NA PUT NEPOZNATI

 

Danas, 7. jula 1941. godine, pozvoa me je na sastank Sreten Žujović - Crni i saopštio mi odluku partijskog rukovodstva: da sa njime i još nekoliko drugova odmah krenem na teren sa zadatkom da organizujemo akcije partizanskih odreda Srbije koji su već bili formirani i da stvaramo nove odrede. S nama na sastanku bio je Filip Kljajić - Fića, obućarski radnik i aktivista beogradske partijske organizacije. Tad sam ga prvi put sreo: plav čovjek, malo viši od srednjeg rasta, živih pokreta, žućkastih pronicljivih očiju, koje su me radoznalo posmatrale. Dogovorili smo se da na tren krenemo sutra i odmah se razišli.

 

Radosno uzbuđen pošao sam kući. Radovao sam se što ću krnuti iz Beograda, u koji sam došao sredinom juna. Iz početaka sam radio u redakciji „Borbe“ koja se ponovo pokretala i s MilovanomĐilasom spremao sam prvi broj. Poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez taj rad je zastao, tako da sam dane provodio ne radeći gotovo ništa i gotovo ne izlazeći iz stana. Izlazeći na ulicu bilo je krajnje opasno, jer su policijski agenti po ulicama hvatali naše ljude i odvodili ih u policiju. Drugog dana poslije napada Njemačke na Sovjetski savez Đilas i ja pukim smo slučajem izmakli opasnosti. Šetali smo jednom zabačenom ulcom u kojoj je on čekao Aleksandra Rankovića i razgovarali o ratu i njegovim perspektivama. Proveli smo tako u razgovoru preko jedan sat. Kad smo se rastali pošao sam poslom jednome drugu. Kod njega sam zatekao Mitru Mitrović, koja me je zapitala da li sam bio sa Đilasom. Rekao sam joj da smo se maločas rastali u toj i toj ulici, da je on svratio u jednu kuću - ne znam kome, ali sam kuću opisao tako da se Mitra odmah dosjetila. „Zaboga, u toj ulici bila je malo prije racija“ - uzviknula je ona uznemireno. Zabrinu sam se i ja, jer sam znao da je tih dana hapšenje za naše ljude značilo smrt. Uveče sam doznao da se Đilasu nije ništa dogodilo i da je racija bila malo prije naše šetnje.

 

Sutradan sam otišao u stan dr Velje Kosanovića da uzmem jednu knjigu koja mi je bila potrebna za neki članak. Kad sam ušao u stan, njegova mi je žena, sva usplahirena kazala: „Malo prije bili su ovdje agenti i tražili Velju“. Istoga dana pred veče sreo sam je na ulici i ona mi je u prolazu dobacila: „Velju su danas uhapsili, ne dolazi više kod nas, opasno je“.

 

Bio sam opet pošao na sastanak Đilasu. Na stranici sam dugo čekao tramvaj. Neki sumnjiv tip prilijepio se uza me. Sjeo je u ista tramvajska kola i izašao na istoj stanici - kod Karađorđevog parka. Šetao sam pored parka i čekao, a onaj tip jednako se vrzmao pred jednim izlogom. Bilo je očevidno da me prati. Đilas nije dolazio, i meni je bilo drago što ne dolazi u ovakvu situaciju. Srećom, poznavao sam taj kraj Beograda. Šetajući smišljao sam: kojim ulicama da krenem pa da stignem kući i da se ujedno otresem svoga pratioca. Skrenuo sam u jednu ulicu, a on odmah za mnom. Da mu izmaknem, počeo sam birati kratke ulice. Poslije desetak minuta zameo sam trag.

 

Zbog takve policijske hajke na sve naše poznate ljude bilo nam je naređeno da se čuvamo, da iz stana izlazimo samo onda kad je dosita neophodno. Ali sjedeti opet cijeli dan u sobi, baviti se pisanjem članka koji u to doba nisu mogli biti štampani, čitati ne znam kako interesantne knjige - bilo je krajnje dosadno. Čovjeku se htjelo žive, neposredne akcije. Eto, zato sam se obradovao odluci koju mi je Crni saopštio, a još više što je već sutredan trebalo krenuti na posao nov, neobičan, na put nepoznati, ali na put naš, na kome ćemo djelom dokazati ljubav i vjernost prema svome narodu i Sovjetskom Savezu.

 

Brzo idući, vraćao sam se kući. Kad sam izbio na ugao Tucovićeve i Grobljanske ulice, odjednom spazih policijski auto iz kojega se, sa mjesta pored šofera, čitavim gornjim dijelom tijela pored šofera, čitavim gornjim dijelom tijela bio isturio policijski agent Kosmajac i zvjerao duž ulice. Tražio je žrtve. Tih dana Gestapo i „naši“ policjski psi hvatali su naše ljude ovako: krstarili su ulicama autom i vrebali među rpolaznicima na pločnicima ljude koji su im od ranije ibli poznati kao antifašisit. Kad bi nekoga primjetili, zaustavili bi auto, odmah ga uhapsili i odvlačili na Glavnjaču. Kako me je Kosmajac poznavao, brže bolje sam prešao s ruba polčnika među prolaznike, na prvom uglu skrenuo u jednu uličicu, pa u drugu, pa u treću, i tako prokrstarivši nekoliko ulica srećno dospio u svoj ilegalni stan.

 

Stanovao sam kod jedne gospođe, čiji „građanski ugled“ nikako nije mogao biti doveden u pitanje, i tu se prlčno sigurno osjećao. Kad sam uletio u stan, zapitala me je zašto sam tako zadihan. „Trčao sam malo uz stepenice“ - odgovorio sam joj zadovoljan što sam i ovoga puta izmakao opasnosti. Sutra, sutra će biti već drugačije - biće šuma zelena i oružje ubojito, a ne ova beogradska kaldrma na kojoj se čovjek osjeća kao da ide po ledu koji je počeo da puca.

 

Kod gospođe je bilo u posjeti nekoliko bivših jugoslovenskih oficira i jedan diplomata. Poznavao sam se s njima i nekoliko puta razgovarao. Diplomata je znao da sam komunist, a prije nekoliko dana stupio je sa mnom u povjerljiv razgovor. Rekao mi je da je jedna grupa mlađih oficira koja nije htjela da ide u zarobljeništvo priprema neku akciju, da je povezana s jednom većom formacijom vojnih četnika kod Valjeva koja broji oko pet hiljda ljudi - „pet bataljona au complet“ kazao je diplomata. „Sigurno i vi nešto spremate“, dodao je on. „Bogami, ne znam“, odgovorio sam mu. On je tražio od mene da toj grupi, ako je ikako moguće, nabavim radio-stanicu, ali s velikim dometom, kako bi mogli uhvatiti vezu i s Londonom i s Moskvom. O tome sam govorio Crnome, i rekao mu da mi stvar izgleda sasvim nesolidna. Crni je samo odmahnuo rukom - nije htio o tome ni da razgovara.

 

Sad me taj diplomata opet zaokupio sa radio-stanicom. Da bih ga se otresao, rekao sam mu: „Odgovoriću vam sutra“.

 

 

 

S malim koferom u ruci, krenuo sam na željezničku stanicu. Jutro je bilo prijatno svježe, ulice grada gotovo puste, - samo su u jednom dvorištu njemački vojnici vršili jutarnji egzercir. Sa mnom je išla gospođa kod koje sam stanova, da bih tako neupadno ušao u voz. Na uzlazu u željezničku stanicu stajao je policijski agent i mjerio svakog prolaznika. Pošto me nije poznavao, ušao sam u stanivu bez teškoća, kupio kartu i smjestio se u vagon u kome je već sjedio Fića. Pravili smo se da ne poznajemo jedan drugoga. Crni je upao u naš vagon tek u Topčideru, sav zadihan, noseći u rukama pleteni „ceger“, nebijen raznim stvarčicama za put. Ni najvještije policjsko oko ne bi moglo u tom užurbanom čovjeku, koji zamalo što niej uspustio voz, sa „cegerom“ koji mu je davao tako nedužan, domaćinski izgled, naslutiti prvog komandanta partizanskih odreda Srbije. Vozili smo se prema Požarevcu. Kako je prva etapa našeg putovanja bilo selo Mala Vrbica na Kosmaju, sišli smo s voza u Maloj Ivanči.

 

Sa željezničke stanice krenuli smo pješice u selo Popović, gdje je Fića imao da svrši neki posao. Pored opštinske sudnice skrenuli smo u jedan šljivik prema kući učitelja Markovića, čiji su sinovi, Moma i Draža, bili poznati kao komunisti. Fića je išao ispred mene i Crnoga. Kad smo došli nadomak kuće kojaj e ležala na jednom zaravanku, smotrili smo desno od nas kako ulaze u šljivik dva žandarma tjerajući pred sobom dvojicu seljaka. Ne govoreći nam ništa, Fića je žurno spustio svoj koferčić na sto pred učiteljevom kućom, zamakao za kuću i izgubio se. U to smo se ja i Crni sreli sa žandarmima. Vođa patrole nas je zaustavio i zatražio legitimacije. Imao sam svoju pravu legitimaciju, jer nisam bio uspio da je u Beogradu zamjenim lažnom, a Crni je imao legitimaciju na tuđe ime.

 

-Dobro, legitimacije su u redu, rekao je narednik, ali kuda je otišao onaj treći što je išao s vama i ko je on.

 

-Mi ne znamo ni ko je on, ni kuda je otišao, odgovori Crni. On je s nama išao od stanice Mala Ivanča.

 

Narednik je sumnjao u tačnost tih riječi, vrtio glavom i rekao:

 

-Sad se svakaki ljudi muvaju po selima. Imamo naređenje od Uprave grada Beograda da svako sumnjivo lice zadržimo i po potrebi sprovedemo u Upravu grada. Vi ćete morati s nama u Ralju; pitaćemo telefonom Upravu pa ako ona nema ništa protiv vas, mi ćemo vać pustiti.

 

-Dobro, odgovorili smo Crni i ja, iako je meni bilo hladno oko srca, jer samo znao sigurno šta će odgovoriti iz Uprave grada ako dođe do toga telefonskoga razgovora. A i Crnoga neće spasiti njegova lažna legitimacija kad tamo u Beogradu budu doznali u kakvom je društvu.

 

Dok je žandarm sproveo onu dvojicu seljaka sudnici, narednik je ostao s nama pred učiteljevom kućom u razgovoru. Njemu je bilo sumnjivo što je Fića, ugledavši žandarmsku patrolu, ostavio svoj kofer na stolu i negdje se izgubio. Mi smo odricali da s tim čovjekom imamo ikakve veze. Narednik je nastojao da nas dovede u vezu s njime, ali poslije našeg upornog odbijanja, zaćutao je. Crni je bio ležeran, tiho je zviždao kroz zube, posmatrao pčele koje su sliejtale na rascvjetale lipe pred kućom i započeo s narednikom razgovor o pčelarstvu; zatim vrtio glavom i ponavljao: - „Nije dobro, nije, bilo je mnogo kiše“.

 

Trajalo je to možda i pola sata. U to nam je prišao soski kmet, dobar prijatelj kuće Markovića, pozdravio se i rekao naredniku:

 

-Zašto ste zadržali te ljude?

 

Narednik mu je ukratko objasnio.

 

-Pa dobro, brate, pregledaj im stvari, a ako su ti sumnjivi, zapiši njihova imena, pa pusti ljude nek idu svojim poslom, rekao je kmet.

 

Narednik se kolebao, a onda je pregledao moj koferčić, zatim „ceger“ Crnoga. U njima nije iblo ništa što bi moglo da potvrdi njegovu sumnju.

 

-Čekaj, bogati, da bidim šta je u ovom koferčetu što onaj ostavi, reče kmet.

 

Otvorili su Fićin kofer u kome je bilo nešto rublja i ostalih sitnica za ličnu potrebu.

 

Takav ishod pretersa opredijelio je narednika za kmetov predlog, i on je uzeo legitimacije. Upravo je bilo pri kraju toga posla kad se odozdo, iz šljivika, iz istog pravca odakle smo bili došli, pojavi Fića. Išao je žurno, poslovno, noseći u ruci olovku.

 

Prišao nam je i ponašao se tako kao da nas dvojicu ne poznaje. Narednik ga je mjerio od glave do pete ispitivačkim pogledom. Fića se držao majsorski. Približio se naredniku i, lupkajući olovkom po njegovoj fišekliji, zapitao:

 

-Molim vas da li vi znate: može li se negdje u blizini kupiti neko imanje?

 

-A ko ste vi, zapisao je narednik strogo.

 

-Ja sam rodom iz Hrvatske, po zanimanju sam obućarski radnik, a sad tražim da kupim za brata neko malo imanje, jer je on morao iz Hrvatske da pobjegne od ustaša.

 

-Dajte mi vašu legitimaciju, rekao je narednik.

 

Fića mu je pružio svoju radničku knjigu koju je narednik malo poduže zalgedao, a onda mu je vratio s riječima:

 

-Zašto ste vi malo pre, kad ste nas primetili, ostavili svoj kofer ovde na stolu i pobegli?

 

-Nisam ja vas ni vidio, rekao je Fića mirno, gledajući narednika pravo u oči. Da ste se vi sjetili i za mnom viknuli, ja bih stao. Nikakvog ja razloga nemam da bježim od vas. Niste vi ustaše.

 

To je djelovalo veoma uvjerljivo. Narednik je najzad riješio da smo mi ispravni građani, s propisnima legitimacijama, koji gledaju svoja posla, i da nismo od one soret ljudi koji se „muvaju po selima“.

 

Oprostili smo se ljubazno s njime i krenuli iz šljivika onim istim putam kojim su žandarmi bili došli. Kad smo izašli u seoski sokak, iskoči pred nas jedan snažan crnomanjast mladić u seljačkom odijelu i pogleda u Fiću.

 

-Ništa, sve je u redu, rekao je Fića kratko. Možete se razići. Rukovili smo se s mladićima i rastali.

 

Taj mladić bio je Draža Marković. Dok smo Crni i ja, zadržani od žandarma, stajali u šljiviku, fića niej dangubio. Idući dva tri koraka ispred nas, on je priv smotrio žandarme i odmah se dosjetio da tu može biti okapanja. On je smjesta, za svaki slučaj, napravio plan. Vremena za dogovor s nama nije bilo. Trebalo je djelovati. Ostavio je koferčić na sto i potrčao u selu u kome je znao da postoji naša naoružana desetina. Našao je Dražu i iskupio ljude koje je sa Dražom ostavio u sokaku u zasjedi, a on pošao okolnim putem prema nama. U dogoovoru s Dražom, on je poslao seoskog kmeta radomira Jeftića i seljaka Gruju Stankića, naše simpatrizare, da intervenišu kod narednika da nas pusti. Kmetu je rekao da predloži naredniku da pregleda nejgov kofer znajući da u njemu nema ništa kompromitujuće. Njegov je plan bio da se izvučemo lukavstvom, a ako to ne bude išlo, onda napasti žandarme, razoružati ih i osloboditi nas.

 

Fića nam je to pričao dok smo išli seoskim putem prema drumu Beograd-Mledenovac. Njemu, čovjeku od neposredne akcije, bilo je čak pomalo žao što se sve nije svršilo, kako on veli, bez gužve.

 

-Bolje je ovako, rekao je mirno Crni. - Ne brini se, biće dana za megdana. Ovo je tek početak.

 

Negdje iznad Đurinaca, Fića se oprostio od nas i pošao u selo Parcane, gdje se nalazi štab Kosmajsko-posavskog odreda. Crni i ja produžili smo preko Đurinaca prema Maloj Vrbici. Neko vrijeme išli smo glavnim drumom. Svaki čas naišo bi neki njemački kamio ili putnički auto. Stoga smo krenuli s druma, prešli željezničku prugu i, idući preko livada i kroz šumarke, stigli kasno poslije podne u Malu Vrbicu i svratili kući Zorke Žujović, snage Crnoga.

 

U toj kući smo se odmorili, ali u njoj nismo htjeli prenićiti, jer je kuća bila na udaru - svak čas je neko nailazio. Kad je zanoćalo, otišli smo jednom seljaku, našem simpatizeru, i smjestili se na njegovoj straji. Trebalo je da tu sačekamo Fiću.

 

Dugačak je dan kad se provodi na soskoj staji, stalno na oprezu da te ne primjeti čak ni svi ukućani. Ležiš u sijenu, osluškuješ razgovor iz dvorišta, škripanje vratnica, dovikivanje u selu - a minuti mile očajno sporo. Najgore je što ne smijemo razgovarati da se ne bismo otkrili domaćinovoj djeci koja se vrzmaju po dvorištu. Šapnemo jedan drugome po neku riječ, pa opet ućutimo. Branimo se od buva kojih ima mnogo, smijemo se tiho kad neko od nas uhvati tu đavolski viještu i dosadnu životinjicu i ucmeka je na noktu. Naš domaćin obiđe nas s vremena na vrijeme, donese hrane i vode i ispirča nam ukratko novosti.

 

Tek 11. jula poslije podne došao je Fića iz štaba Kosmajsko-posavskog odreda koji se tada nalazio u šumama iznad sela Parcana. Saopštio nam je da će te noći biti napad na most kod Ripnja.

 

Napravili smo plan za naš pokret. Poći ćemo prvo u Topolu da bismo uhvatili vezu s Nikolom Grulovićem i Brankom Krsmanoivćem. Tu noć dugo nismo mogli da zaspimo, nešto zbog očekivanja eksplozije na mostu kod Ripnja - koju nismo dočekali - a najviše zbog buva koje su na nas nemilosrdno navaljivale. Istina, one su glavnim snagama udarale na Fiću, jer je on, uprkos našim savjetima, svukao čakšire kad je legao da spava. Ali ni nama dvojici nije bilo lako.

 

Krenuli smo za Topolu 12. jula prije svitanja. Vozio nas je naš domaćin, najprije seoskim putem, a docnije drumom prema Topoli. Nailazili su Nijemci, žandarmi, ali nas nioko nije zastavqao, jer je taj dan bio vašar u Topoli i dosta je svijeta išlo u istom pravcu. U Topoli smo našli učitaljivu Bosu Jončić, kojaj e bila naša „javka“; od nje smo doznali da se Grulović nalazi na Rudniku. Najmili smo kola i odmah nastavili put u Aranđelovac. Vozili smo se kroz lijep i priom šumadijski kraj koji me je svojim blagim brežuljcima, valovitošću svoga tla, grupama bijelih kućica sa scrvenim krvovoima razasutim po zelenim šljivicima podsjeaćao na zavičaj.

 

U Aranđelovac smo stigli oko podne i odsjeli kod ujne naše učiteljice. To je bila sirotinjska kućica na periferiji, s jednim tijesnim sobičkom, kuhinjicom i trijemom. A u njoj mnogo nekakva svijeta koji se uslijed rata obreo tu u Aranđelovcu i smjestio kod ujne po nekim dalekim rodbinskim vezama. Bio je to onaj malograđanski svijet, spreman - od dosade - na svakojaka zapitkivanja i oran za priču o svojim vlastitim nedaćama. Njima nije bilo ništa neobično što smo se u to tijesno dvrište i još tješnju kuću uvalili nas trojica, učiteljica i njen sinčić, jer je i nih same slučaj bacio u taj kraj i kod te njihove daleke rodbine, kojoj oni nikada ne bi došli, da im, zbog rata i okupacije, nije bilo potrebno da se negdje sklone.

 

Valjalo je s tim svijetom razgovarati o svemu i svačemu, pa i o tome ko si, čim se baviš, čim se misliš baviti, i tako dlaje. Prema našem planu trebalo je istog dana da krenem na Rudnik. Rekao sam da idem na Rudnik da kupujem drva koja ću zimus liferovati Beogradu. Smijao sam se u sebi nekakvoj gospođi iz Leskovca koja je u tome mom poslu vidjela zgodnu priliku da se zarade lijepe pare. Jedva sam dočekao da mi se nađe fijaker i da sa učiteljicom krenem na Rudnik. S nama je išao i njezin sinčić, i tako smo izgledali kao nekakva porodica koja putuje svojim poslom. Prošli smo kroz selo Veliku Šatornju. Ispred opštinske zgrade jedan žandarm, iz profesionalne nepoveljivosti, natremice je gledao u naš fijaker, koji su, lijeno kaskajući, vukle dvije rage. „Otac, mati, sin“ - tako je sigurno misli žandarm i nije nas zaustavio.

 

Na Rudnik smo stigli pred veče. Tu sam se našao sa Nikolom Gruloićem, koji je stanovao kod Milice Živković. Sa njom zajedno bila je i jedna studentkinja muzike iz Beograda, koja se tu bila sklonila od njemačkih progona.

 

Naš zadatak je bio da se vratimo u Aranđelovac, kuda je trebalo da dođe i Branko Krsmanović na prvi sastanak Glavnog štaba Srbije. Međutim, bilo je potrebno da se prethodno obavijstimo o četničkoj grupi oko Radnika koja je, po pričanju, borjala pet hiljada ljudi, i da vidimo ko su ti ljudi, da li su spremni za borbu i da li se može ostvariti neka saradnjai zmeđu naših odreda i njih. Grulović mi je kazao: da u okolini Rudnikai ma grupica od pedeset ljudi sa nekim generalom, da žive u šumi, da ih seljaci hrane, da ne vrše nikakve akcije i da ne misle da ih vrše. Od drugarice kod koje je Nikola stanovao doznao sam da se u selu Trešnjevci nalazi jedna naša grupa. Upravo toga dana došla je iz Trešnjevice jedna seljanka, udata za nekog našeg druga u tom selu, u posjetu svome bratu, žandarmu koji je sstanovao u prizemlju iste kuće.

 

Pošto sam se sa Grulovićem bio dogovorio da iskoristimo ovu priliku da odem u Trešnjevicu i da vidimim koji je to odred, sišao sam u dvorište, umio se na bunaru i uzgred prišao žandarmu i njegovoj sestri koji su stajali na ulazu u njegov stan i razgovarali. Zapitao sam snašu da li bi se u njenom selu mogla naći zgodna kuća il ibar velika soba za ljetovanje, zatim kako je s hranom ima li u selu kajmaka, sira, pilića. Naime, bolesna mi je žena i htio bih da je preko ljeta smjestim u nekom selu na oporavak.

 

Snaša me je ljutito pogledala i gotovo osorno odgovorila da se njeno selo sprema za borbu, da se sada prikuplja oružje i da niko ni o čemu drugome i ne govori nego samo o borbi. Po tonu njenog glasa jasno se vidjelo da je i ona jedna od onih koji se spremaju za borbu. Ali njoj je bilo lako tako govoriti. Žandarm je bio njezin brat, koji je u toku razgovara kazao da je bio sa „šumnjacima“, da će ih pomagati i da nikad neće služiti Nijemcima. Čudio se kako se može naći Srba koji sarađuju s Nijemcima. On će da vuče pčaću, „jer se od nečega mora živjeti“, ali da vrši svoju žandarmsku dužnos pod Nijemcima, to nikako. Pored svega otga nisam htio da dam povoda da on posumnja u mene i stalno sam vraćao razgovor na ljetovanje, na kajmak i sir, al ise snaša nije dala ni opepeliti. Za mene je iblo važno da se povežem s tom našom grupom, da vidim ko su ti ljudi, ko ih organizje i kakvi su im planovi. Zamolio sam Milicu da udesi sutra ujutro da sa onom seljankom pođem u Trešnjevicu.

 

To veče dugo smo sjedeli na verandi i razgovarali o ratu. Ja sam tada mislio da će se rat svršiti do kraja 1941. godine, razumje se pobjedom Rusije. Grulović je govorio da Nijemci mogu prodrijeti čak do Kavkaza, i to je on objašnjavao kao taktičko povlačenje Crvene armije. Dugo smo raspravljali o izgledima naše borbe i o mogućnostima rasplamsavanja ustanka u čtiavoj Jugoslaviji. Zatim smo sasvim slobodno pjevali ruske pjesme, dok je s bujnih livada svjež vjetrić donosio miris poljskoga cvijeća i tek pokošenog sijena. Nad čitavim krajem blještala je mjesečeva svjetlost i činila tu toplu julsku noć još ljepšom. Nikome se niej išlo da spava i tek negdje pred zoru razišli smo se na počinak.

 

Sutradan u zoru potražio sam onu seljanku iz Trešnjevice. Međutim, nje nije bilo, ali mi je po bratu poručila da će me čekati na oređenom mjestu. Pošao sam u Trešnjevicu sa studentkinom muzike koaj je znala gdje je to selo, iako nije bila sigurna gdje je ono mjesto koje je seljanka označila. Dugo smo lutali po seoskim putevima, livadama i šumarcima kad, na jednoj okuci, iza gustoga grma iskoči pred nas omale, čvrsto građen čovjek pedesetih godina. Gledao me je nepoverljivo zelenim očima koje su prosto strijeljale ispod nakostrešenih rđavih obrva. Pitao me je koga tražim. Rekao sam mu da tražim odred.

 

-A poznaješ li ti Milana Španca? - pitao me je gledajući mi pravo u oči.

 

-Je li Blagojevića, rekao sam mu sjetivši se da je Milan iz ovog kraja i da bi on mogao biti ovdje.

 

-Španca! - ostao je čiča uporan.

 

-Poznajem, rekao sam mu i opisao kako Milan izgleda.

 

Čiča je malo omekšao i poveo me u šumu. Nismo prošli  ni stotinjak metara, kad se pojaviše trojica ljudi, među kojima sam poznao Milana Blagojevića, moga starog poznanika sa ilegalnog rada iz Španije. Omalen, mršav, živih pokreta, išao je lako, utegnut u plavi kombinezon. Na maloj nakrivljenoj šajkači crvenjela se petokraka zvijezda sa srpom i čekićem, a ispod nje dvije uske trake od zlatnog širita - znaci poručnika Španske rebublikanske vojske. Njegove blistave, kao ugljen crvene uči sjaktile su ponosom.

 

-Mi mislili neki špijun, govorio je Milan veselo, čvrsto mi stežući ruku. Ispričao mi je da je ona seljanka još u toku noći obavijestila štab odreda (to je bio Prvi šumadijski odred) da se neki Čolaković interesuje za njihovo selo, i da na sve moguć načine nastoji da prokljuvi gdje se nalazi štab. Milan se bio začudio odakle ja u Šumadiji, posumnjao je da bi to mogao biti neki provokator; zato me je čiča i dočekao onako nepovjerljivo.

 

-Upitaj ga, rekao sam čiči, da li poznaje Milana Španca; ako je to dostia Čolaković, onda me mora poznavati: završio je Milan.

 

Ostao sam kod štaba cio dan. U njihovom odredu bilo je tada oko sedamdeset ljudi, većinom radnika, srednjoškolaca i nešto seljaka iz okoline. Odred još niej bršio nikakve akcije, nego je samo prikupljao oružje po okolnim selima. Milan mi je pričao da održava vez s jednim potporučnikom iz grupe genrala Ljube Novakovića koja je bila u blizini. Rekao mi je da mu potporučnik izgleda dobar čovjek, da mu se žalio na neaktivost i izrazi želju da pređe nama. Moje mišljenje bilo je da on ostane u grupi Novakovića, da nastoji da sa sobom povuče što veći broj ljudi i da s njima pređe nama. Dogovorio sam se s Milanom da uskoro opet dođem, i to da dođem s Crnim, pa da porazgovaramo o zadacima odreda.

 

Pred veče sam pošao sa istim onim čičom koji me je dočekao prije podne. O je bio Milan Ilić, zemljoradnik iz sela Trešnjevice, sada zamjenik komandanta odreda. Išli smo u obližnej selo na konak, da bismo sutra produžili svaki na svoj zadatak. Idući prama selu, razgovarali smo o našem ustanku i njegovim perspektivama. Bilo je pravo uživanje slušati tog srbijanskog seljaka, čovjeka već u gdinama, staloženog, mudrog, s velikim životnim iskustvom. On je član Komunisitčke partije od 1919. godine i nije joj se iznevjerio za ove dvedeset i dvije godine, uprkos progonima i raznim policijskim šikanama. Pa evo i sad, on je na njezin poziv odmah pošao u šumu i neuoran je u organizovanju odreda ,an prikupljanju oružja i u političkom radu. Njegova oniska, stamena figura prosto zrači energijom i voljom; iz njegovog lica posutog sitnim pjegama, na kome se isitču prosjedi nakostriješnih brkovi, izbija plemenitost i dobrota. Govoriti tiho, bez idejne suvišne riječi i bez ijednog izrazitijeg gesta. Jednio što su razgovoru počesto sastavlja raširene prste ruku. Riječ mu djeluje uvjerljivo baš zbog njene jednostavnosti, zbog toga što je on svoju istnu tekao borbom i iskustvom.

 

Išli smo preko blagih brežuljaka, zatim kroz jendu šumu na čijoj smo ivici sjeli i, čekajući da se smrkne, razgovarali. Tek u sami mrak spustili smo se u zaselak i javili se domaćinu kod koga treba da prenoćimo. Po odnosu domaćina, imućna čovjeka, prema čiča-Milanu, vido sam da Blagovjeić nije pretjerivao kad je govorio o velikom ugledu koji čiča-Milan uživa u svome kraju. Znalo se da on nikada ne laže i da s uljudi samo kad bi se reklo da je nešto kazao čiča-Milan, vjerovali da je to tako.

 

Naš domaćin smjestio nas je u jedan sbičak. Čiča Milan je odmah izašao u dvorište i zapodjenu razgovor s domaćicom i njenom djecom.

 

Poslije večere legli smo zajedno na jedan krevetac. Drinula me je pažnja čiča-Milana, koji me je nekoliko puta zapitao da li mi je tijesno i da li me ne žulje gruba seljačka postelja. Odgovarao sam mu, više u šali, da sam se ja za ovakva noćivanja dobro istrenirao i da me život niej mazio, iako sam se rodio u gazdinskoj kući.

 

Ustali smo u svanuće i, ne budeći domaćina, pošli prema selu Jarmenovcima. Tu smo se rastali. Čiča-Milan je krenuo prema Velikoj Šatornji, a ja sam ostao da, prema dogovoru, tu u soskoj krčmi, sačekam Nikolu Grulovića, koji je imao da naiđe s Rudnika.

 

Sjeo sam u krčmu i naručio doručak. Prije nego što će mi iznijeti kajganu, zamolio sam krčmaricu, jednu stariju visoku ženu, da se umijem. Izašao sam u dvorište, na budar. Ona mi je polijevala. Odjednom me zapita:

 

-Reci mi, duše ti, hoće li pobediti Rusija?

 

Mene je to pitanje iznenadilo, ne toliko samo pitnaje, nego ton kojim je izrečeno. Zvučalo je tako kao da od moga odgovora zavisi sva njena sudbina, kao da je to za nju pitanje života i smrti. To je bila za mene nepoznata žena, ali kad sam pogledao u njene krotke kesenjave oči bez sjaja, njeno borgama izbrazdano lice, sijede čuperke kose koji su virili ispod ovalš svezane marame, meni se činilo kao da je poznajem odavno i da joj mogu reći šta mislim.

 

-Rusija će pobediti, to ti je sigurno, kao ono sunce što izlazi, rekao sam joj i podigao obje nasapunjene ruek prema suncu koje se dizalo iza šume.

 

Ona je na to duboko udahnula.

 

-Daj bože, sine, jer šta bi bilo od nas da ovi dušmani pobede.

 

Pred krčmom su se zaustavile čeze. U njima se dovoezao Nikola Grulović. Za doručkom ispričao sam mu kako sam se proveo u Trešnjevici. Poslije doručka sjeli smo u čeze i otišli u Aranđelovac.

 

 

 

Danas, 14. ula 1941. godine, održali smo prvi sastanak Glavnog štaba partizanskih doreda Srbije. Svi smo na okupu: Sreten Žujović - Crni, Fili Kljajić - Fića, Branko Krsmanović, Nikola Grulović i Rodoljub Čolaković. Pošto nismo mogli naći sobu, sastanak držimo u jednom šljiviku na periferiji Aranđelovca. S brdeljka na kome leži šljivk vidi se sresko načelstvo i glavna ulica Aranđelovcak ojom s vremena na vrijeme prođe po koji njemački kamio. Pored nas igraju se djeca. I mi smo se namjestili kao ljudi koji su izašli da se malo odmore u hladovini: poskidali smo kapute i izvalili se u travu.

 

Sastanak vodi Crni. Dnevni red: učvršćenje postojećih partizanskih odreda i stvaranje novih. Omah psolije okupacije, odlukom Centralnog komiteta Komunisitčke partije, obrazovani su u svima važnijim gradovima vojni komiteti kojima je bio glavni zadatak da priupljaju oružje, da pribiraju vojničke kadrove i da, gdje god je to moguće, vrš vojniče vježbe. Ti komiteti su zamišljeni kao rukovodstva oružanim ustankom koji je Partija pripremala. Poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez ti su komiteti pretvoreni u štabove partizanskih doreda i dobili zadatak da odmah izađu na teren i započnu akciju protiv neprijatelja. Već tada, u julu, postojalai su u Srbiji sljedeći odredi: Valjevski, I šumadijski, II šumadijski, Kosmajsko-posavski, Kraljevačko-pomoravski, Kragujevački, Čačanski i Užički. Neki od njih već su bili prešli u akciju. Tako je Azbukovička četa Valjevskog odreda izvršila napad na žandarme kod Bele Crkve, a amlo docniej napad na Kamenicu, prvo sresko mjesto u koje su upali srbijanski partizani. Inače aktivnost odreda svodila se dosad uglavnom na priupljanje oružja i eksploziva, mobilizaciju ljdudstva, unutrašnje učvršćenje odreda, itd.

 

Crni je govorio o potrebi širih akcija - od diverzija do napada na živu snagu okupatora. On je naglašavao da će se odredi kroz akcije ne samo učvrstiti, prekaliti, nego i omasoviti, da se dakle, samo na taj način mogu povući u borbu širi slojevi stanovništva. Akcije će pokazati da je oružaba borba protiv okupatora moguća. One će, najzad, najbrže osloboditi šire narodne mase od straha pred okupatorom. To će istovremno biti najbolji način da se ubrza stvaranje novih odreda, jer će primjer u jednom povlačiti za sobom patriote u drugim krajevima. Radi ostvarenja toga plana riješli smo da je potrebno odmah ići u odrede i sa štabovima pretresati to pitanje pa zati modrede krenuti u akciju. Odlučili smo daCrni i ja bez odlaganja krenemo u Prvi šumadijski, Fića i Grulović u Valjevski, a Branko Krsmanović u Čačanski odred, s tim da se poslije nekoliko dana opet nađemo u Aranđelovcu.

 

Istog dana uveče krenuli smo Crni i ja s jednim članom Okružnog komtieta Partije u Trešnjevicu. Išli smo pješice. To je bio moj prvi marš noću. Nenaviknut na dugo pješačenje, dobro sam se oznojio. Iza ponoći stigli smo u Trešnjevicu i odmah legli da spavamo na nekom čardaku. Tu smo i predanili, čekajući da se iz sela vrati naš drug koji je bio otišao da uhvati vezu sa odredom.

 

Kasno noću krenuli smo s njim u odred. Išli smo kroz selo, koje je uvleike spavalo, kući čiča-Milana Ilića, koja je bila naša javka i neka vrsta centra za sve ono neobično i pomalo tajanstveno što se tih dana zbivalo u selu i šuamam oko Trešnjevice. Drug koji nas je prati kucnuo je na mali, slabo osvijetljeni prozor, zatim se čuo šapat. Ubrzo iza toga istrčala je iz kuće zdepasta ženska prilika i, zavezujući u hodu maramu na glavi, bez riječi krenula pred nama. To je bila Sava, ćerka ćiča-Milana. Vodila nas je čas seoskim putem, čas stazama kroz neke šumarke, čas preko livada čija nam je obilna rosa kvasila odijelo do koljena.

 

Na ulazu u jednom šumu, u nekom presušenom potoku, zaustavila nas je partizanska straža. Sava se s njome objasnila, i mi smo pošli dlaje. Poslije desetak minuta bili smo u logoru. Sve je spavalo. Nismo htjeli da budimo drugove, jer je do svanuća iblo još dobra dva sata, nego smo i mi prilegli pored njih.

 

Probudio sam se kad je sunce bilo izašlo. Tek sad sam, pri dnevnoj svjetlosti, vido da je logor na istom mjestu na kojem je bilo kad sam dolazio prije nekoliko dana. Nalazio se u jednoj poširokoj udoljici, opkoljenoj sa svih strana bukovom šumom. Usred udoljice gorjela je vatra. Bilo je prijano pored nje, iako je juli. Crni je već bio ustao. Sjedio je na slami pored vatre i razgovaro s borcima.

 

Isto prijepodne održali smo sastanak sa štabom odreda. Komandant je bio Milan Blagojević - Španac, nejgov zmenim Milan ilić, politički komesar Nedeljko Žakula. Crni je odmah postavio pitanje akcije. Nije htio ni da čuje Milanovo razlaganje o potrebi da se odred organizaciono učvrsti i proširi. Učvrstiće se i proširiti kroz akciju, kretko je odgovorio Crni. U odredu se osjetilo izvjesno „levačenje“: crvene zvijezde sa srpom i čekićem, naziv „revolucionrna vojska“.

 

-Rano je još prišivati ma kakve ambleme, rekao je Crni. Možda će mo mi staviti na naše kape pored crvene zvijezde srspku trobojnicu. Sad je glavno vršiti akcije, uvoditi narod u borbu, a za ambelme ćemo lako.

 

Razgovarali smo o potrebi polaganja zakletve prilikom stupaja u odrede. Zaključili smo da je zakletva potrebna, da je obavezno mora položiti svaki borac prilikom suptanja u odred i da odmah danas zakunemo kolektivno cio odred. Tu je, u trešnjevačkoj šumi, napisan tekst zakletve srbijanskih partizan koji počinje riječima: „Ja, ... sin srpskog naroda, zaklinjem se svojom čašću...“

 

Poslije sastanka štaba sjedio sam s jendom grupom mladih boraca. Bili su to sve đaci i radnici iz Aranđelovca. Obučeni su varoški: polucipale, dugačke pantalone, kaupitć, kačket, ali na svakom opasač i fišeklija. Njihovi drugovi seljaci obučeni su prikladnije za šumu: cokule ili opanci, uske čakšire, koporan i šajkača. Loca su im malo potamnjela i neoprana, jer ovdje nema vode za pranje. Vodu za piće donose čak iz sela udaljenog desetak kilometara od logora. Sjeddjeli su u krugu i čitali. Jedan bucmast momčić čitoa je naglas knjigu Ostrovskoga „Kako se kalio čeki“. Posmatrao sam ih za vrijeme čitanja. Mislim: sigurno maštaju kako će i oni biti kao Korčagin. Neka, plemenito je takvo maštanje.

 

Pred veče smo postrojili čitav odred. Bila je to za ono vrijeme prilično ipozantna grupa: osamdeset ljdui, i svi naoružani. Imali su čak i jedan puškomitralje. Crni im je govorio o našoj borbi, o njenim izgledima, o Sovjetskom Savezu i Crvenoj armiji, o potrebi akcija. Poslije njega govorio sam ja o zakletvi. Objasnio sam da se u naš odred stupa dobrovoljno, da nas na nešem putu očekuju lišavanja i žrtvre, gladovanja i napori, da mi nemamo ni fabrika ni magacina, da nam valja oružje i municiju otimati od neprijatelja, ali da ćemo uprkos svemu pobijediti. Naglasio sam da onaj koji misli da nema snage da die s nama, može odmah napustiti odred, ali kad položi zakletvu, onda mora ostati s nama dok se rat ne svrši. Ko poslije zakletve samovoljno napusti odred, biće smatran dezerterom i osuđen na smrt.

 

Bio sam neobično uzbuđen. Dižemo ustanak u Šumadiji, kolijevci Prvog srpksog ustanka, u srcu Srbije! Eto, opet u šumama se okupljavju vjerni sinovi da se sa ouržjem u ruci oduprvu zavojevaču koji, nesravnjivo jači, naoružan najmodernijim oružjem, pomagan domaćim izdajnicima, nemilosrdno gazi po našoj zemlji. Pa ipak, nije zaplašio sva srca. Našlo sel judi koji msiju i mogu da ustanu protiv te ogromne sile. Danas su ot male grupe, slabo naoružane, neopremljene. Sutra, biće to čitava armija! Bio sam sav ispunjen ponosom što sam isn naroda koji se diže na oružje i što sam borac Komunističke partija koja je neumorno zvala narod na borbu protiv fašizma, i sad ga zove, organizuje ie predvodi u ovoj sudbonosnoj oružanoj borbi. Dok sam govorio, sve mi je to išlo kroz glavu i niej čudo što sam bio uzbuđen. Od uzbuđenja nisam mogao da kontrolišem svoj glas i govorio sam nekakvim visokim tonom koji se meni samom činio kao tuđ.

 

Čitao sam tekst zakletve koju su borci, riječ po riječ, za mnom izgovarali. Vidjelo se na ljudima, po njihovom držanju, po izrazu lica, po njihovim glasovima, da riječi ne ponavljaju mehanički, da i oni proživljavaju svečanost i uzvišenost trenutka.

 

Poslije zakletve dato je voljno. Večerali smo toplu večeru koju su nam donijeli seljaci iz Trešnjevice. Među njima smotrio sam onu nepovjerljivu slejanku. Prišao sam joj i pokazujući na jendnu ćasu s kajmakom, zapitao:

 

-Što ti meni onda ne htjede reći da u tvom seli ima ovako dobrog kajmaka.

 

Ništa mi nije odgovorila, samo me je obješenjački pogledala, brišući krajem marame znoj s čela. Blagojević mi reče da je ona glavni organizator skupljanja hrane u selu.

 

Večerali smo i počeli da spremamo ležaj. Tu je Crni predvorio kao dobar poslenik na mobi. On je prigovorio štabu što ljudi spavaju na zemlji, ili na tankom sloju slame, kad je mogue zgrnuti opalo bukovo lišće i napraviti topao i ugodan ležaj. On je poašo prvi da zgrabi lišće, šaleći se, široko se smijući i podstičući ostale. Doista, to veče legli smo ne dobar ležaj. To je bilo moje u ratu prvo noćivanje u šumi, pod vedrim nebom.

 

 

 

Aranđelovac je postao naš centar, iako smo stvarno bili naulici. Svraćamo, nepozvani, kod ujne (koju smo proglasili zajedničkom ujnom) koja je, istina, malo u nedoumici, ali nam ne otkazuje gostoprimstva. Čak nam ponešto i skuva i opere rublje.

 

Pokušali smo da u Aranđelovcu unajmimo jednu vili koju bi držala neka nekompomitovana ličnost, s dobrim glađanskim ugledom. U vilu bi dolazili kuriri, a mogao bi i neko od nas stanovati. To bi manje padalu u oči nego naši sastanci u parku, gdje se Crni sastaje s kuririma doreda i gdje se mi viđamo s vremena na vrijeme. Nismo to mogli da sotvarimo, jer se nije našla podesna ličnost.

 

U Aranđelovcu je bila prilično teška situacija za nas. Dobro sam zapamtio njegovu dugačku glavnu ulicu, kojom se ne može proći od radoznalih palančana. Neki debeo policjkski pisar po vazdan se motao po toj ulici i parku, gdje se mi krećemo. Jednoga dana Crni i ja čekali smo Branka Krsmanovića u parku. Javnio se jedan žandarm, pa drugi, a za njima i policijski pisar. Crni i ja sjedeli smo na klupi. Kad smo primjetili to sumnjivo kretanje oko nas, digli smo se i pošli prema izlazu. Branko, međutim, nije dolazio. Stajali smo na ulazi iz parka i čekivali ga. Bilo nam je neprijatno, ali se moralo šektai, jer je to bilo jedino mjesto gdje smo se mogli s njime naći. Toga dana trebalo je da me smjesti u svoj stan da prenoćim. Tek poslije pola sata on je izbio iz jedne sporedne uličice, izbjegavajući park, jer je i on primjetio ono sumnjivo kretanja u parku.

 

Brzo smo se dogovrili i rastali: Branko i ja otišli smo u nejgov stan, a Crni na svoju stranu. Branko je odmah krenuo u Pomoravlje, a ja sam ostao u stanu da sečakeam profesora Mila Todorovića. On je došao isto veče. Nismo se poznavali, ali mi ga je Branko tako opisao da sam ga odmah poznao. Prema planu Crnoga trebalo je da sutra krenemo na Kosmaj da požurimo akcije tamošnjeg odreda. U vozu će na mse pridružiti politički komesar toga odreda Bora Marković - Seljak, a za nama će stići i Fića čim se vrati iz Valjevskog odreda.

 

Brankov stan nalazio se u jednoj dugačkoj zgradi blizu „Novog zdanja“. To su bili stanovi za banjske goste. U sobe se ulazilo iz dugačkog hodnika popločanog ciglom. Cijelom vrijeme po tim hodnicima muvao se nekakav svijet, tako da se ja i profesor nismo baš prijetno osjećali. Oba smo bili u tuđoj sobi i tšeko bismo mogli nekome objasniti odakle mi tu. Profesor je poznavao Kosmaj i pričao mi ol judima; pravili smo plan o mogućnostima napada na Mladenovac sa ciljem da se dočepako oružja. Sutra ujutro krenuli smo vozom za Mladenovac.