Tuđe nećemo, svoje ne damo!'' Vojni sadržaj ove lozinke bio je da je 4. armija morala djelovati brzo, kako bi se, prodorom preko Like, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, što prije pojavila u Istri, Slovenskom primorju i u dolini Soče, gdje se nalaze prirodne granice jugoslavenskog etničkog teritorija. Ni na sastanku u Beogradu između maršala Tita i feldmaršala Alexandera, vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Italiji, na kojem su sastanku razrađeni elementi koordinacije zajedničkih akcija, kao i pomoći i podrške, nije rešeno pitanje vraćanja Jugoslaviji onih tertitorija koji su joj odeti nakon prvog svjetskog rata. Prema tome, 4. armija imala je pred sobom povijesni zadatak – oslobođenje Istre i Slovenskog primorja. Ali na tom njezinom putu, dugačkom više od 500 km, koji je počinjao na fronti u Lici a završavao na Soči, nalazile su se krupne neprijateljkske snage: dve njemačka korpusa – 15. brdski i 97. armijski – sa 130.000 vojnika, odlučnih da spriječe 4. armiju u izvršenju njezina zadatka.

Kada je počela ofenziva u Lici, 4. armija je u svojem sastavu imala devet divizija, odnosno 70.585 boraca i rukovodilaca, tako da je odnos snaga bio za nju krajnje nepovoljan. Zbog toga je Štab 4. armije odlučio da maksimalno aktivira jedinice u neprijateljskoj pozadini – 7. i 9. slovenski te 111. korpus – probije frontu u Lici, okruži i uništi neprijatelja u Lici, Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju i ne dopusti mu da odstupi prema Rijeci. Zatim da prodre u Istru i Slovensko primorje i izbije na Soču prije nego što savezničke snage stignu do sjeverne Italije. U ofenzivi 4. je armija računala na podršku stanovništva Istre i Slovenskog primorja kao značajan faktor u borbi.

Ofenziva 4. armije počela je 20. ožujka 1945. tj. deset dana prije nego što je bilo odlučeno u Beogradu, na sastanku Tito—Alexander. Prema početnom planu, jedinice 4. armije trebale su izbiti u dolinu Soče 15. svibnja, tj. za 57 dana.

Prva etapa ofenive 4. armije bio je napad u istočnaj, a onda u zapadnoj Lici. U početku svi su napori bili usredotočeni na razbijanja njemačkog 15. korpusa, s namjerom da mu se spriječi odstupanje prema Rijeci na staru jugoslavensko—talijansku granicu. Glavne snage 4. armije – 13, 19, 20. i 26. divizija, podržane tenkovima i artiljerijom – sručile su se 20. ožuljka na njemačko—ustašku odbranu u istočnoj Lici. Nakon dvodnevnih borbi neprijatelj je bio potpuno razbijen, a jedinice 4. armije izbile su pred Bihać. Nijemci su prema Bihaću uputili svoju svježu 104. diviziju, ali za sve je bilo kasno. Bihać je ubrzo oslobođen prodorom divizija 4. armije i akcijom Hrvatskog 4. korpusa iz neprijateljske pozadine, iako u prvotnom planu oslobođenje Bihaća nije bilo predviđeno ovom operacijom.

Pošto se uspješno, za samo osam dana, svršila prva faza ofenzive 4. armije, glavna grupacija upućena je u zapadnu Liku. Osnovni cilj bio je osloboditi Gospić, Otočac, Perušić i pojaviti se pred Senjom te tako otvoriti put prema Rijeci. Uz obalu Jadrana i prema Pagu i Rabu nastupila je 9. divizija, dok se 20, 26. i 13. divizija uputila prema Gospiću i Perušiću, a 19. divizija prema Otočcu. Za to vrijeme su 7, 8. i 34. divizija osiguravale napad os Slunja i Karlovca, vezujući čvrsto za sebe njemačku 104. diviziju i druge snage. Pred 4. armijom nalazila se njemačka 392. i ustaška 11. divizija. Napad je počeo istodobno na cijeloj fronti 4. armije 4. travnja 1945. Još istog dana probijena je njemačko—ustaška odbrana od Karlobaga---Gospića—Perušića do Vrhovina i ta su mjesta oslobođena. Tada je nastavljeno gonjenje desetkovanih neprijateljskih snaga. Jedinice 19. i 26. divizije odsjekle su njemačku grupaciju kd Senja i prodrle na sektor Ogulina.

Sredinom travnja 1945. jedinice 4. armije izbile su na liniju Crikvenica—Lokve i za 27 dana oslobodile Liku, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Armija je prodrla oko 200 km u dubinu njemačke odbrane i, što je najbitnije, potpuno razbila i uništila njemački 15. brdski korpus. Ostali su samo neki njegovi beznačajni dijelovi. Sada je 4. armija bila spremna za prodor u Istru i Slovensko primorje, gdje su već uspješno djelovale jedinice slovensko9. korpusa, jačine dvije divizija. Ali ispred 4. armije sada se našao potpuno svjež, dobro opremljen i borbeno osposobljen kompletan njemački 97. armijski korpus, koji je inače pripadao grupi armija ''C'', raspoređenoj u Italiji. Njega je njemačka vrhovna komanda dodijelila grupi armija ''E'' u Jugoslaviji i uputila prema 4. armijina frontu između Rijeke i Snježnika, sa zadatkom da joj ne dopusti prodor u Istru i Slovensko primorje.

Kada je 4. armija stigla pred Istru, njemački 97. armijski korpus imao je četiri divizije – 188. i 237. pješadijsku, 24. diviziju kraških lovaca i talijansku fašističku 10. MAS divizijzu te niz drugih svojih jedinica i jedinica komande Jadranske primorske oblasti: oko 90.000 vojnika. Na riječkoj fronti bile su 188. i 237. divizija i borbene grupe ''Rijeka'' i ''Reindl''.

Za to su vrijeme savezničje snage u Italiji, na liniji Bologne, počele ofenzivu 9. travnja i do 17. travnja probile prvi odbrambeni njemački pojas. One su 24. travnja izbile u dolinu rijeke Po. Talijanskipartizani oslobodili su u međuvremenu velik teritorij sjeverne Italije i osigurali savezničkim da brže prodiru prema Soči. U Caserti je 29. travnja njemačka komanda grupe armija ''C'', bez znanja Berlina, potpisala kapitulaciju, koja je formalno stupila na snagu 2. svibnja.

Imajući na umu cjelokupni razvoj događaja i postavljeni zadatak, komanda 4. armije odlučila je da, bez velikih i drugih priprema, odmah produži ofenzivu na prlazima Rijeci, prodre u Istru i izbije na Soču prije nego što onamao stignu savezničke divizije iz Italije.

Za četiri dana, od 17. do 21. travnja, jedinice 4. armije slomile su otpor neprijatelja na liniji Lokve—Crikvenica i odbacile njemačku 237. diviziju na Rječinu i pred Klanu. Na toj liniji neprijatelj je prešao na presudnu i aktivnu odbranu, u namjeri da između Rijeke i Snježnika, služeći se fortifikacijskim utvrđenjima stare jugoslavensko—talijanske granice, zaustavi napad 4. armije.

U to vrijeme jedinice 9. i 26. divizije i Kvanerskog odreda mornaričke pješadije oslobodile su Krk, Lošinj i Cres. Četvrta je armija time izbila širokim frontom pred Istru i Slovensko primorje i stvorila uvijete za nastupanje prema Trstu i Soči.

Najveći problem pred kojim je stajala 4. armija bila je opskrba, ne toliko zbog dužine opskrbnih komunikacija, koliko zbog sve čašće nestašice borbenih i drugim materijalnih sredstava. Feldmaršal Alexander je u Beogradu obećao da će britansko—američki saveznici redovito opskrbljavati 50.000 boraca 4.armije, međutim, i pored intervencije maršala Tita, oni su potpuno smanjivali i neredovito dostavljali obećanu pomoć. Zbog toga su se dopisivali saveznička komanda u Italiji i naš Generalštab. Iz Londona Churchill je javio Alexanderu da je ''došlo vreme da se prekine s pomoći koja se dostavlja Titu'' i da se ''za to prodađe dobar izgovor''. Istodobno, postepeno je jenjala i saveznička zrakoplovna podrška i pomorska zaštita. Ni 1. i 2. eskadrila iz Zemunika nije se poslije borbi kod Sušaka često pojkavljivala na fronti.

Proboj njemačke odbrane između Rijeke i Snježnika počeo je 21. travnja. Na fronti oko Klane i Rijeke došlo je do žestokog sudara glavnih grupacija, koji se pretvorio u borbu na mjestu. Ni poslije uvođenja 26. divizije u borbu situacija se nije promijenila. Na vrlo malom prostoru sudarilo se šest divizija (četiri naše i dvije njemačke), oko 50.000 vojnika (25.000 naših boraca i 25.000 Nijemaca). Pri takvom stanju, 4. armija nije mogla probiti njemačke položaje i otvoriti put prema Trstu. Bio je to jasan znak da je njemačka komanda na riječkoj fronti bila odlučna da pošto—poto spriječi 4. armiju da prodre u Istru i Slovensko primorje i da kao prva izbije na Soču.

Dok su se na riječkoj fronti vodile žestoke i neprekidne borbe, na krilima su vladali povoljni uvmenevar u dubinu njemačkog rasporeda, točno tamo gdje se nalazio glavni cilj kojem je tražila 4. armija. Na prijedlog druga Tita, počeo je obuhvatni manevar oko njemačke riječke grupacije prema Trstu i Soči. Na desnom krilu, u rajonu Prezida i Čabra, nalazila se 20. divizija. Ona je ojačana 11. brigadom 26. divizije, dva tenkovska bataljona i potrebnom artiljerijom. Ujutro 27. travnja krenula je prema Ilirskoj Bistrici i Šentperu (današnja Pivka), čvrsto je zaposjela komunikaciju Rijeka—Ljubljana i ugrozila njemački 97. armijski korpus sa sjevera. Grupaciju 4. armije uspješno je osiguravao slovenski 7. korpus, koji je izdvodio ofanzivne akcije u notranjskoj i Beloj Krajini i time dao velik dobrinos uspjehu ofanzive prema Trstu.

Na lijevom krilu 4. armije nalazila se, na Cresu i Lošinju, 9. divizija i Kvarnerski odred mornaričke pješadije. Oni su 24. travnja počeli iskrcavanje na istočnoj obaliIstre i zatim krenuli prema Opatiji, Prazinu i Puli, koje su narednih dana oslobodili. Dosta im je pomogla 43. istarska divzija, koja je zabacila u pozdinu i izvila u središnji dio Istre.

U cjelokupnom ovom manevru veliku ulogu imale su 30. i 31. divizija slovenskog 9. korpusa. One su dobile zadatak da se brzo pojave na Soči i Trstu, prije dolaska savezničke snaga iz sjeverne Italije. Kako su savezničke divizije u dolini Poa prodirale vrlo brzo jer ispred sebe nisu nailazile ni na kakav njemački otpor, one su se kretale brzinom svoje motorizacije. Činilo se da će uspjeti prije divizija 9. slovenskog korpusa stićui do Soče i samog Trsta. Naše su snage ipak bile brže.

Ujutro 29. travnja počelo je koncentrično nastupanje jedinica 4. armije prema Trstu. Sa sjevera krenula je u napad slovenska 30. divizija, koja je već sutradan prosjekla komunikaciju Trst—Tržič, napala Opčinu i prodrla u Trst. Za to je vrijeme 31. slovenska divizija krenula na zapad prema Soči i 1. svibnja oslobodila Goricu i Tržič, zarobivšii oko 1.500 neprijateljskh vojnika. Predvečer 1. svibnja jedinice 30. divizije izbile su na Soču, gdje su došle u dodir s prethodnicom 2. novozelandske divizije, koja je dolazila sa zapada. To je ujedno bio i prvi dodir jedinica 4. armije sa savezničkim trupama, otprilike 80 km zapadno od Trsta. Sjeverno od Gorice jedinice Operativnog štaba za zapadnu Primorsku oslobodile su Tolmin, Kobarid, Bovec i Tarcento, zarobivši oko 3.000 neprijateljskih vojnika.

Dok je 9. slovenski korpus izbijao na rubove Trsta i manjim dijelovima prodirao u grad, s istoka su prema Trstu hitale ostale snage 4. armije, i to 20. divizija prema Sežani, Opčini i Trstu, a 9. divizija od Pazina preko Buzeta na Kopar i Trst. Koncentričan napad na grad Trst otpočeo je 1. svinbnja u ranim jutarnjim satima. Prva je poškla u napad 20 divizija. Njezina 8. i 10. brigada prodrle su brzo u središte grada i izbile pred tvrđavu San Giusto, iz koje su se Nijemci ogorčeno branili. Od Buzeta je u Trst s južne strane upala 9. divizija i prodrla u središte grada, dok je 3. brigada 43. istarske divizije čistila od neprijatelja poluotok Milje. Slovenska 30. divizija već je vodila borbu u Trstu. Do kraja dana gotovo je cijeli grad bio oslobođen. U toj velikoj borbi zaoslobođenje Trsta značajnu ulogu imale su jedinice Komande grada Trsta, koje su oslobodile velik dio grada i osigurale 9, 20. i 30. diviziji brz ulazak u grad. Istodobno se za Opčinu vodila žestoka borba, koja je produžena i sutradan, kada su se Nijemci predali.

Dok se u rajonmu Opčine 2. svibnja još vodila borba, u Trsku se se dovršavala likvidacija neprijateljskog otpora na preostalim izoliranim točkama. Jedinice 9, 20. i 30. divizije, zajedno s partzanima Komande grada Trsta, potpuno su uništile preostale neprijateljske snage. Jedino su se u tvrđavi San Giusto Nijemci žilavo opirali. Oko 17 sati 2. svibnja stigli su saveznički tenkovi pred tvrđavu. To su bile prve savezničke jedinice koje su ušle u Trst.

Po oslobođenju Trsta, u gradu je ostala 20. divizija i dijelovi 9. divizije, dok su ostale snage prebačene u rajon Ilirske Bistrice. Zbog zajedničkih akcija s otalim snagama Jugoslavenske armije u presijecanju odstupnice njemačkim trupama koje su se povlačile prema Austriji, formiran je 3. svibnja kod Trsta Motorizirani odred 4. armije. Upućen je odmah preko Gorice, Tolmina, Bovca u Celovec, gdje se spojio s jedinicama 3. armije.

Sve to vrijeme na riječkoj fronti žestoke borbe nisu jenjavale. Tamo su 13, 19. i 26. divizija stezale obruč oko glavnine njemačkog 97. armijskog korpusa, koji se, ugorožen sa svih strana od snaga 4. armije, pokušavao probiti iz okruženja preko Ilirske Bistrice i Postojne za Ljubljanu. Oko 20.000 njemačkih vojnika nije imalo drugog ilaza nego da 3. svibnja počne s probojem prema Ilirskoj Bistrici. Prethodno su porušiili sve instalacije u riječkoj luci. Ujutro 3. svibnja Nijemci su krenuli u proboj, ali nisu stigli do Ilirske Bistrice. Onamo su već stizali dijelovi 7. banijske i 8. kordunaške divizije iz 4. korpusa, koje je uputio Generalštab da ojačaju frontu 4. armije. U noći od ¾. Sivbnja Nijemci su se uspjeli donekle ukliniti u raspred snafa 4. armije, ali se nisu mogli probiti dalje. Oko okružene njemačke grupacije našle su se 7, 8, 13, 19, 26. i dijelovi 43. istarske divizije i sabili je na prostor 8 X 13 km. Nijemci više nisu imali snage za daljni proboj. Nikakva pomoć nije im mogla stići, jer su jedinice 29. hercegovačke i 7. slovenskog korpusa oslobodile Postojnu i Rakek i stigle do Ljubljane. Komandant njemačkog 97. armijskog korpusa, general Ludeig Kubler, zatražio je pregovore, koji su 7. svibnja završeni potpunom kapitulacijom njemačke riječke grupacije. Našim jedinicama predalo se više od 16.000 njemačkih vojnika i oficira, na čelu s komandantom korpusa i cjelokupnom opremom i naoružanjem. Time je 7. svibnja konačno prestao svaki otpor neprijatelja pred 4. armijom. Nakon vjekovnog ropstva, Istra, Trst i slovensko primorje bili su oslobođeni.

Za 49 dana neprekidnih borbi koje je vodila 4. armija od Like do Soče ona je potpuno uništila sva njemačka armijska korpusa s osam divizija i više samostalnih brigada, pukova i bataljona. Zaplijenjeno je 30 tenkova, 840 topova, 536 minobacača, 1680 mitraljeza i 872 motorna vozila. Bio je ro jedan od najvećih poraza koje je neprijatelj imao na jugoslavenskom ratištu u NOR-u.Ni jedna nepriajteljska operativna jedninica koja se nalazila ispred 4. armije nije se uspjela povući iz Jugoslavije. Tu je našla svoj kraj.

Na III kongresu omladine Jugoslavije, u svibnju 1946. godine, drug Tito je rekao: ''Kada smo vodili borbu za oslobođenje naše zemlje, nikada nismo pustili iz vida da treba da oslobodimon našu braću izvan naše zemlje. Mi smo taj zadatak izvršili, i časno ga izvršili. Izvršili smo ga tim lakše jer je i narod u Istri, Tstu i Slovenskom primoriju dao sve od sebe, borio se da bi se oslobodio, da bi stupio u zajednicu sa braćom u Jugoslaviji. . .''



ZAVRŠNE BORBE ZA OSLOBOĐENJE BOSNE I HRVATSKE

Probojem srijemske fronte, njemačko—ustaške snage bile su dovedene u težak položaj. Jedinice njemačkog 21. armijskog korpusa teškom su se mukom probijale iz doline Bosne na sjever, jedinom komunikacijom koja od Doboja preko Dervente izbija u Slavonski Brod.

Da bi što veće neprijateljske snage bile uništene još za njihova povlačenja, 2. armija je od Generalštaba JA dobila naredbu da nastupa prema Doboju, Banjaluci, Bosanskom Novom i Karlovcu i da koordinira akcije s 1. armijom u Posavini i 4. armijom u Lici i Gorskom kotaru.

Ujutro 5. travnja 2. armija je prešla u napad na cijeloj fronti od Tuzle. Prema Modriči krenula je 23. i 25. divizija, a prema Doboju 45, 23. i 28 divizija. Na liniji Doboja Nijemci su pružali najžešći otpor, a u nekoliko navrata prelazili su i u protunapade.

I dok je 27. armija 3. korpusa 11. travnja napala Zavidoviće i potisla Nijemce i ustaše prema Maglaju, kamo je već bila prodirala 53. divizija 5. korpusa, pripremao se opći napad 2. armije na Doboj. Operacija je počela ujutro 15. travnja. Puna dva dana trajale su borbe oko Doboja, a onda su ga Nijemci, gotovo potpuno razorenog, napustili. Porušili su mostove na Bosni, željeznička postrojenja i električnu centralu. Jedinice 2. armije nastavile su goniti neprijatelja prema Derventi i Brodu, a od Vinkovaca je napadala 1. armija. Brod je, osim toga, bio izložen i pritisku sa sjevera, odakle su prodrle jedinice 3. armije. U takvoj situaciji general Lohr je naredio da se prilazi Brodu brane pošto—poto i da se za to angažiraju i snage koje pristižu iz Bosne. Za odbranu Broda Nijemci su još ranije utvrdili liniju od Našića preko Đakova i Vrpolja, kao i greben Dilja, a po dubini Pleternicu i Slavonsku Požegu.

U noći od 14. na 15. travnja 21. divizija 1. armije izvršila je napad na Đakovo, ali bez uspijeha. Tada su u borbu uvedene i druge snage – 1. proleterska, 48. i 5. divizija, a onda i 6. proleterska divizija. Navečer 15. travnja oslobođeno je Đakovo, pa su jedinice krenule prema Pleternici i Brodu.

Kako se njemačke snage još nisu bile povukle iz Bosne, Nijemci su svim raspoloživim snagama nastojali zadržati Pleternicu. Zbog toga je kod Pleternice došlo do najžešćeg sudara, u kojem su obje strane pretrpjele velike gubitke. Pleternica je oslobođena tek 20. travnja, a u noći istog dana i Brod. Jedinice JA nastavile su nastupanje prema Novoj Kapeli i Okučanima, kamo su stigle 24. i 25. travnja.

Usporedo s nastupanjem 1. armije, Podravninom se kretla i 3. armija. Poslije oslobođenja Našica neprijatelj je pružio jači otpor kod Feričanaca, ali je savladan.

Tada su u sastav 3. armije ušle 12. i 40. divizija 6. korpusa, , a iz 1. armije prebačena je 17. divizija. Ovako ojačana, 3. armija se prikupila u rajonu Našića.

Borbe za Viroviricu, s izmjeničnim napadima i protunapadima, trajale su tri dana, tako da je grad odlobođen 25. travnja. Tada su Nijemci zaposjeli nove položaje na liniji Pitomača – Grubišino Polje i povezali fronru s onom na rijeci Ilovi pred 1. armijom.

Druga armija djelovala je na desnoj obali Save i 19. travnja s 23. divizijom oslobodila Derventu, a sutradan i Bosanski Brod. Iza linije fronte u donjem oku rijeke Bosne, oko Odžaka, ostala je veća ustaška grupacija, koja se borila do kraja svibnja, kada je razbijena i uništena. To, međutim, nije smetalo 2. armiji da nastavi ofenzivu prema Gradiški, Dubici i Banjaluci. U sastav 2. armije ušle su 22. travnja 3, 37, 4, 10, 39. i 53. divizija iz 2. i 5. korpusa. Bosanska i Nova Gradiška oslobođene su 24. travnja, a neprijatelj je tada napustio Banjaluku.

Tako je u desetodnevnim operacijama kroz Podravinu i Posavinu 1, 2. i 3. armija, uništviši znatne neprijateljske snage, izbila u širokoj fronti na liniju Drava – Bilogora – Ilova – Una.

Komandant ''Jugoistoka'', general Lohr, u dogovoru s poglavnikom NDH Pavelićem, odlučio je da 1, 2. i 3. jugoslavensku armiju zadrži na liniji Drava – Ilova – donji tok Une – Kupa – Karlovac. On je, igrajući na kartu razdora među saveznicima, računao da će zadržavanjem jugoslavenske armije istočno od Rijeke i Zagreba učiniti uslugu anglo-amerikim snagama i da će oni znati to cijeniti. Nadao se, naime, da će time za Njemački Reich i njegove saveznike postići povoljniji ishod rata. Nastojao je pošto—poto spriječiti prodor Jugoslavenske armije do državnih i etničkih granica Jugoslavije, angažirajući pr tome i preostale snage kontrarevolucije – ustaše, četnike i slovenske domobrane. Zbog toga je na navedenu liniju bacio sve raspoložive snage. Tako se pred 3. armijom našao njemački 15. kozački korpus, pred 1. armijom njemački 34. i 21. armijski korpus i šest ustaško—domobranskih divizija (oko 100.000 vojnika), na unskoj fronti pred 2. armijom bio je 15. brdski armijski korpus, a na karlovačkom sektoru njemački 91. armijski korpus s njemačkim i ustaško—domobranskim divizijama, ukupno 12 njemačkih i 15 ustaško—domobranskih divizija s više od 260.000 vojnika.

Prateći razvoj događaja na fronti 1, 2. i 3. armije, Generalštab JA uporno je nastojao ostvariti ideju o okruženju i uništenju njemačkih i kvinslinških snaga na tlu Jugoslavije. Stoga je, direktivom od 20. travnja 1945. naredio 1. armiji da što prije izbije u rajon Zagreba, 2. armiji da nastupa prema Karlovcu i dalje prema Novom Mestu, 3. armiji da goni neprijatelja kroz Podravinu, a 4. armiji da forsira nadiranje prema Trstu.

Sa svojih sedam divizija (1. i 6. proleterksa, 5, 11, 21, 42. i 48.), 1. armija izbila je narijeku Ilovu od Grubišinog Polja do Banove Jaruge. Kako štab 1. armije nije raspolagao točnim podacima o jačini, rasporedu i namjerama neprijatelja, naredio je da se iz pokreta prijeđe Ilova i nastavi prema Čazmi, Dugom Selu i Zagrebu. Naš zbog toga je 26. travnja samo 6. proleterska divizija uspjela forsirati Ilovu i stvoriti mostobran, dok su to ostale snage učinile tek idućeih dana. General Lohr je, međutim, uočio veliku opasnost koja prijeti njemačkom raspodelu, pa je naredio protuudar. Uspjelo mu je, zaista, da nekoliko dana zdarži 1. armiju na tim položajima i tek 30. travnja navečer počeo je organizirano povlačenje svoje jedinice prema Zagrebu. U međuvremenu je štab 1. armije sredio svoje snafe i poduzeo gonjenje neprijatelja. Od 1. do 4. svibnja sve divizije 1.armije prešle su Ilovu i krenule prema Čazmi i Kutini.

I na pravcu nastupanja 3. armije vodile su se u Podravini oštre borbe. Od 26. do 29. travnja svi pokušaji 3. armije da probije neprijateljsku odbranu zapadno od Virovitice ostali su bez uspjeha. Tek pošto se 11. njemačka divizija povukla prema Bjelovaru, snage JA uspjele su zauzeti greben Biogore i narušiti neprijateljsu odbranu u Podravini. Tada su divizije 3. armije produćile prema Đurđevcu, Koprivnici i Bjelovaru. Nakon oštrih uličnih borbi 3. armija je 2. svibnha razbila njemačku odbranu i oslobodila Đurđevac, a dva dana kasnije i Bjelovar. Navečer 5. svibnja njezine jedinice prodrle su u Koprivnicu i poslije kratkih uličnih borbi grad je oslobođen. Naprijatelj se povukao na liniju Ludbreg - Varaždinske Toplice, s namjerom da na toj liniji zaustavi napredovanje 3. armije.

Za to vrijeme je 2. armija južno od Save prikupljala Unsku operativnu grupu, sastavljanu od 23, 8, 39. i 45. divizije, zbog forsiranja Une između Dubice i Bosanskog Novog. Od 3, 4. i 10. sivizije i 34. divizije 4. korpusa dormirana je Karlovačka operativna grupa zbog napada na Karlovac. Napad je počeo 27. travnja. Unska operativna grupa sapala je Bosansku Dubicu, a sutradan i Bosanski Novi. Neprijatelj je pružio žestok otpor, pa su borbe trajale više dana. Tek 1. svibnja oslobođen je Bosanski Novi, a sutradan i Kostajnica. Pri povlačenju neprijatelj je porušio sve mostove, osim mosta u Bosanskom Novom, jer su ga u tome spriječile jedinice 39. divizije.

Karlovačka operativna grupa divizija prikupila se oko Ogulina i Vrbovskog i do 1. svibnja podišla vanjskoj odbrani Karlovca. Odbranom Karlovca rukovodio je štab njemačkog 91. armijskog korpusa, koji je posebno zaposjeo područje oko Generalnskog Stola. Napad je počeo 1. svibnja. Razvila su se žestoke borbe, koje su trajale i sutredan, kada je Karlovačka operativna grupa divizija izbilana položaje pred samim gradom. Napad se nastavio i u noći od 2. na 3l. Svibnja. Poslije nekoliko uzastopnih juriša u žestokom okršaju neprijatelj je pomalo sabijan prema Karlovcu. Šestog svibnja zauzet je veći dio grada, a sutradan je Karlovac oslobođen. Jedinice JA nastavile su prema Samoboru.

Unska operativna grupa divizija brzo je prodirala uz desnu obalu Save prema Zagrebu. Ona je 5. i 6. svibnja oslobodila Slunj, Petrinju, Sisak i niz gradova u gornjem toku Kupe te izbila na komunikaciju Karlovac - Zagreb i tako spriječila neprijatelja da se iz Karlovca povuče prema Zagrebu.

Otpor njemačkih snaga počeo je potkraj travnja i na početku svibnja naglo popuštati na svim savezničkim frontama, osim u Jugoslaviji. U sjeverozapadnim dijelovima zemlje jedinice JA nalazile su mjestimice na vrlo žilav otpor. Međutim, nastupanje 1, 2. i 3. armije nazadrživo se nastavljalo prema sjeverozapadnim granicama Jugoslavije. Treća armija je 6. svibnja razbila neprijateljsku odbranu i oslobodila Ludberg, a sutradan Varaždin i Varaždinske Toplice. Prva armija je tih dana prešla rijeku Čazmu, ovladala rajonom Čazme i Kutine i nastavila nastupanje prema Zagrebu. Druga armija je krenula prema Brežicama, Novom Mestu i Samoboru.

Istodobno je 45. divizija 2. armije prodirala desnom obalom Save prema Zagrebu. Njezine dvije brigade prešle su 8. svibnja Savu kod Jakuševca, južno od Zagreba, i ušle u grad. Zauzele su radio-stanicu, naselje Trnje, glavni kolodvor, Trg kralja Tomislava i aerodrom. U Zagreb je popodne ušla i 39. divizija. Glavni grad Hrvatske bio je oslobođen.




OSLOBOĐENJE SLOVENIJE

Osmog svibnja 1945, kada je delegacija njemačke vrhovne komande u Berlinu potpisala bezuvjetnu kapitulaciju, u Jugoslaviji su se njemačke snage još nalazile u Sloveniji. Do tada je bilo oslobođeno samo Slovensko primorje i dio Notranjske i Dolenjske. Njemačke snage u Jugoslaviji nisu, međutim, poštovale odredbe akta bezuvjetne kapitulacije i u još neoslobođenim dijelovima Slovenije nastavile su pružati otpor. Rat se nastavio i poslije rata. Zašto?

Sedmog svibnja, sat prije potpisivanja preliminarne kapitulacije njemačke vojske u Reimsu u Francuskoj, veliki admiral Karl Donitz, kojega je Hitler imenovao svojim nasljednikom, uputio je vrhovnom komandantu „Jugositoka’’, felsmaršalu Kesselringu, naređenje da odmah obustavi sva neprijateljstva protiv Britanaca i Amerikanaca, a da ispred Crvene i Jugoslavenske armije sve trupe što brže povuče na zapad. Načelnik Kesserlingovog štaba je 7. svibnja uvečer naredio trupama preko radija kapitulaciju. Za pregovore o predaju Amerikancima i Britancima odredio je komandanta 34. armijskog korpusa, za pregovore sa Sovjetima komandanta 2. oklopne armije, dok za pregovore sa Jugoslavenima nije odredio nikoga. Admiral Donitz je u proglasu cojnicima grupe armija „Jugoistok’’, pod Lohrovom komandom, čak naglasio da se Njemačka sada mora boriti jedino zbog toga da bi što više ljudi spasila od „boljševizma i robovanja’’. Tako su Nijemci, u nastojanju da se iz Jugoslavije probiju u Austriju i time izbjegnu da ih zarobi Jugoslavenska armija, nastavili pružati otpor jugoslavenskim jedinicama koje su ih gonile i zaokruživale, oslobađujući ujendo još preostale okupirane dijelovi zemlje.

Ofenziva slovenskog 7. korpusa za oslobođenje Doljenjske i Notranjske počela je prvih dana svibnja 1945. napadom na Kočevje. Grad su uporno branile njemačke policijske jedinice i domobranske čete, nadajući se da će se okruženi njemački 97. armijski korpus kod Ilirske Bistrice ipak probiti prema Ljubljani. Prema Ljubljani je, međutim, već krenula 29. divizija 4. armije, i to preko Postojne. Ona je 3. svibnja oslobodila Rakek, Cerknicu, Planinu i Logatec, a 5. svibnja Vrhniku, stigavši tako u predgrađe Ljubljane. Nijemci su se tada još nadali da će držanjem Ljubljane osigurati sebi uredno povlačenje iz Slovenije ili da će onamo stići anglo-američke trupe kojima bi se predali. Na tu kartu igralo je i slovensko rakcionarno vodstvo. Ono je 3. svibnja sazvalo u ljubljani predstavnike predratnih političkih građanskih partja i obrazovalo tzv. „Narodni odbor’’, a domobranske jedinice pretvorilo u tzv. Slovensku narodnu vojsku. Dva dana kasnije, 5. svibnja, viši vođa SS-a i policije u 18. vojnom okrugu i komandant pozadine grupe armije „E’’ Erwin Rosener predao je vlast Leonu Rupniku, koji se nje odrakao u korist „Narodnog odbora’’. Sve je to podsjećalo na karikaturu jedne vojne i političke agonije.

Pošto je 7. korpus u noći od 3. na 4. svibnja oslobodilo Kočevje, neprijatelj je brzo odstupio prema Ljubljani da bi zaposjeo odbrambene položaje pred samim gradom. Petog svibnja oslobođena je Ribnica i Suha Krajna, sutradan Veliko Lašće, zatim Grosuplje i Višnja Gora. Tamo je presječeno odstupanje njemačkim snagama iz Novovog Mesta, zbog čega su one skrenule prema Savi. Tada su počele borbe s njemačkim snagama pred samom Ljubljanom. Kako su Nijemci nastojala što duže održati grad u svojim rukama, okršaji su bili žestoki. Ali pod pritiskom napada divizija 7. korpusa i jeidnica 29. divizije neprijateljev otpor je popustio. U noći od 8. na 9. svibnja Nijemci su napustili Ljubljanu, u koju su - oduševljeno dočekane - umarširale oficirska škola Glavnog štaba Slovenije i jedinice 29. hercegovačke divizije i 7. slovenskog korpusa. Dok je 18. slovenska divizija ostala u Ljubljani, 15. divizija krenula je prema Kamniku i Trojanima. Prema Gorenjskoj uputila se 29 divizija, i sutradan, 10. svibnja, oslobodila Škofju Loku i Kranj te se povezala s Jaseničko-bohinjskim partizanskim odredom, koji je u međvremenu oslobodio cijelu dolinu Bohinja i osigurao brz prodor Motoriziranog odreda 4. armije, koji je dolazio iz Trsta, prešao Vršić i uputio se prema Jasenicama da zatvori željeznički tunel kod Hrušice i prodre u Korušku.

U neposrednoj vezi s desnim krilom slovenskog 7. korpusa bile su divizije 2. armije. Pet divizija ove armije (45, 39, 10, 4. i 3) dobile su poslije odlobođenja Karlovca i Zagreba naređenje Generlaštaba da gone neprijatelja prema Zidanom Mostu i Celju sve dok se ne preda.

Kada su forsirale Savu između Brežica i Zidanog mosta, rezoružale su 7. SS diviziju „Prinz Eugen’’ i 373. legionarsku diviziju.

Sjevernije od Zagreba gonjanje nepriajtelja preuzela je 1. armija. Dvije jače neprijateljske grupe zarobljene su na Sljemenu kod Zagreba i u rajonu Donjeg Bukovca; kod Klanjaca je zarobljane čitava njemačka 41. pješadijska divizija, a južno od Klanjca razoružana je glavnina njemačke 181. divizije.

Podravinom je nastupala 3. armija. Napadi njezinih divizija bili su dobro sinhronizirani i dosta snažni. Vojvođanska 51. divizija izbila je 9. svibnja u Ptujsko polje i, lomeći slabiji neprijateljski otpor, u suradnji s bugarskim jedinicama iz sastava 3. ukrajinske fronte oslobodila Ptuj. U Ptuj je istodobno izbila slovenska Prekomurska partizanska brigada, koja je došla iz Murske Sobote preko Lutomera. U Prekomurje su, naime, iz južne Mađarske izbije jedinice sovjetske 57. armije i zajedno sa slovenačkim partizanima oslobodile Lendavu i Mursku Sobotu. Tada su sovjetske jedinice stale zapadno od Murske Sobote. U Maribor su prvo ušli slovenski partizani i radnici, a zatim vojvođanska 51. divizija i bugarske snage.

Od Maribora je 3. armija nastavila prema Dravogradu, gdje je došala u dodir sa slovenskom 4. operativnom zonom, koja je zatovrila sve pravce koji iz Slovenije vode u Austriju. Glavni štab Slovenije još je 2. svibnja naredio 4. operativnoj zoni da u Korušku uputi svoju 14. diviziju. Tri brigade ove divizije napale su 3. svibnja Dravograd i Črnu, ali ih nisu mogle zauzeti jer ih je neprijatelj žestoko branio zbog sovjeg povlačenja u Austriju. Kako u Koruškoj još nije bilo savezničkih snaga, pojava slovenske 14. divizije bila je od posebnog renski vojno-političkog značenja. Izbijanjem brigada 14. divizije na področje Železne Kaple naprijatelju je bilo zatvoreno odstupanje prema koruškim jezerima.

U međuvremenu vlast u Koruškoj preuzela je tzv. Privremna koruška zemaljska vlada, koju je od predstavnika predratnih političkih stranaka na brzinu formirao nacistički gaulajter Koruške. Njezin je zadatak bio da olakša anglo-američku okupaciju Koruške i da, ujedno, sprečava aktivnosti narodnooslobodilačkog pokreta.

U Celovec (Klagenfurt) su samo tri sata nakon britanskih tenkova, 8. svibnja stigli borci Koruškog partizanskog odreda i jadan bataljon Koruškog partizanskog odreda. Zatim je u Celovec stigao i Motorizirani odred 4. armije od Trsta i Gorice.

Kada su oko njemačke grupe armija „E’’ na prostoru oko Celja, Dravograda i Ljubljane 9. svibnja našlo 20. divizija iz sastava jugoslavenske 1, 2, 3. i 4. armije, slovenskog 7. korpusa i 4. operativne zone Glavnog štaba Slovenije, bilo je očito da general-pukovniku Lohru nije više preostajalo drugo nego da položi oružje. On tu činjenicu, međutim, nikako nije htio prihvatiti. Pošto-poto nastojao je izvući svoje divizije iz Jugoslavije u Austriju i anglo-američkoj komandi predati ljudstvo i oružje, iako se to kosilo s odredbom o bezuvjetnoj kapitulaciji koja je potpisana u Berlinu a prema kojoj je njemačka vojska morala bezuvjetno kapitulirati na mjestu gde se nađe u ponoć od 8. na 9. svibnja 1945. Za grupu armija „E’’ to je značilo da kapitulira i preda oružje Jugoslavenskoj armiji.

Lohrov šrab se tada nalazio u Braslovčama, sjeverno od Celja. Devetog svibnja poslao je jednog majora svojeg štava u komandu 14. slovenske divizije s pismom u kojem poziva „predstavnik Tirove vojske’’ na razgovor. Tražio je da se razgovor obavi u njegovom štabu u Braslovčama. Njemački major pronašao je političkog komesara 14. divizije, sada general-pukovnika Ivana Dolničara, i predao mu Lohrovo pismo. Jugoslavenska komanda odbila je da se razgovor održi o Lohrovom štabu, nego je rražila da Lohr s najbližim suradnicima dođe na pregovore u selo Letušu, na pola puta između jugoslavesnke i njemačke komande. Za mjesto sastanka određana je gostionica potkraj mosta u Letuši, a vrijeme susreta - 13 sati. Kada je Dolničar točno u zakazano vrijeme došao s prevodiocem na označeno mjesto, Lohr je već bio ondje s užim štabom i jako naouružanom pratnjom. U njegovoj osobnoj zaštiti bili su do zuba naoružani vojnici, oklopni automobili i mitraljezi postavljeni oko gostionice. Nijemci su patrizanskog komesara gledali kao neko čudo, jer je bio naoružan samo pištoljem. Lohrov izaslanik, major, dočekao je Dolničara na vratima. Pozdravio ga je vojnički i predao raport da će se razgovor održati u unutrašnjoj prostoriji gostionice. S dvojicom generala i pet viših oficira Lohr je Dolničara dočekao stojeći. Soba u kojoj se nalazio bila je prepuna ratnih karti. Lohr, po rastu malen, bio je ogrnut crnom pelirinom pa je izgledao još manji, a posevno malim činila ga je situacija u kojoj se našao. Pošto se predstavio kao komandant grupe armija „Jugoistok’’ zatražio je da ga se obavjesti koji čin i položaj ima Dolničar, njegov sugovornik. Lohr je bio dosta nervozan, a govorio je prilično servilnim tonom. Ipak je tražio obavještenja o broju partizanskih sanga oko sebe, a posebno na pravcima koji iz Slovenije vode u Austriju, pa je onda rekao: „Odlučio sam da se stavim na raspolaganje maršalu Titu, da vam predam veću količinu oružja i preuzmem svu odgovornost za mirno i disciplinirano povlačenje svojih jedinica s jugoslavenskog teritorija’’. Lohr je još tražio da mu se do granice osigura nesmetano povlačenje, i to što prije i na svim cestama koje vode u Austriju. Rekao je da ima pod komandom oko 300.000 vojnika i da raspolaže hranom za samo četiri dana. Naglasio je da je potrebno brzo povlačenje dok su jedinice još disciplinirane, jer da može nastupiti nedisciplina i pljačka civilnog stanovništva. To se odnosilo u prvom redu na Čerkeze, četnike i ustaše koji su se nalazili u njegovoj grupaciji.

Zatim je Lohr dao riječ svojem načelniku štaba, koji je na sasvim pruski vojni način izneo stanje naoružanja i opreme i tražio da se svakom desetom vojniku ostavi puška, svim podoficirima pištolji i svim oficirima njihovo posebno naoružanje.

Folničar je na ot stavio Lohru na znanje da je Njemačka bezuvjetno kapitulirala te da mora poštovati akt kapitulacije. Prema tome, može se razgovarati samo o potpunoj kapitulaciji i predaji cjelokupnog oružja i opreme, i to na teritoriju gdje se trenutno nalaze njegove jedinice. Lohr je, međutim i dalje pokušavao iznuditi prihvaćanje svojih prijedloga, u čemu, naravno, nije uspio. Predloženo mu je da pođe u štab slovenske IV operativne zone, koji je bio u Topolšici i Šoštanju. Poslije dugog oklijevanja i savjetovanja sa svojim štabom, Lohr je pristao da krene, ali ne sam nego sa čitavom pratnjom koja ga je okruživala.

Put do Šoštanja bio je gotovo prekriven tenkovima, komionima, kolima. Zbog toga se dio puta morao prijeći pješice, a okklopni automobil pratnje i koamioni morali su ostati pokraj ceste. Lohr i njegovi generali ponašali su se gotovo plašljivo. Ni za trenutak nisu se odvajali od Dolničara. Posebno su se bojali da ne padnu u neku partizansku zasjedu.

Oko 17 sati stigli su u Topolšicu, u štab IV operativne zone. Tu je bio komesar zone, potpukovnik Marevž Hace, i načelnik štaba major Petar Brajević- U razgovorima koji su odmah počeli Lohr i njegovi generali ostali su pri svojim zahtjevima, u prvom redu da im se omogući povlačenje iz Jugoslavije. Tvrdili su da su akt o kapitulaciji potisali predstavnici Crvene armije, Britanaca i Amerikanaca i da oni moraju njima predati vojsku. Ova Lohrova interpretacija akta o kapituliranju, naravno, nije imala nikakve osnove i nije prihvaćena. Od njega se tražilo da bezuvjetno kapitulira. Na kraju je morao pristati. Njegov plan da se probije u Austriju je propao. Postao je ratni zarobljenik. Ipak je nekako uspio pobjeći u Korušku i predati se britanskim vlastima. One su ga, međuti, 15. svibnja vratile na jugoslavenski teritorij kao jugoslavenskog ratnog zarobljenika. Za ratne zločine vojni sud ga je osudio na smrt. Pogubljen je u Beogradu 16. veljače 1947.

Potpisivanjem akta o kapitulaciji svojih jedinica general-pukovnik Lohr im je 10. svibnja naredio da polože oružje pred Jugoslavenskom armijom. Pojedine neprijateljske jedinice ipak su se i dalje pokušavale probiti u austriju. Hitnim gonjenjem i spretnim manevrima, jedinice JA su ih u tome spriječile. Uspjele se se izući samo male grupe.

U seljskoj kotlini razoružana je 11. zrakoplovna i 22. i 181. pješadijska divizija te štab 21. brskog armijskog korpusa. Jedino su se djelovi njemačke 369. legionarske divizije uspjeli probiti u Korušku. U okruženju su se tada još nalazili: nerazoružana njemačka 104. divizija, ustaše i četnici.

Štab 51. vojvođanske divizije, zatvorivši granicu, uputio je 12. svibnja ustaško-četničkoj grupaciji kod Dravograda ultimatum da 13. svibnja do 10 sati položi oružje. Budući da su do odfređenog roka odbili da polože oružje, 51. divizija s djelovima 14. slovenske i 36. vojvođanske prešla 13. svibnja u 11 sati u napad prema Alovenjgradecu. Razvile su se oštre borbe s obostranim protunapadima, u kojima su se snage povukle na lijevu obalu Drave. U rajonu Poljana i Pilberka dijelovi 14. i 51. divizije razoružali su njemačku 104. diviziju. Tada su se oko ustaško-četničke grupacije kod Slovenjgradeca našle još tri divizije - 13, 16. i 17. Novi napad izveden je 14. svibnja. Okružen na uskom prostoru i koncentrično napadnut sa svih strana, neprijatelj je morao položiti oružje. Grupica u rajonu Dravograda (oko 20.000 ustaša i četnika i oko 4.000 izbjeglica) je zarobljena, a oružje i materijal zaplijenjeni.

Ostala je još samo ustaško-četnička grupacija u Mežiškoj dolini, između Črne i Mežića, koja se pokušavala preko Pliberka probiti u Celovec. Pošto su jedinice 3. armije izvršile pritisak na ovu grupaciju, i ona se navečer 15. svibnja morala predati. Zarobljeno je oko 30.000 ustaša i četnika, među njima i 12 ustaških generala i jedan četnicički štab, i prikupljeno oko 20.000 izbjeglica.

Komandant 3. armije, general Ksota Nađ, javio je tada vrhovnom komanantu maršalu Josipu Brozu Titu da je pred njegovom armiju prestao svaki organizirani otpor nepriajtelja. U poslednjem ratnom komunikeu Generalštav JA je 16. svibnja 1945. godine obavijestio jugoslavensku i svjetsku javnost da je u Jugosalviji završen narodnooslobodilački rat. Time je, ujedno, bio okončan i drugi svjetski rat u Evropi.

Na jugoslavenskom ratištu od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945. godine nalazile su se, duže ili kraće: 93 njemačke, 41 talijanska, 16 bugarskih, 5 mađarskih i 18 ustaško-domobranskih divizija i deseci okupatorskih i kolavorističkih jedinica i grupa.

Na čitavom svojem borbenom putu, od prvih partizanskih odreda do kraja rata, Jugolsavenska armija imala je 305.000 poginulih boraca, među kojma više od 50.000 članova KPJ, a oko 420.000 boraca bilo je ranjeno.

Osim poginulih u borbama, stotine tisuća ih je izgubilo živote po koncentracionim logorima, zatvorima i u zločinačkim prepadima neprijatelja na nenaoružano stanovništvo.

Za svoju pobjedu, za svoju samostalnost i nezavisnost, Jugoslaveni su u drugom svjetskom ratu morali podnijeti neopisive žrtve. A to se ne zaboravlja.

DOBA HEROJA  
  U cilju očuvanja od zaborava naše slavne prošlosti, pokrenuta je ova internet stranica, kao digitalna biblioteka u koju će biti postavljene knjige i tekstovi o Narodnooslobodilačkom ratu, Josipu Brozu Titu i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
 
Advertisement  
   
Danas je bilo 71279 visitors (120754 hits) na stranici!
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=