SANITETSKI NAREDNIK-VODNIK PUTUJE

 

Bilo nam je neobično, čak neprijatno, odvojiti se od odreda i sami krenuti na put na kojem su nas mogle iznenaditi žandarmske ili njemačke patrole. Osim otga, trebalo je proći kroz sela ukojima su vršljali Dražini četnici koji nas dotad nisu napadali, ali kojima se nije moglo vjerovati. Do maločas bili smo sa odredom koji je, tražeći nepriajtelja, išao iz akcije u akciju, a sad je trebalo oprezno, služeći se kamuflažom i lukavstvom, doći do Čačanskog odreda. Oružje, osim revolvera, ostavili smo u odredu. Mjesto puške uzeo sam njemačku objavu komandanta Zdravka u kojoj je pisalo: da je Zdravko Jovanović, sanitetski narednik-vodnik, zarobljenik na odsustvu koji je obavezan da se na prvi poziv njemačke komande javi na određeno mjseto. Pravi Zdravko provodio je svoje odsustvo na malo neobičan način - komandujući Valjevskim partizanskim odredom, a tobožnji Zdravko pokušaće da se s ovim parčetom hartije probije do provg našeg odreda. Fića je imao staru jugoslovensku radničku knjigu na svoje pravo ime. On je, tobože, bio kog mene u gostima, drug je mgoa brata, i sada putuje u Kragujevac da traži posla. Naš kurir Vera predstavljaće se kao moja svastika koja putuje sa mnom u Kragujevac, gdje njena sestra, a moja žena, leži u blnici čekajući da mi stignemo, pa da se onda podvrgne operaciji.

 

Sa takvim dokumentima i sa takvom pričom mi ćemo pokušati da obmanemo one neprijatelje koji se budu interesovali za put naše nevelike družine. Za obične patrole od dva-tri žandarma držali smo Fića i ja u pripravnosti druge legitimacije - otkočene revolvere u unutarnjem džepu naših seljačkih koporana.

 

Truckali smo se nekoliko sati po džomovitom putu, po onom čudu što se u staroj Jugoslaviji nazivalo „banovinskim putem drugog razreda“. Trebalo je prije noći da stigne u selo Planinicu pod Malim Suvoborom, u kojem je naš „kočijaš“, partizan Valjevskog odreda, iamo prijatelja. Tu nameravamo prenoćiti.

 

Pred samim selom sreli smo jednog seljaka koji je išao iz Mionice. Upustili smo se s njime u razgovor. Seljak se vraćao iz mlina. Tamo je razgovarao s ljudima iz raznih sela oko Mionice. Prema njegovim riječima, cio kraj bruji od posljednjih akcija Valjevskog odreda. On nam je, između ostalog, i ovo rekao:

 

-Razgovarao sam s jendim njemačkim vojnikom koji je, izgleda, naš Švaba iz Bačke. Kaže on meni: „Vi ste Srbi pitom narod, ali kakva je ono nacija u šumi?“ „Aha, to vama smeta!“ mislim ja sam u sebi, a njemu velim: „Možda su se spustili ruski padobranci!“ „Ne može to biti, kaže on, jer je front daleko, pod samom Moskvom“. „Ko je - da je, mislim ja u sebi, vama nije dobro“, a njemu velim: „Bogami, u našem selu mi ništa ne znamo“.

 

Stigli smo u sami mrak. Selo leži šćućureno pod planinom, u bujnom zelenilu šljivika iz kojih štrče okrečeni odžaci. Prijatelj našeg „kočijaša“ dočekao nas je prilično hladom. Za stolom u sobi sjedio je mršav mladić, Bosanac, četnik Draže Mihailovića, koj je bolovao od malarije. Za večerom smo razgovarali o borbi protiv okupatora. Četnik je ponavljao poznate fraze o tome da u Srbiji nije vrijeme za borbu, da treba ići u Bosnu i klati „Turske i Šokce“, svetiti se za ustaške pokolje. Fića mu je dugo objašnjavao ko je kriv za ustaške pokolje, ali je mladić uporno odmahivao glavom i ćutao.

 

Kad smo pošli na spavanje, za nama je izašao domaćin i počeo da razgovara s nama sasvim drugim tonom. Rekao je da se po njihovim selima stalno vrzmaju četnici, koji silaze s Ravne gore, da ih seljaci moraju hraniti, da niko od seljaka ne smije reći da je za partizane, jer su svi zapisani u nekekve spiskove, da moraju svi slušati naređenja štaba s Ravne gore i čekati Dražin poziv.

 

-Eto, ja ovoga hranim već petnaest dana, a bar da je neki borac, nego sjedi i nešto čeka, završio je domaćin s gorčinom.

 

Prenoćili smo u sijenu na staji tog domaćina. Digli smo se u zoru i krenuli preko Brajića za Čačak. Konji su jedva vukli kola uza strm i kamenit put preko Malog Suvobora. Fića i ja sišli smo s kola i krenuli prečacem. Kad smo izašli na vrh brda, pred nama je pukao prekrasan vidik na Maljen i Povljen. Sjeli smo pored druma i ćuteći posmatrali okolna brda obrasla šumom i daleka sela okružena gajevima, šljivicima i njivama zelenih kukuruza, između kojih su se vidjele žute pjege strnjika.

 

-Lijepa je zemlja Srbija! - prekinu je ćutanje Fića. Zatim je sa nekom sjetom u glasu nastavio: Slabo ti ja, druže, poznajem našu zemlju, a volio bih je svu prokrstariti. Nikad, na primjer, nisam vidio more, a kažu da je vrlo lijepo.

 

-Da, lijepo je, rekao sam Fići. Zatim sam mu govorio o ljepoti raznih mora koja sam vidio, a naročito o ljepoti našeg Jadrana.

 

Fića je bio obućarski radnik, rodom sa Korduna. Radio je u Srbiji, u Beogradu. Tu je prošao školu klasne borbe i stupio u Komunisitčku partiju. Ubrzo se istakao kao aktivista boegradske partijske organizacije. U početku okupacije, kao prekaljen i provjeren borac, postao je jedan od organizatora partizanskog pokreta u Srbiji. To je bio mlad, bistar čovjek, snažne volje, pun poleta i upornosti. Umio je lijepo govoriti; iz svake njegove riječi izbijala je strasna uvjerenost u ono što govori, i to je osvajalo ljude. Bijaše to vedra i vesela priroda. Volio je da se šali i smije, da pjeva - iako se nije mogao pohvaliti ni glasom ni sluhom. Uživanje je bilo posmatrati ga kako, poslije savšenog posla, trlja ruke, ili gladi svoje plave brkove koji su mu padali preko usta, ili kad, zadovoljan nečim, uzvikne: „Eh, lepo je biti Srbin, ali teško!“ Glas kojim bi izgovarao tu svoju umiljenu uzrečicu on je umio da modulira različito: čas bi ona zvučala kao pohvala, čas kao prijekor, čas kao bodrenje, čas kao pitanje: kako da se nađe izlaz iz neke situacije. Evo, već mjesec dana mi smo gotovo stalno zajedno na ovom poslu i svakim danom on mi je sve bliži. Volio sam ga zbog njegovih ličnih osobina, ali sam ga volio i kao tip proletera-rukovodioca, onaj tip radnika koji su podigli i vaspitali naša Partija i Tito, koji će neustrašivo idući na čelu pobunjenog naroda, postali rukovodioci naše armije i naše narodne države.

 

Iza okuke pojavila su se naša kola. Sjeli smo u njih i blagom nizbrdicom spuštali se prema selu Brajićima. Na jednom ćuviku vidjeli smo naoružanog stražara. To je bio osmatrač četničkog štaba na Ravnoj gori. Okop odne zaustaivli smo se pred krčmom u Brajićima. Seljaci su nas nekako naročito radoznalo posmatrali. Tražili smo od krčmara da ručamo, ali osim rakije, u krčmi se ništa drugo nije moglo dobiti. Prišao nam je mlad čovjek u civilu, predstavio se kao seoski učitelj[1] i pozvao nas da pođemo s njim u školu da se odmorimo. Fića i ja smo se pogledali i pristali.

 

Sjedimo u prostranoj sobi seoske škole u kojoj je prijatna svježina i tišina. Dok je Fića svojim okretnim rukama obućara pravio salate od krastavaca i poluzrelih patlidžana, učitelj nam je pričao da je sinoć u njihovom selu bila partizanska četa učitelja rakića i rasturila im opštinu. Govorio je to trudeći se da dokuči ko smo mi. Mi smo se pravili nevješti. Zatim je govorio kako kroz Brajiće često prolaze razni ljudi na Ravnu goru: major Palošević, Mladen Žujović, a da se na Ravnoj gori, u Dražinom štabu, stalno nalazi Dragiša Vasić.

 

-Gornji Milanovac je opasno petokolnaško gnijezdo, nastavio je učitelj; naši izrodi gori su čak i od Švaba. Neki dan je Rakićeva četa zarobila jednog njemačkog podoficira i zamijenila ga za jednog komunistak oji je bio u zatvoru u Gornjem Milanovcu. Kažu da je taj podoficir u jednoj kafani branio partizane kad su ih mjesni petokolonaši napadali kao razbojnike i lopove. Podoficir je kazao da su partizani pametni i pošteni ljudi, da su s njim vrlo korektno postupali i čak su s njim dijelili posljednje cigarete. Poslije nekoliko dana taj njemački podoficir premješten je nekud iz Gornjeg Milanovca.

 

Iz učiteljevog tona vidjelo se da su simpatije nejgove na našoj strani. Počeli smo i mi da malo otvorenije govorimo. Rastali smo se s njime kao drugovi; obećao nam je da će s nama sarađivati i da će Rakića stalno obavještavati o svemu što se bude događalo na ovom sektoru.

 

 

 

Nemilosrdno avgustovsko sunce prži u leđa dok naši konji, umorni od žege, tromo vuku kola razlokanim drumom. Ponekad siđemo s kola i udarimo prečacem kroz kakvu šuimicu da protegnemo utrnule noge, pa opet sjednemo u kola. Sve nam se čini da bismo pješke stigli brže.

 

Zaustavili smo se u selu Trešnjici pred kućom jednog seljakak koji nam je dao sijena za konje. Dok je „kočijaš“ hranio konje, sjedeli smo s domaćinom u dvorištu pod hladovitim orahom. Bio je to otresit čovjek tridesetih godina koji je otvoreno govorio šta misli. Pričao je o četnicima:

 

-Dolazili oni kod mene da me mobilišu. „Mi ćemo te, vele, zapisati, a ti lijepe sedi kod kuće. Mi u borbu nećemo dok Rusija i Engleska Švabu na pritesne, a onda ćemo udariti“. Nisam hteo da se zapišem. „Ostavite vi mene, ljudi, na miru; nije meni ni do kakve borbe“, velim ja njima. Ja mislim da taj ko govori o borbi, treba da bije Švabu odmah. Zar je časno i pametno čučati i viriti kroz perdu dok se drugi tuku, a ti tačno znaš da će ti Švaba, ako pobedi, zapaliti dkuću. Jok, ako je da se mobilišem, ja ću da se mobilišem onde gde ću da se bijem. Čekam ja samo da mi ovo uzri, zavši on pružajući ruku prema kukuruzima ispod kuće.

 

Osjećao sam da taj seljak govori iskreno. Po načinu kako nas je ugostio - kad je iz razgovora s nama naslutio ko smo - vidjelo se da su njegove simpatije na strani partizana. Taj seljak bio je predstavnik onog dijela srbijanskih seljaka koji su bili na našoj strani, ali koji nisu mogli odmah da se odvoje od kuća i odu u odred. Htjeli su da srede ljetinu, da svoje osiguraju za zimu, pa tek onda da krenu. I oni su doista i krenuli u jesen 1941. godine.

 

U selu Prijevor kod Čačka stigli smo poslije podne i tu se zaustavili. Kurir Vera produžila je kolima za Čačak da tamo pronađe našu „javku“ i da nas poveže sa štabom Čačanskog odreda koje je operisao ovdje u okolini. Fića i ja ostali smo u dvorištu jednog siromašnog seljaka koji nas je primio i nahranio. Nipošto nije htio da primi novac, iako smo mi navaljivali. Bilo nam je nazgodno da sjedimo u dvorištu, jer je kuća pored soskog puta, pa smo ušli u kuću i tu malo odspavali.

 

Dugo smo čekali Veru. Ona se vratila tek kada je sunce zalazilo, i saopštila nam krajnje neprijatnu vijest: da je naša „javka“ otišla prije nekolliko dana u nepoznatom pravcu. To je Vera doznala od nekih svojih poznanikak oje je srela u gradu, pošto je dvaput uzalud navraćala u stan naše „javke“.

 

Sjedeli smo ponovo u dvorištu i mislili šta da radimo. Fići je palo na pamet da je iz ovog sela jedan naš partijski drug, Moša „šnajder“, s kojim se upoznao na jednoj konferenciji u Čačku. Riješili smo da idemo njegovoj kući i da nekako, preko njegovih, dođemo u vezu ma s kojim od Mošinih drugova u selu.

 

Oprostili smo se od našeg „kočijaša“ kome smo rekli da štabu Valjevskog odreda saopšti da mu zasad ne možemo poslati vezu sa štabom Čačanskog odreda, ali da ćemo ot učiniti čim bude moguće.

 

Nas troje krenuli smo seoskim putem nasumice; pokraj jednog plota ugledali smo dvojicu željezničara. Prišli smo im i zamolili ih da nas jedan od njih odvede kući Moše „šnajdera“. Oni su nas mjerili s nepovjerenjem, zagledali se, izgovarali se da će uskoro policijski čas, da su žandarmi u Prijevoru vrlo opasni, ali kako je Fića bio uporan, na kraju je jedan od njih pristao da nas povede. Doveo nas je blizu kući i pokazao nas je, ali nije smio s nama da uđe u dvorište, nego se u tren oka izgubio kao da je u zemlju propao.

 

Već se hvatao prvi mrak kad smo ušli u lijepo uređeno seosko dvorište. Ispod hladnjaka dočekao nas je malo srdit starački glas:

 

-Ko je to?

 

-Je li ovo kuća Moše „šnajdera“? - zapitao je Fića.

 

-Jeste! - odgovorio je isti glas nabusito. A šta vam treba Moša?

 

-Treba nam poslom, odgovorio je Fića.

 

U to se odnekud iz dvorišta pojavi strariji čovjek i reče nam uplašenim glasom:

 

-Ja sam Mošin otac. Moša je u ropstvu. Šta želite?

 

Fića mu je rekao da smo m iMošini drugovi, da nas je put nanio ovuda, i zamolio ga da kod njega prenoćimo, jer nemamo poznanika. „Mi smo Mošini drugovi“, nagalsio je fića dvaput, htijući itme da nagovjesti kakvi smo ljudi.

 

To je, izgleda, još više uplašilo Mošina oca.

 

-Moram pitati staroga, rekao je i otišao pod hladnjak.

 

Ispod hladnjaka čulo se šaputanje, zatim ljutito staračko siktanje, a onda se starac proderao:

 

-Štaaa? - zar ja kućio pedeset godina i skućio dvadeset hektara, pa sad da mi propadne za jednu noć.

 

-Kukavica, rekal je tiho Vera.

 

Nas troje smo se zgledali. Osjećali smo da nešto nije u redu, ali smo ipak čekali da se Mošin otac vrati.

 

Ovaj je zaista došao i poveo nas dublje u dvorište. Tu nam je šaptom kazao da kod njega prenoćiti ne možemo. Na da stari, Mošin djed. Boji se da mu kuća ne plane. Neki dan Nijemci su zapalili cio jedan zaseljak u blizini. Rekli smo mu da ne tražimo da spavamo u kući, mi ćemo se zafovoljiti da legnemo na štalu u sijeno. Glavno je da se ne potucamo po selu. Ne može ni to, bio je odgovor.

 

-E, pa dobro, kad si takva kukavica, rekao je Fića ozlojeđeno, daj nam bar neku ponjavu i malo hljeba pa ćemo mi leći na njivi, a ti ujutro dođi da malo razgovaramo.

 

Domaćina je zbunio takav Fićin ton i kao malo ga postidio. Pristao je.

 

Dok smo mi s njime razgovarali, iz jedne sporedne zgrade u dvorištu izlazile su neke ženske prilike, zagledale se u nas i opet iščezavale u kuću iz koje se širio miris svježe pečenog hljeba. Nedaleko od nas kružio je po dvorištu neki muškarac i neprekidno hukao. Bilo je očevidno da je panika zahvatila čitavu kuću.

 

Mošin otac iznio je iz kuće ponjavu, dobar komad proje i krčag napunjen vodom. Poveo nas je u svoj vinograd, pod jedan naslon pod koji se poslenici sklanjaju od kiše. Dogovorili smo se da ćemo se mi pred zoru prebaciti u zabran koji je bio sasvim blizu, a da će on sutra ujutro doći oprezni, da ne bi kogod primijetio da smo iz njegovog vinograda prešli u zabran.

 

-Ne boj se, dobar čovječe, rekao mu je Fića, mi ćemo čuvati i tebe i sebe. Šta si se uplašio kao kakva babetina!

 

Ostali smo sami pod naslonom. Prostrli smo ponjavu i legli. Dogovorili smo se da Vera spava, a Fića i ja naizmjenično da držimo stražu. Prva smjena bila je moja. Ležao sam nakalaćen na tvrdu zemlju i razmišljao o našem položaju. Ništa neprijatnije nego se naći ovako bez veze s ljudima s kojima treba raditi. A naš posao ne trpi ni trenutka odlaganja! Radi predstojećih krupnih akcija u zapadnoj Srbiji potrebno je što prije povezati Čačanski i Valjevski odred, a čojvek koji je imao da nam tu vezu omogući, iščezao je ko zna kuda. Tu negdje oko nas, po šumama, nalaze se naši drugovi. No, kako do njih doći, kako se s njima povezati? Ovaj preplašeni nesrećnik malo će nam koristii. Mi se, istina, još nadamo da ćemo sutra preko njega nekako doći do nekog od Mošinih drugova, ali ta je nada kao paučinasta nit koja svaki čas može da se prekine. Zamišljao sam kakva je sad panika tamo u kući spred koje smo maločas otišli. Mož neko iz same kuće, možda baš onaj što je oko nas hukao, da ode žandarmima i da nas prijavi. Ko zna? Ali ipak sam se tješio da neće smjeti, jer je Mošin otac znao da mi imamo revolvere, da ćemo držati stražu, a ta okolnost, mislio sam, ići će u njihovom računu sigurno u našu korist. Računao sam i s tim da će ih biti i stid da pokažu Mošine drugove, jer, na kraju, on nam je ipak nešto učinio. Mogao nas je prosto najuriti iz svog dvorišta, a to nije uradio. Ipak ima malo obraza, iako je grdna kukavica.

 

Pred zoru je počela da škropi sitna kišica. Bilo je hladno i niko više nije mogoa da spava. U cik zore izvukli smo se iz vinograda i prešli u zabran. Tu smo pronašli jedno krošnjasto drvo, prostrli pod njega ponjavu i, zebući, čekali. Razgledali smo kartu okoline Čačka. Fića je pravio kombinaciju da odemo u Guču gdje je služila neka učiteljica, njegova poznanica, za koji je vjerovao da je sigurno u vezi s našima u šumi. Do Guče je trideset kilometara: ići u taj zabačeni kraj ne znajući sasvim sigurno da je učiteljica tamo, bilo je odviše opasno. Stoga smo riješili da Mošina oca prevolimo da nas dovede u vezu s nekim od Mošinih durgova u selu, ne bi li tako došli u vezu i sa odredom. Ako nam to ne uspije, onda ne preostaje ništa drugo, nego da idemo u Jagodinu, kuda se premjestio naš Glavni štab i gdje se sad nalaze Sreten Žujović - Crni i Nikola Grulović. Preko njih dobićem ovezu i sa Čačanskim odredom.

 

Kada se dobor razdanilo došao nam je Mošin otac. Sad, pri dnevnoj svjetlosti izgledao mi je još jadniji. Prve njegove riječi bile su da što prije idemo, jer je opasno zadržavati se u njihovom selu. Bilo ga je žalost gledati za vrijeme dok smo ga ubjeđivali da nas poveže s nekim od Mošinih drugova. Fića ga je dugo uvjereavao da on poznaje Mošu i da je s njime zajedno radio. Najzad smo ga ipak slomili, i on je pošao s Fićom fo jednog omladinca u selu.

 

Dugo smo čekali da se njih dvojica vrate. Oko zabrana išao je soski put na kome su se čuli seljaci, njihov razgovor i škripa kola.

 

Fića se vratio sredit. Našao je omladinca, ali ovaj nije htio ni da razgovara o odredu, a kamoli da nas s njime poveže. Uzalud ga je Fića uvjeravao, uzalud upotrebio svu svoju sposobnost agitatora: mladić je samo odmahivao glavom i jadnako ponavljao: „Ne znam ja ni za kakav odred!“ Mošin otac sjedio je pokraj nas, grickao slamku i tužno klimao glavom.

 

-Ja bih da idem kući, rekao je najzad.

 

-Ama čekaj, kud si navalio, otresao se na njega Fića.

 

-Bojim se, brate, žandarma.

 

 

Riješili smo da odmah krenemo u Jagodinu, i to sve troje, jer ostati u takvom selu, bez ikakve veze - nema smisla. Mošin otac kazao nam je da u Ljubiću krčar Radović drži fijaker koji saobraća između Čačka i Kragujevca. Objasnio nam je kako ćemo iz zabrana izaći na drum koji vodi u Ljubić i oprostio se s nama.

 

Otišao je poguren i bijedan - prosto klupče životinjskog straha od svega i pred svim - noseći pod miškom savijenu ponjavicu a u urci prazank krčag.[2]

 

Odmah poslijen jega krenuli smo i mi za Ljubić. Išli smo raskaljanim drumom, dok je po nama pljuštala kiša koja na mahove stane, ponekad se između gustih kišnih oblaka pokaže čak i malo plavetnila, da onad opet grune poljusak.

 

Odjednom sam u daljini, na dumu, ugledao grupu naoružani i uniformisanih ljudi. Rekao sam Fići da to mogu biti žandarmi. Veru smo uputili da produži drumom, a mi smo odmah skočili preko jarka u jednu livadu i njenom dijagonalom krenuli u kukuruze. Upravo smo htjeli da uđemo u kukuruze kad nam Vera, koja je bila otišla u suret onoj sumnjivoj grupi dade rukom znak da nema ništa. Vratili smo se ivicom kukuruza na dumu, preskočili preko jendeka i našli se licem u lice s petoricom žandarma.

 

-Otkud vi? - zapitao nas je visoki podnarednik, očevidno vođa patrole.

 

Naše naročite legitimacije, koje su nam otkočene ležale u džepu, tu nam ne bi mnogo vrijedile, jer je žandarma bilo pet i stajali su oko nas u polukrugu. Trebalo se izvući lukavstvom.

 

-Idemo u Kragujevac, odgovorio sam žandarmu skupljajući svu snagu da ne odam uzbuđenje koje se u meni miješalo sa nedoumicom: zbog čega li nam je Vera dala znak da je put slobodan!?

 

-A imate li objave? - zapitao je podnarednik.

 

-Dabome, rekao sam, i izvukao svoje parče hartije.

 

Žandarm je pogledao u moju ojbavu, iz nje pročitao da sam sanitetski narednik-vodnik i počeo sa mnom da razgovara s više povjerenja.

 

-Ova vam objava, naredniče, ne važi za Nemce. Oni sad traže druge objave, koje su oni propisali.

 

-Pa dobro, podnaredniče, i ovu su obajavu oni izdali, nisam je sam pravio, rekao sam kao malo buneći se.

 

U to mi je prišao jedan kočoperan kaplar i zatražio da mi pregleda torbu. Pogledao sam ga tobože malo prijekorno što mi kao naredniku ne vjeruje i otvorio torbu. U njoj je bilo malo rublja, a po vrhu rublja ležala je boca rakije. Ona je djelovala veoma patrijahalno i pomirljivo. Podnarednik je mahnuo rukom i rekao kaplaru:

 

-Nema se tu šta pregledati!

 

Nije ni slutio da je pod rubljem bila revolverska municija.

 

-Kako niste uzeli drugu objavu, naredničke, rekao je prijateljski.

 

-Gde, brate, da ej uzmem. Kod nas se sve opštine rasturene, ne zna se ni ko pije ni ko plaća, rekao sam ozlojeđeno.

 

-A zar i kod vas ima partizana, upitao je podnarenik.

 

-Ima ih svakojakih: i partizana, i Dražinih četnika, i Pećančevih četnika, i komunista.

 

-A napadaju li, upitao je jedan od žandarma.

 

-Napadaju i rasturaju opštine, napadaju nemačke špijune, a drugi svet ne diraju.

 

-Da li napadaju žandarme, pitao je isti.

 

-Ne napadaju! - rekao sam uvjerljivo.

 

-Vidiš! - a ovi kod nas najviše nas napadaju, rekao rekao je obraćajući se svojim drugovima.

 

-Dobro, naredniče, idi, rekao mi je podnarednik, ali se čuvaj nemačkih patrola. One te sa ovom objavom neće pustiti. Mogu još da te nabiju u zarobljenički logor.

 

Oprostili smo se i pošli. Kad smo doboro poodmakli, pogledali smo se i udarili u smijeh. Iz kukuruza izašla je Vera ni živa ni mrtva. Nismo joj rekli ni riječi kad nam je prišla, nego smo je sam prekorno pogledali. Idući pored nas, ona nam je objašnjavala da je, pošto se odvojila od nas i krenula niz drum, stavila naočare da bi bolje vidjela i da sad ni sama ne može da pojmi kako joj se od grupe žandarma učinilo da je to bila grupa seljaka! Tek što nam je bila dala znak opasnosti, vidjela je šta je uradila, ali natrag se nije moglo, jer bi bilo još gore. Žandrami jen isu zaustavili i ona je prošla dalje i sakrila se u kukuruze da vidi šta će biti s nama.

 

-Ti drugi put ne meći naočare, možda ćeš bolje vidjeti! - rekao je Fića.

 

 

 

Krčmu Radovića u selu Ljubiću nije nam bilo teško naći. Ona se nalazila preko puta mosta na mopravi koji vezuje Ljubić sa Čačkom. Ušli smo u krčmu, sjeli za sto i zatražili ručak. Prišao nam je zdepast čovjek čije se razroke oči nemirno šibale desno i lijevo. To je bio vlasnik krčme Radović. Zapitao sam ga da li bi mogao da nas svojim fijakerom odveze u Kragujevac. Ispričao sam mu priču o bolesnoj ženi koja se nalazi pred operacijom u kragujevačkoj bolnici i predstavio mu svoju svastiku, to je st našeg kurira Veru.

 

Radović je počeo da nam objašnjava kako je ostao skoro bez konja i žalio se na Nijemce koji su mu otjerali dobra dva konja; govorio je o tome kako nije vrijeme za putovanje, a onda je - obazrevši se prvo oko sebe - počeo da mi šaptom, i više mimkom nego riječima, kazuje kako on ima vazu sa šumom, kako on ima sakupljeno dosta oružja, čak i mitraljeza, i kako to sve čeka „kao zapetap uška“.

 

Sve mi je to mirisalo na provokaciju. Gledao sam pravo u njegove lopovske razroke oči i pravio se da ga ne razumijem.

 

-O čemu ti to, bogati, govoriš, pitao sam ga, praveći se nevješt.

 

Kad mi je on sve to još otvorenije ponovio i čak mi rekoa da me može dovesti u vezu „sa šumom“, ja sam očepio prvu petokolonašku tiradu.

 

-Slušaj, dobar čoveče, kakva borba kakvi bakrači. Mi imali državu, imali svoju vojsku i silno naoružanje, pa sve to Švaba satra za deset dana. A sad se našla šaka jada u šumi i misli da se bori sa nemačkom silom. Niko njoj ništa ne može. Za nas je najpametnije da svako gleda svoja posla i da čuva svoju glavu.

 

-Ama, ono jest, ali ja kao velim... počeo je Radović.

 

-Nema tu šta da se veli, prekinuo sam ga. Ja sam služio u aktivnoj vojsci gotovo dvadeset godina, znam šta je vojska, i u parilu sam video šta su Nemci i njihova sila. Nego ja tebi kao prijatelju savetujem da se okaneš ćorava posla.

 

Vera, vatrena skojevka, gledala me je prekorno, tako da sam morao da je ispod stola munem nogom. Ona nije mogla da shvati kako ja mogu tako uvjerljivo da govorim takve petokolonaške bljuvotine.

 

Radović je otišao da donese piće. Tiho sam rekao Fiće: „Provokator, može lako da nas prijavi Nijemcima ili žandarmima“. Iza našeg stola vidjelo se pravo na most. Dogovorio sam se brzo sa Fićom, da ako se otuda pojavi veća njemačka ili žandarmska patrola i uputi prema krčmi, odmah, kroz vrata koja vode u dvorište, istčimo i drhtavimo se kukuruza.

 

Radović je donio piće i opet započeo razgovor:

 

-Čudo ti to nisi išo vozom za Kragujevac?

 

-Ama, pošao sam vozom pre neki dan ali nas u Lajkovcu napadoše neke bande; jedva sam glavu izvukao.

 

Opisao sam mu napad na Lajkovac. U ovoj verziji ja sam, naravno, ležao pod vagonom, dok je oko mene grmjelo, od puštanih plotuna i bombi.

 

-Pazi, majku im komunisitčku! - ote se Radoviću.

 

-Pa nisu komunisti, neko se nekako drukčije zovu, otazao sam ja, nekako pa... paa...

 

-Partizani! - pomože mi Radulović. To ti je isto što i komunisti. I kod nas čuda prave. Neki dan u po bela dana ubiše u Čačku čoveka. Sila bio čovek. Sav mu se Čačak slego na sprovod.

 

-Aha, pomisli sam u sebi, ubijeni ljutoćevac, o čijoj sam pogibiji čitao u novinama, bio je za Radovića „sila čovek“.

 

Poslije tri-četiri sata naklapanja i natezanja, Radović nam je iznajmio fijaker do Kragujevca. Oprostili smo se s njim najljubaznije. Kad sam već sjeo u fijaker, Radović mi je s praga krčme dobacio: „Svrati opet, naredniče“.[3]

 

 

 

Iz natuštenog neba sipi kiša, umorni bosanski konjici šljapkaju po raskaljanoj cesti, a nas troje sjedimo u fijakeru zaogrnuti ćebetom i šaptom komentarišemo naše doživljaje od sinoć.

 

Na putu nas je uhvatio mrak. Nismo htjeli da noću ulazimo u Kragujevac, nego smo zanoćili u Kniću. Prenoćili smo kod jednog pekara koji je iz početka nastupao prema nama strogo, tražeći objave i rasptiujući se kdua putujemo, ali sam ga ja brzo presjkao, praveći se važan, kao istinski aktivni narednik-vodnik.

 

Pekar je počeo da se izvinjava kak osu vremena takva da čovjek mora da pazi koga prima u kuću, da on ima sitnu djecu i da se boji da mu ne poleti glava. Bio je to čovjek neobično razvijen, biokovskog vrata i buljavih očiju. Ispričao nam je kkao su neki dan na željezničkoj stanici u Kniću izašla dvojica mladića iz voza koji su, kad su ih žandarmi htjeli da legitimišu, potegli pištolje i ubili jednog žandarma. Jednog mladića su žandarmi ranili i uhvatili, a rugi je pobjegao.

 

-Deca, bre, a vidi šta rade. Opasno breme, uzdahnuo je pekar.

 

Sutradan zorom krenuli smo u Kragujevac. Na ulazu u grad stajao je gradski policajac, ali nije traži objave. U Kragujevcu smo se zadržali svega nekoliko časova - koliko je bilo potrebno da nađemo fijaker i da se malo odmorimo. Sjedeći u kafani, skovali smo novu priču za Jagodinu. Sad je moja žena iščezla za vreme bombardovanja Beograda. Ja sam čuo da je dobila nekakav duševni poremećaj i da se nalaz u bolnici u Jagodini. Putujem da to provjerim. Sa mnom putuje i moja svastika, a Fića nam se pridružio u Kragujevcu da nam bude jeftiniji fijaker. On je nezaposleni radnik koji traži posla.

 

Naoružani partizanskim samopouzdanjem, sentimentalnom priom o volesnoj ženi i vojno-državnim revolverima za krajni slučaj, krenuli smo iz Rkagujevca u Jagodinu. Putovali smo vrlo prijatno. Dan je bio sunčan, a put, poslije jučerašnje kiše, kao umiven.

 

Na ulazu u grad.zaustavila nas je, na naše veliko iznenađenje, njemačka patrola. U patroli je bilo sedam Nijamaca, svi u ratnoj spremi, sa šljamovima na glavi i bajonetima na puškama.

 

Vođa patrole, dežmekast Švaba obrijane glave i vodnjikavih očiju, zatražio je objavu.

 

Važno sam izvadio iz buđelara svoju objavu i pružio Švabi.

 

I ne gledajući u nju, on je odsjeako:

 

-Niks!

 

To je isot ponovio kad mu je fića pokazao svoju randičku knjigu, a Vera svoju željezničku legitimaciju.

 

Nekoliko sekunda trajala je ta kranjen neprijatna situacija. Skočiti iz fijakera, potegnuti revolver i potegnuti, značilo je poginuti nasigurno.

 

Tada se Vera ljubazno nasmiješlia na Švabu i nemogućim njemačkim jezikom zapitala zašto naše legitimacije ne vrijede.

 

Na te riječi, a naročito na Verin osmijeh, Švabino se lice odmah promijenilo, zasijalo kao pun mjesec. Objašnjavao je Veri da svaki putnik mora imati legitimaciju od svoje opštine, na njemačkom i na srpskom jeziku, koje su Nijemci bili odskora uveli. Zatim je pozvao jednog od elsjaka koji su tu u blizini popravljali neku ćupriju, i zatražio njegovu legitimaciju.

 

Ovakvu legitimaciju morate imati, gospođice, objasnio je on Veri, i od izdanu od opštine.

 

-Ali, kod nas su sve opštine spaljene, rekla je Vera još ljubaznije se osmehnuvši.

 

-A tako! Komunisti, moitadži, ali smo mi zato tu da ih sve pobijemo, rekao je Švaba i, radi jačeg efekta, savija i ispružao kažipst kao da okida, i pukao jezikom.

 

Vera ga je zadivljeno gledala i smješkala mu se. Ta, kako se ne bi divila takvom junaku!

 

-Znate šta, gospođice, nastavio je Švaba, svratitie vi u gradsku policiju i uzmite nove legitimacije, jer inače nećete moći dalje putovati.

 

Vera mu se najljubaznije zahvalila, gledajući ga svojim lijepim plavim očima, i mi smo produžili u grad. Na mene i Fiću Švaba u toku čitavog razgovora uopšte nije obraćao pažnju, kao da smo Verin prtljeg. Pred gimnazijom smo spazili dvadesetak Nijemaca u ratnoj spremi koji su nas podazrivo posmatrali. Naredio sam kočijašu da skrene s glavne ulice u prvi sokak. Čim smo zašli u sokak, izašli smo iz fijakera - na veliko čuđenje kočijaša koji je htio da nas dovede do same bolnice, kako smo se, uostalom, i pogodili.

 

-Neka, ja ću ovdje da skrenem kod jednog poznanika da se malo odmorim, objasnio sam kočijašu, plaćajući mu kriju.

 

Cilj našeg putovanja bilo je Đurđevo Brdo više Jagodne gdje se, u jednoj kućici, nalazio Glavni štab Srbije.

 

Iz tog sokaka izašli smo odmah na periferiju i uputili se seoskim putem prema Đurđevu Brdu. Nismo bili prošli ni sto metara kad se pred nama ukaza jedan njemački pdoficir na biciklu. Kad se poravnao s nama, kao da htjede da zaustavi bicikl, ali se predomili i odmah iza nas skernu desno, stazom koja je preko jedne livade vodila pivari. Nekoliko sekunda polsije toga izbi pred nas, kao da je iz zeme izrastao, neki mališan na biicklu.

 

-Imate li legitimacije? - zapitao nas je zaustavljajući bicikl. Evo ih iza okuke Nemci, i sve koji nemaju legicimacije, hapse i gone u svoju kasarnu.

 

-Imamo mi legitimacije, živ ti nama bio, mladiću, okrenuo je Fića i sve troje smo, kao po komandi, skrenuli u kukuruze na lijevoj strani puta.

 

Prošli smo jedno pedesetak metara i sjeli. Savjetovali smo se šta da radimo. Vera je predlagala da ode u grad, da nađe svojep oznanike i da preko njih dozna: šta ima novo u gradu, zašto su Nijemci pod ratnom spremom, zbog čega stoje na ulazu u grad njemačke patrole i da se raspita kako možemo naći Crnoga. Bio sam odlučno portiv toga, dokazujući da je onaj njemački podoficir sigurno vođa patrole kojaj e tu omdah iza okuke, da nas je maločas htio zaustaviit, ali da nas je propustio, uvjern da ćemo poslije nekoliko minuta naići na patrolu na izlazu iz grada i da se on može brzo vratiti i doznati da nismo prošli. Ako oni ovako budno čuvaju sve prilaze u grad, onda moraju voditi računa o svakoj sitnici. Stoga sam predložio da Vera ode kroz kukuruze na Đurđevo Brdi i da vidi ima li i gore njemačkih straža. Fića se složio sa mnom, i Vera je odmah pošla. Dogovirli smo se da nam s jedne čistine na brdu, koja sel ijepo vidjela iz kukuruza, da znak ako gore ne bude Švaba; ako ih bude, neka produži dalje, a mi ćemo se snalaziti kako znamo.

 

Minuti su milili beskrajno polako. Sjedio sam između dva reda kukuruza i, dok je Fića netremice pazio hoće li se javiti Vera, razmišljao o onom mališanu. Dobro sam zapamtio njegovo dječačko preplanulo lice i žive, pametne oči. Mora da je šegrt ili gimnazist. Odakle je samo mogao naslutiit ko smo mi; odkle ona njegova briga da li imamo legitimacije? Možda je čuo da u šumu odlaze ljudi da se biju protiv okupatora i sa svojim čisitm dječačkim srcem bio na našoj strani. Svojom opomenom on nas je spasao od sigurne smrti, jer da smo prošli okuku i upali u njemačku klopku, ne bi nam vrijedela nikakva priča, pa ni Verin osmijeh. Još ne znam kako će se ovo naše putovanje završiti, ali jagodinskog mališana, iz koga je progovrilo pošteno srce naroda, nikada neću zaboraviti!

 

-Eno Vere, maše! - trgao me Fića iz razmišljanja.

 

Izašli smo iz kukuruza, prešli preko seoskog puta i dovatili se vinograda u dnu Đuređva Brda. Pobauljke smo išli između reddova čokota uz brdo. Poslije dvadesetak minuta našli smo se, oznojeni i premoreni, u jednom bagremaru, iz kojega se vidjela Jagoina kao na dlanu.

 

-Mislim da smo se izvukli iz klopke, rekao je Fića brišući nadlanicom znoj sa čela.

 

Išli smo oprezno kroz vinograde, voćnjake i dvorišta ka kućici u kojoj je trebalo da budu Crni i Grulović. Palo mi je u oči da u kućama ne stanuje niko i da po vinogradima nema ni žive duše. U „našoj kući“ takođe nije bilo nikoda. Obišli smo i mali vinograd koji je pripadao kući ali uzalud.

 

Dogovorili smo se da Vera ode u Jaogdinu i da preko poznanika uhvati vezu s partijskom organizacijom. Ona je otišla, a Fića i ja izabrali smo najzgodnije mjesto u vinogradu i legli među čokoće. Bili smo umorni i gladni. Nije to bio toliko umor od fizičkog napora, koliko od nervne napregnutosti toga dana. Ležali smo porebarke svaki u svom „lijvku“  i ćutali. Nismo bili orni za ragovor. Najaz su Fići počele da se sklapaju oči.

 

-Spavaj, rekao sam mu, a ja ću čuvati stražu.

 

On me je poslušao, sputio glavu na lakat i odmah zaspao.

 

Sunce je bilo već visoko i njegovi topli zraci prijatno su grijali, jer je zemlja još bila vlažna od nedavnih kiša. Ustao sam i oprezno prošao po vinogradu. Da utolim žeđ i zavaram prazan želudac, čupkao sam rijetke zrele bobice. Čitav kraj bio je kao izumro. Mora da se nešto desilo u okolini dok su Švabe ovoliko oprezne i dok nikoga nema u kućama, mislio sam, hodajući kraj bagrema koji je odvajao „naš“ vinograd od susjednoga.

 

Vratio sam se i opet legao pored Fiće. Tišina je. Čuje se samo tiho zujanje insekata u travi i poneki dalek glas u polju pod Đurđevim Brdom. Nad vinogradima treperi vreo vazduh koji čitavo tijelo pritišće prijatnim umorom i goni na san. Nekoliko puta sam zadrijemao na minut-dva i najzad, bojeći se da ne zaspim, probudio Fiću.

 

-Tvoj smjena, Fićo, rekao sam mu, a da ti bude lakše, mogu ti reći da već ima zrelih bobica u vinogradu.

 

Fića je prtorljao oči, protegao se i skoči široku zijevajući.

 

 

 

Kad sam se probudio bilo je kasno popodne. Fića je sjedio pored mene i čisito moj pištolj.

 

-Još nema Vere? - pitao sam ga.

 

-Nema je. Ko zna da opet nije upala u klopku. Bojim se za nju, jer je prilično nesmotrena, a hoće po svaku cijenu da izvrši zadatak. Nju naročiti peče ona njezina pogreška na putu za Ljubić.

 

Dugo smo sjedeli i poluglasno razgovarali o svemu i svačemu. Fića je meni kazivao o svome radu prije rata u Beogradu, o svome prvom hapšenju i mučenju na polciji, a ja njemu o Rusiji.

 

Već je padao mrak kad međom nedaleko od nas promače jedan visok čovjek u odjelu. Fića se trže i re:

 

-Gle, Pera Stamboli!

 

Skočio je i viknuo ga. Pero se obazro i, ugledavši Fiću, široko se nasmijao.

 

-Pa vas i tražim! - rekao je ljubeći se s Fićom. - Sve nam je Vera ispirčala. Nego hajedemo, evo ovamo Crnoga i ostalih. U jednom bagremaru, nekoliko stotina metara od „naše“ kuće, dočekali su nas Crni, Grulović i još nekoliko meni nepoznatih drugova i drugarica. Svi su nas izljubili i odnosili se prema nama sa onom nježnošću i pažnjom s kojojm se ljudi odnose prema svojim bliskim kad izbjegnu neku veliku nesreću. Tu smo doznali da su naši drugovi prije dva dana ubili jednu ženu koja je u vozu prokazala Nijemcija Radoslava Nikčevića, pravnika, člana Okružnog komiteta Partije, koaga su Nijemci uhapsili i strijeljali 8. avgusta 1941. godine. Zbog ubistva te petokolonašice Nijemci su naredili strogu pripvravnost u gradu i blokirali Jagodinu. Nas troje prošli smo kroz blokiran grad i iznijeli žive glave.

 

Pričao sam drugovima da nas je na ulazu u grad spasla Vera svojim znanjem njemačkog jezika, a naročito svojim osmijehom koji je onog Švabu na ulazu u Jagodinu tako očarao, da je na mene i Fiću potpuno zaboravio.

 

Večerali smo i dugo ćaskali prepričavajući zgode i nezgode s putovanja sanitetskog narednika - vodnika, njegove svastike i obućarskog radnika koji tražili zaposlenje. Prijatno je bilo ležati tu među sovjim drugovima, gledali kako na jasnom avgustovskom nebu trepere zvijezde, punim plućima udisati svjež noćni vazduh, osluškivati veseo žagor bliskih ljudi i glasove šume i polja u kojima onaj naročit život započinje tek kad padne noć.