U UŽIČKOM ODREDU

 

 

Već se počeo spuštati mrak kad smo iz sela Zeoka pošli u Gorobilje, blizu Užičke Požege, gdje se sutra održava savjetvanej komandira i komesara Užičkog odreda. Išli smo sve prijekim putevima, utabanim stazama kroz visoke kukuruze, preko strnika i livada, kroz zabrane i šikare. Ljubiša kao da je htio da nas vodi pravom linijom od Gorobilja. On je išao pred nama, pravi džin, gegajući se malko u hodu. Ja sam ga nekako i stizao, ali Rahila je morala ponegdje da kaska, naročito poslije prelaza preko plotova koje smo Ljubiša i ja preskakali, a ona se, malena i punačka, preko njih pentrala. Ništa joj nije pomagalo ni to što je skinula cipele s visokim potpeticama i išla bosa.

 

Uvelike je bila noć kad smo stigli na most preko neke rječice i tu stali da se odmorimo. Sjeli smo pored msota i zapalili po cigaretu. Na avgustovskom enbu svijetločelične boje trepetale su zvijezde, a pun mjesec zalijevao je svojom blještavom srmom čitav kraj. Bilo je tiho, samo bi se ponekad iz obližnje šume čulo tužno sovino ukanje. Dobor se odmara čovjek, umoran od maršai  nespavanja, u takve pozne časove kad je sve oko njega tiho i kad noćna svježina razgaljuje i tijelo i dušu.

 

Prekinuo sam ćutanje zapitavši Ljubišu zašto je otišao u partizane. Na njegovom, mjesečinom osvijetljenom licu lijepo sam vidio kako se začudio: odakle takvo pitanje. Isrpičao nam je da se on još prije rata druži s „komunicma“, da on nimalo nije mario žandarme i finanse i da je uvek glasao za opoziciju. Bio je srednjeg imovinskog stanja, sam u kući, jer mu je prije dvije godine umrla žena.

 

-Mislio sam da se ženim ovoga proleća, govorio je nekako sjetnim glasom; šta ćeš, mlad sam i dodijalo mi da živim sam kao kaluđer. Ali, dođe rat, sve se uskomeša i ja reših da odložim do jeseni. Tada moji drugovi rekoše da se valja dizati na oružje da teramo Švabu i da se borimo za pravedniji život, da ne bude kao što je bilo u staroj Jugoslaviji. Omišljao sam se dva - tri dana; da ti pravo kažem, bilo mi je žao ostaviti kuću i devojku u selu s kojom sam se bio dogovorio da se venčamo na jesen. Bilo mi je žao, ali, opet, ja da se ženim dok oni krv liju? Ženiću se posle rata. Jedne noći zaključao sam kuću i ključ odneo tetki u selo. Zamolio sam je da pripazi malo na kuću, da sabere letinu sebi i da od toga pazi stoku. Plakala je tetka, zaustavljala me, ali ja sam se bio rešio. Oprostio sam se i otišao Ćirjaku. Svaki dan mislim ja i o zemlji i o devojci, ali se sad ne bi mogao vratiti kući da mi daš ne znam šta.

 

Govorio je mirno, gotovo bez pokreta, gledajući mi pravo u oči. Osjećao se da on smatra sasvim običnom stvarati to što je sa svojim drugovima pošao u odred i što je morao da svoje planove o ličnom životu odgodi na neizvjesno vrijeme. To je staložen i čvrst čovjek koji će bez poptanja podnijeti sve.

 

Odmorili smo se i nastavili put. Sad smo išli malo lakše, jer je Ljubiša ocijenio da, se još jednim odmorim, možemo stići u Gorobilje prije zore. Izašli smo na izlokan, kamenit seoski put koji je vodio u selo Kravaricu. U tom selu Ljubiša ima poznanika, našeg druga, koji će nam pomoći da nađemo gaz na Moravi.

 

Zaustavili smo se pred jednom kućom. Ljubiša je zakucao na prozor. Javila se jdna žena, s kojom je on nešto šaputao.

 

-Tu je, tu je, čuo se njezin šapat, sad ću ga ja zovnuti da otvori kapiju.

 

Kapiju na dvorištu otvorio nam je bunovan mlad čovjek koji je zapitao Ljubišu:

 

-Odakle ti tako dockan?

 

Ljubiša mu je nešto šapnuo na uho, a on je klimnuo glavom i kratko rekao: „Može, može!“ Dvorište je bilo prostrano; u njemu se nalazilo oko desetak raznih zgrada - čitav zaselak. Ušli smo u jednu kuću i sjeli u lijepu, začaranu sobu, u kojoj su bila dva kreveta prekrivena šarenicama i dugačak sto s klupama. Vidjelo se da je to bogata seljačka kuća.

 

U sobu je ušao domaćin, čovjek oko pedesete, i s nama se prijateljski pozdravio. Bilo je jasno da je on navikao na ovakve posjete i da mu Ljubiša nije rijedak gost.

 

Sjedeli smo za stolom, jeli med i pili hladnu vodu koju je domaćica odmah unijela. Domaćin je sjedio u začelju, raspasan, bos, onako kako se digao iz postelje. Njegov sin, povisok, smeđ momak stajao je naslonjen na vrata i pažljivo lsušao. Razgovarali smo o ratu. Taj razgovr u noći sa seoskim gazdom iz Dragačeva čiji je sin jedinac bio član Komunističke partije, a tada obavještajac na tom terenu, ostao mi je dugo u sjećanju. To je bio bogat čovjek, sređenog imanja - o čemu je govorio bez ikakvog gazdinskog hvalisanja; volio je svoga jedinca kao oči u glavi, i bez ikakve unutrašnje tjeskobe pratio šta on radi pa čak i sam u tome sudjelovao, dajući hranu za naš odred. Pa ne samo što kod nejga nije bilo ni traga od neke sitničave brige šte će u ovome burnom vremenu biti sa sinom i imanjem, nego je, naprotiv, iz njega zračila vedrina. O svemu je on govorio nekako veselo, kao da je ovo u čemu on sudjeluje nekakva svetkovina. Bio je duhovit, i mi smo se svi grohtom smijali kad nam je pričao kako su ga u aprilu 1941. godine pozvali u vojsku, a sina mu ostavili kod kuće.

 

-Manj ako naši generali nisu mislili da je naša omladina šuveljiva i da bez starca nema udarca, rekao je veselo se smijući. Vozali su me od Čačka do Beograda, pa onda od Beograda do Pirota, pa od Pirota u Krušumliju, tako da mi je posle tog vozanja bilo teže nego posle bitke na Kumanovu. Nego, opet sam ja dobro prošao, jer sam se izvukao iz zarobljeništva. Ko nas je vodio, mogao sam još otići u zarobljeništo pod sedu glavu.

 

Domaćin se mnogo interesovao za situaciju na istočnom frontu. Rekao sam mu da ne pratim stalno novine, ali znam da Nijemci još napreduju i da sve dublje ulaze u Rusiju.

 

-Ama, navlače njih Rusi, ja ti kažem, uzviknuo je lukavo namignuvši. Oni će njih ovako: putiti ih da uđu u Rusiju, da se oslobode kao ovi kod nas, a ond,a žalosna im majka, kad ih zaokupe - neće se Švaba ni u Berlinu zaustaviti.

 

Njegova vjera u snagu i nepobjedivost Crvene armije bila je neizmjerna. Rekao sam mu da sam vido Crvenu armiju u Rusiji i pričao mu kako izgleda i kako je naoružana. On je od zadovoljstva sve cupkao na klupi i s vremena na vrijeme dobacivao: „Jakako, jakako!“

 

Domaćin se gotovo naljutio na nas kad smo mu, poslije predviđenog sata odmora, rekli da moramo ići. On je htio da kod njega noćimo; kad je vidio da to nikako ne može biti, tražio je da ostanemo bar na večeri, jer je u međuvremenu njegova domaćica već bila zaklala pile i stavila da se peče. Badava, mi nismo mogli ostati. Ispratio nas je do kapije; uz put mi je rekao, da njegovom sinu i Ljubiši naredim da oni malo slušaju i njega, starca.

 

-Ništa je njima neću kvariti; oni neka idu svojum putem, jer na mlađima svet ostaje, ali, nije zgorega ponekad poslušati i savet starijega. U njih je krv mlada, plahovita, pa misle da sve može odjednom i naprečac, a ponekad je, ipak, bolje polako.

 

Sve je to govorio i ozbiljno, i šaleći se, tapšući po širokim plećim Ljubišu koji je išao pored njega. Još jednom, na samoj kapiji, prekorio nas je što nismo htjeli da kod nejga večeramo, pozvao nas da drugi put dođemo na duže vrijeme i zaželio nam srećan put.

 

 

 

Dugo smo tražili gaz na Moravi, čija je brza i hladna voda svjetlucala na mjesečini.

 

-Za tebe i mene on bi brzo našao gaz, govorio je Ljubiša kao opravdavajući svoga druga, ali on hoće da i drugarice pređe ne skidajući se.

 

Najzad smo našli gaz i, idući jedno za drugim, prešli na drugu stranu Morave. Sjeli smo na sitan riječni šljunak i obuli se. Naš drug vratio se kući, i mi smo odmah produžili za Gorobilje. Odmorni, osvježeni hladnom vodom išli smo brzo preko rosnih livada, kroz njive visokih kukuruza i u samo svanuće stigli u Gorobilje. Svratili smo kući jednog druga, akitviste naše partije, i poslije kratkog razgovora s njim legli da se malo odmorimo.

 

Probudio sam se kasno. U sobi nije bilo ni Ljubiše ni Rahile. Soba je bila prljava, ponjave i jastuk na krevetu puni prašine, čitavi rojevi muha prekirvali su nisku tavanicu. Izašao sam u dvorište da se umijem. Dvoje sitne djece, prljave i slinave, svako s komadom proje u rukama, u davno neopranim košuljicama, sjedelo je na kućnom pragu i svojim krmeljivim očima radoznalo posmatralo kako se umivam.

 

Došao je domaćin i saopštio mi da su svi naši na okupu i da čekaju samo Milinka Kušića, koji treba da stigne svakog časa.

 

Dok smo mi razgovarali, iz naše kuće se čulo nečije tiho stenjanje. Na mojep itanje: ko stenje, domaćin mi je, s bolnom grimasom na licu, rekao:

 

-Ama, druže, žena mi je bolesna ima već mesec dana. Ni danju ni noću bolovi joj ne prestaju. Stalno leži savijena u klupče - muče je grčevi u stomaku. Da je šaljem doktoru - nemam novaca, a seoske babe ništa ne mogu da joj pomognu.

 

Sad sam tek razumio zašto su onako zapušteni i kuća i djeca. Sirotinja, domaćica bolesna, a domaćin zaokupljen stotinama raznih poslova u vezi sa organizacijom odreda.

 

Izašli smo iz sela, prošli kroz lijep hrastov gaj i skrenuli u kukuruze. Odmah na ulazu u kukuruze dočekao nas je jedan mladić.To je bila straža koja je čuvala okupljene drugove. Duboko u njivi zatekao sam na okupu nekoliko drugova, komandiara i komesara Užičkog odreda. Sjedjeli su oko velikog bakarnog kazana idrvenim kašikama jeli puru. Pozdravili smo se i zajedno nastavili da doručkujemo. Ubrzo je došao i politički komesar odreda Milinko Kušić.

 

Na savjetovanju su sudjelovali: Milinko Kušić, Slobodan Penezić, Dušan Jerković, Stevan Čolović, Vukola Dabić, Ljubomir Micić, Želimir Đurić, Ratko Mitrović, komandir Prve užičke čete Sekulić i još nekoliko drugova čijih se imena ne sjećam.

 

Užički odred imao je tada šest četa: Prvu i Drugu užičku, Bajinobašstansku, Crnogorsku, Ariljsku i Požešku. U odredu je bilo oko tri stotine boraca.

 

Iz izvještaja komandira i komesara četa vidjelo se da su oni pravilno shvatili diretkive Partije o formiranju odreda i da su ih dosljedno sprovodili u život. Kod njih nije bilo famoznih „desetina“; od samog početka formiranja odreda, borci su živjeli u logoru, navikavani na vojničku disciplinu; u četama je vršena vojnička obuka i politički rad. Neki komandiri i komesari nisu, doduše, imali jasne političke perspektive, ali nisu bili mliatavi, neborbeni ljudi. Ako im se bude samo malo pomoglo, oni ćse de izgraditi u dobre rukovodioce.

 

Odred je dosad bio prično aktivan, ali ta aktivnost nije bila ista u svim četama. Dok su Bajinobaštanska i Ariljska četa već imale za sobom iskustvo iz napada na sreska mjesta, a Prva užička iskustvo iz sukoba s Nijemcima, dotle Crnogorska i Požeška nisu izvršile napad ni na jednu žandarmerijsku stanicu - a to je u ono doba u Srbiji, kao po pravilu, predstalvjalo prvo ratničko iskustvo naših mladih odreda. Istovremeno, to je bio i način da se dođe do oružja i municije.

 

Osnovni razlog te slabosti bio je u tome, što Užički odred još nije imao štaba koji bi čvršće povezao čete među sobom i davao im konkretne zadatke. Ukoliko je bilo inicijative kod pojedinih komandi četa, utoliko je bilo i akcija. Na čelu odreda bio je Milinku Kušić, koga je Branko Krsmanović imenovao političkim komesarom. To je bio borben, hrabar, inteligentan mladić, vrlo inicijativan, ali on sam nijem ogao, i pored svih svojih dobrih kvaliteta, zamijeniti štab.

 

Na tome savjetovanju imenan je štab Užičkog odreda u koji su ušli drugovi: Dušan Jerković, učitelj, dotadašnji komandir Bajinobaštanske čete, kao komandant; Milinko Kušić, student, kao političkiki komesar; Vukola Dabić, radnik, kao zamjenik komandanta i Slobodan Penezić, student, kao zamjenik političkog komesara. U štab je uveden i Ljubomir Micić, seljak iz Gorobilja, stari partijac, kao politički ugledan čovjek u tome kraju.

 

Sunce je već zalazilo kad smo završili savjetovanje. Riješili smo da poseban sastanak sa štabom održimo u toku noći i da konkretno razradimo zadatke koji su danas postavljeni pred odred.

 

Straža nam je javila da je selu i oko slea sve u redu, da su čobani već sjavili stoku u selo i da možemo izaći u taj gaj da večeramo.

 

Bilo je prijatno sjedjeti u večernjoj svježini hratovog gaja posliej avgustovske pripeke koja nas je cio dan mučila u kukuruzima. Dok smo čekali da nam donesu večeru, posmatrao sam tu grupu od petnaestak rukovodilaca jednog našeg odreda, te do juče progonjene ljude koji su sad, u danima okupacije, stali na čelo svoga naroda. Milinko Kušić izašao je iz tamnice nekako uoči samog rata; Vukola Dabić i Stevo Čolović odsjedeli su u tamnici po nekoliko ogdina; Dušan Jerković bio je kao učitelj svake godine premještan zbog svoga opozicionog stava. Svi su oni prošli surovu školu ilegalnog rada ili tamnice, sve je njih naša Partija vaspitavala da budu spremni na svaku žrtvu u borbi za dobor radničke klase i svoga naroda.Stoga su oni na poziv Partje pošli da organizju odrede i da se bore za pravdu i slobodu. Sad ih slušam kako se šale, prepričavaju smiješne doživljaje iz svoga kratkog partizanskog života; hrastovim gajem odjekuje njihov zvonki smijek kao da su grupa izletnika, a ne štab ustanika koji se spremaju da rasplamte ustanak u ovome kraju. Sposobni su oni i da podnesu ovako stradanje, i da se biju, ali i da se našale, i da zapjevaju. Velika je njihova životna snga i samopouzdanje, jer su to ljudi koji svim svojim bićem osjećaju da njima pripada budućnost.

 

Pored mene sjedi bivši aktivni gardijski oficir Sekulić, komandir Prve užičke čete. On mi priča kako je, poslije borbe s Nijemcima na Gradini kod Užica, sklanjao teško ranjena druga kod jednog seoskog gazde.

 

-Svratio ja kod njega, jer vidim: kuća bogata, nekoliko zgrada u dvorištu, možeš u njih čitavu bolnicu da smestiš! Međutim, domaćin se ne da ni opepeliti. Pitam ja njega: „A što nećeš da primiš borca za spsku lsobodu?“ A on veli: „Bojim se doznaće Nemci, pa mi zapaliti kuću!“ Gledam ga, a sve se u meni prevrće od ljutine, ali se stišavam, jer je glavno svršiti posao. Govorim mu o našoj borbi, o časti, o slavi, o Kosovu i Kumanovu; o svemu mu govorim. Aja, kao bobom u zid. „Ama, stani majku ti milu, mislim ja u sebi, okrenuću ja s tobom drukčije“. „Slušaj, domaćine, podviknem ja njemu, ti veliš da mi ranjenog druga nećeš da primiš što se bojiš da će ti Nemci, ako ga nađu, zapaliti kuću?“ „Jes“, kaže on. „E dobro, a ja ti velim, da ću ti je ja, ako ga ne primiš, zapaliti odmah! Dalje, ako ga budeš primio, a onda javio Nemcima, zapaliću it je od danas za mesec dana. Ne brini, ja ću doznati da li si ga ti Nemcima predao. Dajem ti rok od pet minuta da promisliš!“ I sednem lepo na jednu valjenu vrljiku, izvadim sat i čekam. Maje se on ispred mene, samo što ne hukće od muke. Nije prošlo ni dva minuta, a on veli: „Pa može, kad je već tako“. Drug se kod nejga dobro oporavlja. Poručuje mi da ga gazda hrani sve pitama i kajmakom. Ono, treba lepo s narodom, ali ima gadova kojima moraš podviknuti i zapretiti, završio je Sekulić.

 

Poslije večere svratili smo u selo da održimo sastanak štaba. Obavijestio sam drugove iz štaba o direktivi druga Tita da se zapadna Srbija što prije očisti od okupaotra ida se tu stvor i slobodna teritorija, kao i o tome šta je Glavni štab paritzanskih odreda srbije u toem pogledu učinio. Naglasio sam da će u toj akciji velikih razmjera Užički odred imati da odigra važnu ulogu; prvo, zbog toga što će se preko nejga moći uspostaviti veza sa Sandžakom i Crnom Gorom i, drugo, zbog toga što kroz ovaj kraj ide važna njemačka komunikacija koaj povezuje Bosnu i Srbiju. U vezi s planom našega rukovodstva, štab Užičkog odreda treba da omasovi svoje čete i da se orijentiše na čišćenje manjih gradova ovoga kraja, kao što su Bajina Bašta, Kosjerić, Čajetina, od okupatora i njegovih pomagača. Čišćenje Ariljai  Ivanjice, koje je već bilo izvršeno, pokazuje da je to moguće. Poslije toga doći će na red Užička Požega i Užice koje će Nijemci, zbog željezničke pruge, upornije braniti, pa će za čišćenje tih mjesta biti potrebne veće snage.

 

Drugovi iz štaba prihvatili su taj plan oduševljeno. To jasno postavljanje zadatka od strane našeg partijskog rukovodstva i ukaivanje na mogućnosti njegovog ostvarenja, otvaralo je ljudima perspektivu i budilo u njima samopouzdanje. Oni su jasno vidjeli da ne ratuju samo oni, u ovim brdima, nego da su šriom zemlje u borbu stupile stotine takvih borbenih grupa koje će u dogledno vrijeme sigurnom i vještom rukom biti povezane u jednu jedinstvenu vjelinu koja eć predstavljati značajnu borbenu silu protiv neprijatelja. Drugovi iz štaba obećali su da će broj ljdustva svoga odreda za mjesec dana udvostručiti i da će u istom roku očistiti sve varošice sjeverno i južno od pruge Užice - Čačak. Bio sam uvjeren da oni to mogu izvršiti i da će ispuniti svoje obećanje.

 

Sastanak smo završili u tri sata ujutro. Osvitala je nedjelja. Za taj dan bio je zakazan narodni zbor u tek oslobođenoj Ivanjici, i drugi, manji u selu Latvici kod Arilja. Vremena za spavanja nije bilo; valjalo nam je odmah krenuti da bismo na vrijeme stigli. Ratko Mitrović i Milinko Kušić određeni su da idu u Ivanjicu, a ja sam sa Čolovićem pošao u Latvicu.

 

 

 

Išli smo brzo utrvenim poljskim stazama. Još nije bilo svanulo, ali je već bilo vidno - kao što je to obično ljeti u vedre dane pred zoru. Gazili smo širokom kotlinom Moravice koja je puta pitomoh lugova i zabrana, voćnjaka i livada. U daljini se modre planine što odvajaju Srbiju od Sandžaka. Ugodno je na maršu u takva svježina i rosna ljetna jutra, kad se lako hodi, kad se lako i vedro misli. Čovjek osjeća kako mu svjež vazduh prožima ne samo sva pluća, nego čitavo tijelo. Nisam se osjećao umornim, iako su dvije posljednje noći bile naporne; išao sam u našj maloj koloni kao nošen brzim ritmom koraka svojih drugova. Ispunjavalo me je radosno osjećanje što sam živ, što koračam po stazi orošenoj noćnom vlagom ,što gledam kako se odnekle iza Jelcie probijaju prvi rukmenasti traci sucna, koje se već rodilo, ali koje mi još ne vidimo.

 

Pred Ariljem oprosito sam se s frugovima. Stevo Čolović i ja okrenuli smo u selo Radobuđu, a ostali su produžili za Ivanjicu. Stevan Čolović bio je moj drug sa robije. Rodio se u sleu Radobuđi kod Arilja i bio šegrt, a zatim trgovački pomoćnik u Beogradu. U svojoj devetnaestoj godini bio je osuđen na pet godina robije zbog borbe protiv vojno-monarhisitčke diktature. On je pripadao onoj beogradskoj grupi naših neustrašivih omladinaca na koje se, omdah u početku 1929. godine, srudio sav bijes Aleksandrovih i Živkovićevih dželata.

 

To je bio visok, mlad čovjek, pametna i odlučna lica, u čijim je tamnim, malo zamagljenim očima sjaktila tvrdoglavost i fanatizam. Sjećao sam se naših beskrajnih robijaških sporova koji su mi sada izgledali smiješni, kao i toga koliko je Stevo propatio zbog svoje tvrdoglavosti. Slušao sam juče nejgove pametne i razložene riječi - on je bio veoma rječit - i radovao sam se što u njima nisam vidio ni traga od nekadašnjeg Stevinog mudrovanja. Možda su godine učinile svoje, možda borbeno i uošte životno iskustvo, a možda je trebalo da dođu ovi dani pa da ljudi kao što je Stevu nađu svoje pravo mjesto.

 

-Bogati, Stevo, sjetiš li se kada naših ljutih megdana iz Maribora, zapitao sam ga kad smo sjeli na jednu među da se odmorimo.

 

Kao što je mogao da bude grub i nesipmatičan u prepirci, Stevo je tako isto umio da bude mio u prijateljskom razgovoru. Sad se nejgovo lice ozarilom blagim smiješkom.

 

-Kako ne bih! Mnogo smo mi tamo reči prosuli oko svega i svačega, a mnogo smo i naučili, nema šta. Bilo je stvari koje ja onda nikako nisam mogao da razumem, a heto sam nekako da ih svojom glavom rešim. Bio sam mladićki uobražen: što će meni neko da soli pamet! Za mene je robija bila velika škola, ne samo po tome što sam tamo dosta naučio iz knjiga, nego naročito po tome što sam docnije uvideo koliko je moj odnos prema ljudima bio pogrešan.

 

-Svi se mi, Stevo, stalno učimo iz knjiga i iz života, a za naučeno valja uvijek manje ili više platiti, odgovorio sam tapšući ga po širokim plećima.

 

Stevo je ćutao, a nejgov zamagljeni pogled lutao je negdje po golim kosama iza kojih se, u zelenilu šljivika i šumaraka, nalazila nejgova Radobuđa.

 

Na ulazu u seoski atar dočekala nas je grupa seoske djece koja su odmah veselo pritrčala Stevi. Vidjelo se da su to njegovi dobri poznanici. Jedan od mališana važno je sopštio Stevi da od jutros niko nije sa ovoga kraja ušao u njihvoo selo.

 

Kad smo se rastali od djece, Stevo mi je objasnio da je on na svima prelazima sela postavio dječje straže. To nikome ne pada u oči, a čim se neko nepoznato lice javi na prilazu selu, jedan mališan se odvaja od grupe i trkom odlazi u kasarnu da javi da se takav i takav čovjek uputio kroz njihovo selo. Dežurni u kasarni odmah šalje patrolu koja nepoznatoga privod u kasarnu na saslušanje.

 

-Preko našeg sela samo ptica može da preleti, ali niko kroz njega neprimećen ne može proći; danju čuvaju stražu deca, a noću naše naoružana patrole, završio je Stevo.

 

U Ariljskoj četi bilo je oko osamdeset momaka. Komandir je bio bivši sudski pripravnik Vujović, a politički komesar Čolović. Prijatno sam se iznenadio kad sam vido da su gotovo svi borci bili obučeni u dobra vojnička odijela bivše jugoslovenske vojske. Stevo mi je objasnio da su odijla zaplijenili prilikom akcije na Arilje. Svi su borci imali nove puške koje su pokupili od naroda toga kraja. One su u danima kapitulacije ležale tako reći na ulicu u Arilju. Seljaci su uzimali oružje i nosili ga kućama, a sada se njiam naoružala četa. Setevo je ispraznio svoju kuću, smjestio porodicu kdo rodbine u selu, a kuću pretvorio u kasarnu. U jednom sobičku smještena je komanda čete i radio-aparat, a u ostalim trima sobama spavali su vojnici na slami razastrtoj po patosu i pokrivenoj novim vojničkim ćebadima. U dvorištu je bio vojnički kazan nak ojem su se hranili svi: i komanda čete i borci. Hranu su davali seljaci. Život u četi bio je veoma dobro organizovan. Svako jutro četa se postrojavala u dvorišta. Komandir i komesar pregledali bi odijelo i oružje boraca, raspoređivali borce na dužnost, saopštavali novsti, izricali pohvale ili ukore. Vojnička vježba ipolitički časovi obavezno su ulazili u raspored svakoga dana, osim kada je četa bila u pokretu. Komanda čete štampala je na šapirografu radio-vijesti i dijelila ih narodu ne samo toga nego i okolnih sela, kada su ih nosili određeni kuriri.

 

 

 

Odmorili smo se u četi, a zatim otišli u selo Latvicu, gdje se danas održava zbor. Uz put smo stizali seljake koji su išli na zbor. Stevo je svel jude poznavao i pitao se s njima za zdravlje; po njihovom odnosu prema Stevi vidjelo se da ga poštuju. To se naročito ispoljilo na zboru kad je Stevo ustao da govori iskupljenom svijetu. Po upadicamak oje su seljaci dobacivali, po odovravanju kojim su ga često prekidali ,vidjelo se da im Stevo govori, što se kaže, iz duše.

 

Poslije zbora piršla su nam trojica mladđih seljaka i izjavili želju da s nama nasamo porazgovaraju. Rekli su nam da su mobili sani u četnike Draže Mihailovića; da ih je mobilisao jedan oficir koji je ovuda naiša prije desetak dana; da im je taj oficir naredio da sotanu kod kuća, da čekaju poziv za polazak na zborno mjesto i da ne smiju otići ni u kakvu drugu vojnu formaciju; na kraju da im je naročito naglasio da ne smiju otići u partizane!

 

-Sad ti meni reci, Stevo, zapito je jedan od te trojice selajka, šta da radimo? Mi smo te slušali šta govoriš, i mi se, brate, slažemo sa onim što si kazao. Mi te znamo i verujemo ti. Ti si se i pre borio za slobodu i za narod. Ali šta će biti s nama ako dođemo u tvoju četu, a ovamo se obavezali onome oficiru.

 

-Kakvi oficiri i njihvova organizacija! - viknuo je Stevo ozlojeđen. Tom mobilizacijom oni hoće da zadrže od borbe takve kao što ste vi, a njih ima dosta u Srbiji. Ako ste vi voljni da dođete u četu, vi samo dođite, a čitava četa, ako ustreba i ako taj oficir bude pretio, braniće i vas i vaše porodice.

 

Iako je zbor bio završen, seljaci se nisu razilazili. Stajali su u manjim grupama komentarišući Stevin govor i čekajući da vide kako će ispasti suđenje koje je trebalo da se održi, tu pred narodom, jednom seoskom lopovu. Taj nesrećnik bio je i prije rata poznat u selu kao lopuža; bio je stalno petljan od žandarma i nekoliko puta sjedeio u zatvoru. Sad je ukrao jednome seoskom siromahu dvije ovce.

 

Dva naoružana seljaka dotjerala su lopova pred Stevu. To je bio omalen, stariji čovjek, sav u dronjcima, neobrijana lica, sa olinjalom i umašćenom šubarom na glavi. Na Stevino pitanje zašto su ga uhapsili on je drsko odgovorio: „Na pravdi boga!“ A kad mu je Stevo rekao da ga tuže što je ukrao ovce susjedu siromahu, iz njegovih usta potekla je prava bujica riječi kojima je on htio da dokaže da je nevin, da ga u selu mrze, da on nikada nikome nije uzeo ni crno ispod nokta, i da su to njega samo dušmani oklevetali.

 

Izašao je seljak od koga su ukradene ovce i kratko izjavio da mu je doista on ukrao ovce, da je jednu prodao u drugom selu, a drugu zaklao i pojeo.

 

Protiv lopova svjedočio je njegov sin, blijed, mršav momčić, koji je pomagao ocu u krađi, i sad je lijepo pred iskupljenim seljacima ispričao kako su to uradili. Na lopova to ništa nije djelovalo, kao ni stevine riječi o tome daj zaslužio smrt ne toliko zbog ukradenih ovaca, koliko zbog toga što svog sina navodi na nečastan put. Dok je Stevo govorio, seljaci su odobravali, ali kad je predložio da se lopov strijelja, čulo se dosta glasova: „Ih, mnogo!“ Neki su predlagali da se lopovu udari dvadeset i pet batina. Na to je Stevo odgovorio da mi ne dozvoljavamo batinjanje, makar se radilo i o lopovu. Na kraju je nađen izlaz: lopov je osuđen da odradi kod domaćina koliko su vrijedel ukradene ovce. U slučaju da se ponovo uhvati u krađi, biće javno strijeljan.

 

U prvi mrak krenuli smo natrag u Radobuđu. Uz put mi je Stevo pričao da se u ovome kraju dosad nisu javljali Dražini, nego samo Pećančevi četnic, i to u malim grupama, sastavljenim većinom od kriminalnih tipova. Njih nije bilo teško raskrinkati, al is Dražom će bit poteže, mislio je Stevo, jer on svoju izdaju vješto prikriva, a ima dosta politički neiskusnog i oportunisitčki raspoloženog svijeta kome se Dražina „taktika“ može učinit pametnom.

 

Put nas je vodio pored rječice Rzava, koja me je svojim kamenitim koritom i plahovitošću svoje vode podsjeala na bosanske rijeke. Prešli smo je kod jedne vodenice, i spustili se kroz neku šumicu u selo. Tek što smo došli u četu, kad stigoše dvojica naših pristalica iz Arilja. Oni su nam javili da su Pećančevi četnici upali u Arilje i opljačkali neke izbjeglice iz Slovenije. Nisu mogli kazati koliko ih ima. Odmah su upućene patrole u Arilje da vide tačno šta je bilo.

 

Sutradan ujutro održano je suđenje sinoćnim „napadačima“ na Arilje. To je bila obična pljačkaška banda koja je iskorisitla priliku kada naših patrola nije iblo u varošici. Upali su tamo, opljačkali nekoliko ljudi, pili po krčmama i šenlučili iz pušaka, prijeteći da će pobiti sve one koji su za partizane. Bilo ih je trojica. Jedan od njih oteo je nekom Slovencu veliku, vrlo lijepu harmoniku, na kojoj je, sjedeći na klupu u dvorištu, tiho prebirao i ne sluteći da će odgovarati pred partizanskim prekim sudom. To je bio neki seoski brica s Kosmaja koji se za nekoliko mjeseci okupacije promuvao po čitavoj Srbiji, da bi se najzad obreo na optuženičkoj klupi u Radobuđi.

 

Vođa trojke bio je zdepast, crnomanjast mladić, buljavih očiju i debelih usana. Rodom iz ovog kraja, seljak bezemljaš, ali na njemu sve novo: od dobrih opanaka do visoke crne jagnjeće šubare, na kojoj je bila prikačena četniča kokarda. Na njemu se blistaju redenici, o pojasu mu okačene bombe i kama.

 

Treći je bio blijed i slabunjav gimnazist, odnekud od Čačka, kome je i jutros bilo mučno od rakije koju je sinoć popio u Arilju.

 

U početku suđenja, vođa trojke pokušavao je da protestvuje što ga je naša patrola sinoć uhapsila i tražio da ga odmah pustimo. Ubrzo je promijenio ton kad mu je Stevo saopštio da se nalazi pred partizanskim sudom. Naša četa, objasnio mu je Stevo, rastjerala je okupatorsku vlast iz Arilja i ona pred čitavim narodom odgovara za red u gradu i bezbjednost građana.

 

Poslije nekoliko pitanja, sva trojica su priznala da su sinoć „malo pili“ u Arilju i da nisu platili; zatim, da su uzeli neke stvari od izbjeglica, a da su harmoniku „pozajmili“. Nikako nisu mogli da objasne odakle im hiljadarke u buđelarima.

 

Presuda je bila prosta: vođa trojke i „harmonikaš“ osuđeni su na smrt, s tim da se presuda izvrši u Arilju, javno, i da se narodu objasni zašto su tako strogo osuđeni. Gimnazist je oslobođen i zadržan u četi. Prvo će ljuštiti krompir i pomagati u četnoj kuhinji; docnije, ako zasluži, može mu se dati i oružje.

 

 

 

Sjedim na doksatu jedne seoske kuće s Ratkom Mitrovićem, koji se jutros vratio sa zbora u Ivanjici. Na zboru je bilo nekoliko hiljada ljudi koji su oduševljeno slušali Kušića i njega. Danas ćemo održati konferenciju u Dragačevu, na kojoj će mo pokušati da ostvarimo akciono jedinstvo sa zemljoradnicima koje se još drže po strani, a na čijem čelu stoji Sredoje Brkić, zemljoradnik i bivši senator Zemjoradničke stranke. Za njega mi Ratko priča, da je nekada, 1919. i 1920. godine, bio komunist, ali da je docnije, u periodu ilegalnost Komunisitčke partije, otpao i pristupio Zemljoradničkoj stranci. To je demagog i vrdalama, pravi seoski politikant, bolesno ambiciozan i uobražen čovjek. Ratko veli da se on ne izjašnjava otvoreno za Dražu Mihailovića, ali ono što radi, to je tačno Dražina linija. U ovome kraju on ima izvjesnog uticaja i bilo bi dobro ako bi se on izjadnio za oružanu borbu protiv okupatora.

 

U dvorište je došao mlađi seljak, Ratkov poznanik, koji će nas voditi u Dragačevo. Sjeo je s nama da doručkuje; za vrijeme doručka pričao nam je kako je juče poslije podne prisustvovao strijeljanju one dvojice bandita u Arilju.

 

-Sleglo se mnogo sveta na kraju varošice, jer su partizani objavili da će javno streljati onu dvojicu što su preksinoć pljačkali po Arilju. Kad su ih doterali, jednoga meštani odmah paznadoše, jer je odande, iz okoline Arilja, poznat kao mangup, kockar; drugoga nep oznaje niko. Jedan je nosio o ramenu lepu novu harmoniku koju su odmah predali nekom Slovencu; vele, njemu su je i oteli. Nećkao se Slovenac da primi. Vidi čovek tu šale nema, mrtve glave padaju, pa ko veli: „Idi, be3do, može i mene štogod zakačiti“. Ali Stevo Čolović mu veli da uzme svoju stvar i da se ništa ne boji. Onda je Stevo održao govor. Govorio je dugo, ali ja nisam mogao svaku da čujem, jer sam bio podaleko. Razumio sam samo, da se partizani bore za slobodu, za pravdu i poštenje, i da će svakoga koji bude hteo da pljačka i krade, stići smrtna kazna. Neki među svetom odobravaju, a neki vele: „Mnogo brate!“ Kad Stevo završi govor, onu dvojicu prisloniše uz jedan plot; ispred njih se postroji deset partizana koji na Stevinu komandu opališe, i gotovo. Strogost, brate, nema šta.

 

-Šta ti misliš, je li ih trebalo streljati? - upitao ga je Ratko.

 

Seljak nije odmah odgovorio. Duže nego obično žvakao je zalogaj kojim se upravo bio založio, a zatim je rekao.

 

-Pa, ako uzmeš pravo, moraš ih streljati; ništa gore nema od siledžija: danas će ti nešto oteti i opsovati, sutra te istući, a prekosutra, kad im se osladi, i ubiti. Ako ih odmah ne zaplašiš i ne presečeš, čudo bi od njih mogli dočekati.

 

Stigli smo pred veče u Dragačevo, u selo Kravaricu. Konferencija je trebala da počne kad se zanoća. Čekali smo i odmarali se u šumarku pored jednog potoka. Bilo je toplo ljetno veče. Svukli smo se i okupali u potoku, a zatim se prućili pored nekakvog grma. Ratko mi je pričao o Dragačevu koje je on dobro poznavao iz predratnog vremena. U njemu je opozicija imala uticaja; svijet je politički prilično probuđen, interesuje se za događaje, a naročito su velike njegove simpatije za Rusiju.

 

Konferencija se održala pred seoskom zadrugom, novom lijepom zgradom, podaleko od sela. Već je bila pala noć kad smo tamo stigli. Ratko je odmah otišao među iskupljene seljake, a ja sam sjeo na prag zadruge. Noć je bila mračna. Petrolejska lampa, položena na zemlju, osvjetljavala je ljude samo do pasa, tako da im lica nisam vidio. Slušao sam njihove glasove, među kojima se naročito isticao jedan koji je stalno prekidao i Ratka i ostale.

 

Odjednom je Ratko viknuo: „Gojko!“ Ustao sam i prišao. Onaj isti glas što se isticao između ostalih upitao je: „Koji Gojko?“ Ne razmišljajući, ja sam odgovorio: „Savić“.

 

-Ama, ti si Gojko, sunce ti tvoje, uzviknuo je on, kao obradovan što poslije toliko vremena vidi starog poznanika.

 

To je bio Sredoje Brkić koga ja ni dotle ni poslije togan isam nikad vidio. Ali to je bio njegova manir. On je htio da pred svojim seljacima pokaže kako on poznaje sve i svakoga u Jugoslaviji, pa čak i ovoga izmišljenog Gojka Savića koji je naišao kroz Dragačevo.

 

Čekali smo da stigne Milojko Ćirjaković, bez koga nismo htjeli da počinjemo konferenciju, jer je on bio poznat čovjek u ovome kraju, a osim toga mogao je danas da govori u ime čete koja je u tome kraju mobilisana i u kojoj je on bio politički komesar.

 

Na konferenciji je moglo biti oko stotinjak ljudi, sve domaćina iz okolnih zaselaka koji su pozvani radi dogovora o zajendičkoj borbi protiv okupatora. Tu je trebalo da izlože svoj stav: Sredoje Brkić, koji je kočio mobilizaciju i borbu, i Milojko Ćirjaković, koji je zastupao stav naše Partije. Čim je stigao Milojko, započela je konferencija. Prvi je govorio Sredoje.

 

Sredoje Brkić, čovjek nešto preko pedeset godina, povisok, malo povijenih ramena, tankih dugačkih brkova na omršavelom licu, govorio je kao klasični politikant. Počeo je visokoparno:

 

-Draga braćo i drugovi, veliki francuski državnik Lojd Džorž napisao je u svojim memoarima da je u svakome ratu najvažnije jedinstvo komande...

 

Zatim je govorio o našim „sivim sokolovima“ koji u šumama čuvaju čast otadžbine, onda gudio o Kosovu i Kumanovu, pjevao slavopojke Rusiji i Crvenoj armiji, ali ništa nije rekao šta treba da rade seljaci njegova Dragačeva u ovome sudbonosnom vremenu.

 

Kada je on završio, javio se za riječ Milojko Ćirajković. On je u svom govoru pozvao narod u borbu, govorio da u njoj treba da učestvuje i staro i mlado, i muško i žensko, neko s puškom u ruci, neko pomažući hranom i odijelom, neko obavještavajući naše štabove o neprijatelju. Sve je bilo na svome mjestu, ali on je propustio da pred svijetom rskrinka Dražinu „taktiku čekanja“, što je u to doba bila neodložna politička zadaća.

 

To je majstorski učino Ratko. On je bio veoma rječit, pravi narodni tribun. Govorio je prosto, jednostavnim, seljaku razumljivim riječima, lijepo razvijajući i zaokružujući svaku svoju misao. Suština njegovog govora bila je u ovome: i mi smo za jedinstvo komande, ali komande koja će biti borbeni štab srpskog naroda, čast otadžbine i čuvaju oni koji tuku okupatora; pozivati se na Kosovo i Kumanovo mogu samo oni koji se bore u duhu slavnih slobodarskih tradicija srpskoga naroda; vjernost i ljubbav prema Rusiji treba danas dokazivati djelima, a ne riječima.

 

Za vrijeme Ratkovog govara izgrijao je iza planine pun mjesec, tako da su se pri njegovoj blijedoj svjetlosti mogla lijepo da vide lica pristunih. Seljaci su netremice slušali razložne i jasne Ratkove riječi. Osjećalo se da im one stižu do seca. Pored mene je stajao Sredoje Brkić koji se pravio da ne razumije Ratkove riječi koje su kao maljevi udarale po njegovom frazerstvu. On se čak lažno oduševljavao. U toku govora šapnuo mi je: „Alal mu vera, seče ko na panju!“

 

Poslije konferencije otišli smo u obližnju krčmu. Sjedeći za stolom, počeli smo da otvoreno razgovaramo sa Sredojem. Milojko ga je napadao da on koči mobilizaciju i da je u vezi sa Dražinovcima. Sredoje je malo vrdao, a onda piznao da neke veze ima, ali da je on u svome opredjeljivanju potpuno slobodan. Sad, evo, pred svima daje časnu riječ da će se za nekoliko dana otvoreno izjasniti za nas, za zajedničku borbu. Potrebno mu je samo tih nekoliko dana da se posavetuje s nekim prijateljima.

 

Na te reči, Milojko i Sredoje svečano su se rukovali, čuli su se oduševljeni poklici; neko je poručio piće. Nismo stigli da popijemo piće, jer je u krčmu banuo kurir sa izvještajem od Bogdana Kapelana iz Guče. On je javljao da je prije nekoliko sati ušao u Guču, iz koje su pobjegli „srpski žandarmi“. Pitao je šta da radi dalje. Riješili smo da odmah pođemo u Guču.

 

 

 

Na ulazu u Guču dočekala nas je partizanska straža - dvojica mladića iz bivšeg Virovskog voda. Oni su dobro poznavali Milojka. Ispričali su nam ukratko kako su upali u Guču predvođeni od Kapelana. Sad se naši nalaze u pošti i sreskom načelstvu.

 

Uputili smo se dugom, pustom ulicom varošice ka pošti. U njoj smo našli desetinu partizana koji su sjedeli ili ležali u kancelariji u kojoj je bilo sve ispreturano. Oni su nam rekli da je Kapelan sa ostalim borcima u sreskom načelstvu.

 

Idući prema načelstvu, sreli smo partizansku patrolu koja je gonila nekoliko sviila. Nan aše pitanje zašto ih gone, vođa patrole je odgovorio, da su ih uhvatili u pljački. Naredili smo da ih gone u poštu i da ih drže pod stražom.

 

Kapelana smo našli u sreskom načelstvu. Sjedio je u jednoj velikoj sobi sa stolom; oko njega, na patosu po kome su bile razbacane hartije, spavali su partizani. Na brzu ruku smo se dogovorili šta da radimo. Mi nemamo interesa da zbog Guče držimo u ovom zabačenom kraju cijelu četu. Ona treba odmah da se spusti na prugu Užice - Čačak i da napada Nijemce. Stoga će četa pred zoru napustit Guču. U varošici će ostati za održavanje reda nekoliko ljudi, koji će se lako povući ako neprijatelj pođe u ovome pravcu. Do polaska treba pronaći sreskoga načelnika i sudiju, dvojicu poznatih petokolonaša koji su progonili naše ljude.

 

Kapelan je znao gdje stanuje policjijski pisar. Uputili smo se zajedno u njegov stan, da bismo preko njega našli sreskog načelnika, a po sudiju smo poslali patrolu s naređenjem da ga dotjera u poštu.

 

Pisar je stanovao u jednoj prizemnoj kući koju nam je otvorila njegova stanodavka i uvela nas u maleni, uzak hodnik, zastrven ponjavama. Domaćica je zapalila lampu, ušla u sobu i probudila svoga stanara, a onda zovnula nas. Pisar je stajao pored kreveta u dugačkoj spavaćici. Mlad, omalen, debeljušan, glupal ica, s beonom na lijevom oku, nimalo nije ličio na policajce. Nije mogao da govori od straha. Jedva smo ga malo umirili. Kad je došao sebi, rekao nam je da je prije mjesec dana premješten ovamo iz Šapca, i da on ni za šta nije kriv. Briznuo je u pravi bablji plač i, jecajući, molio da mu poštedimo život.

 

Nas je interesovalo ubistvo jednog našeg partijskog druga iz Čačka, koji je izašao u partizane polovinom avgusta. On se zadržao u jednom selu dva dana. Tu, na jednom sjenjaku, bio je opkoljen od žandarma, koji su naročito zbog njega bili došli iz Guče, i poginuo u borbi s njima. Taj drug bio je ona naša partijska javka u Čačku, koju je Vera uzalud tražila, kad smo ja i Fića htjeli da se preko nej povežemo s Čačanskim odredom.

 

Plačnim glasom pisar nam je rekao da on zna taj slučaj, ali da je naređenje za to ubistvo naredio sreski načelnik Hajduković.

 

Na moje pitanje odakle je Hajduković, pisar je rekao da je on proljetos došao iz Osijeka u Srbiju.

 

„Hajduković, Osijek“, ponovio sam dva-tri puta i sjeo na stolicu. Kapelan i pisar posmatrali su me začuđeno. „Osakle je meni to ime poznato?“ mislio sam gledajući čas u pisara, čas u Kapelana.

 

-A gdje je taj Hajduković služio u Osijeku, zapitao sam pisara.

 

-Pa u policiji! - odgovorio je pisar.

 

Odjednom sam se sjetio. „Jest, on je!“ uzviknuo sam i lupio pesnicom po stolu. Sjetio sam se toga imena. Prije nekoliko godina sređivao sam materijal o ubistvu aktivista naše Partije od strane agenata vojno-monarhističke diktature. U tim podacima našao sam i to, da su 1929. ili 1930. godine u osječkoj policiji poslije strašnog mučenja ubijena dva naša druga. Među imenima mučitelja i ubica bila je i ime agenta osječke policije Hajdukovića.

 

-Odmah nas vodi njemu! - dreknuo sam na pisara.

 

On se brzo obukao i poveo nas u stan Hajdukovića. Opkolili smo kuću i zakucali na prozor. Otvorio nam je sam Hajduković i pustio nas u sobu. Bio je obučen, a prilikom pretresa našli smo mu revolver. Na moje pitanje kad je došao u Srbiju, on je potvrdio navode pisarove. Dalje je rekao da je služio u Osijeku u policiji i da je tamo ibo za vrijeme diktature.

 

-Mora da ste vi dobro služili staroj Jugoslaviji, kad ste od policijskog agenta postali sreski načenlnik, rekao mu je Kapelan.

 

-Pa ja sam samo vršilac dužnosti, a nisam pravi sreski načelnik, rekao je pravdajući se.

 

-Iapk, čovjek od poverenja starog policijskog dželata Aćimovica, prekinuo sam ga. On vas je sigurno poslao ovamo, znajući da ste se usavršili u ubijanju komunista. Vi ste taj zanat ispekli još u osječkoj policji, mučeći i ubijajući naše drugove. Ovdje ste, kao švapska sluga, nastavili taj zanat i ubili ste nam neki dan jednog druga. Ali, mi ćemo vam prekinuti karijeru, u to budite sigurni.

 

Hajeduković je preblijedio i pokušavao da nešto kaže, ali od straha niej mogao da izgovori ni jednu riječ.

 

-Vežite bandita! - naredio sam dvojici partizana, i gonite ga u poštu. Pazite samo da vam ne pobjegnje: svojom glavom odgovarate za nejga.

 

Pisaru smo naredili da ostavi policijsku službu i pustili ga kući. Kapelan mu je na rastanku rekao.

 

-Ako te još negne uhvatim kao policijskog pisara, onda beri kožu na šiljak.

 

Pisar je nešto promucao i izgubio se u mraku. Mi smo pošli niz ulicu prema pošti da vidimo štaj e uradila patrola koja je bila otišla po sudiju.

 

U Guči je služio kao sudija neki ruski emigrant-belogardejac. Bio je poznat kao veliki obožavalac Hitlera: 27. marta 1941. godine on je otvoreno prijetio kako će Hitler Jugoslaviju, zbog „njene drskosti“, kazniti i pregaziti za nekoliko dana. Kada su Nijemci okupirali Jugoslaviju, on je prosto likovao, pozdravljao je fašisitčkim pozdravom i sa „Hajl Hitler!“ Čim su se javili partizani u ovome kraju, on je bio jedna duša s Hajdukovićem u gonjenju naših pristalica i u organizovanju obavještajne službe po okolnim selima.

 

Čekali smo dugo pred poštom da patorla dovede tog Hitlerovog obožavaoca koji je na malo neobičan način ispoljavao blagodarnost zemlji, koja mu je kao emigrantu pružila utočište. Poslali smo drugu patrolu da vidi šta je. Poslije nekoliko minuta došao je vođ patrole i saopštio da Rus neće da otvori kuću.

 

Pošli smo tamo ja i Kapelan. Ušli smo u dvorište jednek uće na sprat, u kome smo zatekli nekoliko partizana. Jedan od njih bijesno je udarao kundakom u velika, hrastova vrata na kući.

 

-Ne lupaj! - rekao sam drugu.

 

-Ama neće da otvori, majku mu njegovu, odgovorio je ljutit glas.

 

-Otvoriće, otvoriće, čovjek se možda uplašio, jar je noć, a on vas ne poznaje, govorio sam glasno.

 

U tom trenutku kroz otvoren prozor jedne sobe na spratu promolila se ženska prilika i, s jasnim ruskim naglaskom, upitala:

 

-Vi ste to, gospodin Milošević?

 

-Jesam gospođo! - odgovorio sam, zašto gospodin ne izađe?

 

-Boji se, čuo se onaj isti preplašeni glas.

 

-Mema čega da se boji, neka samo izađe, odgovorio sam.

 

Prilike je nestalo s prozora. U tišini se čulo kako neko u sobi šapuće. Zatim su se niz stepenice začuli nečiji krici. Šljapkajući papučama, neko je prišao vratima, skinuo s njih tešku gvozdenu prečagu koja je sa zveketom lupkala o patos. Vrat su se otvorila i nan jima se pokazao visok muškarac.

 

-Šta želite? - upitao je stojeći na pragu.

 

-Jeste li vi ovdašnji sudija? - upitao sam ga.

 

-Jesam, odgovorio je i u isti mah htio da koraktne natrag, videći pred sobom nepoznata čovjeka koji je imao glas sličan nekom njihovom poznaniku Miloševiću. Ali natrag se višen ije moglo.

 

Vezali smo ga i potjerali. S prozora je vikao onaj isti ženski glas:

 

-On nije ništa kriv, bogami nije ništa kriv!

 

-Vidjećemo na saslušanju, gospođo, doviknuo joj je Kapelan.

 

Prije pokreta održali smo suđenje. Hajdukovića i sudiju osudili smo na smrt, a dvojicu mještana, koje je patrola noćas uhvatila u pljačkanju nekakovog nameštaja, pusitli smo na slobodu, pošto im je Kapelan očitao lekciju.

 

 

 

Svitalo je tmurno jutro kad smo napuštali varošicu. Nad okolinom visili su niski, sivi oblaci iz kojih samo što nije udarila kiša. Bilo je hladno, kao da je novembar.

 

Na jednoj raskrsici oprostili smo se s drugovima. Kapelan i Milojko kranuli su sa četom prema Jelici, a ja s Ratkom preko Dragačeva u štab Čačanskog odreda. Ratko je išao da primi dužnost političkog komesara na koju je bio postavljen čim je odred formiran. Međutim, on tu dužnost nije dosad vršio zbog nekih važnih poslova koje je ovih dana okončao.

 

Ratko Mitrović spada među najmarkantnije ličnosti ustaničke u Srbije. Rođen je u Čačku, svršio je prava u Beogradu. Još prije rata bio je poznat u ovom kraju kao neustrašiv borac protiv rekacionarnih režima stare Jugoslavije. Bio je tih i staložen čovjek, mirnih pokreta, finih crta lica, čije su lijepe kestenjave oči zračile blagodarstvom. To je bio pravi tribun, koji je u svoje govore unosio strast revolucionara, logiku svoga jasnoga uma i jednostavnost čovjeka iz naroda. Njega su ljudi voljeli; on je umio svakome da priđe jednostavno i da brzo uspostavi konakt s ljudima. Nemoguće je bilo ne voljeti ovoga plemitog čovjek, što sada ide pored mene preko golih kosa Dragačeva i mirno i pametno izlaže mogućnosti razvitka ustanka u ovom kraju.

 

Išli smo nekoliko sati i za to vrijeme pretresli mnoga pitanja naše borbe. Naročito smo se zadržavali na dvama pitanjima. Prvo, na mogućnosti sporazuma s Dražom Mihailovićem, koji je u tom kraju imao nekoliko oficira koji su vršili „mobilizaciju“ i bili povezani sa bogatim seljacima i raznim politikantima, kao što je i Sredoje Brkić. Ratko je razgovarao s jednim od tih oficira, nekim kapetanom, s kojim se poznavao od prije rata. Pričao mi je kako mu je kapetan prepotento kazao da ćemo mi prije ili poslije morati pod njihovu komandu, „jer rat ne mogu voditi civili“. „Takav rat, kakav ti vodiš s pečenim pilićima i gibanicama po bogatim seljačkim kućama, umije voditi svako, rekao mu je Ratko, a ni vođi Prvoga srpskog ustanka nisu svrašavali vojne akademije“. Kao i mi svi, Ratko je živo želio da se ujedine sve patriotske snage srpskoga naroda radi borbe protiv okupatora, jer je bio svjestan da će ona biti sve teža i da će biti potreban krajnji napor svih narodnih snaga da se u toj borbi izdrži i pobijedi. Međutim, bio je skeptik u pogledu megućnosti sporazuma s Dražom Mihailovićem.

 

Drugo pitanje, o kome smo drugo raspravljali, bilo je pitanje stvaranja naših odbora po selima. Čime je započela oružana borba u Srbiji, stvaranje odbora postalo je neodložan zadatak. Bilo je jasno da u to mpogledu nije smjeli biti krutosti. Negdje su oni mogli biti samo ilegalni, a ponegdje već sasvim legalni. Njihov glavni zadatak tada je bio da pomažu oružanu borbu i naše odrede snabdijevaju hranom, rubljem i obućom, sanitetskim materijalom i ostalim. U mnogim selima mi smo imali svoje ljude koji su se bavili tim poslovima. Ali to su bili pojedinic u selima. Trebalo ih je među sobom povezati, proširiti njihov krug, dati njihovom radu određene forme, dizati njihov autoritet u selu da bi mogli da rješavaju i ostale posleove mjesnog značenja tako da selo u u njima već počne da gleda na pojedince koji se bave pomaganjem oružane borbe po svome vlastitom nagođenju, nego ljude koji taj i ostale narodne poslove vrše u ime čitavog sela.

 

Umorni, neisavani, glasni, svratili smo kući jednog seljaka, Ratkovog poznanika, koji se obradovao našem dolasku. Poslije pola sata sjedjelo je u domaćinovoj sobi desetak seljaka kojima je Ratko objašnjavao političku situaciju. Seljaci su se najviše interesovali za situaciju na istočnom frontu. Svi su oni voljeli Rusiju i nepokolebljivo vjerovali u nejnu pobjedu. I ne samo ovi ovdje, nego svugdje u zapadnoj Srbiji, seljaci su tada mislili da je povlačenje Rusa pred Nijemcima neko ratno lukavstvo Crvene armije.

 

Kad smo se poslije ručka oprostili s domaćinom i pošli, bilo je već kasno. Iz natuštenog neba sipala je izmaglica. Žurili smo da stignemo do kuće jednoga druga koji će nas voditi preko planine u selo Lipnicu, jer Ratko tuda nije znao puta i bojao se da u noći ne zalutamo. Našli smo druga koji je najspremnije pošao da nas odvede u Lipnicu.

 

Ubrzo se spustila mračna noć i počela kiša.Pomrčina je ibla takva da sam se uvjerio da zaista ima noći kad se ni prst pre okom ne vidi. Poslije sat hoda naš vodič nije znao gdje smo i strašno se ljutio zbog toga. Po ovoj planini on je godinama čuvao stoku i vjerovao da je žmureći može preći s kraja na kraj. A sad stoji s nama, s ljudima kojima bi svesrdno htio da pomogne, bespomoćan baš kao i mi. Ne vidim ga u mraku, ali čujem ga kako šapće: „Aha, sad znam kuda treba!“ I mi, odobreni njegovim riječima, krenemi, da bi se poslije pedesetak koraka našli u nekom trnju, odakle se nije moglo bez mnogo muke ni naprijed ni natrag. Vodič se ljuti, Ratko ga umiruje i ohrabrije: „Sad ćeš ti naći put, samo polako!“, iako stojimo u mjestu tapkajući po raskaljenoj ilovači. A po nama lije kiša. Na mahove nas zapljusne, pa opet ujednači. „Neće ova prestati do zore!“ ljutito objašnjava naš vodič i sočnom, otačestvenom psovkom pominje sve nebeske stanovnike.

 

Izgubili smo svaku predstavu o vremenu i prostoru. Išli smo preko nekih proplanaka, kroz grmlje, padali u šančeve pune vode i najzad, skroz morki, blatnjavi, izgrebani, našli se na raskaljanom seoskom putu.

 

-Trebalo je odmah iz tvoga sela udariti putem, govorio je Ratko.

 

-Ama, ja hteo da prekim putem do pre stignemo, odgovorio je ozlojeđeno vodič. Koliko sam puta prošao ovuda do Lipnice za dva sata.

 

Sjedjeli smo pored puta i čekali da se vodič orijentiše, kako ne bismo, mjesto u Lipnicu, okrenuli natrag u Dragačevo. Ne vidi se ništa, i krenuli smo nasumice. Tek na jednoj nizbrdici, na kojoj sam ljosnuo u blato, koliko sam dug, vodič je utvrdio da idemo u pravcu Lipnici.

 

Zaustavili smo se pored jednog plota. Dobro je, u selu smo. Držeći se plot, išli smo jedan za drugim. Osjećao sam kako mi po glavi udaraju grane: digao sam ruku i napipao poluzrele šljive. Rekao sam drugovima da u blizini mroa biti kuća kad je tu šljivik.

 

I doista, za nekoliko minuta ušli smo u kuću jednog seoskog siromaška, invalida iz prošlog rata .Tek pri svjetlost male petrolejske lampe vidjeli smo koliko smo kaljavi i izgrebani. Svukli smo sa sebe mokro odijelo i ušli u malu sobu niske tavanice i zemljana patosa. U njoj je vonajlo oni zadahom neizvjetrene sobe u kojoj spava mnogo čeljadi. Ali nama je poslije noćnog lutanja po pljusku i blatu bilo u toj sobi prijatno. Bilo je tri sata ujutro. Išli smo tačno sedam časova.

 

 

 

U štabu Čačanskog odreda saopštili su mi da je dolazio kurir Glavnog štaba, ali da nije mogao da me sačeka; žurio se u Valjevski odred. Ostavio mi je samo poruku Žujovića: 16. septembra moram biti u Kragujevcu i javit se na određenu adresu. Imao sam pet dana vremena. Stoga sam odlučio da uz put obiđem Kraljevački odred, čiji se štab nalazio u jednom selu više Kraljeva. Član kraljevačkog Okružnog komiteta Partije Ćira Gvozdenović, metalski radnik, koji je došao poslom u Lipnicu, odvešće me tamo.

 

Upravo smo se spremali da pođemo, kad u štab banu visok mladić u seljačkom odijelu, mršav, preplanuo od sunca. Predstavio se: kurir Glavnog štaba za Crnu Goru, student Beogradskog univerziteta, Butum. On je upućen iz Crne Gore preko Sandžaka da uhvati vezu sa srbijanskim partizanima i da doturi izvještaj crnogorskog Glavnog štaba drugu Titu. U Ivanjci on je sreo Kušića Milinka, svog druga s Beogradskog univerziteta, koji mu je rekao da je mogu biti u štabu Čačanskog odreda, i on je za dva dana pješke sitgao iz Ivanjice do Čačka.

 

U tim prvim danima pripremanjai  odrganizovanja ustanka mi smo na terenu u Srbiji bili slabo obavješteni o tome šta se radi u drugim pokrajinama Jugoslavije. Poznato nam je bilo da se i tamo organizuju odredi, da se vode akcije, ali kako taj rad napreduje, mi nismo znali. Tako sam prvi put od Butuma saznao da je u Crnoj Gori već 13. jula izbio opšti narodni ustanak i da su ustanici gospodari svih gradova u Crnoj Gori, izuzev Cetinja, Podgorice, Nikšića i Danilovgrada. Ustanici su dobro snabdjeveni oružjem koje su zaplijenili od Italijana, imaju čak svoje topove i male tenkove. Zavidio sam crnogorskim drugovima, jer mi ovdje nismo imali ni dovoljno pušaka. Iz proglasa štampanih u štampariji koje je izdavao Glavni štab, vidio sam da ustankom u Crnoj Gori rukovodi Milovan Đilas, s kojim sam se poljednji put vidio u Beogradu nad poslije napada Njemački na Sovjetski Savez. Tamo su i Moša Pijade i Veselin Masleša, koje ju u Crnoj Gori zatekla okupacija pa su tu i ostali.

 

Kurir je pričao da je situacija u Crnoj Gori dobra, da je šačica izdajnika potpuno izolovana od naroda, da je većina oficira bivše jugoslovenske vojske prišla oslobodilačkom pokretu i da tamo ne postoji grupacija slična Dražinoj u Srbiji. Radosno uzbuđeni slušali smo te vijesti o borbama i uspjesima crnogorskih drugova. To je u nama pojačavalo vjeru da će ustanak, koji mi ovdje pripremamo, uspjeti. Osim toga, odmah ćemo se moći, preko Sandžaka, povezati sa Crnom Gorom. Na taj način naša oslobođena teritorija biće ne samo veća, nego i mnogo stabilnija.

 

Uzeo sam od Butuma izvještaj s tim da ga preko Glavnog štaba za Srbiju pošaljem drugu Titu u Beograd. Ostavivši Butuma da se dan-dva odmori u štabu Čačanskog odreda i tek poslije toga vrati u Crnu Goru, krenuo sam s Ćirom u Kraljevački odred.