Poslednje poglavlje postavljeno: 7.8.2008.

 

_______________________________________________________

 

 

 

Siromašno Hrvatsko zagorje, kome je priroda dala pitome bregove i škrtu neplodnu zemlju, borilo se vjekovima s osvajačima i feudalcima, sa silom Turske, Austrije, Mađarske, s nasiljem plemstva i crkve - za slobdu, za skroman ljudski život.

 

Plamtjele su bune i ustanci, nicali i padali junaci, mijenjale se države, a Zagorje je ostalo nepokrono i nepokoreno.

 

Bune su surovo ugušivane, ali borbene tradicije i težnju seljaka za pravicom - i za jedinstvo hrvatskog naroda sa drugim Južnim Slovenima, čije su izbjeglice primali u svoj kraj - siromašno Zagorje s ponosom je čuvalo i njegovalo. Odmazde feudalaca, okupatora i drugih neprijatelja, te slugu vladajućih režima, ma koliko bile teške i nemilosrdne, nsiu mogle uništiti slobodarski duh Zagoraca.

 

Tu, gdje su njegovi preci prije više stotina godina došli iz drugog kraja Hrvatske, ponikao je Josip Broz.

 

U malom selu Kumrovcu ugledao je 25. maja 1892. godine svoje prvo proljeće, kao sedmno dijete siromašnog hrvatskog seljaka Franje Broza i slovenske seljanke Marije Javoršak.

 

Rasto je u oniskoj seljačkoj kući, punoj mirisa lipe i dunja, nježnosti majke i očevih briga. Radovao se pregrštima kukuruza u malom kamenom žrvnju, grijao prozeble prste na veseloj vatri ognjišta, igrao se s braćom i sestrama nestašne igre u tijesnoj, maloj sobi. Tu, na obalama bistre Sulte, mladi Josip je provodio djetinstvo u oskudici, kao i sva djeca siromašnih porodica, koje su pritiskali neimaština i težak seljački život.

 

Prvi dokument u kome se spominju Brozovi u Zagorju bio je »Conscriptiones dicarum Comitatum Crisiensis, Varazdiensis et Zagrebiensis«. Iz njega se vidi da se Ambrozij Broz iz sela Volovja, kotar Jastrebarsko, doselio 1554. godine kao slobodnjak na najveći feudalni posjed Hrvatske - Cesargrad. Po matičnim knjigama župe Tuhelj, preci Josipa Broza prešli su u Kumrovec u 17. stoljeću. Prvi je u tim knjigama zapisan Georgius Broz, rođen 11. novembra 1684. u Kumrovcu, zatim Mihael Broz, Martinus Broz, dva Martina Broza i Franjo Broz, Titov otac.

 

 

Franjo Broz je bio suhovanj čovjek, crne kovrdžave kose, orlovskog nosa, »pravi tip Dinarca« kako ga se sjećaju njgeovi sinovi. Rođen je 25. septembra 1856, a oženio se u dvedeset četvrtoj godini Marijom - Micikom Martina Javoršaka, šesnaestogodišnjom Slovenkom, rođenom 1864. godine u selu Podsredi, preko rijeke Sulte. Franjo i Marija živjeli su u kući u Kumrovcu, izgrađenoj oko 1860 godine. U sobama je bio starinski nameštaj - siromašan i oskudan kao i život zagorskog čovjeka. Brozovi su imali petnaestoro djece, od kojih su osmoro umrli u ranim godinama ili odmah po rođenju. Josip je bio sedmo dijete.

 

Franjo i Marija Broz imal isu samo osam jutara siromašne zemlje, a njhova velika porodica imala je i velike potrebe. Proizvodi sela bili su jeftini, porezi i druge dažbine stalno su rasli, a s njima i dugovi, pa je Franjo, pokušavajući da nađe neko spasonosno rješenje, sve više zapuštao zemljoradnju i stao se baviti prevoženjem robe na konjima. I Marija je, kao marljiva i poduzetna žena, nosila veliki teret kuće. U Kumrovcu je tada općenito bilo mukotrpno živjeti. Gornje Zagorje je bilo među najnaseljenijim krajevima Evrope: više od 350 duša po kvadratnom kilometru. Pored toga, zemlja nije bila dovoljno plodna - davala je malo kruha. Da život postane još tegobniji, 1903. godine Zagorje je zauzela mađarska vojska koju je narod mora izdržavati, pa su tako i Brozovi dobili u kuću četiri mađarska vojnika.

 

 

Danas se 25. maj proslavlja kao rođendan druga Tita. Ali, u brojnim dokumentima nalaze se različiti datumi rođenja Josipa Broza. U svjednočanstvu za prvi razred osnovne škole u Kumrovcu piše da je rođen 7. maja, a u popisima učenika četrvrtog razreda zapisan je 1. maj; u jednom vojničkom dokumentu austrougarske vojske, iz vremena kada je služio kadar, stoji da je rođen 25 maja, a u mnogim policijskim i okupatroskim potjernicama spominju se datimi 5. i 12. mart.

 

Josip Broz proveo je najveći dio svog djetinjstva u selu Podsredi, na drugoj strani Sulte, u Sloveniji, u kući djeda Martina Javošaka. Djed je volio svog Jožu više nego drugu unučad, ali je ponekad ipak bilo i malih nesporazuma među njima.

 

»Djed je uvijek volio da zadrži za sebe vršak od glave šećera, jer je bio najslađi. Ali, baš zato« - pšričao je jednom prilikom Tito - »vršak od glave šećera volio sam i ja. I jednoga dana, da bih ga odlomio za sebe, ja sam, onako malen, uzeo čitavu glavu šećera i ponio je u šumarak da je sakrijem. Na moju nesreću, kada sam prelazio preko potoka, šećer mi isklizne iz ruku i padne u vodu. Nije mi uspjelo da se osladim, a i djeda sam ražalostio.«

 

Polazak u školu, otvorenu u Kumrovcu 1899, odvojio je osmogodišnjeg Josip Broza od njemu dragog djedina sela. Zajedno s njima bilo je upisano u školu još 224 đaka i 124 djevojčice.

 

»Teško se onda učilo« - pričao je Josip Broz o tim danima djetinjstva. »Bio si radna snaga. Nikad nisi imao vremena za učenje... Čuvaš stoku, kopaš... i djetinjstva stvarno i nemaš...«

 

Život u Kumrovcu u to doba tekao je kao i desetljećima prije; seljaci su se okupljali, komišali kukuruz, čijali perje, i do duboko u noć prepirčavali svoje doživljaje ili pjevali omiljene stare zagorske pjesme, najčešće vinske i tužne, kao što su bili i dani i godine tih ljudi.

 

»Teško se može opisati moje djetinjstvo, jer njega, u stvari, nije ni bilo« - govorio je Tito mngogo kasnije pionirima okupljenim u zgradi Narodno skupštine u Beogradu prilikom proslave desetogodišnjice Republike. »Bio je to život djeteta siromašnih roditelja, djeteta koje je od najmanjih nogu, čim je prohodalo, moral oda osjeti svu bijedu koja je onda vladala, naročito na selu. Onda je iblo drukčije nego danas. Djeca su poslije osnovne škole bila prepuštena sama sebi i sama su krčila svoj put u život...«

 

»...Ja sam kada sam zvaršio osnovnu školu, želio da idem iz sela, jer sam već tada vido da za mene tu nema života. Htio sam da odem u svijet. I otišao sam. U Sisku sam izučio zanat, a zatim sam, mada još dijete, pošao u svijet da sam sebi zarađujem hljeb...«

 

Sisak je tada bio mali grad, imao je svega 7500 stanovnika. Josip Broz je u njemu izučio bravarski zanat. U dokumentima tamošnje škole koji su sačuvani, piše pod brojem 893 u knjizi »Ispitno izvješće« da je Josip pohađao školu od 24. novembra 1907. a završio je 2. novembra 1910. godine.

 

Neposredno po završetku zanatske škole i položenom ispitu za pomoćnika, u Sisku, krajem 1910. godine, Josip Broz je otišao u Zagreb, gdje se zaposlio kao bravarski radnik. Tu je odmah postao član Saveza kovinarskih radnika i Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slovenije. Tada mu je bilo 18 godina. Mlad i borben, aktivno je sudjelovao u demonstrantskim kolonama 1910. g, organiziranim protiv terora bana Tomašića. I 1911, kada je, nakom bezuspješnog traženja posla u Trstu ponovo došao u Zagreb, sudjelovao je u velikom prvomajskj proslavi, a u toku maja bio je po prvi put sudionik u štrajku - štrajku metalaca u Zagrebu.

 

Potom je 1911. godine u potrazi za poslom otišao u Ljubljanu, a zatim u Kamnik, gdje se zaposlio u tamošnjoj tvornici metalne robe (danas »Titan«). Ali, ni tu nije mogao dugo ostati zbog ekonomske krize. S grupom radnika, nakon što je tvornica bankrotirala, maja 1912. krenuo je dalje u svijet, u »fremt«, kako se onda govorilo - trbuhom za kruhom. To je bio početak novog perioda Brozova života, perioda upoznavanja i neposrednog dodira sa radnicima drugih zemalja u velikim evropskim tvornicama, i sve organiziranijeg sudjelovanja u revolucionarnom radničkom pokretu.

 

Radio je u Jince- Čenkovu i Plzenu kod »Škode« u Češkoj, zatim u Bavarskoj, u Munchenu, pa u Manheimu, u tvornci »Benz«, i u Ruhru u Njemačkoj, i najzad, od oktobra 1912. u Beču, u tvornici mostova »Griedi«, i u Bečkom Novom Mjestu, u tvornici automobila »Daimler«.

 

»Dobro se sećam tih dana« - govorio je jednom prilikom tito oživljavajući uspomene na vreme balkanskih ratova. - »Uzbuđenje je u Beču bilo veliko. Čitao sam neke male bečke novine koje su donosile opširne izvještaje s frontova na Balkanu. Naravno, većina bečkih listova hvalila je tursku vojsku i željela njenu pobjedu. Na žalost, i među radncima u ovoj tvornici u Beču (fabrika »Griedl«), iako su većina njih bili socijaldemokrati, vladao je, pod utjecajem te štampe, slično raspoloženje. U ogromnoj radionici, u kojoj smo radili, mene su čak i zadirkivali zbog toga što sam Hrvat i što želim pobjedu Srbije i drugih balkanski država...«

 

 

_________________________________________________________________

 

 

 

Kada je poslije pola stoleća od prve proleterske revolucije u svijetu - Pariske komune, koja je u krvi ugušena, izbila Oktobarska revolucija 7. novembra 1917. Josip Broz, kao zarobljenik, našao se u Rusiji i priključio sovjetskom proleterijatu. Tu je na licu mjesta, u samoj žiži historije, učvrstio uvjerenje da počinje vrijeme kada su pobijede socijalističkih revolucija moguće, ali samo pod uslovom da imaju široku i organiziranu podršku najširih radničkih i narodnih slojeva.

 

Pobjeda Oktobra i prvi historijski akti sovjetske vlasti u Rusiji naišli su na veliki odjek u cijelom svijetu i podstakli nova revolucionarna vrenja u mnogim zemljama. Uzdrmali su sami i temelj svjetskog kapitalističkog sistema. Uzdrmani su sami temelji svjetskog kapitalisitčkog sistema. Proleterske revolucioje izbile su i u Njemačkoj i Mađarskoj, ali su u krvi ugušene. Imperijalističke sile se udružuju i započinju, zajedno sa snagama domaće kontrarevolucije, višegodišnji intervencionisitčki rat protiv mlade sovjetske države, koji se najzad morao završiti porazom kontrarevolucije.

 

I u jugoslavenskim zemljama, Oktubarska revolucija je razbuktala revolucionarni pokret. Nailazi val velikih štrajkova i pobuna, kao u vojnim arsenalima u Puli i garnizonskom zatvoru u Ljubljani. Na brodovima austrougarske mornarice u Boki Kotorskoj izbija ustanak mornara februara 1918. godine. Dolazi do krvoprolića i nasilnog ugušenja ustanka. Na selima se širi pokret masa protiv feudalnih odnosa i veleposjednika. Mjestimično dolazi i do oružanih pobuna i sukoba.

 

Revolucionarne akcije masa ne jenjavaju već se još snažniej šire polije završetka rata i stvaranja državne zajednice jugoslavenskih naroda. Historijske nacionalne i socijalne težnje, naroito podstaknute Oktobarskom revolucijom, bile su iznevjerene već u samom aktu o ujedinjenju jugoslavenskih naroda u zajedničku državu. Stvara se centralisitčki sistem uređenja, u kojem je srspka buržoazije osigurala svoju hegemoniju.

 

Već u poljeće 1919. štrajkački pokret zahvaća cijelu zemlju, a septembra 192. dolazi i do širokih pobuna seljaka zap odjelu veleposjedničke zemlje, naročito u znatnom dijelu Hrvatske. I pored krvavih odmazi režima i sve okrutnijeg nasilja, i radnička klasa i seljačke mase su u mobilnom stanju, u revolucionarnim akcijama.

 

U takvim nacionalnim i socijalnim prilikama, Josip Broz se vraća u zemlju.

 

Godine koje dolaze bit će sve teže i teže, nasilje režima i buržoazije će rasti, revolucionarni pokret će trpjeti plime i oseke, ali će se ipak postepeno pretvarati u jedinstvenu i snažnu organizaciju, sposobnu da povede najšire mase u revoluciju.

 

 

Godine 1913. morao se Josip Broz javiti na odsluženje obaveznog vojnog ruka. Iz Beča je otišao u Zagreb, gdje ga je u domobranskoj vojarni u Ilici zatekao rat.

 

»Čim sam ušao u kasarnu dočekao me kaplar riječima: „O gospon socijalist, i vi ste tu. Molim lepo, priđite malo bliže da vam ja uredim vašu kosu...“ Dograbio je mašinu za šišanje i napravio mi krst kroz kosu.« Tako je Broz već pri samom stupanju u vojsku bio okarakteriziran kao politički sumnjiv.

 

Određen za podoficirsku školu i odličan mačevalac, Josip Broz se trudio da što bolje izuči vojnu veštinu. I on je, kao i većina vojnika, u ratu vido mogućnost konačnog oslobođenja od Beča i Budimpešte. Ali ubrzo je postao podoficir i sa marškopanijom 25. domobranskog puka upućen je u Galiciju na front.

 

Na putu u Galiciju zatvoren je u Petrovaradinsku tvrđavu, gdje je odležao izvjesno vrijeme u ćeliji zbog propagande zbog rata.

 

Josip Broz pri osmatranju položaja ispred bunkera na frontu u Prvem svjetskom ratu

 

U zimu 1915. godine prebačen je sa svojim pukom na karpatski front, a u proljeće iste godine u Bukovinu, gdje je kod gradića Okna teško ranjen i zarobljen. Dok je odbijao udarac jednoga, s leđa ga je napao i udario kopljem drugi Čerkez. Rana je bila duboka i teška. Zarobljen, ranjen, i uz to obolio od tifusa, ležao je trinaest mjeseci nepokretan u bolniciu Svijažsku. Stavili su mu već bili crvenu traku na posltelju, u zanak da je na samrti... Pošto je ozdravio, radio je kao zarobljenik u mnogim mjestima Rusije: u ardatovu, Kalasijevu, Kunguru, na Uralu, te na nekoj maloj železničkoj stanici blizu Perma. Naučio je ruski i juna 1917. godine pobjegao je iz Perma u Petrograd.

 

U Petrogradu su uskoro izbile krvave julske demonstracije 1917. U redovima petrogradskog proleterijata bio je i zarobljenik Josip Broz. Uhapšen u Finskoj, pri pokušaju bjegstva, ponovo je odveden u Kungur, ali odlatle bježi u Sibir. Na stanici Atamanski Hutor, blizu Omska, saznao je da je izbila velika oktobarska revolucija i odmah je pristupio Internacionalnoj crvenoj gardi. Godine 1918. u Omsku, podnio je molbu za prijem u Komunisitčku partiju. U Sibiru se oženio mladom ruskom djevojkom Pelagijom Belousovom i ostao u tom dijelu Rusije sve do povratka u Jugoslaviju, u jesen 1920. godine.

 

U međuvremenu val revolucionarnih vrenja zahvatio je i njegovu zemlju, njegov Zagreb. Već 29. oktobra 1918. preko deset hiljada radnika, s crvenim zastavama, demonstriralo je na Markovu trgu tražeći proglašenje republike i kličući oktobarskoj revoluciji.

 

Odmah po dolasku u zemlju, Broz je stupio u Komunisitčku partiju Jugoslavije, osnovanu na Kongresu ujedinjenja aprila 1919, i svima žarom prišao borbi revolucionarnog radničkog pokreta, koji je već pod kraj 192. godine zloglasnom  »Obzanom« stavljen izvan zakona i bio prinuđen da se od tada bori u ilegali:

 

»Sjećam se dobro da se među radnicima u Zagrebu pričalo u to vrijeme« - kaže Miroslav Krleža - »da je stigao iz Rusije jedan radnik po imenu Broz, s astahanskom šubarom na kojoj se još vide otisci petokrake zvijezde koju je nosio u Rusiji.«

 

Samo nekoliko mjeseci poslije povratka u zemlju, Broz se januara 1921. godine zaposlio kao mehaničar u mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu, kod Bjelovara.

 

U Bjelovaru je nekoliko godina aktivno radio na osposobljavanju radnika za sindikalnu i revolucionarnu borbu i na jačanju partizanski organizacija. Tu je početkom 1924. ostao i član Okružnog komiteta KPJ. Uvjeti za ilegalnu borbu postajali su sve teži. Režim se surovo obračunavao sa radničkom klasom, a naročito s komunisitma. I zatvori i robijašnice bijahu puni radničkih boraca. Kao partijski funkcioner, Broz se gotovo svakodnevno izlagao opasnosti neposrednog sukoba s policijom. Najzad mu se to i dogodilo, kad je izgubio jednog od svojin najbližih drugova u komitetu. Zimi 1925, na pogrebu Josipu Valenti Vinceku, članu Okružnog komiteta, rekao je pred radnicima: »Mi ti se, druže, zaklinjemo da ćemo se do kraja života boriti za ideju kojoj si bio toliko odan.« Policija ga je tada zapazila, pa je zbog svog revolucionarnog rada bio uhapšen i prinuđen da napusti ovaj kraju, u kome su, na malom groblju u Trojstvu, ostala dva njegova djeteta - Zlatica i Hinko.

 

Iz Velikog Trojstva otputovao je u Kraljevicu. U tamošnjem brodogradilištu, u imeniku iz 1925. godine, piše u registru B, pdo rednim brojem 44, da je Broz Josip, strojobravar sa satnom nadnicom 6,5 dinara, stupio na posao 21. 9. 1925, a otpušten 2. 10. 1926. godine.

 

I u novoj radnoj sredini Broz je odmah otpočeo živu parijsku aktivnost. U »Organizacionom radniku« od 26. avgusta 1926. godine pisao je o stanju u kraljevičkom brodogradilištu:

 

»...radnici dobivaju svoju plaću narodovito i sada su u zaostatku od 5 nedelja, a tako se to radi već 5 godina. Novas, koji vlada pošalje za isplatu radnika, ostane na Sušaku u banci, koja je glavni akcionar toga poduzeća...

 

Treba stisnuti raštrkane redove, treba zajendički i solidarno braniti sve dosadašnje tekovine a boriti se za bolji život.«

 

Zboh svega toga, i zbog štrajka koji je tada organizirao i koji je uspio, bio je otpušten iz brodogradilišta.

 

Kada su štrajkači u Kraljevici pobijedili, Broz je objavio još jedan članak u »Organizovanom radniku«, bez potpisa, 16. septebra 1926, pod naslovom »Završen štrajk u Kraljevici«. U toj novoj analizi socijalnih i klasnih odnosa, posebno je kritikovao oportunizam namješteničkih sindikata:

 

»...Valja napomenuti da su na radu ostali činovnici i poslovđe, njih 26 na broju. Oni nisu htjeli da se zamjere svome poslodavcu iako im za četiri mjeseca nije isplatio njihove plaće... Ovakava postupak ovih ljudi izazvao je veliko ogorčenje među radnicima, tim više što su svi oni organizovani u Savezu privatnih namještenika. Mjesto da su i ovi zajedno sa radnicima stupili u borbu za svoja prava,oni kao kukavice iskorišćuju ono što su radnici izvojevali. Pa ipak sve to ništa ne smeta vodđama iza Saveza privatnih namještenika, da svoj savez nazivaju klasno-borbenom organizacijom.«

 

Odmah po otpuštanju s posla, 2. oktobra 1926. Broz je otišao u Zagreb. U to vrijeme, u cijeloj zemlji, pa i u Zagrebu, trajala je oštra frakcijska borbau KPJ i u Nezavisnim sindikatima. Radnici su uviđavali opasnost i posljedice cijepanja svojih borbenih organizacija, u što ih je vodio sukob ljevice i desnice. Tek manje grupe su pružale otpor. Među takvim pojedincima je i Josip Broz Tito. Saznavnši za njegov kritički odnos prema obadvjema frakcijama, vrhovi i pristaše ljevice i desnice pokušali su ga spriječiti u aktivnosti. U tom cilju bio mu je upućen i poziv, preko Centralne urpave Saveza metalaca, da dođe u Beograd.

 

O pozivu da dođe u Beograd, Josip Broz je razgovarao sa svojim drugovima metalcima u Zagrebu i u jesen 1926. godine doputovao je u glavni grad radi traženja zaposlednja, a i zato da bi se bolje upoznao s radom i stanjem u frakcionaškim grupama koje su slabile radnički pokret. Iz dokumenta beogradske Centralne prjavnici, vidi se da se 31. oktobra 1926. prijavio kao stanar u Ivankovićevoj ulici broj 6, kao stanodavac Pere Stojanovića.

 

Posao, međutim, nikako niej mogao naći. U Savezu metalaca samo su mu davali obećanja, a u stvari su ga obmanjivali, a da mu nisu dali ni partijsku vezu. Desna frakcija u Beogradu, kao i lijeva u Zagrebu, znajući njegove stavove, strahovala je naime da on može utjecati na revolucionarno opredeljenje članova KP. Zato si je Broz sam našao privremeno zaposlenje na jednoj građevini u Beogradu, da bi kasno u jesen 1926. na prijedlog Saveza metalaca otišao u Smederevsku Palanku i tamo se zaposlio u tvornici vagona »Jasenica«, kao bravar-alatničar.

 

I u Palanci je Broz razvio živ politički i sindikalni rad i bio izabran za radničkog povjerenika, a uvjerio se da u tom mjestu Srbije ni desnica ni ljeva frakcija nisu imale podršku.

 

Iz Palanke je pod pseodonimom »Bradop«, Broz pisao u »Organizovanom radniku«, 17. marta 1927, o eksploataciji radnika i velikoj nezaposlenosti:

 

»...Radnici dolaze sada po nekoliko dana pred tvorncu, dok konačno ne uvide da su prevareni i ne preostaje im ništa drugo nego da prodaju posljednju košulju da bi mogli otputovati natrag...«

 

Pošto je boreći se za prava radnika ponovo došao u sukob s poslodavcima, Broz je, krajem mmarta ili u aprilu 1927. morao napustiti Palanku.

 

U Savezu metalaca u Beogradu predložili su mu tada da se zaposli u jendom mlinu u Kumanovu i on je to prihvatio, ali je putujući, promijenio odluku i otpuotvao u Zagreb. U Zagrebu se zaposlio u bravarskoj radionici Dragutina Hamela, i odmah se uključio u partijski i sindikalni rad.

 

Kad je u Zagrebu, u junu 1927, po odluci partijskih rukovodstva, Josip Broz pruzeo dužnost ekretara Oblasnog odbora Saveza metalaca, došlo je do provale u Kraljevici, pa je zatraženo da on bude uhapšen zbog revolucionarnog rada u tamošnjem brodogradilištu. U međuvremenu bio je kooptiran za člana Mjesnog komiteta KPJ u Zagrebu.

 

Policija ga je sprovela najpre u Bakar, a zatim u zatovr Okružnog suda u Ogulinu, koji se nalazio u staroj Frankopanskoj kuli iz 15. stoljeća. Tu je u zatvoreničkoj sobi broj 6, na dugom katu, Josip Broz stupio u štrajk glađu, protestirajući na taj način protiv zlostavljanja zatvorenika i neodržavanja suđenja.

 

»Štajkom glađu htio sam da protestiram zbog sistema u zatvoru« - govorio je, kasnije, o tim danima Tito. - »Bio sam bacan iz jednog zatvora u drugi, pod najgorim uslovima, umjesto hrane davane su nam splačine, a povrh svega sud nije htio da nas sasluša. Zbog toga sam odbio svaku hranu. Prvoga dana čuvari se nisu obazirali na to. Tek drugog dana nastalo je komešanje u zatvoru...«

 

Broz je štrajkovao glađu pet dana, i uspio je da natjera sud da ubrza istragu i otpočne proces.

 

»Ogulinski proces« počeo je u oktobru 1927. Bilo je to prvo suđeje Josipu Brozu. Kažnjen je sa sedam mjeseci zatvora, ali je 10. novembra 1928. kasacioni sud - Stol sedmorice - u Zagrebu smanjio tu kaznu na pet mjeseci.

 

Na sud su bila izvedena njih sedmorica. Trojica su oslobođeni optužbe po Zakonu o zaštiti države, a ostalima su izrečene vremenske kazne od devet mjeseci. Tužilac je tražio i oštriju odmazdu, ali ni istraga ni samo suđenje nisu mogli dokazati ništa drugo osim »opasnog sindikalnog rada«. Tako je poslije četvorodnevne rasprave proces završen još jednim porazom režima u obračunu sa radničkim borcima.

 

»Organizovani radnik« je tim povodom pisao: »Radnička klasa znade, da se nju goni samo zato što ona traži sovja prava i prima sve osude sa uvjerenjem, da i ove osude doprinose svoj dio u cilju oslobodilačke borbe proelterijata.«

 

U isto vrijeme pisala je i »Borba« o ogulinskom procesu navodeći da je to »dragonska osuda« zasnovana na »očajnom optužnom materijalu«.

 

Poslije suđenja u Ogulinu. Broz se vratio u Zagreb, gdje je preuzeo dužnost sekretara Saveza kožarskih i prerađivačkih radnika. Ru se odmah istakao kao jedan od najdosljednijih sindikalnih i parijskih funkcionara u organiziranju radničke klase, narodčito u okupljanju njezine borbene proleterske jezgre u tvornicama.

 

»...Dotle se zanemarivalo aktivnu  borbu radnika« - govorio je jednom prilikom o tim danima Dragutin Saili, koji je bio član uprave Saveza kožarskih i prerađivačkih radnika. - »Josip Broz je to odmah uočio. On je govorio: „Ocjenjujući stanje u partiskoj organizaciji, mi vidimo da je naš rad sada u nazadovanju, jer ne pozivamo radnike u akciju, već ih samo nekako programatski okupljamo putem letaka, putem iznošenja opće linije Partije. Međutim, sada treba ići svuda gdje god se zakupljaju radnici! Ići u akcije irazvijati ih...“«

 

Držeći se principa aktivne revolucionarne borbe, Broz je u to vrijeme organizirao i poznati štrajk kožaraca u tvornici »Bata«. Naročito učestali ui drastični naleti policije protiv sindikata nisu sprijsčili Broza da još odlučinije okuplja i anagažira u borbi za radničku jezgru u Zagrebu.

 

 

_________________________________________________________________

 

 

 

Osma mjesna partijska konferencija u Zagrebu, održana u noći između 25. i 26. februara 1928. godine, predstavljala je krupnu pobjedu revolucionarnih proleterskih snaga u našoj Partiji. Te snage, s Josipom Brozom na čelu, razobličile su na konferenciji štetan rad i lijeve i desne frakcije u partijskom rukovodstvu u prisustvu njihovih najviših predstavnika, i omogućile da zagrebačka organizacija postane jednim od najsnažnijih oslonaca KPJ i radničkog pokreta. Osma konferencija trenutak je u historiji naše Partije kada je njeno zdravo proletersko jezgro smjelo diglo zastavu revolucionarnog jedinstva nasuprot frakcionaškim trvenjima u vrhovima KPJ, i orijentiralo se na svestranu poltiičku i borbenu aktivizaciju širokih radnih slojeva.

 

»Duboko smo mi osjećali svu štetu frakcijske borbe, ne samo za KPJ već i za radničku klasu Jugoslavije« - pričao je o tome jednom prilikom Tito - »Besprincipijelna frakcijska borba između desne frakcije na čelu sa Simom Markovićem i lijeve frakcije na čelu sa Đurom Cvijićem i drugima paralizirala je svaku mogućnost snažnijeg, masovnijeg razvitka KPJ. Ova frakcijska borbačinila je ogromne štete sindikalnom pokretu u neposrednoj borbi radničke klase za bolje uslove života i rada. Na sindikalnim kongresima 1927. i 1928. godine neki desničarski vođe držali su se provokatorski. Nama je teško padalo i boljelo nas što nema jedinstva među rukovodećim ljudima, već obrnuto, što posotji duboka mržnja između njih, mržnja koja je neke od tih rukovodećih ljudi dovela do ulgoe provokatora i suradnika policje

 

Sjećam se samo koliko smo puta u to vrijeme, poslije partijskih sastanaka noću, šetali do zore, razgovarajući i razmišljajući o tome kako da se Partija spasi od frakcionaške more. Mi smo tada uvijek dolazili do zaključka da to ozdravljenje partijskog organizma može jedino doći odozdo, od parijskog članstva, i mi smo s puno elana radili u tom pravcu. Najvažniji naš zadatak bio je da očuvamo zagrebačku partijsku organizaciju od frakcijskih bolesti, da ej što više organizaciono i politički ojačamo i da onda s tom i takvom partijskom organizacijom povedemo borbu protiv desne i lijeve frakcije.«

 

Pobjeda u toj borbi izvojevana je na histoisjkoj Osmoj partijskoj konferenciji, poslije čega se u revolucionarnoj jezgri KPJ govorilo o »zagrebačkoj liniji«. Ta je pobjeda bila utoliko dragocjenija što se odigrala tako reći neposredno uoči zavođenja šestojanuarske diktature 1929. godine, kad se režim počeo još surovije obračunavati s radničkom klasom i njenom revolucionarnom avangardom.

 

Osma konferencija održana je u kući na Pantovčaku, na periferiji Zagreba, i na njoj su Josip Brz i njegovi drugovi otpočeli odlučnu borbu za likvidaciju frakcionaških trvenja i za stvaranje revolucionarnog jedinstva KPJ. Konferencija je izabrala Broza za sekretara Mjesnog komiteta, i pored drugih odluka, usvojilia i tekst pisma Kominterni. Poslije toga uslijedilo je poznato Otvoreno psimo Kominterne članovima Komunsitičke parije Jugoslavije, u kojem se - na temelju zaključaka Osme zagrebačke konferencije- oštro kritizira rad obiju frakcije i poziva na jedinstvo Partije.

 

Iz sačuvanog zapisnika Osme konferencije, u kojem se Broz spominje pod pseudonimom Georgijević, posebno je zanimljiva njegova analiza i kritika rada staroga mjesnog komiteta. U posljednjoj, 17. točki te kritike, koja je zatim postala i program buduće djelatnosti partijske organizacije, Broz je rekao:

 

»Usvoajajući pravilne odluke Kominterne, Trećeg kongresa KPJ i svih plenuma CK KPJ o suzbijanju frakcija, sektaštva i koterijaštva unutar Partije, većina MK cijelim svojm radom kao i samim svojim prijedlogom izvještaja ovoj konferenciji, dokazala je da te odluke ili nije razumjela ili nije htjela da ih sprovodi. Frakcionaštvo, sektaštvo i koterijaštvo suzbija se samo praktičnim radom u masama, povezivanjem naše Partije sa širokim masama industrijskih radnika ip odizanjem ideološkog nivoa partijskog članstva. Radi toga, osnovna i glavna zadaća MK sastoji se u izvršavanju pravilnih odluka prošle mjesne konferencije i napomena internaiconalog organizacionog instruktora, a ne, kako to radi većina MK, nastojeći da odgovornos za svoje pogreške i propuste prebaci na više forume.«

 

Godina 1928. bila je posebno mukotrpna za radničke slojeve. Čak su i socijaldemokratski kalendari tada zabilježili: »Preživeli smo jednu od najtežih godina za koju može slobodno reći: Pomenula se, ne povratila se... U privredi nesreća i siromaština. Mali seljak listom ispropadao i zadužio se. Varoški zanat s dušom se bori da se održi. Nadnice pale do izgladnjavanja, cene životnih namirnica počele besprekidno da skaču...«

 

U to vrijeme Josip Broz je organizirao, po odluci Mjesnog komiteta prvomajske demonstracije 1928. godine u Zagrebu. Karakteristično je da su one bile najmasovnije i najborbenije još od vremena Obznane. Došlo je i do oštrog sukoba s policijom, pa je prilikom pokušaja da iz ruku žandarma oslobdi jednog pekarskog radnika uhapšen i Broz. Kažnjen je tada sa dvije nedelje zatvora.

 

Kao novi sekretar Mjesnog komiteta Partije, Broz je uporno sprovodio liniju ujedinjenja sindikalnog pokreta. Bio je i član plenuma Mjesnog sindikalnog vijeća i često je obilazio pojedina poduzeća i tvornice, aktivno sudjelujući u sindikalnim izborima.

 

Dvadesetog juna 1928. u Narodnoj skupštinu u Beogradu, po nalogu dvorske klike, ubijeni su poslanici Hrvatske seljačke stranke Pavle Radić i Đuro Basariček, dok je predsjednik Stjepan Radić, bio teško ranjen, a poslanik Granđa lakše. Teror u Skupštini izazvao je veliko ogorčenje, naročito u Zagrebu.

 

Po odluci CK KPJ, Josip Broz je tada, kao sekretar Mjesnog komiteta, organizirao velike demonstracije u Zagrebu, u kojima je sudjelovalo oko 60 hiljada ljudi. I letak s progalsom potpisao je Broz. Došlo je i do podizanaj barikada pred kavanom »Corso«, kao i do pucnjave, pa je tom prilikom jedan omladinac poginuo, a više policajaca ranjeno.

 

Demonstracije su trajale tri dana. Na ulice je izašla i žandarmerija i vojska, a upotrebljeno je i vatreno oružje.

 

Broz se poslije ovih sukoba morao povući u ilegalnost. Ipak je svraćao u prostorije Saveza metalaca radi neodložnih akcija. Nekoliko puta polcija mu je bila na samom tragu upadajući u sindikalne prostorije, ali je on uvijek uspevao da izbjegne hapšenje. Jednom je došlo i do pucnajve na Trešnevici, kad su ga agenti otkrili i pojurili za njim. Pobjegao im je i tada.

 

Stalno se izlažući riziku. Broz je najzad morao da pređe u potpunu ilegalnost, pri čemu je i dalje zadržao sve dužnosti u Partiji i sindikatu. Morao je da izmjeni i vanjski izgled: nosio je crne naočale, mijenjao odjela i noćivao uvijek na drugom mjestu.

 

Četvrtog avgusa 1928, pred ponoć, policija je ipak, psolije jedne vješto pripremljene provokacije, uspjela da napadne Josipa Broza iz zasjede na Vinogradskoj cesti i da ga uhapsi.

 

U izvještaju zagrebačke polcije o tome, od 13. avgusta, piše:

 

»...Prigodom uhićenja Josipa Broza zaista je bio pronađen oštro nabijeni samokres sa metkom u cijevi, a nosio ga je u unutrašnjem kaputnom džepu. Napose pripominemo, da je Josip Broz sklon bijegu, te postoji bojazan, da će isti prigodom sprovođenja po hodnicima sudbenoga stola k sucu istražitelju, naći zgode za uskočenje. On je za vreme ropstva u Rusiji služio i polije toga boljevicima. Bio je komesar jednog mlina u blizini grada Omsk.«

 

Tako se počelo pripremati drugo suđenje Brozu koje će dobtiti naziv »Bombaški proces«.

 

Iz zagrebačkog zatvora gdje je štrajkao glađu, Broz je uputio pismo o teroru što se vrši nad uhapšenicima, koje je objavljeno 24. avgusta 1928. u Internacionale Presse-Korrespondenz, organu Kominterne u Beču, pod naslovom »Krik iz pakla jugoslovenskih zatvora«.

 

»Pred nama leži iskidan, prljav komad hartije, ispisan nepravilnim drhtavim slobima izmorene ruke proeltera« - kaže se u uvodu redakcije Internacionale Presse-Korrespondenz. - »To je pismo skeretara Saveza kožaraca Jugoslavije Josipa Broza, uhapšenog 4. avgusta, koje je prošvercovano iz zagrebačkog policjskog zatvora - pismo što u svojoj običnoj jednostavnosti predstavlja, kao novinski članak od stupca, strašnu optužbu protiv tamničkog režima uJugoslaivje. Broz piše:

 

»Drugovi!

 

...U subotu, 4. avgusta, oko 12 časova nović, uhapšen sam u Zagrebu u Vinogradarskoj cesti, gdje sam htio da prenoćim kod jednog poznanika. Policijski agenti su me napali s leđa naperenim revolverima, tako da se nisam mogao ni maći. U polciji sam saznao da je još u subotu poslije podne izvršena premetačina one kuće i da su vlasnica stana i njen muž bili uhapšeni. U stanu je navodno nađena „ilegalna komunisitčka literatura“, pored toga četiri stare ručne granate još iz vremena rata, jedan revolver i municija! I sad oni hoće sve to da stave meni na teret. U zatvoru su me jako mučili, sada me ne puštaju lječniku. Čuo sam da su uhapšeni moja žena i još nek idrugi. I druge političke zatvorenike užasno maltretitaju. Nikome se ne smije donijeti jelo izvana. Od mene traže da optužim istaknute radničke rukovodioce. Agenti mi prijete smrću i tvrde da će me odvesti u beogradsku „Glavnjačku’’.

 

Protestirajte i pomozite mi!

 

Ja ću radije umrijeti nego da na zahtjev polcije svjedočim u korist lažnih optužbi i denuncijacija protiv svojih drugova...

 

Zdravo, drugovi!

 

Uskoro više neću moći da stojim, jer sam jako oslabio...«

 

Poslije tri mjeseca koje je Josip Broz proveo u zatvoru, održan je od 6. do 14. novembra pred Sudbenim stolom u Zagrebu poznati »Bombaški proces«, na kojem je Broz osuđen na pet godina robije. Za vrijeme suđenja on je, govoreći o klasnom teroru buržoazije, izjavio:

 

»Priznajem da sam član ilegalne Komunisitčke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na propagandi ideje komunizma, prikazivao sam rpoleterima sve nepravde koje im se čine. Ne priznajem, međutim, buržaoski sud, jer se smatram odgovornim samo svojoj Komunsitičkoj pariji...«

 

»...Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritiska drugu. Ja sam za svoje ideale sprema nžrtvovati i svoj život....«

 

Samo tri dana poslije izricanja presude, 17. novembra 1928. organ KPJ »Borba« pisala je u uvodnom članku:

 

»Rasprava protiv Broza i drugova pokazala je jasno klasni buržoaski karakter našega sudstva i svo srozavanje sudova na obične ekspoziture policje... Sud je, dakle, ovdje istupio kao obično oruđe klasne vladavine ik rvavog režima koga prema radnicima ne vežu nikakvi propisi... Međutim, kao što je bilo očetkivati, sud je donio odluku i nije se ni osvrnu na nečuveni skandal koji je zabilježila i buržoaska javnost. Dosad je u slučajevima policijskih nasilja uvijek sud bio na strani onih koji gaze na zakoni, a sad i sud sam gazi nekažnjeno propise parbenog postupka...«

 

Na kraju uvodnika »Borbe« kaže se:

 

»Ali vara se buržoazija da će ovom sudskom Glavnjačkom uništiti borbu radnog naroda. Policijska Glavnjača sa svojim desetogodišnjim krvavim režimom nad radničkom  klasom nije mogla da zaustavi klasnu borbu proleterijata, pa neće moći ni sudska Glavnjača. Radnici su nekažnjeno ubijani u zatvorima i na ulici, mučeni najnečuvenijim mukama po raznim jugoslovenskim glavnjačama, pa sve to nije moglo slomiti borbu radničke klase protiv krvave zločinačke jugoslovenske buržoazije...«

 

Za vrijeme boravka u zatvoru, dok je čekao da bude odveden u robijašnicu Lepoglave, Broze se nije pomiro s tamnovanjem. Već je ibo stvorio plan kako da pobjegne iz sudskog zatvora, iz pomoć partijske organizacije Zagreba. Direktivu i upustva za to dao mu je Đuro Đaković, tadašnji organizacijoni sekretar KPJ, inače dobar Brozov polaznik i prijatelj, skojim je zajedno radio u sindikatima. Bjegstvo nije uspjelo, jer su Broza u posljednji čas premestili u drugu zatvorsku ćeliju.

 

Brozovo beskompromisno držanej na sudu pred klasnim neprijateljem, o čemu je pisala partijska i građanska štampa, duboko je odjeknulo u cijeloj Partiji i značilo je nov, snažan podsticaj članstvu u borbi koju je on vodilo i koja ga je očekivali pod šestojanuarskom dikteturom.

 

Na temelju osude Sudbenog stola, sužanj broj 483, Josip broz, proveo je pet godina tamnovanja u lepoglavskoj i mariborskoj kaznionici. Ali ni zidovi kaznione ni robija nisu ga mogli odvojiti od borbe radničkog pokreta. I tu, u najtežim uvjetima on zajedno s ostalim drugovima organizira komuniste, održava vezu s partijskim rukovodstvom u Zagrebu, uči i priprema kadrove za budući revolucionarni rad.

 

»Boriti se - a ne samo „izdržavati“ kaznu!« - govorio je on.

 

Tako, postpeno, i na robiji prevladava nova, borbena linija, koja pretvara kazamate u vlastitu negaciju - u komunisitčke univerzitete, na kojima Partija osposobljava čitave generacije revolucionara za buduće okršaje s režimom. Na robiji je Josip Broz i sam mnogo učio; naročito je studirao djela iz političke ekonomiej i filozofije, ilterature s ruskog i njemačkog jezika, učio engleski.

 

Početkom 1931. godine Broz je iz lepoglavske prebačen u mariborsku robijašnicu. Kasnije, 1935.  poslije izlaska iz kaznione, napisao je izveštaj Kominterne o životu komunista na robijama u Jugoslaviji:

 

»...često prebacivanej iz kaznione u kaznionu vrši se zbog toga što reim smatra, da su ti ljudi omasni i po mir poredak u kaznionama, ako su dulje vremena na jednom mjestu. Ta prebacivanja skopčana su sa raznim maltretiranjima, kako od strane žandara, tako od strane uprave kamo drugovi odu. Zbog takvih prebacivanja i maltretiranja izgubio je svoj mladi život drug Zlatko Šnajder...«

 

Poslije opisa svojih susreta s Mošom Pijadom na robiji, Broz u istom izvještaju piše:

 

»Narobiji još ima nekoliko rugova, koji već 14 godina robuju. Dvojica od njih jesu, drug Čaki i Stević, suđeni prvi na doživotnu robiju, drugi na smrt, zbog pokušaja atentata na regenta 1921. godine, ali je i Stejić pomilovan na doživotnu robiju. Obojicu je režim uspio da duševno uništi strašnim mukama, najpre u policji gdje su ih u Glavnjači zvjerski mučili, a kasnije i na robiji. U mitrovačkoj kaznionici bili su obojica sedam godina u teškim okovima i u strogim samicama. Mučeni i maltretirani i dalje u kaznioni, ti heroji radničke klase postali su duševni bogalji. Ali, u svijetlim momentima uvijek su oni stari oduševljeni borci, spremni da se svakog časa i dalje bore. I najstrašnijim mukama i dugotrajnim trpljenjem režim njih nije uspio slomiti...«

 

O svom susretu s Josipm Brozom u Lepoglavi, Moša Pijade je jednom prilikom pričao:

 

»Prvi put sam čuo za njegovo ime, saznao o njemu, u mitrovačkom kaznenom zavodu, negde 1928. godine, kada smo iz prošvercovanih zagrebačkih novina čitali o suđenju u Zagrebu metalskom radniku Josipu Brozu. U tom novinskom izveštaju bilo je opisano i njegovo dramatično hapšenje, kada je pokušao na ulici da upotrebi revolver ali nije uspeo, a u izveštaju je bilo nešto i iz njegove odbrane u sudu, što je sve pokazivalo da se radi o jednom revolucionaru, o jednom zrelom borcu, o jednom radniku svesnom svoje uloge u borbi radničke klase i svoje uloge u borbi protiv klasnog neprijatelja u policji i pred sudom.

 

Kada smo iz tih prošvercovanih novina čitali o tom metalskom radniku kako se držao na ulici, prilikom hapšenja, u borbi sa argumentima i kako se držao u sudu, razumljivo je bilo da smo bili oduševljeni i da smo imali, takroeći, jedno otkriće novog tipa revolucionara komunsitie, koji je izrastao u ilegalnoj borbi naše Partije, iz koje smo mi, koji smo tada ležali u Mitrovici, već neku godinu pre toga bili izašli, kad je ona radila pod sasvim drugim uslovima. Bili smo srećni što vidimo da je naša radnička klasa dala takvog revolucionara.

 

Ništa drugo o njemu nismo znali sem onoga što smo pročitali u novinama, ali smo takvo mišljenje o njemu stekli i radovali sm ose, jer smo mislili da bi mogao doći k nama...«

 

Sjećajući se brozova odlaska u maribor, Rodoljub Čolaković piše: »Kada sam prvi put video Tita, on je bio mršav i blijed u licu, u platenom robijaškom odijelu, cio njegov izgled imao je nečeg asketskog. Na tom licu oštrih crta isticale su se neobične oči čelično modre boje, koje su ispitivački gldeale u sabjesednika. I docnije za vrijeme tamnovanja, često sa mse zauzstavljao na tim neobičnim očima; one su pnekad umjele da gnjevno sinu blijskom oštrice, ali i da sanjalački blude ili da se blago smiješe kao djetinje. Smijao se rijetko, ali kad bi se smijao, smijao se od srca; taj vedri smijeh čudno je kontrastirao s nejgovim mršavim, gotovo isposničkim licem, koje bi se tada sasvim probražavalo: strogo i ozbiljno, postajalo bi blago i ozareno... «

 

U međuvremednu, dok je Josip Broz izdržavao petogodišnju robiju, u Jugoslavij je bješnjela šestojanuarska diktetura. Ukinuvši ustav i Parlament, kralj Aleksandar i buržoazija zaveli su nečuveni teror, obračunavajući se najdrastičnijim sredstvima, prije svega, s radničkom klasom i njenim borcima. Poubijani su mnogi rukovodeći članovi KPJ, među kojima i Đuro Đaković, organizacioni sekretar Centralnog komiteta. Desetine hiljada najnaprednijih ljudi nalazilo se po zatvorima i na robiji.

 

Šestojanuarska diktatura u Jugoslaviji prouzročila je radničkom pokretu i Komunističkoj partiji velike žrtve, što se vidi iz tabele o političkim progonima koju su objavili osuđeni komunsiti na robiji. Diktatura je izazvala i veliko ekonomsko osiromašenje naroda,  ostavljajući na ulici bezbroj nezaposlenih, koji su danima uzalud čekali pred burzama rada. U to dobe, protiv bijelog terora šestojanuarske klike protestirale su i mnoge istaknute svjetskom ličnosti. U isto vrijeme, osuđeni komunisti na robiji nisu prestajali da se pripremaju za budući revolucionarni rad, šireći partijsku misao i riječ literaturom koju su krišom dobavljali ili sami izdavali.

 

 

__________________________________________________________________

 

 

 

I prije nego što je 1937. godine došao na kormilo Partije, Josip Broz je faktički bio vodeća ličnost u KPJ. Taj je ugled i utjecaj stekao svojom odlučnom borbom protiv frakcija, kao i izgrađenim stavovima o tome kako treba djelovati i stvarati partiju, kao revolucionarnu jedinstvenu avangardu radničke klase.

 

Dolaskom na čelo KPJ, Broz počinje energično i dosljedno provoditi u djelo ono za što se borio u prethodnom razdoblju. Formira novo rukovodstvo, oslobođeno frakcijskih ostataka. Započinje bitku za idejno i akciono jedinstvo partije, osposobljavajući je da prodre u najšire radne mase, da okupi sve što je progresivno i demokratsko, da se pripremi za socijalističku revoluciju, na koju ne gleda kao na pitanje daleke budućnosti već kao na prvi strategijski cilj praktične klasne borbe.

 

Brozovo iskustvo, stečeno u revolucionarnoj borbi, bilo je presudno za pobjedu »nove linije« u konsolidaciji KPJ. To iskustvo, prema historijskim ocjenama, ima četiri osnovna obilježja. Prvo: Broz je, još kao mladi radnik, obišao više industrijskih centara Evrope, i učvrstio svoje uvjerenje da su položaj i problemi radničke klase svugdje isti. To uvjerenje, neposredno stečeno, postalo je konstanta u njegovoom političkom djelovanju, čija je osnova uvijek bila bitka za idejno jedinstvo radničke klase, posebno njene avangarde. Drugo: pristupivši još u mladosti socijaldemokratskom pokretu, da bi za virjeme prvog svjetskog rata bio i u vojnom zatvoru zbog antiratne propagande, zatim u Oktobarskoj revoluciji, Broz se uvjerio u mogućnost pobjede socijalstičkih revolucija ako imaju široku i organiziranu podršku najširih narodnih masa. Treće: u zemlji neprekidno vodi bitku protiv frakcionaštva u radničkom pokretu. Treće: u zemlji neprekidno vodi bitku protiv frakcionaštva u radničkom pokretu, za idejno i akciono jedinstvenu partiju, pri čemu njegov revolucionarni kurs i linija pobjeđuju na historijskoj Osmoj zagrebačkoj partijskoj konferenciji 1928. godine Četvrto: uključuje Partiju u sva revolucionarna kretanja u zemlji, u neposredne bitke narodnih masa, stavlja je na čelo progresivnih i demokratskih snaga, nalazi puteve do pobjeda, i na taj način postiže da - i pored ilegalnosti - KPJ bude najrpisutnija partija u političkom i javnom životu Jugoslavije.

 

Zato je Broz i prije dolaska na kormilo KPJ bio njena vodeća ličnost.

 

Zato je njegova linija za izvlačenje Partije iz sektaške izolacije, za uklapanje u široki pokret masa, za jasan i beskopromisan program revolucije - iako u teškim historijskim uslovima - pobijedila do kraja.

 

»Kroz tvrde, guste naslage vekova, od tračarskih, vizantijskih, rimskih i kosovskih, turskih, do francjozefijanskih i karađorđevićevskih vremena, kroz glomazne naslage robovanja i eksploatacije, kroz stoletna podzemlja probijala se istorija, mučna, tegobna, ali junačka, uporna, otporna, slobodarska, neizbrisiva istorija naših naroda, da bi u času kada se našla na svojoj sudbinskoj prekretnici, u času kada je imala da izbije na svetlost gde prestaje da bude slepa nužnost i postaje svesna slobda, rodila čoveka koji je sposoban i dostojan da bude njena utelotvorena, delujuća sinteza, njen upravljač. Sudbina je bila Titova, slava je Titova da je imao da bude taj čovek preko čije će se volje i akcije izraziti sudbina, i volja, i slava naroda - da bi zagospodario istorijom, da bi preko njega, svog Tita, narodi Jugoslavije, prvi put u svojoj istoriji, zagospodarili svojom zemljom, svojom sudbinom, svojom istorijom...« (Marko Ristić, 1949.)

 

Poslije izdržane robije, marta 1934. godine, Josip Broz je došao u Zagreb i odmah otpočeo rad u Pokrajinskom komitetu KPJ za Hrvatsku. Tada je uzeo i pseudonim Tito - ime koje je inače bilo često u Hrvatkom zagorju. Uskoro je poslan u Beč da uspostavi vezu s Centralnim komitetom KPJ, koji je tamo emigrirao zbog terora šestojanuarske diktature i bio, takoreći, bez ikakvog kontakta s pokretom u zemlji. Tom prilikom, avgusta 1934, Titu je saopćeno da je kooptiran za člana Biroa CK KPJ i da treba djelovati u zemlji.

 

Samo za nekoliko mjeseci, novi član Biroa uspio je da ubrza sređivanje stanja u partijskoj organizaciji, koje se počelo porpavljati tek 1933. godine, jer je dotle KPJ, zbog progona od strane šestojanuarskog režima, pretrpjela teške gubitke. Oslanjajući se na mlađe revolucionarne rukovodioce, tito je ubrzo organizirao pokrajinske, partijske i skojevske konferenicje i pripremio IV zemaljsku konferenciju KPJ. Utjecaj Partije počeo se sve jače osjećati i u sindikatima. Započeli su i štrajkovi. Obruč diktature postepeno je pucao pod pritiskom jedinstva radničke klase i demokratskih strujanja u narodu. Ali ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu, oktobra 1934, režim je isoristio za ponovno pooštravanje mjera u borbi protiv komunista. Budući da je bio kompromitiran i dobro poznat policiji, Tita je tada CK KPJ pozvao da odmah utputuje u Beč, a zatim u Sovjetski Savez.

 

Četrnaest godina poslije svoga prvog boravka u Sovjetskom Savezu, Tito je februara 1935. ponovo stigao u SSR gdje je na prijedlog Centralnog komiteta KPJ postao član Balkanskog sekretarijata i referent za Jugoslaviju u Kominterni. To je vrijeme - pored rada u Kominterni gdje je upoznao čitav niz funkcionera komunističkih partija brojnih zemalja, i pored držanja predavanja na Međunarodnoj lenjinskoj školi i na Komunisitčkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada - najviše koristio za proučavanej filozofije, ekonomske politike i vojne literature.

 

U Moskvi je, na sjednici jugoslavenskih delegata za VII kongres Kominterne od 19. avgusta 1935, bio pod pseudonimom Valter - kako su ga zvali u Moskvi - predložen za člana Izvršnog komiteta Komunisitčke internacionale (IKKI), što Kominterna nije usvojila, forsirajući svog štićenika Grokića, tadašnjeg generalnog sekretara KPJ.

 

Juna 1936. godine, po odluci Kominterne, Tito je, na savjetovanju rukovodilaca KPJ u Moskvi, postavljen za organizacionog sekretara CK KPJ, dok je politički sekretar i dalje ostao Grokić. U razgovoru s Dimotrom u Moskvi, tito je tim povodom iznio svoje gledište »da je osnovni preduslov za uspješno djelovanje jedino komunisitčke partije da njeno rukovodstvo bude u zemlji, među masama, da sa njima dijeli dobro i zlo...«

 

O stanju u jugoslovenskoj Komunističkoj partiji u to vrijeme, Edvard Kardelj kaže: »Ovaj Titov zahtev da se rukovodstvo Centralnog komiteta vrati u zemlju, koji nije bio ostavaren sve do njegovog dolaska na položaj generalnog sekretara Partije, značio je u stvari mnogo više nego rešavanje nekog organizacionog problema. To je bio čitav jedan novi program, program renesanse Partije kao celine, duboka promena u orijentaciji čitave Partije. Vratili CK u zemlju, značio je vratti ga Partiji, a Partiju vratiti jugoslovenskoj radničkoj klasi...«

 

Pred kraj 1936. godine Tito se iz Moskve vratio u zemlju, gdje je s dijelom Centralnog komiteta nastavio još uporniji rad na organizacionom i ideološkom jedinstvu Partije, neposredno je povezujući s masama. U isto vrijeme okuplja u rukovodstvo mlađe revolucionarne borce i posebno se zalaže za slanje jugoslovenskih dobrovljaca u Španjolsku, u kojoj se vodio građanski rat. U međuvremenu, Centralni komitet KPJ preselio se iz Beča u Pariz, pa je Tito 1937. godine više puta odlazio tamo radi organizacije slanja dobrovoljaca u Španjolsku i radi veze sa CK.

 

Čim je dramatičnih dana jula 1936. španjoslka reakcija, uz pomoć fašisitčke Njemačke i Italije, nasrnula na Republiku. Tito je na širokom planu organizirao slanje dobrovoljaca u Španjolsku. Oko 1300 Jugoslavena borilo se na svim frontovima u odbrani Španjolske Republike. Više od 600 grbova naših boraca ostalo je na španjolskoj zemlji.

 

Republika je poslije neravnopravne trogodišnje borbe bila poražena. Naši borci, zajedno s brojnim interbrigadistima, povukli su se preko Pirineja u Francusku. Tu ih je neprijateljski dočekala vlada Daladiera i strpala ih u koncentracione logore. Ni surov režim kome su bili podvrgnuti nije moglo slomiti borbeni duh jugoslavenskih dobrovoljaca. Predvođeni partijskim organizacijama, oni su održali svoj revolucionarni moral i mnogi od njih, nekoliko godina poslije, bili su uzor borcima u Narodnooslobodilačkom ratu.

 

Istobno dok su se odvijali dramatični događaju u Španjolskoj, u zemlji se vodila bitka - pod Titovim rukovodstvom - za konsolidaciju Partije i njezino revolucionarno osposobljavanje pred neposredan sukob s fašizmom. Kadrovi iz internaiconalnih brigada u Španjolskoj, koji su tamo na bojištima stekli i nova borbena iksustva u neposrednom obračunu s neprijateljem, bili su posebno potporni Pariji. Tito je naročito vodio brigu o njihovoj sudbini, organizirajući u zemlji - preko raznih oslonaca KPJ i progresivnih snaga - solidarnost sa španjolskim  borcima i pomoć da se oslobode kontrarevolucionarnih logora u Francuskoj i vrate u Jugoslaviju.

 

»Španjolska epopeja« postala je na taj način sastavni dio borbe radničke klase u našoj zemlji, izraz njenzina proleterskog internaiconalizma na djelu, prva velika borbena proba jugoslovenskih komunista i radnika pred neposredan obračun sa sve agresivnijim fašizmom. Zbog zoga ona zauzima počasno mjesto i u revolucionarnoj historiji naše partije i proelterijata.

 

 

Sredinom 1936. godine, na savjetovanju rukovodećeg kadra KPJ u Moskvi, Tito je, kao član novog Politbiroa CK KPJ, bio izabran za organizacionog sekretarijata, a krajem 1937. godine dobio je mandat za vođenje poslova KPJ, obrazovanje rukovodstva u zemlji i snošenje odgovornosti za rad KPJ, čiji je generalni sekretar formalno postao 1938. Bio je to sudbonosan trenutak za budućnost naše zemlje. Iako je Partija tada još patila od unutrašnjih trevenja, Tito je smjelo preuzeo rukovodstvo i uskoro stvorio od KPJ snažan i jedinstven borbeni odred radničke klase.

 

»Kako sam ovu ponudu primio?« - govorio je poslije o tome Tito - »Ja nisam iamo ambicija da preuzmem rukovodstvo Partije i nikada na to nisam mislio. Ali, želio sam da rukovodstvo bude jako, čvrsto i revolucionarno. Nisam mislio da budem vođa, ali sam želeo da vođa bude jedan od onih ljudi koji mogu da rade, a da kolektiv bude čvrst. Za mene je primarno bilo da kolektiv bude čvrsto: ne jedan čovjek, već čitav kolektiv.«

 

Tito je, po povratku iz Moskve, u jesen 1936, preuzeo rukovođenje radom Partije u zemlji. Putovao je tada preko Praga, pa u Beč gdje se još nalazilo sedište Centralnog komiteta, koji se upravo premještao u Pariz.

 

»Tamo je imao da bude novi centar« - govorio je polije o tome razdoblju Tito. - »Ovo je dobrim dijelom uslovila promjena političke situacije u Francuskoj, gdje je na vlasti bila vlada Narodnog fronta i gdje su uslovi za rad bili povoljniji nego u Beču, gdje se sve više i više osjećalo teror klerikalne policije...«

 

Tito je tada stigao u zemlju krajem 1936. godine i odmah otpočeo sa sređivanjem stanaj u Pariji, koje je još bilo veoma teško. Širile su se policijske provale, na robiji su među komunisitma vodila oštra frakcijska borba, a u partijskim organizacijama je u velikoj mjeri vladao sektaštvo, razjedinjenost i nespremnost za revolucionarne akcije.

 

U takvoj situaciji, Tito je otpočeo sa postepenim okupljanjem novih, borbenih kadrova i stvaranjem novog, revolucionarnog rukovodstvo KPJ.

 

Sve do izbora za generalnog sekretara KPJ, Tito je u zemlji razvijao celiku aktivnost Partije.

 

»...Tri do četiri puta sam putovao u Beč i Pariz, pa opet natrag u zemlju.« - govorio je o tom razdoblju Tito u predavanju slušaocima Političke škole SKJ u Kumrovcu, maja 1977. - »Ali, na radu u zemlji proveo sam ukupno oko sedam mjeseci. Najvažniji zadatak tog dijela novog rukovodstva Partije u zemlji bio je da ubrzano provodi sve mjere u pravcu organizacionog, političkog i idenog izgrađivanje Partije. Veliku smo pažnju poklanjali i radu komunistia u sindikatima imeđu omladinom. Kod radnih ljudi se opet počelo vraćati povjerenje u Partiji.Mi smo tada ubrzano radili na provođenju odluke o osnivanju KP Slovenije i KP Hrvatske koja je donijela još na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji...«

 

Već u aprilu 1937. održan je Osnivački kongres KP Slovenije, a avgusta 1937. i Osnivački kongres KP Hrvatske. U isto vrijeme, Tito je obrazovao i omladinsku komisiju CK KPJ, sa Lolom Ribarom na čelu, koja je dobila zadatak da sredi stanje u SKOJ-u i od njega stvori borbenu jezgru omladinskog pokreta.

 

Neposredno poslije Osnivačkog kongresa KP Hrvatske, Tito je u prvoj polovini Avgusta morao da otputuje u Pariz, gdje se nalazilo sjeidšte CK KPJ, radi preuzimanja dužnosti generalnog sekretara Partije, jer je u međuvremenu Grokić bio opozvan u Moskvu. U Parizu je morao da ostane nekoliko mjeseci, radi obračuna sa preoslatalim frakcionaškim grupama, koje su i u inozemstvu i u zemlji pokušavale i dalje da ometu konsolidaciju KPJ. U Jagodini se vratio krajem marta 1938. godine, s čvrstom odlukom da formira novo rukovodstvo Partijei da ono ostane i vodi borbu u zemlji a ne u inozemstvu kao do tada.

 

»...Obavio sam konsultacije s rukovodećim paritjskim kadrovima, te početkom maja obrazovao privremeno rukovodstvo KPJ « - rekao je Tito u predavanju u Kumrovcu maja 1977. - »U to su rukovodstvo ušli: Edvard Kardlje, Franc Leskošek, Miha Marinsko, Josip Kraš, Aleksandar Ranković i Milovan Đilas, a kasnije Ivan Milutinović, Rade Končar, Moša Pijade i drugi...«

 

Stvarajući novu revolucionarnu jezgru KPJ, Tito je unio demokratski i borbeni duh u Partiju, koja se brzo počela oprobavati, kao avangarda radničke klase, na mnogobrojnim akcijama u zemlji. Međutim, u Kominterni su smatrali da kriza u KPJ i dalje traje i da je neizvjestan njen opstanak.

 

Tito zbog toga opet putuje u Moskvu krajem avgusta 1938. godine.

 

»Situacija u Moskvi bila je tada vrlo teška« - objašnjavao je Tito slušaocima Političke šole u Kumrovcu. »Vladala je atnosfera čistki. Mnogi naši ljudi bili su već uhapšeni. U samoj Kominterni osjećalo se veliko nepovjerenje prema našoj Partiji, koje se gomilalo godinama... Tokom čistki uhapšeni su, suđeni i likvidirani, ili im se uz zatvoru izgubio svaki trag - Filip Filipović, Kamilo Horvatin , Kosta Novaković, Đuka i Stjepan Cvijić, Rade i Grgur Vujović, Mladen Čonić, Anton Mavrak i drugi. Njihova je tragedija bila utoliko veća što su otjerani u smrt pod monstuoznim optužbama za nedjela koja nikad nisu počinilo. Situacija je u to vrijeme bila izuzetno teška. Čak je optuživana i cijela naša Partija. Pričalo se u Kominterni i o njenom raspuštanju. To su bili teški, veoma teški dani. Svi su drugovi, kao što znate poslije 20. Kongresa KPSS posmrtno rehabilitovani od pravosudnih organa Sovjetskog Saveza. Naš im je Savez komunista odao dužno priznanje na Sedmom kongresu SKJ i na Devetom kongresu povodom pedesetogodišnjice naše Partije...«

 

Više od četiri mjeseca, Tito je tada u Kominterni vodio borbu za priznavanje KPJ, za otklanjanje nepovjerenja i opasnosti da ona bude raspuštena. Ohrabrivali su ga izvještaji iz zemlje kako se revolucinarni porket sve jače i masovnije širi, da se razvio snažan anstifašisitčki demokratski i opozicioni pokret s odlučnim utjecajem Partije.

 

Pobjeda je najzad bila izvojevana. Januara 1939. održana je sjednica Političkog sekretearijata Kominterne, sa Dimitrovim na čelu, koja je potvrdila rukovodstvo KPJ, formirano od strane Tita u zemlji, kao i dotadašnji rad Partije. U isto vrijeme, Tito je dobio mandat da od novog privremenog rukovodstva formira Centralni komitet KPJ.

 

»Januar 1939. godine krenuo sam iz Moskve preko Stockholma do Kopenhagena, odatle u Pariz avionom« - govorio je Tito slušaocima škole u Kumrovcu. - »Po mom povratku još energičnije i čvršće nastavil ismo borbu za jedinstvo Partije i nejno čišćenje njenih redova i povezivanje s randičkom klasom i radnim ljudima...

 

...Mjere za osposobljavanje Partije bile su neophodne. Bilo je jasno da se približava rat i da sudbina našeg revolucionarnog pokreta zavisi od toga koliko je Partija osposobljena, koliiko su njezini članovi u stanju da samostalno deluju, ostvaruju partijsku liniju i zadatke. U suštini, radilo se o sudbini naših naroda kojima je fašisitčka opasnost zaprijetila neposredno, okružujući našu zemlju gotovo sa svih strana...«

 

O novoj, Titovoj orijetanciji u radu Partije, Edvard Kardelj kaže: »Sećam se da je jedna od glavnih parola koju je drug Tito isticao bila - probiti obruč koji je Partiji nametnuti ilegalnost. To je značilo da ilegalnu revolucionarnu partiju treba osposobiti da postane, uprkost nelegalnosti, javan politički faktor, razvijajući svoj uticaj u najrširim masama. Na toj liniji mi smo se aktivizirali u svim društvenim organizacijama, u sindikatima, zadrugama itd. Pri tome nismo išli na stvaranje uskih sektraških grupa, već za tim da komunisti postavljaju probleme i zahtebe i da njima mobiliziraju mase...«

 

Maja 1939. godine Tito je dobio poziv da opet dođe u Moskvu, ali zbog situacije u zemlji taj odlazak oglagao se sve do avgusta 1939. Putovao je preko Partiza, gdje se u luci Le Havre ukrcao na brod »Sibir« za Lenjingrad. Pošto je u SSSR stigao tek prvih dana septrembra, doživio je tokom putovanja dva krupna događaja: saznao je za potpisivanja pakta između Sovjetskog Saveza i Njemačke, kao i za Hitlerovu agresiju na Poljsku, čime je bilo označeno izbijanje drugog svjetskog rata.

 

Put u Moskvu odgađao je i zbog neodložnih akcija Partije. U svrhu daljeg razvijanja nove orijentacije u radu, održano je juna 1939. godine pod Šmartnom gorom u Sloveniji savjetovanje rukovodećeg aktiva KPJ, na koje su došli predstavnici partijskih organizacija iz svih krajeva zemlje, osim Makedonije, a u avgustu 1939. održana je Peta zemaljska konferencija SKOJ-a, kome je Tito posvećivao posebnu pažnju u borbi za jačenje revolucionarnog jedinstva omladine.

 

»Savjetovanje pdo Šmartnom gorom imalo je veliki značaj« - rekao je u pradavanju slušaocima Političke škole u Kumrovcu Tito, maja 1977 - »Na njemu je rukovodeći aktiv jasno sagledao probleme i zadatke Partije, energično osudio svako frakcionaštvo i grupašenje i odobrio sve mjere koje je rukovodstvo preuzelo na robiji u vezi sa slučajem Petka Miletića. Potvrđen je takođe rad Moše Pijade i ostalih drugova protiv razbiačke delatnosti Petka Miletića na robiji i podržani su napori za učvršćenje paritjske organizacije u mitrovačkoj kaznioni...«

 

Bili su to krupni zadaci KPJ koje je Tito morao energično i dosljedno sprovesti prije nego što je ovoga puta otišao u Moskvu.

 

Poslije obavljenih poslova u Kominterni, Tito je odlučio da se odmah vrati u zemlju, ali se tada razbolio. Ostao je prikovan za postelju. Čim je ozdravio, krajem 1939. krenuo je u domovinu. Rat je već buktao, Hitlerove armije su nasilno prekajale kartu Evrope i bila je to dotad najžešća najezda fašizma.

 

I u najtežim trenutcima, kad je perspektiva pobjede radničke klase još bila daleka i neizvjesna, Tita nije napuštao revolucionarni optimizan. To se osjeća iz ovog njegovog razmišljanja pred rodnim krajem, neposredno nakon što se bio ilegalno vratio iz Moskve i Partiza:

 

»Obuzela me bila želja da ponovo vidim rodnou kuću, rođake i prijatelje. Tako sam jedne večeri krišom stigao u Kumrovec pred sam zalazak sunca. Prikrao sam se jednom voćnjaku blizu moje strare kuće i odalte sam posmatrao Kumrovčane kako dovršavaju svoj dan. Selo je izgledalo kao onda kada sam ga ostavio u ranom djetinjstvu. Tu se pružao taj moj Kumrovec, kaljavih sokaka, s modro obojenim kućama, tu je vijugala Sulta kroz livade, gdje sam čuvao stoku i konje, tu su pred mojim očima prolazili moji seljaci i svojim teškim čizmama, u poderanom odijelu, pogureni od teškog rada. Tako su živjeli i moji preci s koljena na koljeno, u ovome blatu i nevolji. Moji vršnjaci s kojima sam odrastao više nisu bili tu, jer nije imalo šta da ih zadrži u Kumrovcu, jer nije bilo dovoljno hljeba da se ishrane. Ja sam znao da su tog istog trenutka dok sam posmatrao svoje selo pri zalasku sunca - da su u tim kućicama šindrom i slamom pokrivene još uvije djeca gladne, kao što smo moja braća i sestre i ja bili gladni, i da će i ta djeca možda morati jednoga dana da napuste svoje selo u težnji za boljim životom.

 

Ostao sam u voćnjaku dok mrak nije pokrio čitavu okolicu. Psi su bjesomučno lajali s jendoga kraja sela na drugi, a ja sam razmišljao o svemu što sam vidio, o toj našoj pustoši i zaostalosti koja nas već vjekovima pritišće, i mislio sam na dan kada će se Kumrovec i hiljade sličnih sela i gradova u Jugoslaviji trgnuti iz te zaostalosti, kada će mladi ljudi u njima konačno imati svi jednako otvorene mogućnosti za život, kada će moći da žive sretno i u miru da podižu svoje porodice. Tada 1937, nisam znao kad će nam se ukazati prilika da se to ostvari. Ali, bio sam čvrsto uvjeren da za ostvarenje toga cilja treba uprijetit sve snage i podnijeti najveće žrtve.«

 

Kada se krajem 1939. godine vraćao iz Moskve, zbog već razbuktalog rata na Zapadu, Tito je bio prisiljen da putuje preko Turske. Iz Odese je otplovio brodom za Istambul. Imao je pasoš na ime Spiridona Mekasa. Ali kad je došao u Instambul, nastupile su nepredvidive teškoće oko novog pasoša i viza, koji mu nisu stigli iz zemlje. Tako je morao ostati u Turskoj puna tri mjeseca.

 

»...Taj sam problem najzad nekako i riješio« - govorio je Tito u Kumrovcu, maja 1977. »Kada sam vidio da mi ne stiže novi pasoš, mislio sam, Spiridon Mekas je već mnogo putovao tamo-amo, pa valjda će uspeti i sada. Šta sam napravio? Uzeo sam kartu za brod »Konte di Savoja« od Italiej do Njojorka, na ime Kanađanina, inžinjera koji je radio u Sovjetskom Savezu. Tako sam onda dobio potrebne vize. To me je, razumije se, skupo koštalo jer do Njujorka je dosta daleko. Putovao sam zatim vozom u pravcu Jugoslavije ne produžujući, naravno, za Njujork. Na putu je sve prošlo dobro. Došao sam do Zagreba, sa pasošem Spiridona Mekasa. Poslije nekoliko dana, u kavani »Korzo«, pročitao sam u novinama da su Englezi u Gibraltaru zaustavili brod »Konte di Savoja« i cijeloga pretresli da bi pronašli nekog opasnog špijuna koji putuje za Kanadu. A ja već sjedim u Zagrebu...«

 

Čim je došao u Zagreb, Tito je održao sastanak Centralnog komiteta KPJ, na kojem je podnio izvještaj o boravku u Moskvi i stavovima Kominterne. Odmah zatim otpočelo je intezivno pripremanje Pete zemaljske konferencije KPJ. U međuvremenu, od maja do početka septembra 1940, održane su pokrajinske partijske konferencije. Na njima je sudjelovalo oko 1500 delegata, što je takođe govorilo o tadašnjoj snazi Partije. Tito je prisustvovao konferencijama u Sloveniji, Dalmaciji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, a početkom septembra i Šestoj zemaljskoj konferenciji SKOJ-a održanoj u Zagrebu.

 

U to vrijeme KPJ je već imala šest i po hiljada članova, a SKOJ oko 18 hiljada. Pokrajinske konferenicje su ocijenile da je došlo do konsolidacije Partije njengo organizacionog i ideološkog jačanja, da je KPJ stekla povjerenje najširih masa i da se osposobila za predstojeću tešku borbu. Broj članstva je iz dana u dan rastao, tako je KPJ pred početak rata imala 12 hiljada članova, a SKOJ 30 hiljada. Bio je to već snažan i jedinstven revolucionarni odred radničke klase i naroda - šta b revolucije, kako ga je jednom prilikom nazvao Tito.

 

 

Dolazili su sudbonosni dani - značajni je dio Evrope već pao žrtvom fašizma. Dalji razvoj događanja iziskivao je da KPJ u tim historijskim trenucima bude potpuno mobilna i sposobna za teške zadatke koji je očekuju. Od 19. do 23. oktobra 1940. godine u Dubravi, na periferiji Zagreba, održana je Peta zemaljska konferencija KPJ, kojom je završena trogodišnja etaka konsolidacije Partije i na kojoj je izabran novi Centralni komitet, s Titom na čelu.

 

Konferenci je prisustvovalo 105 delegata. Tito je govorio o razvoju KPJ poslije Četvrtog kongresa, stavljajući naglasak na razdoblje nakon 1937. godine, kad je otpočela i vođena borba za revolucionarno jedinstvo Partije. Analizirao je političku situaciju u zemlji i u svijetu, a posebno međunarodni položaj Jugoslavije. Podneseni su i referati o sindikalnom, seljačkom, nacionalnom i omladinskom pitanju, o agitaciji i propagandi, o radu među ženama i u vojsci, o partijskoj tehnici i konspiraciji, o narodnoj pomoći.

 

Na konferenciji je izabran Centralni komitet od 20 članova i oko 15 kandidata. Peta zemaljska konferencija zauzima posebno mjesto u historiji Partije, jer je jasno odredila revolucionarnu liniju i strategiju KPJ za najsudbonosniju etapu borbe koja ju je očekivala pod neposrednim naletom fašizma.

 

»Rekao bih da su upravo odluke Pete zemaljske konferencije dale parijskim organizacijama onu jasnoću i orijentaciju, ona sredstva i metode koji su bili odlučujući za kasniji razvoj narodnooslobodilačkog rata« - istakao je Tito u predavanju u Političkoj školi u Kumrovcu maja 1977. »U snažnom osloncu na radne mase leži prije svega odgovor na pitanje, kako je bilo moguće da samo nekoliko desetina hiljada komunista i skojevaca bude sposobno da povede narode Jugoslavije u presudnu istorijsku narodnooslobodilačku borbu i socijalisitičku revoluciju...«

 

Krajem 1940. godine - neposredno poslije Pete zemaljske konferencije - bilo je jasno da je Hitlerova agresija na Jugoslaviju samo pitanje dana, jer je već bila okupirana gotovo cijela Evropa. KPJ se ubrzano organizirala za taj dramatični obračun koji će uskoro dobiti masovne razmjere. U isto vrijeme, nenarodni režim na vlasti surovo se obračunavao s komunsitima - više od trećina članova Partije nalazilo se u zatovorima ili po logorima.

 

»Radili smo na tome da čitav naš narod shvati veliku opasnot koja mu priejti« - rekao je Tito slušaocima Političke škole u Kumrovcu. - »Dosljedno zastupajući partijsku liniju nacionalnom pitanju, mi smo i u tim teškim danima otvoreno kazali da svaki narod ima pravo da odlučuje o svojoj sudbini, ali da se zajednički moramo boriti protiv okupatora i na tome ujediniti sve svoje snage, u jedan jedinstveni front.

 

U tim danima, sudbonosnim po zemlju, osnovna snaga i uticaj KPJ bili su činjenici što je ona stvarn bila vodeći dio širokog revolucionarnog i demokratskog fronta narodnih masa. Što se više približavala opasnost od fašisitčke agresije, to se, pored društvenih, ekonomskih i nacionalnih problema i protivrječja, koji su potresali Kraljevinu Jugoslaviju, posebno oštro postavljao probolem odbrane zemlje. KPJ nije imala iluzija u pogledu vojno odbrambene sposobnosti i političke spremnosit vladajuće buržoazije da pruži otpor fašisitčkoj agresiji. Stoga je odbrani zemlje, kao i svim drugim problemima i protivrječnostima tadašnjeg jugoslovenskog društva, Partija prilazila sa klasnog stanovišta. Bila je uvjerena da je obezbjeđenje nezavisnosti i društvenog progresa mogućno samo pod uslovima političke demokracije i revolucionarnog preobražaja društva u cjelini.

 

Prema tome, smisao i sadržaj kursa KPJ na odbranu zemlju, prisutan u njenoj svakodnevnoj borbi još od »anšlusa« Austrije, bio je sastavni dio njenog cjelovitog koncepta revolucije. Taj koncept Partija je najpotpunije formulisala na svojoj Petoj zemaljskoj konferenicji...«

 

Što se rat više bližio granicama Jugoslavije, KPJ je, preko brojnih ilegalnih organizacija i društava pod sovjim utjecajem, okupljala narodne mase i upozoravala ih na opasnost od njemačko-talijanskog fašizma. Organizirane u Narodnom frontu i Ujedinjenom radničkom sindikalnom svezu (URSS), koji je sve do svog nasilnog raspuštanja, decembra 1940. godine, imao oko sto hiljada članova, napredne snage su se, pod vodstvom KPJ, jedinstveno i uporno borile protiv profašističke političke političke vlade Cvetković - Maček, za odbranu nacionalne nezavisnosti i za demokratske slobode.

 

Znajući kakva joj opasnost prijeti od Komunisitičke partije, nenarodna vlada Cvetković - Maček otvorila je mnoge koncentracione logore, provodeći na taj način otvorenu fašizaciju zemlje.

 

U cilju odbrane nacionalne nezavisnosti, Partija je organizirala i vojnu obuku omladine, kojom su rukovodile vojne komisije pri partijskim komitetima osnovane radi pripremanja naroda za otpor fašisitčkim agresorima.

 

Izražavajući svoju solidarnost s Čehoslovačkom, jednom od prvih žrtava njemačkog agresora, Narodni front je u Kragujevcu održao velike protesne demonstracije proitv kapitulantskgo Minhenskog sporazuma.

 

Otpor protiv profašisitčkog režima rasto je iz dana u dan. To se vidjelo i po čestim demonstracijama u Beogradu i u drugim mjestima šriom Jugoslavije.

 

Komunistička partija Jugoslavije bila je spremna za veliku, dugu i tešku borbu, koja je predstojala.

 

 

_________________________________________________________________

 

 

 

»...U boj. U boj protiv fašističke okupatorske bande koja teži da istrebi ne samo najbolje borce naroda već i Slovene na Balkanu, koja teži da pojarmi čitav svet, koja teži da zavede najstrašniju vladavinu nad naprdima koju pamti istorija. U boj, jer je sada kucnuo čas da zbacimo okupatorski fašisitčki jaram...« (Iz poziva CK KPJ od 12. jula 1941. godine, na ustanak)

 

»...KPJ je svojim radom na pripremi oružane borbe, u periodu od dva i po mjeseca, izvršila značajan uticaj na politička kretanaj u zemlji. Njena je aktivnost odlučujuće djelovala na suzbijanje demoralizacije i malodušnosti nastojale u danima aprilskog rasula i osjećanja bespomoćnosti pred okrutnim okupatorom. Ukazujući na put borbe kao jedino realno perspektivu, Partija je podizala borbeno raspoloženje naroda i nejgovu odlučnost da se odupre zločinačkom okupatorskom režimu...

 

...Da nismo na Petoj zemaljskoj konferenciji jasno obrazložili naše principe o nacionalnom pitanju, teško bi se moglo dogoditi da sve nacionalnosti u Jugoslaviji daju od sebe ono najbolje, najzdravije, najdemokratskije za našu oslobdilčku borbu i za uspjeh naše revolucij. Pravilan stav o nacionalnom pitanju pomogao nam je u tome.

 

Tako je već godine 1941. u sudbonosnim danima za svijet, kada je hitlerovska čizma gazila Evropu, upravo Komunisitčka partija Jugoslavije, ona ista koju su u Kominterni gotovo već opisali, bila ta koja je časno ispunila svoje obaveze pred svojim narodima, pred svojom radničkom klasom, pred cijelmim međunarodnim radničkim pokretom i slobodoljubivim čovječanstvom.

 

Dakle, kada je Evropom vladao fašizam, kada se u njoj osim KPSS nije javljala ni jedna partija, Komunisitčka partija Jugoslavije digla je svoju revolucionarnu zastavu i povela radničku klasu, radne mase, narode i narodnosti u pobjedonosni narodnooslobodilački rat i socijalisitčku revoluciju. Time je na djelu časno ispunila svoj revolucionarni i internacionalisitčki put...« (Iz Titovog predavanja u Političkoj školi u Kumrovcu, maja 1977.)

 

»Bolje rat nego pakt!« - »Bolje grob nego rob!« - odjeknuo je jednodnušni protest Komunisitčke partije i naroda Jugoslavije s kraja na kraj zemlje povodom potpisivanja pakta s Osovinom, 25. marta 1941. Izdajnička vlada Cvetković - Maček, koja se pridružila fašisitčkim silama, čula je tada ogorčeni odgovor naroda i bila je zbačena. Partija je, na čelu demonstranata, zahtjevala hitno formiranje narodne vlade, savez sa SSSR, mjere za dobranu nezavisnsoti zemlje, puštanje poltičkih zatvorenika i druge demokratske slobode. Centralni komitet je, preko svojih vojnih komiteta i delegacija, zatražio da se da oružje radničkoj klasi i pozvao sve članove da stupe u vojne jedinise i bore se protiv agresora. U svim krajevima zemlje narod je jednodušno i masovno prihvatio parole Partije.

 

Devet dana poslije zbacivanja vlade Cvetković - Maček, ujutru 6. aprila fašisitčke sile nemačka i italija, sa svojim satelitima napale su Jugoslaviju. Bio je to kratkotrajni rat. Kraljevina Jugoslavija, koju su u odsudnom trenutku napustili i izdali baš oni koji su u njoj zaveli teror i strahovladu, pala je kao kula od karata pred naletom fašisitčkih hordi. Razjedinjena petom kolonom i izdajom, prepuštena sama sebi i osramoćena, bivša jugoslovenska vojska raspala se i vrlo brzo kapitulirala.

 

Kapitulacijom bivše jugoslavenske vojske borba nije prestala. Borba je tek počela. U zemlji koju su izdali vlastodršci, ilegalna Komunisitčka partija jedina je ostala vjerna narodu pripremajući ga za otpor i borbu protiv okupatora. Na majskom savjetovanju Centralnog komiteta KPJ 1941. u Zagrebu, Tito je iznio perspektivu ustanka i širine narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji. CK je tada izdao i proglas u kojem je pozvao narod da zbije svoje redove:

 

»Na okup! U ovim sudbonosnim danima potrebno je ujedniti sve vaše snage u borbi za opstanak... Ne klonite duhom, ustrajte u borbi u koju vas poziva i koju vodi avangarda radničke klase - Komunistička partija Jugoslavije!«

 

Istovremeno je odlučeno da Centralni komitet i tito pređu odmah u Beograd i da tu bude privremeno sjedište rukovodstva narodnooslobodilačkog pokreta.

 

U Beogradu, u vili obitelji Nenadović na Dedinju (danas Ulica Jovana Žujovića broj 16), imao je Tito jedno od svojih ilegalnih skrovišta u Beogradu, dok ej između maja i septembra 1941. rukovodio radom Partije, pripremama za ustanak i borbom partizanskih odreda.

 

Istoga dana kada je Njemačka napala na Sovjetski Savez, 22. juna 1941. CK KPJ je održao sjednicu u Beogradu i objavio narodu proglas:

 

»Kucnuo je sudbonosni trenutak. Započeta je odsudna bitka protiv najvećih neprijatelja radničke klase, bitka koju su fašisitčki zločinci sami zametnuli...

 

Proleteri sviju zemalja Jugoslavije, na svoja mjesta, u prve borbene redove! Zbijte čvrsto svoje redove oko vaše avangarde, Komunisitčke partije Jugoslavije. Svaki na svoje mjesto! Nepokolebljivo i disciplinirano vršite svoju proletersku dužnost.

 

Spremite se hitno za poslednji i odsudni boj...«

 

Okupator je žestoko reagirao na proglas CK KPJ. Svugdje je počeo s progonima komunista. Streljao je, vješao, palio. U isto vrijeme, sa istočnog fronta su stizale sve ozbiljnije vijesti. Neočekivanu brzo, njemački agresopri prodirali su u unutrašnjost Sovjetskog Saveza. Na ulicama Beograda Nijemci su zaveli pravi teror. Rukovodeći ljudi Partije, po nalogu Tita koji je i sam tako postupao, kretali su se samo kad je iblo neophodno - i to naoružani revolverima i bombama.

 

Tito je tih dana pripremao hisotrijski sastanak Politbiroa CK KPJ, koji je održan 4. jula i na kome je donesena sudbonosna odluka o početku oružanog ustanka u Jugoslaviji.

 

Hjistorijski 4. jul 1941.označio je prekretnicu u životu naroda Jugoslavije. Toga dana, u kući Vladislava ribnikara na Dedinju, Politbiro Centralnog komiteta KPJ s Titom na čelu, donio je odluku i izdao poziv za početak općenarodnog ustanka.

 

Tako je u srcu porobljene Evrope, u vrijeme kad su fašističke armiej sve dublje prodirale u SSSR - počeo neravnopravan rat na život i smrt, najteže i najznačajniji poglavlje u životu napaćenih naroda male Jugoslavije.

 

CK KPJ formirao je odmah i Glavni štab sa sjedištem u Beogradu i s drugom Titom kao glavnim komandantom, te je donio odluku o formiranju nacionalnih glavnih štabova. Ime partizani uzeto je za naziv boraca u odredima, a kao znak određena je petokraka zvijezda. Neposredno poslije sjednice Politbiroa, upućeni su delegati CK KPJ u sve krajeve zemlje, radi pripremanja i organiziranja ustanka. Tito je iz Beograda sve do odlaska na slobodni teritorij, u septembru mjesecu, bio u intezivnoj prepisci s Centralnim i pokrajinskom komitetima Partije, izdavao direktive i davao neposredna upustva za organizaciju vojske.

 

»...Kada je fašisitčkom okupacijom naše zemlje bio ugrožen opstanak i dovedena u pitanje sudbina naših naroda, osnovno je iblo organizirati i pokrenuti narod u borbu i pokazati da svak inarod i narodnost samo sopstvenom borbom i u bratskoj saradnji sa svim ostalim narodima Jugoslavije mogu osloboditi svoju domovinu a i svaki narod posebno postići svoje nacionalno oslobođenje, uzimajući sudbinu u vlastite ruke. Mi smo se tada našli u složenim uslovima i u krvavoj borbi sa daleko nadmoćnijim i do zuba naoružanim okupatorom i domaćom kontrarevolucijom u službi okupatora.

 

Ali, svjesni veličine borbe i plemenitosti ciljeva koji su pred nama stajali, mi smo bili nošeni nevjerojatnom energijom. Kao pripadnici revolucionarnog pokreta, mi smo se našli tada na jednoj od najtežih historijskih proba - koliko smo kao avangardna snaga radničke klase svojim djelima i borbom kadri da postanemo istinska narodna partija...« (Iz Titovog predgovora novom izdanju sabranih djela, maja 1977.)

 

Poziv na ustanak snažno je odjeknuo širom zemlje - najbolji sinovi i kćeri naroda stali su prikupljati skriveno oružje, a često su i goloruki odlazili u partizanske odrede, koje je Partija, sa svojih 12 hiljada članova i 30 hiljada skojevaca, organizirala u svim krajevima.

 

Samo nekoliko dana poslije ove historijske odluke Partije, općenarodni ustak počeo se snažno širiti od jednog durog kraja zemlje. Dani početka ustanka postali su praznici naroda: u Srbiji 7. jul, u Crnoj Gori 13. jul, u Sloveniji 22. jul, u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj 27. jul, u Makedoniji 11. oktobar.

 

Zamisao, organizaciju i ciljeve narodnooslobodilačke borbe - kojom je Partija rukovodila u toku četiri duge godine ratovanja pod najtežim uvjetima - Tito je formulirao već u avgustu 1941. u članu objavljenom u prvom broju Biltena Glavnog štaba pod naslovom »Zadatak Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije«. To je bio sažet i jasan program oslobođenog rata i revolucije u našoj zemlji, iznesen u 16 historijskih točaka. Tito je u to vrijeme i preko pisama rukovodiocima ustanka iznosio i razrađivao ciljeve i planove NOB, na temelju izvještaja koje je od njih dobijao.

 

A u septembru 1941 - kada je to zahtijevao dalji razvitak oružane borbe - Centralni komitet i Tito prešli su iz Beograda na oslobođeni teritorij u Srbiji. Tada je u Stolica - malom rudarskom selu blizu Krupnja, održano 26. septembra pod rukovodstvom Tita prvo vojno - političko savjetovanje članova CK i Glavnog štaba, kao i predstavnika partizanskih štabova iz cijele Jugoslavije, osim Makedonije. Bio je ot tek treći mjesec oružane borbe protiv okupatora, a već su desetine hiljada boraca bile pod oružjem: od Jadranskog mora do blizu Beograda, zaobilazeći samo pojedine veće gradove, moglo se već tada kretati po oslobođenom teritoriju. Na savjetovanju u Stolicama analizirana su iskustva u dotadašđnjoj borbi i određeni dalji zadaci u organiziranju vojske i stvaranju organa narodne vlasti.

 

»Jedna od karakterisitka našeg strateško-političkog pravca i naše revolucionarne linije« - pisao je o tim danima tito 1959. - »bio je stalan kurs na neprekidnu oružanu borbu i jačanje oružane sile kao osovne poluge pomoću koje se rješava i zadatak nacionalnog osloobođenja i svi drugi ciljevi NOB i socijalisitčke revolucije. Zato je i parola „Sve za front, sve za pobjedu1!“ ostala najvažnija parola tokom čitave narodnooslobodilačke borbe.« (Knj. I, str. XXIX.)

 

 

Zbunjen razvojem ustanka u Jugoslaviji okoupator je bio nemoćan da mu se s uspjehom suprotstavi. Šef upravnog štaba njemačkog komandanta u Srbiji, dr Herold Turner, pisao je tih dana u Berlin:

 

»U ovoj zemlji narod ne poznaje autoritet. Svi naši pokreti da se narod kanalizuje u jednom konstruktivnom pravcu i odvoji od komunista - propali su... Dobijam utisak da vijesti o kapitulaciji SSSR ne bi dovijele do kapitulacije ovih bandita, koji su žilavi kao đavoli. Pored toga, njihova organizacija je izvrsna. Ona bi mogla biti klasičan primjer najbolje tajne organizacije. Mnogi bi mogli da uče od njih...«

 

Uporedo s borbom partizanskih odreda, KPJ je organizirala i snažnu ilegalnu aktivnost u gradovima, provodeći i zamašnije diverzije, kao što je bilo uništavanje visokofrekventnih uređaja i automatske telefonske centrale na Glavnoj pošti u Zagrebu, septembra 1941. godine, i niz drugih.

 

Okupator je protiv golorukog naroda, koji se u bori za slobodu okupljao oko Komunisitčke partije, već prvih dana ustanka reagirao masovnim terorom. Ujutro 17. avgusta 1941. godine Terazije u Beogradu svanule su s vješalima - toga dana Njemci su objesili petoro boraca oslobodilačkog pokreta.

 

Surove odmazde okupatora nisu mogle demoralizirati niti zaplašiti borce i narod. Naprotiv, odlazak u partizanske odrede i podrška ustanku biavali su sve masovniji i odlučniji. Slobodni teritoriji brzo se proširivao, te je okupator bio prinuđen da dovlači nove vojne snage iz Grčke, a potom i sa samog istočknog fronta, gdje je inače vodio velike vojne operacije.

 

U svim gradovima širom Jugoslavije, narodnooslobodilački pokret služio se različitim sredstvima u borbi protiv fašisitčkog sistema i terora: diverzijama, atentatima, paljenjem vojnih objekata i instalacija, organiziranjem sanitetske i druge pomoći partizanskim odredima, štampanjem letaka i proglasa. U Beogradu je štamparija Centralnog komiteta KPJ tehnički dobro opremljena i smještena u posebnoj vili uoči rata, ostala neotkivena tokom cijele okupacije. U njoj su štampani mnogi izvještaji, pa i knige, koje su partijske organizacije, preko specijalnih veza i kanala, rasturale po cijloj zemlji. Iako su Gestapo i specijalna policija ulagali velike napore da joj uđu u trag, ova štamparija se održala i aktivno radila, obavljajući vrlo značajnu funkciju u partijskoj tehnici.

 

U herojskoj borbi u gradovima i drugim naseljenim mjestima, najmasovnije su sudjelovali omladinci, predvođeni organizacijama SKOJ-a. Njihov hrabri i odvažni obračun s okupatorima bio je povodom mnogim legendama o revolucionarnoj omladini, pa je sve do kraja rata, s oružjem u ruci, dokazivala svoj patriotizam i privrženost radničkoj klasi i Komunisitčkoj partiji.

 

»...Nikada neće biti moguće dovoljno ocijeniti onu ulogu koju je omladina Jugoslavije, a u prvom redu omladina Srbije, odigrala u ovoj velikoj oslobodilačkoj borbi za opstanak i slobodu naših naroda. Godine 1941. ovdje, na ulicama Beograda, mladići i djevojke, skoro djeca, na poziv Komunisitčke partije, pošli su u borbu ne štedeći svoje mlade živote... Kada idu u borbu ljudi, vojska koju je država stvorila, odrasli ljudi, onda je to njihova dunost prema svojoj otadžbini, onda je to dug svakog građanina i rodoljuba. Ali, kad bez mobilizacije, dobrovoljno od dvanaest, četrnaest, petnaest i šesnaest godina idu u borbu, znajući da će u njoj poginuti - onda je to više nego dug prema domovini, onda je ot nadčovječanski herojizam mladih ljudi koji žrtvuju sebe, iako još nisu pravo ni stupili u život - da bi buduća pokoljenja bila srećna...« (Iz pozdravne riječi na Prvom kongresu omladine Srbije.)

 

Teror je uzimao čudovišne razmjere: jula 1941. streljani su borci Palanačke čete II šumadijskog partizanskog odreda i članovi Mjesnog komiteta KPJ u Smederevskoj Palanci, u Kragujevcu je sedam hiljada ljudi izvedeno na stratište i pobubljeno oktobra 1941, hiljade grašana i omladinaca streljano je u Kraljevu, u Kruševcu su počela javna vješala. I u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i drugim krajevima zemlje okupator i njegove domaće sluge, izdajnici naroda, Pavelićeve ustaše, ljotićevci i četnici, Rupnikovi bjelogardisti i ostali izrodi svirepo su sijali pustoš i smrt.

 

Da bi nasilno spriječili širenej ustanka, koji je dobijao sve masovnije razmjere u svim krajevima Jugoslavije, okupatori su počeli sa masovnim strijeljanjima i vješanjima talaca i ostalog civilnog stanovništva. Pri tom su najčešće primjenjivali zločinačku Hitlerovu matematiku: sto za jednoga, to jest ubijali su stotinu naših građana za svakog poginulog Nijemca.

 

U sistemu čudovišnog terora i represalija, koncentracioni logori su dobili posebno mračnu ulogu. Najozloglašeniji među njima u zemlji bio je Jasenovac, koji je stvorila Pavelićeva NDH. Okupator je odvodio stanovništvo u logore za masovno uništavanje izvan Jugoslavije, kao što su bili Mauthausen, Dachau i drugi.

 

Ali, nikakve odmazde nisu mogle zaustaviti plimu narodnooslobodilačkog ustanka. Pred kraj 1941. godine već je blizo sto hiljada boraca ratovalo u partizanskim jedinicama. Vojna snaga ustanka jačala je iz dana u dan.

 

Poslije savjetovanja u Stolicama i neuspjelih pregovora s Dražom Mihajilovićem, koji nije prihvatio prijedlog o zajedničkoj borbi protiv okupatora, već se odlučio za suradnju s njim, Tito je s Vrhovnih štabom i Centralnim komitetom prešao u oslobođeno Užice.

 

Uskoro je došlodo otvorene izdaje četnika i prve neprijateljske ofenzive, u kojoj je na prilazima Užicu, na Kadinjači, herojski izginuo radnički bataljon izvršavajući 29. novembra 1941. svoj poslednji zadatak - odbranu Vrhovnog štaba.

 

»...Zašto smo mi odabrali baš Užice kao centar za rukovođenje našim vojnim organizacijama, kao centar revolucionarnog razvitka, kao centar i kolijevku stvaranja narodne vlasti?...

 

Historija Užica, prošlost toga grada, naroda Užica i ovih krajeva davali su nam dovoljno garancija i mi nismo slučajno izabrali taj grad, nego smo to učili zbog toga što smo bili duboko uvjereni  da smo došli u revolucionarnu sredinu, u sredinu u kojoj narod čvrsto stoji na braniku svoje nezavisnosti i svoje slobode. Mi smo ovdje, u Užicu, za nešto preko dva mjeseca doživjeli mnogo i mnogo teških ali i slavnih dana. Užice, kao što sam već rekao, postalo je centar rukovođenja našom oslobodilačkom borbom. Ali ne samo to. Užice je bilo i jedini grad u Jugoslaviji, a duboko sam uvjeren i u čitavoj Evropi, gdje se za vrijeme Hitlerova zenita stvaralo oružje, gdje je posotjala i radila fabrika oružja; Užice je u to vrijeme mraka u Evropi bilo jedini grad gdje su partizanski odredi, organizirani u vojne formacije dijelilili megdan s najvećim osvajačem koga pamti historija...« (Knj. VI, str. 149-150.)

 

 

Decembra 1941, poslije povlačenja partizanskih jedinica iz Srbije, Vrhovni komandant Tito, predvodeći dalje koncentraciju stvaranja snažne Narodnooslobodilačke vojske sposobne za dugo i teško ratovanje, formiao je u Rudom Prvu proletersku brigadu i tako udario temelje novoj, revolucionarnoj armiji. Prva monolitna vojna jedinica, uvijek spremna da djeluje gdje god je potrebno širom zemlje, stvorena je 22. decembra 1941. od radnika i drugih prekaljenih boraca partizanskih odreda iz Srbije i Crne Gore.

 

Partizanski odredi i narod Crne Gore, koji im se sav pridružio u masovnom oružanom ustanku, nanijeli su već u minulim mjesecima velike gubitke talijanskom okupatoru, koje je u julu uspio da se održi samo u nekoliko crnogorskih gradova. I u Crnoj Gori, kao i u Srbiji i drugim krajevima Jugoslavije, okupator je morao novim snagama ponovo da osvaja izgubljeni teritorij; i u ofenzivi pet talijanskih divizija iz Albanije i snažnih artiljerijskih, tenkovskih i vazduhoplovnih jedinica, koja je počela u avgusta mjesecu i ovđena uz pomoć domaće reakcije i četničkih izdajnika, nisu birana sredstva čiji je cilj bio uništenje crnogorskih partizana i ponovno porobljavanje naroda. Ali teror i izdaja ni tu nisu slomili volju naroda za otporom: najbolji sinovi i kćeri Crne Gore nastavili su borbu za slobodu, a bataljoni koji su po naredbi Vrhovnog štaba prešli u Sadnžak i zatim u Rudo ušli su u sastav Prve proleterske brigade.

 

»Proleterske brigade nazvali smo tako: prvo, što je u te brigade ušao pretežno proleterijat, radnici iz gradova, fabrika i rudnika, koji su u dotadašnjim borbama pokazali ne samo visoku kalsnu svijest već i besprimjernu hrabrnost i vjernost Partiji i narodu; drugo, nazvali smo ih tako i zbog toga što je u tim strašnim danima to ime značilo beskompromisnu borbu za život i smrt, što se narod u tim teškim danima na dejlu uvjerio da je samo radnička klasa, s Komunističkom partijom Jugoslavije na čelu, doljedan beskompromisan borac protiv okupatora. Te brigade smo, pored toga, nazivali i udarnim brigadama zbog toga što one nikad nisu znale za poraz, što su bile neuništive, jer su se uvije poslije teških borbi još biše jačale, bez obzira na to što su ponekad morale i odstupati ispred nadmoćnijeg neprijatelja...« (Knj. III, str. 362.)

 

Poslije prve borbe, na sam dan svog ostnivanja, Prva proleterska brigada, visoko podižući zastavu bratstva i jedinstva, krenula je zajedno s Vrhovnim štabom u istočnu Bosnu, i zatim dalje, zajedno s drugim brigadama i čitavom narodnom vojskom, putem borbe, revolucije i slave kojim je vodio Tito.

 

Titov je pogled uvijek bio upućen daleko u budućnost i uvijek tražio i nalazio najbolji, pravi put, najbolje, historijske odluke, u borbi u kojoj je u stvarnost pretvarano veliko geslo »Smrt fašizu - sloboda narodu!«

                                                                              

 

________________________________________________________________

 

 

Razvoj revolucije zahtijevalo je da se usporedno sa stvaranjem oružane sile stvaraju i organi nove narodne vlasti. Narod je kroz revoluciju traži i političko - socijalnu perspektivu, rušenje starog sistema vladavine i drukčije, novo, pravedno društveno i državno uređenje.

 

Narodnooslobodilački odbori, kao privremeni organi vlasti, počeli su se konstituirati još u prvoj fazi ustanka - 1941. godine. Njihov prvi i osnovni zadatak bio je da organizuju pozadinu protiv neprijatelja i da podstiču razvoj oružane borbe. Donošenjem znamenitih »Fočanskih propisa«, februara 1942, izvršena je i kodifikacija iskustava, pravila i organizacije organa vlasti i pozadine. Bio je to historijski dokument pod nazivom »Objašnjenja i uputstva za rad narodno oslobodilačkih odbora u oslobođenim krajevima« i »Zadaci i ustrojstvo narodnih oslobodilačkih odbora«. Jedan od neposrednih stvaralaca »Fočanskih propisa« Moša Pijade rekao je o njima: »Velika istorijska vrednost tih dokumenata sastojala se u tome što su bili ogledalo stvarnog razvitka. Nicali su iz prakse, iz žive realnosti. Zato su tako dobro i služili kao oruđa političko i društvenog kretanja, zato su to dokumenti naše Narodne revolucije.«

 

»Narodnooslobodilački odbori jesu borbeni organi koji služe Narodnooslobodilačkoj borbi. NOO nisu i ne smeju biti organi pojedinih političkih stranaka i organizacija« - piše u »Fočanskim propisima«. - »Oni se biraju demokratskim putem. U njih treba da uđu, bez obzira na svoje političko uverenje, veru i narodnost, svi oni čestiti rodoljubi, koji su primerom na delu pokazali da su dobri sinovi svoga naroda, da nikad neće izdati otadžbinu u ovom svetom otadžbinskom ratu, da su nepokolebljivi u borbi protiv fašisitčkog okupatora i njegovih domaćih slugu...« »...Pošto su ukinute sve ranije vlasti, narodnooslobodilački odbori uzimaju na sebe svu dužnost osim vojničke. Ta je deletnost NOO veoma široka i raznovrsna, pa je zato potrebno da se drugovi-članovi NOO, koji su u većini seljaci koji prvi put uzimaju vlast u svoje ruke - bliže upoznaju sa svojim pravima i dužnostima na svim poljima njihovog rada.«

 

Već od prvih dana ustanka, Centralni komitet i Tito isticali su da je usporedno sa stvaranjem oružanih jedinica potrebno stvarati i organe nove, narodne vlasti, koji će biti klica buduće nove države. Time je omogućeno uspješno vođenje borbe i data perspektiva narodu, koji se borio protiv okupatora, da više nema povratka na staro, da će se u toj velikoj narodnooslobodilačkoj borbi riješiti i osnovno pitanje revolucije - stvaranje vlasti radnog naroda.

 

Fočanski propisi, doneseni u Vrhovnom štabu februara 1942, razradili su pravno-političku suštinu i organizaciju narodnooslobodilačkih odbora i jasnije odredili njihove zadatke.

 

Prvu ratnu zimu, od januara do maja 1942. - preko sto dana - Vrhovni štab i centralni komitet proveli su u Foči, poslije Užica našoj drugo partiznaskoj republici, koristeći to vrijeme naročito za organizaciju i učvršćenje organa narodnooslobodilačke vlasti.

 

Poslije formiranja Prve proleterske brigade, koja je postala udrana snaga Narodnooslobodilačke vojske, naše jedinice oslobodile su široko područje južno od Sarajeva, s nekoliko gradova, pa se Vrhovni štab smjestio u Foči. Rukovodstvo ustanka boravilo je tada u ovom gradu tri i po mjeseca. Naposredna veza je psotojala i sa oslobođenim krajevima u Crnoj Gori i Hercegovini.

 

Uprkos stalnoj neprijateljskoj akciji i ofenzivama, oslobodilačka borba sve se više razbuktavala. I u zapadnoj Bosni stvoren je veliki slobodni teritorij. Okupator je tada krenuo u treću ofenzivu, nadirući sa sjevera. Pod pritiskom jakih neprijateljskih snaga, Vrhovni štab je drugom polovinom maja 1942. godine bio prisiljen da se povuče iz Foče prema Pivi.

 

O tim ratnim danima, o svom susretu s Titom, Moša Pijade - čika Janko - ispričao je jednom prilikom sa sebi svojstvenim humorom i ovaj doživljaj:

 

»Dobro odelo nisam imao, a bilo je hladno kad me je drug Tito pozvao da dođem u Vrhovni štab. Kako niej iblo drugog izbora, uzeo sam konac i dao se na posoa. Mislio sam - kad mogu da naslikam sliku, moći ću još brže skrojiti odelo. I tako, malo po malo, skrojio sam bluzu i čakšire. Ali kada je to trebalo sašiti, počele su opet teškoće. Makaze nisam imao. Tada sam uzeo jednu staru, tupu britvu i pomoću nje je sve bilo gotovo. Kad sam došao pred Tita, on me je smejući se upitao: „Šta je to, Mošo, šta si to navukao na sebe?“ Svi su se smejali, a ja sam rekao: „Važno da je toplo“.«

 

Pozadina je cijelo vrijeme rata bila sastavni dio fronta. U stvari, pozadine nije ni bilo. Borcima s oružjem u ruci trebalo je stalno obezbešivati ishranu, odjeću i druge potrebe, trebalo je čuvati i njegovati ranjenike i smještavati ih po bolnicama, organizirati zborove naroda na oslobođenom teritoriju, zbrinjavati izbjeglice kojima je okupator popalio domove. O svemu tome, pored ovjnih komandi, brinuli su se i narodnooslobodilački odbori, uz predanu pomoć naroda.

 

Neprijatelj nije nigdje ostavljen na miru. Pozadina se herojski borila, ne prežući ni od kakvih žrtava, da bi pomogla oružanim jedinicama. Rat je tražio velika odricanja. Vladali su glad, bolest i teror okupatora i domaćih izdajnika. Ipak, nikakve nvolje ni odmazde nisu mogle zaplašiti narod i dvojiti ga od fronta. Okupator se služio najusrovijim sredstvima: masovnim strjeljanje, odvođenjem u logore, paljenejm čitavih sela, pljačkom imovine, vješanjima. Nije uspio.

 

Tito je poseban značaj predavao organiziranom životu pozadine. »...Vrhovni štab ne može sam da vodi borbu, ako se isto tako i narod u punoj mjeri ne angažuje, ako narod ne doprinese maksimum naroda da izvojuje konačnu pobjedu i oblju budućnost« - rekao je prilikom [b]predaje zastave II proleterskoj brigadi[/b], oktobra 1942. - »Ovdje pada velika odgovornost na našu pozadinu, na naše narodnooslobodilačke odbore, naše radnike i seljake, naše žene, sestre i majke...«

 

Pozadina je taj teški zadatak časno i junači izvršavala. Prehrenjivala je vojsku, i u danima najveće oskudice, formirala bolnice, čuvala ranjenike, skupljala oružje i druge potrebe za front, borila se - rušeći mostove, pruge, napadajući okupatora i domaće izdajnike u gradovima, spremajući nove hrabre borce koji će popunjavati i jačati partizanske jedinice.

 

I politički rad pozadine bio je od velike važnosti za front. Ona je istinito informirala narod o rezoluciji i njenim neprijateljima, o stanju na savezničkim frontovima, o suštini revolucionarne borbe koja se vodi ne smao za oslobođenje od okupatora već i za novo, socijalno društvo, za novu federativnu republiku u kojoj će svi narodi i narodnosti živjeti ravnopravno i imati svoju nacionalnu nezavisnst i integritet. Politički rad u pozadini bio je od presudne važnosti za moralno i borbeno jedinstvo narodnooslobodilačkog fronta, za razvoj revolucije.

 

Bivajući sve nemoćniji pred snagama narodnooslobodilačke borbe, okupator je i u 1942. godini nastavio s terorom i ubojstvima.

 

Dvadeset drugog maja 1942. talijanski fašisti strijeljali su kod Šibenika Radu Končara, sekretara Centralnog komiteta KP Hrvatske, sa još dvadeset i pet komunista. Sedmog novembra u Celju je pogubljeno vieš slovenskih rodoljuba..

 

Iz dan u dan, od jednog do drugog kraja zemlje, padale su nove, bezbrojene, znane i neznane žrtve.

 

Ali nikakav teror nije mogao zaplašiti narodne borce, koji su se poput metalskog radinka Stjepana - Stevana Filipovića, komandanta bataljuna Kolubarsko-tamnavskog partizanskog odreda, herojski držali i pred samo svoje pogubljenje. Njegov posljednji poziv uoči vješanja 23. maja 1942. na trgu u Valjevu, bio je upućen narodu da nastavi borbu za slobodu.

 

Obraćajući se u to vrijeme borcima novoformirane IV crnogorske brigade, kod sela Ljubine, 17. juna 1942. u istočnoj Bosni, Tito je, između ostalog rekao:

 

»Ovdje se sastalo pet naših brigada, skoro iz svih pokrajina Jugoslavije. Među njima treba da vlada bratstvo i drugarstvo, partizansko takmičenej u borbi i radu. Čvrsto bratstvo i neuništiva ljubav vladaće među nama, jer vi ste narodna vojska.

 

Sada je u borbama za oslobođenje, prvi put u historiji Jugoslavije, kršteno oružano jedinstvo naših naroda. Petokolonaši su uvijek sijali sjeme razdora među narodima ove zemlje, a danas ga siju više nego ikad - da bi nas lakše uništili. Mi ćemo biti sijači bratsva među narodima... Vi ćete svojim držanjem i ubjeđivanjem pokazati da ste vojska novoga kova...« (Knj. I, str. 60.)

 

Tih dana u šumi povrh sela Vrbnice, 22. juna 1942, na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore, poslije teških i kritičnih borbi na masivima Durmitora i Volujaka, kad se neprijatelj nadao da će uništit partizansku vojsku, Tito je izdao historijsku zapovjest za pohod udratne grupe pet brigada prema sjeverozapdu. Bio je to pohod kome u kome je zastava narodnooslobodilačke borbe prenesena u nove, politički i strategijski važnije krajeve, i kojim je ponovo razbuktan ustanak u zapadnoj Bosni i Dalmaciji. Bio je to pohod u uvjetima strašne gladi, bez odijela i dovoljno municije, ali pobjedonosan: pohod dug stotine kilometara sa svakodnevnim naprekidnim borbama, poduzet u vrijeme kad su Nijemci još nadirali na istočnom frontu.

 

 

Zbjegovi naroda, koji se sklanjao od neprijatelja za vrijeme velikih ofenziva, kao i masovni progoni u logori bili su redovita slika rata. Među takve najteže tragedije spadda odmazda nad stanovništvom Kozare koje je pružalo junački otpor fašistima. Zajedno s vojskom, narod se borio proitv nadmoćnijeg neprijatelja koji ga je okružio, do posljednjeg časa. Zatim je došlo do masovnog terora. Sela su spaljivana, mnogi su povješani, a djeca, žene i starci nasilno odvedeni u zloglasne logore Jasenovac, Jastrebarsko i druge. Kozara je ibla gotovo potpuno uništena. Surova odmazda zahvatila je cijelo njeno područje i na desetine hiljada stanovnika.

 

I u drugim krajevima zemlje, okupator je bez mislosti uništava narod. U Sloveniji je nasilno sprovodio denacionalizaciju. Samo iz Brežičkog i Krškog kotara pokupljeno je za resavanje 56.000 osoba svih uzrasta, a iz općine Cirkovci kod Ptuja četiri hiljade. Oko 30.000 Slovenaca protjerano je iz svojih kuća u Hrvatsku i Srbiju. Mnogi se iz tog progonstva nisu vratili, pogubljeni su ili su pobijeni u masovnom teroru okupatora što su ga nacisti vršili u gradovima.

 

Naročito je sudbina djece u tom nasilju bila tragična. Nema zemlje u Evropi, u kojoj je za vrijeme rata pogubljeno toliko djece. Nacisti su ih odvodili u logore, prpuštali ih bolesnicima i gladi, obavljali na njima monstruozne biološke eksperimente, prodavali njemačkim porodicama, raseljavali ih po cijeloj okupiranoj Evropi, pokrštavali. Desetine hiljada djeceiz Jugoslavije zauvijek je nestalo za vrijeme rata. Nikad im se trag nije našao.

 

 

Od samog početka narodnooslobodilačke borbe, kontrarevolucija u Jugoslaviji se aktivno stavila u službu fašisitčkog okupatora. Ona je paktirala između sebe, bez obzira na nacionalisitčke boje, kad god je bilo potrebno onemogućavati, napadati ili zlostavljati narod koji se borio na strani revolucije. Kao i sam okupator, ustaše, četnici, bjelogardejci i svi drugi domaći izdajnici, sudjelovali su u progonu komunista i rodoljuba, terorizirali stanovništvo, pomagali neprijatelju i s njim otvoreno surađivali.

 

Snage kontrarevolucije nisu bile male. Dobijale su naoružanje od okupatora, a izvjesno vrijeme - dok istina o narodnooslobodilačkoj borbi nije prodrla u svijet - pomago im je i dio saveznika. Izdajničko lice domaćih kvislinga naročito se otkrivalo u neprijateljskim ofenzivama protiv NOB-a, jer su oni tada - zajedno s okupatorskim jedinicama - sudjelovali u oružanim sukobima i terorizirali narod.

 

Obračun s kontrarevolucijom trajao je tokom čitavog narodnooslobodilačkog rata. On je bio neizbježan, jer su snage domaćih izdajnika surađivale s okupatorima da bi sačuvale ili ostvarile svoje klasne i nacionalističke interese, da bi onemogućili stvaranje nove Jugoslavije, kao ravnopravne zajednice svih naroda i narodnosti.

 

Zato je okupator u kontrarevoluciji imao vjernog i dosljednog suradnika, koji nije prezao ni od najtežih zločina nad narodnim da bi tu svoju kvislinšku poziciju pokazao i očuvao. U svim krajevima Jugoslavije narod ih je prezirao, nije im davao podršku, borio se protiv njih, uvjerivši se na djelu da su izdajnici i da služe neprijatelju. Mnogobrojni dokumenti i fotografije iz rata .... otkrivaju pravo izdajničko lice kontra revolucije.

 

U toku 1942. godine, i u Hrvatskoj kao i drugim krajevima zemlje, narodnooslobodilačka borba je porpimala sve šire razmjere. Formirale su se i ojačale mnoge nove jedinice i ustanak je pružio duboko korjenje na svim područjima. U isto vrijeme, po naređenju Vrhovnog komandanta Tita, septembra 1942. godine, formirana je u Podgori i partizanska mornarica, koja se već i do tog dana - iako se veoma oskudni sredstvima - uspješno borila protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja na moru.

 

 

Septrembra 1942. osloboeđno je Jajce, unatoč snažnom otporu neprijatelja.

 

»...Bile su to vrlo žestoke i krvave borbe, jer su grad branili ustaše i Nijemci. Mi smo Jajce zauzeli noćnim napadom jakih jeidnica i, kad smo ušli, pra mi je slika ostala nevjerovatno snažno u sećanju: ogromnak olona seljaka od Janje tekla je preba Jajcu. Neki su htjeli da uzmu vile negdje u dućanu, drugi lopate, treći krampove, četvrti sjekire, ali je najviše ljudi navaljivalo u fabriku na so. Ljudi su se peli na visoke pregrade sa solju i prosto jeli so. Bili su bez soli, i to je bilo razumljivo, ali je postojala opasnost da je to industrijska ili otrovna so ili klor. Mi smo zbog toga to morali zabraniti, ali smo poslije dijeliili narodu so koja je bila dobra. Bilo je užasno gledati koliko su ljudi bili željni da jedu nešto slano...« (Knj. VIII, str. 361)

 

 

Potkraj druge godine rata, 7. novembra 1942. u Bosanskom Petrovcu, Tito je predao zastavu Prvoj proelterskoj brigadi, najsnažnijoj jedinici u Narodnooslobodilačkoj vojsci, koja je u svojim brigadama i odredima već imala u to vrijemo oko 150 hiljada naoružanih borca.

 

»...Sjećate li se onih dana kada smo se okupili u Rudom i od boraca iz Šumadije, Užica, Čačka, Valjeva, Posavine i Crne Gore stvorili Prvu proletersku narodnooslobodilačku udarnu brigadu? Sjećate li se kako je ona, Prva brigada već drugi dan izvojevala pobjedu nad talijanskim okupatorima i krenula novim putem slave? Velik i težak je bio put koji je ona prošla. Mnogo krvi, mnogo života naših najboljih boraca, drugova i drugarica, pokrilo je taj slavni put. Imena tih heroja vječito će živeti u srcima naših naroda...« (Knj. I, str. 85-86.)

 

 

Rukovodstvo Partije i Vrhovni štab, s Titom na čelu, brinuli su se stalno o razvoju, nove narodne vlasti, pripremajući temelje budućoj socijalisitčkoj državi. To se vidi iz propisa Vrhovnog štaba od septembra 1942. kao i iz tadašnjeg Titova pisma u kome se analizira razvoj narodnooslobodilačkih odbora i isitče da je prošlo vrijeme kad je bilo pravilno govoriti o narodnooslobodilačkim odborima kao o privremenim nosiocima vlasti, te da ih treba tretirati kao trajne organe narodne, revolucionarne vlasti, koja se bori za bolju budućnost Jugoslavije.

 

U novembru 1942. godine osam partizanskih brigada napalo je i oslobodilo Bihać - stari grad na Uni, koji je nekad brojio 12 hiljada stanovnika i dožiovio u toku prve godine rata strašne okupatorsko-ustaške progone, pokolje i razaranja. Samo Srba stradalo je u Bihaćću oko 3000, a u čitavom kotaru 12.000, pored borbi odanoga hrvatskog stanovništva i drugog življa.

 

Uskoro poslije oslobođenja počelo je u Bihaću, 26. novembra 1942, Prvo zasjedanje AVNOJ-a - Antifašsiitčkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, na koje su došli delegati iz svih krajeva zemlje. Tito im se tom prilikom obratio riječima:

 

»...Mi nemamo mogućnosti da stvorima jednu legalnu vladu, jer nam to još međunarodni odnosi i prilike ne dozvoljavaju. Ali mi imamo pravo na jedno - a to je: da u ovim teškim okolnostima stvorimo jedno političko tijelo, jedan poltički organ koji će okupiti sve narodne mase, koji će okupiti naš narod i povesti ga, zajedno sa našom junačkom vojskom, u dalje borbe koje stoje pred nama, a koje će biti veoma teške...« (Knj. I, str. 98.)

 

Neposredno polsije Prvog zasjedanja AVNOJ-a, Tito je u svom članku »Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u sivjetlosti narodnooslobodilačke borbe«, objavljenom u »Proleteru« decembra 1942, iznio neke poglede na stvaranje buduće narodne države. Taj je članak imao i krupno terijsko-naučno i praktično-političko značenje za rješavanej nacionalnog pitanja u našoj zemlji, za ostvarenje bratstva i jedinstva među našim narodima, kao osnove buduće socijalisitčke Jugoslavije.

 

Kraj 1942. godine narodnooslobodilačka borba dočekala je s petinom oslobođenog terijtorija Jugoslavije. To je bio veći prostor (48.000 kvadratnih kilometara) nego Danaska, ili Švicarska, ili Holandija. Samo u Dalmaciji u tom se razdoblju nalazilo 12 talijanskih divizija, a 11 u cijeloj Africi.

 

Jedna teška ratna godina bližila se kraju. Tokom nje, nerpijatelj je poduzimao niz ofenziva, ali je NOV uvijek izlazila ojačana i s još većim jedinicama. Samo u Sloveniji, Nijemci i Talijani angažirali su 100.000 vojnika da bi ugušili NOP, ali nisu uspjeli. U julu je 80.000 neprijateljskih vojnika okružilo i napalo Kozaru. U istočnoj Bosni je 45.000 Nijemaca, Talijana i ustaša prodrlo na oslobođeni teritorij istočne Bosne i Sandžaka, pokušavajući da uguše ustanak. I u svim drugim krajevima Jugoslavije neprijatelj ej s velikim sngama poduzimao ofenzive protiv NOP-a, ali ga nije mogao uništiti.

 

Sva ta velika iskušenja i žrtve bilo je moguće podnijeti, prije svega zato što je na zastavi KPJ blia ispisana parola bratstva i jedinstva, što se revolucija podigla za ovu ravnopravnu zajendicu svih naroda i narodnosti. Vjera u takvu budućnost zemlje stvarala je moral koji se nije mogao nikakvim sredstvima i silama slomiti.

 

Nezadrživ val revolucije i borbe zahvatio je sve slojeve naroda. To je pokazala i prva zemaljska konferencija Antifašisitčkog fronta žena, održana u decembru 1942. u Bosanskom Petrovcu, koja je okupljala delegatkinje iz svih krajeva Jugoslavije. Tito ih je pozdravio riječima:

 

»...Ja se ponosim što stojim na čelu armije u kojoj ima ogoroman broj žena. Ja mogu kazati da su žene u ovoj borbi po svom herojizmu, pos vojoj izdržljivosti na prvom mjestu i u prvim redovima, i našim narodima Jugoslavije čini čast što imaju takve kćeri...« (Knj. I. str. 103.)

 

U decembru 1942. godine i omladinski dleegati iz cijele zemlje došli su preko snijegom prekrivenih planina u Bihać, grad u kome je održan Prvi kongres antifašisitčke omladine Jugoslavije - od 27-29. decembra 1942.

 

Tito je tada odao zasluženo priznanje mladima:

 

»...Ja mogu da potvrdim činjenicu da je omladina naših naroda dostojno prošla slavni put od devetnaest mjeseci natčovječanske i krvave borbe. Iz naših šesnaestogodišnjih omladinaca, devetnaestogodišnjih mladića, izrasli su heroji kakvih je rijetko bilo u historiji naših naroda...

 

Pred nama, mladi drugovi, stoje još veliki i teški zadaci. Mi još uvijek imamo mnogo neprijatelja. Ali naša borba već ide prevcem koji jasno pokazuje da će se konačna pobjeda biti naša i naših saveznika...« (Knj. I, str. 109-110.)

 

U to vrijeme, na kraju druge godine rata, u novembru 1942, Vrhovni štab i Tito donijeli su i historijsku odluku o stvaranju regularne Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, s divizijama i kropusima, provodeći dalje koncepciju o revolucionarnoj armiji sposobnoj za sve zadatke ratovanja. Pri tom su, kao i uvijek, imal iprije svega na umu visok moral naših boraca i naroda. Govoreći o tome na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, Tito je rekao:

 

»...Mi nemamo takoreći ništa. Mi imamo samo oružje, koje smo osvojili krvlju naših najboljih boraca. Naša zemlja je razorena, naš narod trpi strahovite patnje i muke, gladan, go i bos, izložen četničkom ,ustaškom i okupatroskom zvjerskom teroru. Ali mi imamo jedno - nepokolebljivu čvrstinu i vjeru napaćenog naroda da će pobjeda biti njegova. Mi imamo visok moral ne samo u našoj vojsci - moral koji zadivljuje čitav svijet - već i u našem narodu. Gledajte na ona popaljena sela. Kraj njih, na zimi, po daščarama ili pod golim nebom ne ropću na svoju sudbinu, već kažu: „Braćo mila, borite se - a mi ćem oda damo i posljednji zalogaj što ga imamo da biste pobijedili našeg zajedničkog neprijatelja.“ To je moral kakav se rijetko i teško nađe, to je ponos naroda Jugoslavije.« (Knj. I. str. 99)

 

 

_______________________________________________________

 

 

U jesen 1943. godine polovina teritorije Jugoslavije bila je oslobođena. Narodnooslobodilačka vojska brojila je već tri stotine hiljada boraca. Tada je oldučeno da se u drevnoj bosansokoj prijestonici, Jajcu, u dolini rijeke Vrbasa, održi II zasjedanje AVNOJ-a, da bi se donijele odluke o stvaranju privremene vlade nove Jugoslavije i udarili temelji budućoj zajednici ravnopravnih naroda.

 

Delegati AVNOJ-a dolazili su iz svih krajeva Jugoslavije. Putovali su pod oružjem, jer je trebalo prelaziti i okupirani teritorij. Najveće napore podnijeli su Crnogorci, koji su morali prevaliti više od 300 kilometara - preko planina i rijeka.

 

Zasjedanje je trajalo cijelu noć 29. novembra 1943. Donesene odluke bile su od historijskog značenja za budućnost nove Jugoslavije. Stvoren je Nacionalni komitet, kao izvršni organ AVNOJ-a, s funkcijama privremene vlade, jer je emigrantskoj vladi u Londuonu oduzeto pravno da predstavlja zemlju. Odlučeno je da se kralju Petru i drugim članovima dinastije Karađorđevića zabrani povratak u Jugoslaviju, a da će se pitanje definitivnog oblika državnog uređenja - republika ili monarhija - riješiti poslije rata. U isto vrijeme, proklamiran je princip da će se nova Jugoslavija zasnovati na federativnom uređenju. Slovesnak delegacija iznijela je na zadjedanju prijedlog da se Josip Broz Tito proglasi maršalom Jugoslavije, što je jednogasno prihvaćeno.

 

AVNOJ je zasjedao u isto vrijeme kad se održavala i konferencijau u Teheranu, kojoj su prisustvovali Roosevelt, Staljin i Churchill. Između ostalih, tu je donesena odluka o priznavanju partizanske vojske Jugoslavije za savezničku vojsku. Time je istina o narodnooslobodilačkoj borbi definitivno prodrla u cijeli svijet.

 

U rezoluciji AVNOJ-a o tome se kaže:

 

»Narodi Jugoslavije s radošću prihvataju i pozdravljaju odluke Moskovske konferencije predstavnika vlada SSSR, Velike Britanije i SAD, koje svim narodima obezbjeđuju pravo da sami po slobodno izraženoj volji riješe pitanje svojega unutrašnjeg državnog uređenja. Te odluke od najveće su važnosti i za narode Jugoslavije, koji su svojom upornom oslobodilačkom borbom pokazali volju i spremnost da svoju zajedničku otadžbinu sami izgrade na novim temeljima istinske demokracije i ravnopravnosti naroda.«

 

Time je jugoslavenska revolucija unaprijed onemogućila svaki dogovor velikih savezničkih sila o interesnim sferama, koje bi mogle pogoditi i buduću Jugoslaviju. Njezina je snaga sada ne samo vojnički nego i politički presudno utjecala na daljni tok događaja.

 

U vrijeme Drugog zasjedanja AVNOJ-a, okupator je na našem teritoriju morao angažirati 22 njemačke divizije, 8 bugarskih i 20 domaćih satelitskih divizija, ukupno oko šest stotina hiljada vojnika pod oružjem. To su bile snage s kojima je neprijatelj - poslije neuspjeha u petoj ofenzivni - opet pokušao da zada odlučni udarac Narodnooslobodilačkoj vojsci. I opet je doživeo poraz.

 

U treću godinu rata Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije ušla je ojačana i sa još snažnijim borbenim poletom.

 

Ali okupator je, poslije sastanka najviših državnih i vojnih funkcionera Italije i Njemačke s Hitlerom u Rastenburgu, decembra 1942, pripremio novu, četvrtu veliku ofenzivu protiv Narodnooslobodilačke vojske, glavnim udarcen na Vrhovni štab i oslobođeni teritorij u zapadnoj Bosni i Lici. U borbu, koja je počela polovinom januara 1943. bile su ubačene specijalno opremljene neprijateljske divizije uz jaku podršku avijacije.

 

Manevar naših jedinica otežavalo je u to vrijeme spašavanje nekoliko hiljada ranjenika i tifusara, koje je trebalo očuvati po svaku cijenu, i preko sto hiljada izbjeglica, koji su se pred terorom okupatora povlačili zajedno s vojskom. Pa ipak, i pored toga, proleterske divizije su snažnim udarom oslobodile Livno, Imotski, Prozor i prodrle u dolinu Neretve. U toku samo tri dana bila je potpuno razbijena talijanska divizija »Murđe«, i zarobljeno oko dvije hiljade neprijatljskih vojnika.

 

Za vrijeme bitke na Neretvi, u jednoj maloj vodenici kraj rijeke, donio je Tito historijsku odluku o borbi za ranjenike. Izvršenjem plana operacija, ostvarena je s uspjehom njegova izvanredna taktička zamisao: porušitii mostove na Neretvi i stvoriti utisak da partizani neće prelaziti rijeku, napsti i potisnuti Nijemce na sjever, a onda iznenadno forsirati rijeku na mjestu za koje je okupator mislio da je napušteno. Sedam su dana kolone od preko četiri hiljade ranjenika i tifusara i jedinice vojske prelazile tada nabujalu Neretvu, ali je i posljednji čovjek bio spašen.

 

Još jedna velika neprijateljska ofenziva bila je slomljena. Neuspjeh jep riznao i sam njemački komandant Jugoistoka, von Lohr:

 

»Partizanima je uspjelo« - govorio je on o tim danima kasnije, kada je zarobljen - »da se prebace preko Neretve i da se do posljednjeg čovjeka povuku u sjeverni dio Crne Gore. Oni su probili front na odseku koji su držali Talijani i četnici. Nije iblo nikakvog plijena, ni zarobljenika. Ni jedan partizanski ranjenik, pa čak ni poginuli, nije pronađen, iako su, sudeći po našim krvavim gubicima, i partizani morali imati gubitke u većem broju...«

 

 

Patnje i borbe u svim krajevima Jugoslavije bile su velike i u to vrijeme i poslije, kao i prije toga. U Sloveniji su talijanski fašisti, provodeći najcrnji teror, strijeljali još sredinom druge godine rata, 21. maja 1942, zajedno s mnogim drugim borcima i rodoljubima, i Toneta Tomišiča, jednog od organizarota i rukovodilaca ustanka u Sloveniji, člana CK KPJ. Nekoliko dana pred smrt Tone je pisao majci i svojim drugovima:

 

»...Svjestan sam da mojom smrću neće ubiti slobodu slovenskog naroda, koji će je postići pa makar neprijatelj još više bjesnio...«

 

I zaista, nikakvi progoni nisu mogli zaustaviti oslobodilačku borbu u Sloveniji. I pod najtežim uvjetima, u stalnim borbama, slovenski partizani su se, kao i borci u drugim krajevima zemlje, probijali zametenim i besputnim planinama, izdržavali sve napore borbe i pobijeđivali.

 

U herojskoj epopeji Sutjeske, maja i juna 1943. godine izgubili smo 8000 drgugova. To je bila najdramtičnija bitka u narodnooslobodilačkom ratu, u kojoj je neprijatelj uložio sve svoje snage da uništi Vrhovni štab i jedinice partizanske vojske, koje su sudjelovale u toj borbi.

 

Bila je to borba na život i smrt. Četiri partizanske divizije i dvije brigade protiv 12 njemačkih i talijanskih divizija, jednog bugarskog puka i snaga domaćih izdajnika. Naprijatelj je dubokim obuhvatom gotovo sasvim opkolio naše jedinice.

 

Teško oružje se moralo zakopati ili uništit radi lakšeg manevriranja; o ranjenicima se, uz stalnu borbu, trebalo brinuti; glad i napade neprijateljskih aviona trebalo je izdržati i probati se kroz utvrđene položaje neprijatelja.

 

U odlučujući mtrenutcima vleki borbe Tito i Vrhovni štab nalazili su se zajedno s drugim jedinicama u kanjonu Sutjeske, u šumi nedaleko od Suhe. Smrt je nemilice kosila, ali je moral boraca bio moral heroja. U jeku borbe Titu je stigla depeša od komandata Druge dalametinske brigade: »Nijemci nadiru sa jačim snagam i sve upornije. Izgubili smo dvije trećine ljdustva, ali račnajte na nas kao da smo u punom sastavu.«

 

Poslije, sjećajući se Sutjeske i Zelengore, Tito je kazao: »,,,Taj i drugi dan bili su najteži u mom životu u oslobodilačkoj borbi, zbog toga što nisma znao kako da spasemo ranjenike...«

 

Na Sutjesci, na Milinkladama, zasipanim avionskim borbama i topovskim granatama, bio je ranjen i Tito. »Dobro me udarilo... pomislio sam svršeno je...« - pričao je tito poslije rata o tim trenucima. - »...Moj pas Luks, koji mi je svojim tijelom pokrio glavu, ležao je raskomadan... Malo dalje engleski kapetan Stjuart... Još dalje Đuro...« Ali, i ranjen, Tito je prije svega msilio na drugove oko sebe. Ruka mu je previjena tek sutredan, kad je već utrnula i pocrnjela.

 

U borbama na Sutjesci i Zelengori, poslije hrabrog držanja položaja do posljednjeg čovjeka na Gornjim Barama, Ljubinom Grobu, Balionvu i drugim mjestima, uz hiljade palih boraca, među kojima je poginuo i legendarni komandat Treće udarne divizije Sava Kovačević, proleterske jedinice su probile neprijateljski obruč i, iscrpljene i gladne, nastavile ubrzanim maršem prodor prema istočnoj Bosni ispisujući besprimjernom izdržljivošći herojske stranice naše najnovije historije.

 

Poslije te najslavnije bitke, u kojoj su opkoljene jedinice odoljele i pobijedile probivši obruč neprijatelja, Narodnooslobodilačka vojska, pod rukovodstvom tita, stekla je još veću udarnu moć. Već u jesen 1943. godine brojila je oko 300 hiljada boraca i raspolagala polovinom oslobođenog teritorija Jugoslavije.

 

Kakav je zaključak iz toga mogoa izvući okupator?

 

Evo što je o tome rekao general Luthers, komandant njemačkih trupa u petoj ofenzivi, 20. juna 1943:

 

»Tok borbi je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlučno organizirane, vješto vođene, i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje...

 

Komunisitma je uvijek polazilo za rukom da izjednače svoj nedostatak u teškom naoružanju i da, koristeći mrak, maglu i kišu, dođu na odstojanje bliske borbe, prsa u prsa. Pri to msu se pokazali kao fanatični, krajnje uporni, dobri borci, koji odlično poznaju teško planinsko zemljište...«

 

Epopeja Sutjeske utoliko je veće i značajnija, što je 1943. godina bila prijelomna za cijelei drugi svjetski rat. Na Istoku je Crvena armija, poslije pobjede kod Staljingrada, neprekidno nadirala prema zapadu, saveznici su dobili bitku za Afriku, Italija je kapitulirala.

 

Usporedo s teškim vojnim bitkama, i protiv okupatora i protiv domaćih izdajnika, jugoslavenska revolucija je u toj godini morala da izvojuje i presudnu bitku za priznavanje narodnooslobodilačke borbe i buduće nove Jugoslavije. Tako krupan, strategijski cilj mogao se postići samo ukoliko snage NOV budu dovoljno jake i jedinstvene da odbrane tekovine revolucije. Zato je svaka pobjeda bila važna, a velike bitrke, kao što je bila Sutjeska, posebno značenje i sudbonosne. General Alexander, komandat engleskih snaga na Bliskom istoku, poslao je tada telegram Vrhovnom štabu: »Mi vam šaljemo pozdrave i dobre želje u ovom kritičnom trenutku vaše borbe protiv osvajača vaše zemlje... Vaša borba u nardnim mjesecima biće važnija nego ikad.«

 

Bez ičije ozbilnije pomoći, NOV je i ovu tešku, natčovječansku bitku morala dobiti vlastitim snagama.

 

Peta ofanziva, iako najteža i najbolnija, bila je u stvari samo jedna od niza velikih i malih ofenziva i protuofenziva koje su se u ovim krajevima zemlje smjenjivale bez prekida, iz godine u godinu. U stalnim borbama, partizanske jedinice širom Jugoslavije izrasle su u sve veći snagu - u brigade, divizije i korpuse. Nije iblo kraja u kojem nisu djelovale udarne snage NOV, i obrazovale širok jedinstveni front u bici Saveznika za Evropu.

 

Devetog septembra 1943. kapitulirala je fašisitčka Italija. Njene divizije na našem tlu odmah su razoružane i zarobljene. Time je omogućeno da NOV okupi i naoruža biše od sto hiljada novih boraca.

 

 

Krajem novembra 1943. godine održano je u starom bosanskom gradu Jajcu Drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kome su postavljeni temelji nove države - Demokratske Federativne Jugoslavije.

 

»Među najveće uspjehe koje su narodi Jugoslavije postigli u toku ovog oslobodilačkog rata« - pisao je Tito tri mjeseca poslije u »Novoj Jugoslaviji«. - »spadaju, bez sumnje, odluke Drugog zasjedanja Antifaisitčkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. One znače čitavu prekretnicu u procesu ove oslobodilačke borbe. Udareni su prvi temelji za izgradnju nove, srećnije Jugoslavije s pravednijim uređenjem, koje garantira našim napaćenim narodima bolju i srećniju budućnost: uređenjem koje počiva na nacionalnoj ravnopravnosti, bratskoj slozi i socijalnoj pravednosti. Te su odluke izraz težnji svih naših naroda i zato ih s tolikim oduševljenjem pozdravlja ogromna većina svih naroda Jugoslavije.« (Knj. I, str. 166.)

 

Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a donesene su historijske odluke: o izgradnji Jugoslavije na demokratskom federativnom principu, o stvaranju Nacionalnog komteta kao organa sa svim obilježjima narodne vlade i o imenovanju Josipa Broza Tita za predsjednika, o dodjeljivanju naziva Maršala Jugoslavije vrhovnom komandantu NOV i POJ Josipu Brozu Titu.

 

Zasjedanju u Jajcu prisistvovalo je nekoliko stotina dlegata i gosiju. Predsjedavao je dr Ivan Ribar, kome su u toku posljednjih mjesecarata poginula dva sina: Jurica i Ivan-Lola. Kad je u Jajcu saznao za tu tragediju, otac je zagrlio Tita i rekao: »Teška je ova naša borba!« Lola je privremeno bio sahranjen u Jajcu. Bataljon Prve proelterske brigade odao mu je počast, a posljednji je na grobu govorio stari Ribar, rekavši: »Nikakva sila neće moći zaustaviti narod ove zemlje u nejgovoj borbi za oslobođenje!«

 

Zasjedanej AVNOJ-a održano je u Domu kulture u Jajcu. To je bila bivša zgrada »Sokola« koju su partizani prilikom prvog napada na Jajce zaplili. Nakon oslobođeneja grada, radi značenaj tog historijskog zasjedanja, narod i vojska obnovili su zgradu za samo tri tjedna i svečano je ukratili: jugoslavenskom zastavom, sa crvenom zvijezdom u sredini, i zastavama saveznika SSSR-a , SAD-a i Velike Britanije.

 

Partizani su sve do zasjedanaj AVNOJ-a i u toku noći dok je zasjedanje trajalo, strahovali da Nijemci ne bombardiraju Dom kulture. U zgradi se nalazio najviše rukovodstvo revolucije. Okupator je često napdao avionima Jajce, pa je to učinio i dan uoči zasjedanja AVNOJ-a. Tito se tada sklonio u tunel tvornice, u kome je već bilo dosta naroda i partizna. Jedna boba ranijla je nekoliko boraca Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba, koji su se nalazili ispred skloništa. Dok je liječnik operirao jednog od njih, Tito mu je držao glavu, ali ranjenik nije preboljeo.

 

 

Prve umjetniče portrete Tita kao maršala Jugoslavije, naslov moji mu je dodijeljen na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, izradili su slikar Božidar Jakac i kipar Antun Augustinčić u Jajcu.

 

Titova bista, koju je izdvajao majstor Augustinčić, bila je gotova dan nakon zasjedanja AVNOJ-a. Umjetnici su se - tokom rata - svesrdno trudili da ovjekovječe Titov lik: u pjesni, u prozi, na fotografiji, u kamenu, crtežom, slikom. Mnogi su tako stvorili vrijedna umjetnička djela. Titu su ona bila posebno draga, jer su izražavala ljubav i vjernost naroda narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji.

 

Kraj treće godine oslobodilačkog rata i revolucije otvorio je narodima Jugoslavije, poslije odluke AVNOJ-a u Jajcu i formiranja Nacionalnog komiteta, još jasniju perspektivu u stvaranju nove, demorkatske države - ravnopravne zajednice svih jugoslavenskih naroda.

 

Borbe koje su se vodile u trećoj ratnoj zimi dovole su okupatorsku vojsku pred neizbježan slom. U toj kritčnoj godini za hitlerovsku Njemačku, bila je ona prinuđena da s istočnog i s drugih frontova odvaja jedinice za borbu protiv jugoslavenskih partizna. Preko 600 hiljada naoružanih vojnika, u 22 njamačke, 9 bugarskih i 20 kvinslinških divizija, uzaludno su pokušavali zaustaviti daljne oslobađanje okupiranog teritorija Jugoslavije.

 

Početak četvrte ratne godinej oš je više rasplamsao žar oslobodilačke borbe.

 

O izvandrednim uspjesima Narodnooslobodilačke vojske 1943-1944. godine, s kojom su Saveznici počeli otvoreno računati kao s važnim činiocem u općoj borbi protiv fašisitčke Njemačke, sve su više u to vrijeme pisali svjetski lisotvi u Zapadu i sovjetska štampa.

 

_______________________________________________________

(Nastaviće se...)