U ČAČANSKOM ODREDU

 

Jutors rano javila mi Rahela da je našla fijaker za Čačak i da me čeka u jednoj gosioni na periferiji. Oprostivši se s domaćicom kod koje sam prenoćio, prošao sam kroz grad pješice. U jednoj živoj ulici smotrio sam među prolaznicima Svetislava Stefanovića - Ćeću, ali nisam smio da mu se javim ,jer sam znao da u Kragujevcu živi ilegalno. Svratio sam kod fotografa i slikao se; valjaće nabaviti legitimaciju o kakvoj je govorio vođa njemačke patrole na ulazu u Jagodinu. Neobično mi je bilo kretati se gradskim ulicama na kojima je bilo dosta nejmačkih vojnika, žandarma i ostalih čuvara „novog poretka“. Glasnogovornik na jednoj raskrsnici krešao je o njemačkim pobjedama na isočnom frontu, po zidovima izlijepljeni plakati i naredbe okupatorske vlasti, u jednom izlogu Hitlerova slika, okićena zelenim grančicama. Međutim, što se čovjek više udaljavao od centra grada, sve je manje iblo tih spoljnih znakova okupacije. U krčmi u kojoj me je čekala Rahila, nije bilo gostiju. Doručkovali smo na brzu ruku, sjeli u nekakav pretpotopni fijaker i pošli prema čačku.

 

Iz grada smo izašli bez ikakvih teškoća: na „trošarini“ stajao je samo gradski stražar koji nije nikoga legitimisao. Drugarica Rahila, kurir Glavnog štaba, bila je učiteljica u jednom selu kod Užica. Sad je kraj avgusta i ona putuje u mjesto službovanja, jer će skoro započeti školska dogina. Kako je za žensku glavu nezgodno da u ovako nepirnom vremenu putuje sama, pratim je ja, njezin ujak. To je naša priča. U stvari, mi putujemo u selo Mrčajevce u kojem ona ima poznanika učitelja od koga ćemo doznati gdje se čovjek može prebaciti preko Morave u selo Slatinu. U tom selu ona ima „javku preko koje ćemo sigurno dobiti vezu sa štabom Čačanskog odreda.

 

Putovali smo sasvim spokojno. Pored nas je prošlo nekoliko njemačkih automobila i kamiona, ali nije bilo nikakivh patorla i neprijatnih objašnjenja. Zaustavili smo se u Mrčajevcima pred soskom krčmom. Dok se Rahila u krčmi raspitivala gdje je škola, ja sam domaćinski ozbiljno razgovaro sa seoskim kasapinom koji je stajao pored svoga panja pod jednim hladnjakom i branio od muva nekoliko komada mesa - ostatke od nepodatog pečenog jagnjeta. Kasapin se žalio na rđave poslove, pričao mi kako je nekada po troje jaganjaca krčmio do podne, a sada vazdan stoji i nemož da proda ni jedno „ovolicno, ko jumurk“.

 

Iz krčme je izašla Rahila i platila fijakeristu. Uputili smo se jednim seoskim sokakom prema školi. Tu nas je dočekao povisok, krupan čovjek, seoski učitelj, s kojim se Rahila od ranije pozvnavala. Proveo nas je kroz praznu učionicu u svoj stan gdje je bila na okupu njegova proodica: bolješljiva žena i nekoliko djece. Ponudio je Rahili da sjedne, a ja sam ostao stojeći kraj vrata sve dok mu Rahila nije kazala da sam njezin ujak. Tek onda mi je uča hladno rekao: „Sedi, brate, i ti“. Vidjelo se da nije bio navikao da prima seljake u svom stanu, a naročito seljake u prilično pohabanom odijelu kakvo je bilo moje.

 

Nama je bilo važno da se tu zadržimo do pred veče kad smo mislili da se prebacimo skelom preko Morave. Od učitelja smo doznali da sklea radi i da je niko ne čuva. Dakle, prelaz je siguran.

 

Učitelj je savjetovao Rahili da ne ide u svoje selo zbog nesigurnsoti. Eto i u njihvo selo, koje je tu kraj druma, dolaze partizani. Kako je tek u zabačenim selima oko Užica! Istina, parizani ne diraju miran svijet, nego gone samo izdajnike, ali ipak je nezgodno da ona sama živi u selu. Učitelj nije bio petokolonaš; ono što je govorio o napadu partizana na opštinu, iblo je objekivno, ali se osjećalo iz njegova razgovora da je on daleko od svega, da je njemu najvažnije da živi mirno u svome selu, da uči seosku djecu - a velika bura koja bjesni u svijetu i kod nas, njega se nije itcala. To je bio naš filistar, onaj tip ljudi koji svši školu, dobije uhljebije, oženi se, izrodi djecu i umre. Pored njih huči život sa svojim zanosima i burama, ali to oni ne vide i ne osjećaju - toliko su se zaglibili u svoje žalosno tavorenje.

 

Dugo sam slušao njihov razgovor ćuteći, ali kad je učitelj rekao Rahili da će se ova borba moći i bez njega svršiti, nisam više mogao da izdržim.Kad sam počeo da govorim, učitelj me je pogledao prvo začuđeno, a onda nekako prkorno - kao da mi, poučavajući me, veli: „Što se ti, seljak, mešaš u razgovor inteligentnih ljudi!“ Malo se odobrovoljio i smekšao kad sam mu usput, u razgovoru, rekao da sam svršio podoficirsku školu i da sam narednik-vodnik po profesiji. Ukoliko se više približavao čas našeg odlaska, ja sam mu govorio sve otvorenije. Smisao moga izlaganja bio je otprilike ovaj: u staroj Jugoslaviji bilo je dosta naših intelektualaca koji se nisu interesovali politikom. Oni su to pravdali time, što je naš politički život bio zagađen i što su u njemu glavnu riječ vodili politikanti bez načela i skrupula. Takav svoj pasivni odnos prema pilitici ti intelektualci čak su proglašavali uzvišenim stavom do kojeg se dolazilo na osnovu mudrosti „da pošten čovjek u takvoj sredini ništa ne može učiniti“. Takav stav bio je i onda nepravilan, jer je osim politikanata u našem političkom životu bilo i drugih ljudi, ljudi koji su se broili i načelno i iz visokih etičkih pobuda. Oni ljudi koji su u staroj Jugoslaviji vodili glavnu riječ upravo su i željeli da se što veći broj naših dobronamjernih, nesebičnih intelektualaca tako začauri u svoju ljsuku i da se ne miješa u politiku. To je, objektivno govoreći, pomagalo njima, a štetilo naordu. Danas, međutim, kada je naša zemlja okupirana i kada se u svijetu vodi velika sudbonosna borba, takav stav znači nacionalnu izdaju. Svaki patriota naše zemlje mora se na ovaj ili onaj način boriti protiv okupacije, protiv „novog poretka“, čija bi pobjeda značila smrtnu opasnost za srpsku naciju isto kao i za čitavo čovječanstvo. Raditi „svoj posao“, ne brinuti se šta se zbiva oko nas, ne zauzimati određen stav dostojan patriote - mogu samo podlaci i kukavice koji, bez obzira šta lično misle o okupatoru, postaju tako njegovi pomagači.

 

Učitelj me je slušao veoma pažljivo, svaki čas ućutkujući djecu koja su se vrzmala oko stola. Osjetio sam da je on moje riječi shvatio i kao prekor lično njemu, ali se istovremeno osjetilo da se on zbog toga ne ljuti. Kad je došlo vrijeme da pođemo, on nas je pratio kroz seoski sokak prema skeli. Bojeći se da ga neko vidi na skeli sa nama u drušvu, on se rastade od nas ranije. Opraštajući se, rekao mi je da će razmisliti o mojim riječima. Čvrsto smo se rukovali, gledajući jedan drugome u oči. Pročitao sam u njegovom pogledu da on naslućuje da ja nisam ni Rahelin ujak ni narednik-vodnik, nego čovjek koji se bavi sasvim drugim poslom.

 

Mekim seoskim putem prilazili smo Moravi. Što smo bili bliže rijeci, sve je više bilo pijeska na seoskom putu, sve se više osjećala svježina vode. Izbili smo na čistinu na kojoj se nalazila vodenica. Pred njom je stajao visok čovjek u seljačkom odijelu. To je bio skeledžija. Prišao sam mu, rukovao se s njime i zapitao ga može li da nas preveze na drugu obalu. Čamac je bio na drugoj strani rijeke; dok smo čekali da ga dvojica dječaka prevezu na našu stranu, razgovaro sam sa skeledžijom.

 

Na njegovo pitanje kuda ću, ispričao sam mu svoju priču. On me je pažljivo saslušao, gledajući me oštro svojim žućkastim očima koje su jedino bile žive na tom mršavom, od sunca tako preplanulom licu, kao da je bilo od pečene gline.Završio sam priču i ćutao. Skeledžija je gledao kako dječaci pritjeruju čamac uz obalu. Onda se okrenuo meni, i, lukavo žmirkajući, rekao:

 

-Šteta, a mogao bi s tvojom spremom da odmah budeš komadant bataljona.

 

-A gdje to? - šitao sam ga.

 

-Pa kod njih, kod partizana. Puna ih je šuma, samo im fale komandiri. Sad ćeš ti naići nan jih, dodao je poslije kratke stanke, sve jednako lukavo žmirkajući i mjereći me od glave do pite.

 

-Pa, ništa, ako se sretnem sa dobrim ljudima, mogu se ja i predomisliti, rekao sam mu već sjedajući u čamac.

 

-Neka ti bude srećno kud god krenuo! - viknuo je za mnom sa obale.

 

 

 

U prvi sumrak stigli smo u selu Slatinu i svratili u jednu krčmu. Sjedio sam za stolom, dok je Rahila šaputala s krčmaricom. U krčmi je bilo nekoliko seljaka koji su se prepirali u jednom uglu. Rahila je prišla mome stolu i rekla mi da smo došli kao poručeni, jer večeras stiže u selo komandant Čačanskog partizanskog odreda. Dok smo mi razgovarali, krčamarica je tjerala slejake iz krčme:

 

-Hajde, dižite se! Moram zatvoriti kafanu, jer je već policijski čas. Mogu da naiđu Nemci pa će biti i meni i vama.

 

Izašli smo iz krčme i, prošavši nekoliko kuća, opet se kroz jedan voćnjak vratili, ali ne u istu prostoriju, nego u zabačenu sobu koja se nalazila posadi krčme. Tu smo čekali dok se niej sasvim smrklo. Tada je došao komandant Čačanskog odreda Miodrag Radosavljević - Mole, sa trojicom drugova iz čačanskog Okružnog komiteta Partije. U sobu je ušla i Molova majka Kika, stara čačanska radnica, poznata iz raznih štrajkova kao borbena i hrabra žena. Došla je da vidi sina i ostal drugove. Dugo smo sjedjeli u zadimljenom sobičku, večerali i razgovarali. Pričao sam drugovima o stanju u drugim krajeva Srbije, o akcijama naših odreda i o izgledima naše borbe. Drugovi su malo govorili i stalno se zagledali; učinilo mi se kao da im je nelagodno slušati o akcijama drugih odreda. Mora da kod njih nešto nije u redu i da će biti tačno ono što nam je Rahila saopštila o njihovoj neaktivnosti. Nisam htio da o tome govorim pred Kikom i Rahilom, neog sam ostavio taj razgovor za sutra.

 

Tek iza ponoći oprostili smo se od naše domaćice i Kike i otišli u selo na konak. Rahila je ostala u Slatini. Ona će sutra krenuti vozom prema Užicu da mi osigura vezu sa štabom Užičkog odreda. Kad to svrši, vratiće se po mene.

 

Noći sam sa Molom u jednom prostranom seoskom dvorištu, pod kačarom. Na izvrnuta vrata, bačena preko dviju greda, metnuli smo malo sijena i, ne izuvajući se, legli i pokrili se svojim gunjcima. Probudio sam se od hladnoće. Duvao je studen, neprijatan vjetar od čiijih je snažnih udaraca. Škripala kačara, lupkali kapci na kući u dvorištu i stenjalo neko veliko krošnjato dvro pored same kačare. Nisam mogao više da zaspim. Prevrtao sam se na tvrdom ležaju, pušio, i jedva dočekao svanuće. Probudio sam Mola i predložio mu da idemo u štab.

 

Umili smo se na bunaru u dvorištu i odmah krenuli u susjedno selo, Lipnicu, gdje se u jednoj seljačkoj kući, nalazio štab, ili tačnije, gdje je stanovao komandant Mole. On je bio svršeni pravnik; prije rata bio je zaposlen kao advokatski pripravniku Čačku. Bio je povisok rastom, smeđ, s riđim opuštenim brkovima koje je stalno čupkao; ispod natuštenog čel nemirno su gledale sitne oči neodređene boje. Gledajući ga osjećao sam da on nema samopouzdanja i da je njemu samome teška njegova dužnost.

 

U prisustvu drugova iz Okružnog komiteta Partije pretresli smo s Molom stanje u odredu. Čačanski dored, odmah u početku oružane borbe, bio je naš najveći odred u Srbiji. Očekivalo se dać e se on razviti u najbolji odred zapadne Srbije. Računalo se s činjenicom: da je u tome kraju partijska organizacija bila jaka, da je imala uticaja po selima i da će to olakšati mobilizaciju i sprovođenje političke linije Partije u odreu. U našem planu o čišćenju teritorije zapadne Srbije od neprijatelja, Čačanski odred imao je da odigra važnu ulogu.

 

Međutim, stanje u odredu nije bilo zadovoljavajuće. Od kraja jula, kad je u njemu posljedni put bio Branko Krsmanović, odred ne samo što se nije u akcijama razvio i učvšćevao nego je čak nazadovao. Njegov štab naredio je demobilizaciju već okupljenog i organizovanog odreda od dvjesta šezdeset ljudi i rasturio ga u male seoske grupe koje su, tobože, imale da se uvije, po pozivu štaba, jave na zbornom mjestu. To je bila poznata oportunisitčka teorija o „desetinama“, koju je Glavni štab Srbije oštor osudio i odbacio još u julu mjesecu. Štab Čačanskog odreda nije bio dobio tu direktivu i, poslije jednog napada Nijemaca na odred kod Srijenika na Jelici, on je prosot popustio oportunisitčkim elementima koji su, obeshrabreni prvi neuspjehom, pošli putem koji je stvarno vodio likvidacijom odreda. U ovom slučaju pogreška je bila još veća zbog toga što je odred bio sastavljen od dobroga ljudstva koje je htjelo da se bori. Nedostajalo je samo dobro rukovodstvo.

 

U štabu je stvarno bio samo komandatn, Mole, a poliitčki komesar Ratko Mitrović, svršeni pravnik iz Čačka, još nije bio stupio na sovju dužnost. S vremena na vrijeme u štab bi dolazili predstavnici Okružnog komiteta Partije za Čačak s kojim a se Mole savjetovao o tome šta da se radi. Međutim, to nikako nije moglo da zamijeni ono operativno rukovodstvo koje treba da je stalno na okupu, da ne samo neprestano misli o tome šta će raditi danas, nego i da radi tako kako bi svaka njegova akcija značila učvršćenje i razvijanje odreda u jačanje naših političkih pozicija u tome kraju. Mole je sjedio sam u štabu i osjećao se gotovo bespomoćan. On je bio čovjek bez inicijative i komandantske smjelosti.

 

Dugo smo razgovarali o stanju o odredu, analizirali učinjene pogreke i tražili mogućnosti da se one što prije uklone. Inače je odred mogao da se raspadne. U njemu je tada bilo nekoliko manjih seoskih grupa: Slatinska, Lipnička i Dragačevsk,a zatim dvije na lijevoj obali Morave: Ljubićka i Takovska. Oko štaba nije bilo ni zaštitnice, ni kurira; štab nije imao organizovane stalne veze sa odredom, on nije mogao da komanduje svojim ljudstvom, niti je uspio da se kod njega afirmiše kao autoritet. Slatinska grupa, na primjer, napala je voz između Čačka i Kraljeva, ali ni do danas komandir te grupe nije htio da podnese izvještaj o toj akciji. Znalo se samo da je prilikom te akcije zaplijenjena veća količina njemačkg šećera, i da je taj šećer komandir samovlasno dijelio svojim srodnicima i poznanicima po selu. Ljudi su se otimali ispod kontrole, činili stvari koje su štetile ugledu našeg pokreta i, ako bi se tako nastavilo, ko zna u šta bi se pretvorile te grupe. Bilo je, međutim, i sjajnih primjera inicijative i dovitljivosti odozdo. Jedna grupa, koja je operisala u okolini sela Vape, pod komandom jednog seoskog mladića, bila se specijalizovala u rušenju željezničkih objekata pomoću avionskih bombi kojih je bilo dosta po okolnim selima. Taj seoski omladinac doašo je na ideju da običnim svrdlom probuši na avionskoj bombi metalni poklopac koji odvaja eklsploziv od detonatora. Tu je uvodio kapislu za miniranje i palio je pomoću štaplina. Najaktivija je bila Ljubićka četa koja je operisala na drumu Čačak - Kragujevac i stalno uznemiravala žandarme i Nijemce. Malo više zalaganja od strane štaba pomoglo bi da se odred digne, omasovi i u akcijama prekali.

 

Riješili smo da se štab odmah popuni, to jest, da se Ratko Mitrović, koji se nalazio negdje kod Užica, odmah pozove da stupi na svoju dužnost; za zmajenika komandanta postavili smo jednog seljaka iz Lipnice. Ljudstvo treba odmah okupiti u logor, pa makar on bio usred šume. Nikome ne treba dozvoliti da spava kod svoje kuće i da se u četu javlja ko hoće. Neka u početku čete budu male, deset do petnaest ljudi, ne mari. One će u akcijama ojačati, i nama je bolje imati takvu četicu na terenu nego pedeset ljudi kod kuća. Šta mora iz osnova drukčije raditi. U suštini, on dosada nije gotovo ništa ni radio. Štab mora odžavati stalne veze sa komandama četa koje će operisati svaka na svome sektoru. Iz štaba mora, uglavnom, da potiče inicijativa; on mora da osigura da sve njegove čete djeluju u istom duhu; istovremeno on treba da obezbijedi pravilno sprovođenje političke linije našeg pokreta.

 

Mislio sam da će se ovaj naš plan najbolje sprovesti ako se bude pošlo od čete do čete i porazgovaralo sa komandirima i komesarima četa. Stoga smo se istoga dana poslije podne upustili u Lipničku četu. Ona se nalazila u jednom obližnjem zaseobu, kod kuće seljaka Vlastelice.

 

Stigli smo pred kuću po plahovitom ljetnom pljusku. Pod jednom nastrešicom sjedelo je oko vatre desetak naoružanih ljudi; pekli su purenjake, pušili i ćaskali. Bili su obučeni u civilna odijela, samo je na nekima bila vojnička šajkača ili šinjel. Sjeli smo i mi među njih i započeli razgovor. NA moje pitanje odakle su, ispostavilo se da su to većinom radnici i studenti iz raznih krajeva. Među njima bilo je i nekoliko Bosanaca - izbjeglica. U grupi nije iblo nijednog seljaka iz okoline; oni su, poslije famozne „demobilizacije“, otišli iz čete i sada se nalaze kod svojih kuća. Ponekad samo naiđu ovamo, donesu štogod hrane ili kakvo obavješenje. Na pitanje čime se četa bavi, njezih komandir, visok, crnomanjast trgovački pomoćnik iz Bosne, odgovorio mi je da idu u patrolu i da čuvaju da seljaci ne sijeku državnu šumu koja se nalazila nekoliko kilometara od sela.

 

-Dobro, pa jeste li vi lugari? - zapitao sam komandira.

 

On se zbunio, pogledao u komandira Mola i slegao ramenima.

 

Nastupila je neprijatna stanka, koju je prekinuo jedan mladić u naherenom kačketu, s fišeklijama pripasanim preko kratkog sivog ljetnog kaputića.

 

-Mi bi više voleli da bijemo Nemce nego da se svađamo sa seljacima oko šume, rekao je on uzbuđenim glasom.

 

Njega je, izgleda, zaboljela moja primjedba.

 

-Nije loše čuvati državnu šumu da je ne siječe ko hoće i kako hoće, ali to bi mogli da rade i seljaci, rekao sam na to ja. Odredite dvojicu-trojicu seljaka, dajte im jednu pušku pa neka čuvaju, a vi, partizani, imate danas važnijeg posla.

 

Dugo sam razgovaro s borcima Lipničke čete i tom priliko osjetio da su nezadovoljni i da stalno očekuju kad će ih štab povesti u pravu borbu. Sjedjeti oko vatre, ležati pod šljivama više kuće ili ići u patorlu i natezati se sa seljacima oko šume, to, zaista, nije bio put da se od ovih ljudi napreave borci kakvi su nama danas potrebni. Njima su potrebne akcije u kojima će se tući s neprijateljem, izlagati se opasnosti, omirisati baru, navići se da prolivenu krv, i svoju i tuđu, mirno gledaju. Samo ih to može prekaliti.

 

Noćio sam s Molom kod domaćina Vlastelice. To je bio čovjek četrdeset godina, mršav, raščupanih brkova, sa nečim veselim i obješenjačkim u razgovoru i u izgledu. On je volio da sjedi sa borcima i da se sa njima šali i prepire oko svega i svačega. Kad smo sjeli u sobu ušao je i on za nama s bocom rakije, raspoložen da sa nama popije i porazgovara. Začudio se kad sam mu rekao da mi ne pijemo rakiju!

 

-Kakva ste vi to vojska kad ne pijete rakije! - uzviknuo je šeretski dižući obrve.

 

-Pa, eto, nova vojska kakve još u Srbiji nije bilo, odgovorio sam. Svaka se vojska dosad stvarala u kasarni, a mi našu stvaramo u šumi. Nego ti meni reci kad ćeš ti ići u paritzane, jer ti još možeš ratovati i pokazati ovim mladićima kako se bije okupator.

 

-Ma, bi ja koliko sutra, ali brate, imam „bruk“, odgovorio je kao iz puške. Ja ću ovako pomagati koliko mogu: donijeću drva, daću hrane, pa, ako bude potrebno - mogu otići u Čačak da malo pronjuškam šta rade Švabe.

 

Kad je domaćin, pomalo razočaran što nije bilo ni pića ni razgovora, izašao iz sobe, ja i Mole vratili smo se još jednom na pitanje stanja u odredu. On se saglasio sa mnom da ovakav život u četi prosto demorališe ljudstvo. Govorio sam mu kako u Valjevskom odredu, u svima njegovim četama, prosto ključa život, jer su njegovi borci, i kad nisu u akciji, uvijek nečim zaposleni: ili vrše vojničke vježbe, ili drže konferenciju, ili pjevaju, ili zajednički čitaju neku knjigu. A ovdje - ovdje je čamotinja. Ljudi vrše lugarsku službu, sjede oko vatre ili se muvaju oko kuće. S tom praksom treba odmah prekinuti. Treba spojiti Slatinsku i Lipničku grupu u jednu četu, stvoriti logor u šumi i život u lgooru organizovati po uzoru na Valjevski odred. I, što je najvažnije, treba stalno tražiti prilike i mogućnosti za akcije, pa makar četa morala ići i po trideset kilometara do cilja.

 

Odlučili smo da sutra zorom pođemo u Ljubićku četu koja se nalazila s druge strane Morave.

 

 

Probudila me je detonacija koja je bila tako jaka, da su se tresli prozori na kući. Nalakćen u postelji, očekivao sam hoće li biti još koja. Radovao sam se toj grmljavini eksplozije u noći, jer sam pretpostavljao da to mogu biti samo naši ljudi koji napadaju na željezničku prugu. Čekao sam i osluškivao, ali se nije čulo ništa osim romorenja kiše koja je lupkala o prozore, i šljapkanja kiše koje je lupkala o prozore, i šljapkanja nečijih nogu kod prozora. Mole je, izgleda, postavio stražu.

 

-Čuste li visinoć onu prangiju? - dočekao nas je domaćin kad smo ujutro izašli u doviršte da se umijemo. Vala je grunula neđe blizu samog Čačka.

 

Borci su živo komentarisali sinoćnu eksploziju. Vidjelo se na njma da su uzbuđeni i da ih svaka eksplozija podsjeća na oružanu borbu koja kod njih, što sjede bez posla, izaziva osjećanje nelagodnosti.

 

Oprostili smo se s borcima i pošli prema selu Vapi gdje ćemo se prebaciti preko Morave. S nama je išao jednak komandir čete, mlad, crnomanjast seljak. Puem nas je obavijestio da je noćas ona grupa specijalista za miniranje sa avionskim bombama digla u vazduh željeznički propust kod sela Vape i da se na tom prostupu skrhala jedna lokomotiva. Upozorio nas je da idemo oprezno, jer će Nijemci sigurno poslati iz Čačka patrolu na mjesto diverzije zbog koje je prekinut saobraćaj s Beogradom.

 

Išli smo sve kroz kukuruze i šumarke, pretrčali preko druma Čačak-Kraljevo i privukli se u jednu šumicu odakle se, preko nekih strnjika, u razrušenom propustu lijepo mogla vidjeti survana lokomotiva.

 

Svratili smo na neko bostanište gdje nas je sačeko jadan naš prijatelj. I on nam je pričao o sinoćnoj akciji.

 

-Poslije akcije naišli oni kod mene da se malo odmore, govorio je on o našim omladincima. Sva trojica kaljavi ko krmci, mokri od kiše iz znoja, ali, brate, idu ko iz svatova. „Uredili smo, vele, propust kod tvog bostaništa, tako da Švabe neće moći bar dva dana poslali ni jednoga voza za Beograd.“ Silni momci! Pitam ja njih: „Kako ste, bre, mogli dogurati onoliku bombu do propusta?“, a oni vele: „Natovarili smo je na kolica i na smenu dogurali!“ Padali su po raskaljanom zemljištu, zapinjali su iz petnih žila i namučili se, ali nisu hteli da se okane - i uspeli su! - završio je naš prijatelj.

 

 

 

Idući po blatu i kroz šipražje približavali smo se Morali. Na raskrsnici dvaju poširokih putanja sačekao nas je kurir na konju i rekao nam daje Morava u toku noći, usljed kiše, naglo nabujala i odnijela naš čamac, a bez čamca se ne može preko rijeke. Treba sačekati do sutra dok voda ne opadne ili dok se ne nabavi drugi čamac.

 

Vratili smo se na bostanište, pojeli nekoliko lubenica i uputili se natrag u Lipnicu. Uz put smo svratili komandirovoj kući i ručali. Tu nas je stigoa kurir iz Dragačeva i saopštio nam da nas kod Lipničke čete čeka Bogdan Kapelan sa desetinom boraca.

 

Kasno poslije podne stigli smo kući od koje smo jutros pošli. Pred Mola je izašao mlad čovjek, srednjeg stasa, plav, energičnih crta lica, oštro vojnički pozdravio i saopštio da je došao na poziv štaba. To je bio Bogdan Kapelan, svršeni pravnik, rodom iz Bos. Krajine. Prije rata sudjelovao je naprednom omladinskom pokretu na Beogradskom univerzitetu.

 

Sjeli smo pod jednu šljivu. Ja sam ćutao, a Mole je izlagao Kapelanu zadatke koji stoje pred odredom. Drago mi je bilo što sam iz njegovog izlaganja, u kome je oštro kritikovao dosadašnji rad štaba, to jest samog sebe, vido da je nekidašnja kritika na njega povoljno djelovala.

 

Dok je Mole govorio, Kapalan ga je netremice slušao i s vremena na vrijeme klimao glavom.

 

-Ti si meni, druže komandante, rekao je Kapelan kad je Mole završio, skinuo teret s duše. Već sam počeo da gubim vjeru u našu akciju. Sjedim ja sa svojim Dragačevskim vodom oko Zeoka, daleko od komunikacija, daleko od žandarmerijskih kasari, jer moji borci, kad samo spomenem da krenem dalje, počinju da gunđaju. Ja sam u četi nov čovjek, došao sam prije nekoliko dana u odred, a Milojko Ćirjaković, koj itreba da mi, kao politički čovjek poznat u onome kraju, pomogne, zavukao se u svoje Virovo i ne daje glasa od sebe. Čim se vratim, nastavio je Kapelan, ja ću stvoriti istinski logor i od naše desetine napraviti vojničku jedinicu, ili mene neće biti. Samo kao vojnička jedinica mi ćemo biti sposobni i za akciju i za mobilizaciju ljudstva.

 

Dogovorili smo se s Kapelanom da se on još u otku noći vrati u Dragačevo, da u ime štaba naredi Milojku Ćirjakoviću da sa svojim Virovskim vodom dođe u Zeoke gdje će se Dragačevski i Virovski vod stopiti u Dragačevsku četu u kojoj će Kapelan biti komandir, a Ćirjaković politički komesar. Tu u Zeokama neka me čekaju, a ja ću doći najkasnije za tri dana.

 

Upravo smo bili završili razgovor s Kapelanom, kad u dvorište banu kao bez duše jedna seljanka. Tražilaj e Mola. Predala mu jednu cedulju i nešto šaptom govorila. Poslije razgovora se seljankom, Mole nam je piršao teška koraka i ćutke pružio cedulju. To je bio kratak izvještaj domaćina kod koga smo jutros bili na bostaništu. On je javljao da su jutos , odmah posle našeg odlaska, odšli njegovoj kolibi neka naša tri omladinca. Tek što su ibli sjeli, banula je iz kukuruza njemačka konjička patrola i dvojicu omladinaca ubila, a trećeg uhvatila. Izvještač pretpostavlja da je neki špijun primijetio jutros u bostaništu nas, ali dok je on obavijstio Nijemce, mi smo već bili otišli; stradali su omladinci koji su slučajno onuda naišli.

 

Mole nam je saopštio da je, prema izvještaju ove seljanke, jedna veća njemačka patrola prošla danas poslije podne od mjesta sinoćne diverzije donjim krajem sela Lipnice, i da je otišla u pravcu Slatine. Nijemci su pitali za partizane, ali nisu nikoga hapsili ni ubijali. Upljačkali su nešto kokošiju. Odmah smo poslali patorlu prema Slatini, a ostalim vojicima naredili da na brzinu večeraju ida budu spremni za pokret.

 

Već je bio pao mrak kad se vratila patrola. Vođa patorle je izvijestio da su Nijemci doista prošli onim putem kako je rekla seljanka i da su otišli daljem prema Moravi.

 

Kapelan je sa svojom desetinom odmah krenuo za Dragačevo. Naredivši Lipničkoj grupi da se povuče u šumi i da bude na oprezu, Mole je sa mnom i jednim kurirom pošao u Slaitnu. Trebalo je, prema ranije utvrđenom planu, da te noći održimo sastanak sa Slatinskom grupom.

 

 

 

Išli smo oprezno izbjegavajući seoski put. Svratili smo kući jednog prijatelja koji nam je rekao da su tuda pred veče prošli Nijemci.

 

-Idu nekako zazirući, govorio je seljak, negde skrenu u kuću, upitaju za partizane, ali vidi se da im se žuri. Ne vole oni da ih mrak uhvati u selu.

 

Stigli smo u Slatinu pred kuću dvoice naših poznatih drugova. Poslali smo kurira da jedong od njih izazove napolje. Mole i ja sjeli smo pod jedno drvo kraj ograde i čekali. Kurir se dugo nije vraćao. Šta može biti, pitali smo se u nedoumici. Taj posao mogao se svršiti za pet minuta, a našeg kurira nema evo već skoro pola sata.

 

Najzad je kurir došao, sav uzbuđen, i javio nam, da u kući nema nikoga, iako je sve širom otovreno. Skrenuo je kod prvog susjeda, ali ni tu nije bilo nikoga. „Možga su pobjegli pred Nijemcima“, nagađao je kurir. Odlučili smo da odemo svi i da pretražimo kuću i sve imanje oko kuće. S pištolima u ruci išli smo polako kroz veliko seosko dvorište, zavirivali iza kamera ustožene slame, iza gomila drva složenih pored plota, u svaki budžak dvorišta. U malom dvorištu, odvojenom ogradom od ostalog imanja, nalazile su see četiri zgrade u kvadratu jedna prema drugoj, kuća, vajat, udžera i ambar. Sve su zgrade zjapile otvorene. Ušli smo u kuću: ognjište je bilo još toplo, na jednom njegovom kraju stajao je zemljani lonac sa ksuvanim pasuljem; na polici drvene kašike, alnaik i povelik komad proje. U vajatu stajao je neraspremljen krevet, na njemu mala lubenica, a na ormaru budilnik.

 

Dok su Mole i kurir obilazili ostale zgrade, sjedio sam na klupici pred vajatom. Bila je mjesečina kao dan. Na tvrdo nabijenom zemljištu dvorišta vidjela se svaka slamka i sjenke drveća između zgrada. Ne našavši ništa, drugovi su se vratili i sjeli pored mene. Ćutali smo i osluškivali. Bila je takve tišina da sam lijepo čuo disanje svojih drugova i kucanje budilnika na ormaru u vajatu. Zgrade, drveće, dvorište, sve preliveno mjesečinom, činili su mi se kao začarani. U toj dubokoj tišini nije se čuo čak ni udaljeni lavež pasa iz sela.

 

-Bar da pseto zalaje! - šapnuo je kurir.

 

Odjednom smo sva trojica naćulili uši.

 

-Neko diše, šapnuo je Mole.

 

I zbilja, svi smo čuli kako iza ambara neko duboko i ravnomjerno, kao u snu, diše. Kurir je ustao i s naperenim pištoljem oprezno pošao ambaru. Zašao je iza njega i poslije nekoliko trenutaka čuo se otuda njegov glas:

 

-Svinja! - majku joj njenu.

 

Ta svinja, koja je spokojno spavala u oboru, iza ambara, bila je jedini živ stvor od domaćih u ovom pustom dvorištu.

 

Kurir je bio praktičan čovjek i predložio nam da pojedemo onaj pasulj. Da bi nas na to klakše sklonio, dodao je da je pasulj sa slaninom. Mi smo pristali utoliko prije što nismo bili večerali i što je to bila kuća naših dobrih drugova. Šta se dogodilo s njima, mi ne možemo znati, ali je nesumnjivo šteta da propadne lonac kuvana pasulja, i to sa slaninom. On je skuvan sinoć za večeru, pa je sigurno da bi do ujutro prokisnuo.

 

Opravdavajući tako svoj postupak, srkali smo drvenim kašikama pasulj sjedeći na zemlji u dvorištu, i zalagali se krupnim zalogajima sltakog kukuruznog hljeba. Prestali smo da jedemo tek onda kad je Mole srtugnuo drvenom kašikom o dno lonca.

 

Od namjeravanog sastanka niej moglo biti niša, jer je ponoć već bila prošla, a nismo znali gdje se nalaze slatinski drugovi s kojima je trebalo održati sastanak. Trebalo je misliti o konaku. Da noćimo ovdje oko kuće, nismo htjeli, jer nism označi šta se tu sinoć dogodilo. Mole je poznavao u blizini jednu seljanku, kod čije je kuće noćivao nekoliko puta, pa je predložio da nas dvojica odemo tamo, a kurir svojoj kući.

 

Seljanka nas je lijepo primila, i na Molovo pitanje da li možemo kod nje noćiti, kratko odgovorila: „A kako ne bi!“ Poslije današnjeg napornog dana, poslije pješačenja i nervne napregnutosti, legao sam ne izuvajući se i ne svlačeći se, na uzak, od dasaka sklepan krevetac i, metnuvši pištolj pod glavu, odmah zaspao.

 

Ujutro, sjedeći pored ognjišta, srkali smo toplo mlijeko i slušali domaćicu kako priča o sinoćnjem događaju kod kuće naših slatinskih drugova. Ona je to doznala jutros od susjetki. Njemačka patrola, koja je juča poslije podne pošla od sela Vape preko Lipnice prema Slatini, naišla je pred mrak onoj kući. Oba brata bila su u dvorištu. Kad su primijetili Nijemce, preskočili su u šljivik i otuda osmatrali. Nijemci su opkolili kuću od strane puta i onda pošli, njih desetak, u dvorište. Naši drugovi pobjegli su kroz šljivik u šumu. Nijemci su ih spazili i zapucali za njima, ali su oni, oba, izmakli. Do jutros se nisu vratili. Kad su Nijemci zapucali, pobjegao je od kuće i susjed, kod koga je sinoć naš kurir svraćao dap ita šta je s našim drugovima.

 

Naša domaćica pretpostavlja da ej neko iz sela morao prokazati ove drugove. To su bila dva brata, neženje, koji su još prije rata bili naši simpatizeri; sad su bili naši obavještajci, a njihva kuća mjesto za vezu.

 

-Špijuni! - da od boga nađu, govorila je prokuklim glasom domaćica, visoka, muškobanjasta žena, gruba lica i odsječnih pokreta.

 

-Ništa ti nećeš moći učiniti, rekla je obraćajući se Molu, dok ove naše gadove nep obiješ! Juče su Nemci prošli kroz naše selo, malo su se gde svratili, i to onako uzgred, a njihovu su kuću počeli da opljačkaju. Da slučajno nisu bili u šljiviku, odoše obojica.

 

Dok je domaćica goropadno napadala špijune, oko ogništa je tiho poslovala njena svekrva, sitna, mršava starica. Ućutkivala je djecu koja su se otimala o neke drangulije u jednom uglu sobe i bojažljivo gledala čas u Mola, čas u mene. Kad je domaćica prestala da govori, starica e okrete Molu i reče:

 

-Ama, kako se sinko, ne bojite! Eto, gone vas stalno, a vi nikako da se smirite!

 

Mole se nasmijao i, ne govoreći ništa, pomilovoa je po ruci koju mu je ona bila spustila na koljeno.

 

-Eto, ja, bogami, stalno strepim; sve mislim: biće neke nesreće.

 

-Kakve nesreće! - drnu se na nju domaćica, zar može biti veće od ove.

 

-Ne kažem, ne kažem, tiho reče starica, ali, eto, strepim.

 

 

 

Drugarica rahila, koja je bila otišla u Užički odred, vratila se jutros. Rekla mi je da se sutra održava savjetovanje komandira i političkih komesara Užičkog odreda. Izračunali smo da možemo, ako krenemo odmah, bit do poslije podne u selu Zeokama, gdje se nalazi Dragačevska četa, a odatle da možemo u toku noći stići do sela Gorobilja kod Užičke Požege, gdje će se održati savjetovanje.

 

Krenuili smo odmah iz sela Lipnice prema Jelici. Vodio nas je čačanski gimnazist Milorad Dostanić, partizan Čačanskog odreda. Dan je bio vreo, i sve troje smo se kupali u znoju idući uz prve padine Jelice.

 

Zastali smo da se odmorimo kraj jednoga izvora na Stijeniku, pod samom planinom. Ležimo u hladovini, a kurir nam priča o napadu Nijemaca na Čačanski odred prije mjesec dana. Odred je tada logorovao na Stijeniku. Jedan petokolonaš obavijetio je o tome Nijemce koji su logr napali sa tri strane. Sva ssreća, put prema Jelici i Dragačevu bio je slobodan. Tuda se odred i izvukao. Prilikom toga napada pgonula su dvojica partizana, jedan Srbin, drugi Jevrejin. Ovaj je poginu zato što nije htio da ostavi ranjen druga. Obojica su sahranjena nedaleko od ovoga izvora. Petokolonaša, koji je obavijestio i doveo Nijemce, naši su docnije uhvatili i strijeljali.

 

Gledam humku pod kojom zajedno počivaju naši poginuli drugovi. Na grob je nečija ruka probola prost krst od letve, uvezan žicom na mjestu gdje se spajaju krakovi. Prišao sam grobu i pogledao natpis na krstu. Neko je nevještom rukom na njemu napisao: „Ovdje leže tijela dvojice npeoznatih ljudi, bog neka im dušu oprosti“. Bilo je u tom žicom uvezanom krstu i u tim prostim rijeima nešto od one dirljive pažnje koju nam je narod na našem putu ukazivao na razne načine.

 

 

 

U Zeoke smo stigli poslije podne i odmah svratili kući poznatog našeg druga Milana Jankovića - Amidže. To je bio čovjek pedesetih godina, visok i mršav, koji je u razgovoru volio često da ponovi: „Ja, kao stari socijalista...“ On je doista bio član Srpske socijal-demokratske stranke, docnije član legalne Komunisitčke partije, i njezin kandidat na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine. Docnije, u periodu ilegalnost, on se pasivizirao, ali nikad nijr prestao da voli našu partiju i Sovjetsku Rusiju. Sad je njegovak uća bila naš punkt za vezu, a on glavni porketač u selu za pomoć Dragačevskoj četi koja je logovorovala blizu sela. Po čitavom njegovom izgledu i držanju vidjelo se da on gori na radu i da je neobično ponosan što je dočekao dan da može otvoreno govoriti šta misli i činiti koliko može za „pobjedu naše stvari“, kako se sam izražavao.

 

Poslije ručka poveo nas je u logor. Četa je logovorovala na jednoj livadi pored šume. Izdaleka vidjela su se dva razapeta šatora, a oko njih grupice ljudi. Na ulazu u logor dočekao nas je Kapelan, koji je opet oštro vojnički pozdravio i raportirao da je Dragačevska četa na okupu, da se u logoru vrši obuka ida četa čeka naređenje da krene u akciju. Blizu Kapelana stajo je Milojko Ćirjaković iz sela Virova, poznati komunist u dragačevu.

 

Pozvao sam njega i Kapelana i izložio im stav Glavnog štaba partizanskih odreda Srbije, ukazao im na iskustvo drugih odreda i na ogromne mogućnosti koje stoje pren našim pokretom - pod ulsovom da štabovi odreda doljsedno i odlučno sprovode liniju Partije. Kapelan je izvijstio da u četi ima pedeset boraca, da u borci orni za borbu i da on misli da će za kratko vrijeme moći s četom stići na prugu Požega - Čačak. Dogovorili smo se da četa likvidira sresko mjesto Guču, u kojoj su bili samo žandarmi koji su vršljali po okolnim selima, hapsili naše ljude i izgrađivali sovju obavještajnu mrežu.

 

Postrojili su četu, i ja sam joj održao govor. Govorio sam o stanju našeg porketa u Srbiji, zatim o smislu i ciljevima naše borbe, o unutrašnjoj organizaciji odreda, o disciplini, o potrebi stalnih akcija, o kulturnom radu u četi i o političkoj akciji u narodu, o odnosu prema narodu, o svemu onome što je kao azbuku trebal otumačiti našim borcima tih prvih dana naše borbe.

 

Kad sam svršio posao s komandom čete, sjeo sam da porazgovaram s Milojkom, za koga sam bio čuo od čačanskih drugova da je malo na svoju ruku. U tome razgovoru kazao sam mu da je on lično odgovoran Partiji za sve što se u četi sa četom događa. Pa ne samo to. On je odgovoran za razvitak ustanka u ovom kraju. Kao stari komunist, on treba da založi sav svoj autoritet, sav svoj život za to da politička linija nše parije postane živo djelo u Dragačevu. Svako mudrovanje ili diskusija po osnovnim pitanjima naše borbe smatraće se, objektivno, sabotažom. Naglasio sam mu da je cijela naša Partija mobilizovana i da svaki njen član, bilo da radi u odredu ili u pozadini, mora bez pogovora da izvršuje naređenja viših partijskih foruma. Naša Partija uzela je na svoja pleća ogroman teret - organizovanje ustanka protiv okupatora. Od uspjeha ustanka zavisi sudbina nacije i države. Mi ne vodimo borbu za neke uske partijske ciljeve; ovo je svenarodna borba za oslobođenje ispod tuđinskog jarma. Zasad nijedna druga politička partija nije htjela da prihvati poziv naše Partije za organizaciju narodnog otpora i oružane borbe. Možda će se to dogoditi u budućnosti. Naša Partija nastojaće da se sporazumije sa svima koji žele borbu protiv okupatora, i biće u tom pogledu vrlo široka. Ali u jednoj stvari ne može i neće biti kompromisa ni s kim, a to je: oružanu borbu protiv okupatora i njegovih pomagača treba početi odmah i voditi je do pobjede.

 

Na kraju sam sajvetovao Milojku da pravilno postavi svoj odnos prema komandiru čete Kapelanu. On je mlad, u ovom kraju nepoznat, pa Milojko, kao poliitčki komesar čete i čovjek iz ovoga kraja, treba da mu pomogne da učvrsti svoj autoritet. Neka sve rade sporazumno, a ak obude neslaganja, neka se obrate štabu odreda.

 

Kapelan je našao kurira koji je znao put za Gorobilje. To je bio visok, plećat, snažan momak, ćije su plave oči čudno odudarale od mrke boje preplanulog lica. Zvao se Ljubiša. Zapitao sam ga da li možemo do zore stići u Gorobilje.

 

-Putem koji ja znam - možemo komotno! - rekao je uvjereno.

 

Oprostio sam se sa drugovima, zaželio Milojku i Kapelanu uspjeh na Guči i krenuo za Gorobilje.