DOBA HEROJA
 
  PARTIZANI
  JOSIP BROZ TITO
  JUGOSLAVIJA
  YU MARKSISTI
  NASLOVNA
  KNJIGA GOSTIJU
  LINKOVI 678
  NA DANAŠNJI DAN '41-45
  LINKOVI
  RODOLJUB COLAKOVIC - ZAPISI IZ OSLOBODILACKOG RATA
  => NA PUT NEPOZNATI
  => U PRVOJ AKCIJI
  => U VALJEVSKOM ODREDU
  => NAPAD NA LAJKOVAC
  => SANITETSKI VODNIK-NAREDNIK PUTUJE
  => NA JUHORU
  => U ČAČANSKOM ODREDU
  => U UŽIČKOM ODREDU
NA JUHORU

NA JUHORU

 

Proveli smo nekoliko dana na Đurđevu Brdu više Jagodine, udaljeni svega dva-tri kilometra od njemačkih straža koje su čuvale prilaze u grad. Nejmački garnizon u gradu bio je uznemiren zbog akcija naših odreda u Pomoravlju i u neposrednoj blizini Jagodine, ali iz grada nije izlazio čak ni u najbližu okolinu. Samo tako mi smo mogli da mirno konferišemo u šumarcima oko Jagodine i da bez straže spavamo u kućicama na Đurđevu Brdu.

 

Oko Jagodine operisao je Pomoravski odred čiji je štab bio na Juhoru. On je imao tri čete: Beličku, Levačku i Paraćinsku. Dalje, prema sjevero-istoku, na terenu srezova lepenikog i resavskog, velikooraškog i jaseničkog operisao je Drugi šumadijiski odred; o ovom odredu nismo mnogo znali.

 

Održali smo sastanak Glavnog štaba na koem su bili pristuni: Crni, Fića, Grulović i Čolaković. Na sastanku smo pretresli stanje u odredima koje smo dotle obišli. Utvrdili smo da se oružana borba povoljno razvija, ali da je potrebno da naši štabovi što brže prebrode one glavne nedostatke koje smo uočili kod svih odreda koje smo obišli. Koji su to nedostaci? Svi su štabovi u to vrijeme bili skloni da se zavlače doboko u šume, daleko od komunikacija, i aktinovst odreda obično se svodila na sitne diverzije, rasturanje opština, razoružavanje žandrama - mjesto da smjelije potraže živu snagu okupatora i da udare na nju tamo gdje će je sigurno naći: na drumu, na željezničkoj pruzi. Osim toga, svi štabovi odreda gubili su mnogo vremena oko svoje unutrašnje organizacije i po pravilu govoriti da će krenuti u rkupnije akcije čim srede odred. Dossadašnje iskustvo pokazalo je da štabovi odreda brzo savlađuju te nedostatke čim im se ukaže na njih. Pa n samo to. Uspjesi, makar i najsitniji, davali su im još više poleta, otvarali im perspektivu i stvarali kod njih uvjerenost da direktiva o slivanju sitnih diverzija, manjih akcija i napada na živu snagu okupatora, u optši narodni ustanak, jeste sasvim realno predviđanje neizbježnog razvitka naše borbe. Naši štabovi brzo su učili, lako se oslobođali raznih predrasuda od kojih pate profesionalni vojnici, postajali su smjeli u napadu i sticali ono samopouzdanje bez koga ne može biti partizanskog rata, a koje „normalnom“ čovjeku izgleda krajnja lakomislenost.

 

Riješli smo da ovdje ostanemo nekoliko dana da sredimo prilike u Pomoravskom odredu i da ga pokrenemo u akciju, da uhvatimo vezu sa Drugim šumadijskim odredom radi akcije u Pomoravlju i da sačekamo kurira iz Užičkog i Čačanskog odreda.

 

Pred veče smo krenuli na Juhor. Vodi nas jedan jagosinski radnik, kurir odreda, koji svaki dan dolazi s planine pred Jagodinu i tako održava vezu između grada i odreda. On je poznavao svaku stazu na tome putu, i svaki prozor na koji se moglo kucnuti i dobiti od prijatelja obavješetenje. Poslije marša od nekoliko časova zaustavili smo se u jednom selu pod Juhorom i tu se odmorili. Digli smo se prije zore i krenuli uz planinu u kojoj se nalazio štab.

 

Na ulazu logor, pored jedne česme, zaustavio nas je stražar, malad čovjek u seljačkom odijelu od grubog sukna. U rukama je držao pušku i s nepoverenjem gledao našu grupu dok mu je prilazi kurir. Tek kad mu je ovaj štapnuo nekoliko riječi, on nas je propustio nevješto nas pozdravljajući spuštanjem ruke niz kaiš novog karabina.

 

Naišli smo na poljsku kuhinju u kojoj je poslovalo nekoliko ljudi koji su veselo dovikivali našem kuriru. Bili su to, objasnio je ovaj, jagodinski proleteri, njegovi poznanici iz fabrike.

 

Kad smo došli, u logoru je spavalo sve osim komandatna i komesara.

 

Komandant odreda je mlad čovjek, aktivni potporučnik bivše jugoslovenske vojske, Ljubiša Urošević. On je rodom iz ovog kraja, sin je imućnog seljaka. Na poziv Komunističke partije on je odmah došao u šumi i poslije nekoliko dana postavljen za komandanta odreda. To je naočit momak, pomalo snebivljiv, ali ostavlja utisak pametna i energična čovjeka. Polički komesar je Boško Đuričić, svšrni pravnik iz Jagodine.

 

Odred ima oko sto pedeset boraca, ali je nesređen. U njemu postoji grupa radnika iz Jagodine koji su anarhisitčki raspoloženi. Mjesto da budu njegova organizaciona snaga, oni su glavna smetnja da se odred osjeti kao jedinstvena cjelina. Odred je dosad izvršio nekoliko manjih akcija na drumu i na željezničkoj pruzi i nekoliko akcija u samoj Jagodini. To je malo s obzirom na mogućnosti odreda koji operiše na tako važnom sektoru.

 

U odredu smo proveli dva dana. Imali smo pune ruke posla. Trebalo je, prije svega, raščistiti sa onom grupom radnika iz Jagodine koji su ometali učvršćenje odreda. Taj posao uzeo je na sebe Crni. Iskupio je noću tu grupu i s njom održao sastanak. U njoj je bilo osam ljudi, sve metalci i fabrički radnici. Crni je postavio pitanje njihova stava otvoreno i oštor. U početku, Crni je naišao na žestok otpor. Neće discipline, neće „nametnutih“  starješina, nego hoće da ih sami slobodno izaberu i da se o svim poslovima štaba raspravlja pred čitavim odredom. Crni ih je strpljivo slušao, a onda počeo da im uzkazuje šta bi značilo za odred i za čitavu našu brobu kad bi se prihvaitli predlozi koje su oni potavili. On je znao da je glavni krivac za takvo raspoloženej radnika jedan između te osmorice, visok, mršav, bolesno ambiciozan mladić, koji se i u toku razgovora najviše isticao. Crni je prije sastanka bio obaviješten da je taj isti mladić prijetio da će ga ubiti. On je slomio otpor tih nezadovoljnika i postidio ih zbog njihove harangerske i razbijačke rabote. Na kraju razgovora oni su Crnome svečano obećali da će biti glavni oslonac štabu u sređivanju odreda i da će, kao proleteri, u svemu biti primjer ostalim borcima.

 

U odredu se nalazio i jedan mlad kaluđer, monarhisa po uvjerenju, koji je okupljao oko sebe nekoliko seljaka iz toga kraja i držao se nekako po strani od ostalih. Njega su lomili na konfereniciji sviju boraca, na kojoj smo govorili Fića i ja. Izlagali smo liniju nešeg pokreta, govorili smo o tome da nam ne smeta ničije monarhisitčko uvjerenje i da se pod našom zastavom mogu boriti svi patrioti koji doista hoće da se tuku protiv okupatora i njegovih pomagača.

 

Za vrijeme Fićinog govora posmatrao sam kaluđera i njegove ljude. On je ležao nalakćen i gledao u zemlju, dok su seljaci oko njega otvorenih usta slušali Fiću. Imao sam utisak da oni sada prvi put čuju šta znači naša borba. Vjerovatno su u odredu sektašili. „Pa nije čudo, odmahnuo je rukom Crni, kad su proleteri onoliko zabrazdili“.

 

Konferencija je pozitivno djelovala na te kolebljive ljude. Kad je pred veče posotjen odred da položi zakletvu, iskupili su se svi borci. Pošto im je objašnjeno da onaj ko ne prihvata liniju naše borbe, ko se ne slaže sa organizacijom i redom u našim odredima, može slobodno napustiti odred, oni su svi, čak i kaluđer, bez pogovora položili zakletvu.

 

Sjedio sam pod jednim hrastom i razgovarao sa mladim rudarom koji je u odred stupio odmah čim je formiran. U razgovoru mi je ispričao kako je strijeljao provokatora koga je Gestapo poslao u odred. Prije petnaestak dana prijavio se štabu jedan čovjek za koga su frugovi iz Jagodine poslali izvještaj da je u lsužbi Gestapoa. On je bio poslan u odred sa zadatkom da tačno ispita gdje se nalazi štab, da doza s kime naši održavaju veze i da, pošto prikupi te podatke, pobjegne natrag u grad.

 

Neiskusni štab mladog odreda riješio je da špijuna strijalja ne raskrinkavši ga pred ljudsvom, što bi svakako doprinijelo političkom vaspitanju odreda. Odredili su dovjicu drogova da ga odvedu duboko u šumu i strijeljaju. Od te dvojicej edan je bio i mladi rudar.

 

On je pričao:

 

-Pošli mi, kao u patrolu, u jedno selo. Ide on preda mnom, a ja sve mislim kako ću ubiti čovjeka, a on možda nije kriv. Meni je komesar rekao da je to gestapovac, ali opet mi nekako teško. Dugo smo išli kroz šumu i otišli već daleko od logora. Seli smo da se odmorimo kraj jednog izvora. Gledam ga - ništa; čovek, rekao bi, miran. Kako bi bilo, mislim, da ga putimo neka pobegne, ali opet ne znam šta misli moj drug. Prema dogovoru, ja treba prvi da pucam. Gledam na druga i vidim da on čeka na mene. Napili smo se vode. U tome poče gestapovac da se raspituje u koje ćemo selo i kod koda ćemo. Ja mu velim: „Kod jednog čoveka?“. „A kako se on zove?“ on će. Meni nekako sumnjivo. Rekao sam mu neko izmišljeno ime. Pitao me je dalje, da li poznajem još koga u otm selu i da li su i oni naši ljudi. Sve mi nekako dolazio sumljiviji. Onda poče da se raspituje odakle se sve može prići našem logoru. Pogledao sam mu u oči, on nekako poče da zvera i da krije pogled. Meni kao da pade teret sa srca, i ruka se sama diže. Ubio sam ga jednim metkom i bilo mi je kao da sam zgazio zmiju, završio je rudar svoje pričanje.

 

Poslije dnevne pripeke prijatno je avgustovsko veče na ovoj visoravni na kojoj je smješten logor. Krupna hrastova i bukova šuma okružuju logor; u dvije-tri kolibe, napravljene od granja, smješten je štab i nekoliko desetina boraca. Sjedim na ulazu u jednu kolibu i, osvježen gladnov vodom na potoku, odmaram se psolije dnevnog posla. U logoru je uobičajeni žagor. Dijeli se večera; jedna grupa partizana sprema se u akciju. Ona se izdvojila u stranu i vođa grupe, jedan mlad, žustar seljak, bivši podoficir, nešto im tumači. Sa njima je komandant odreda Ljubiša Urošević, koji ćuteći sluša kako on objašnjava borcima zadatak. Jedna grupa partizana pjevuši pred svojom kolibom.

 

Pored mene na sijenu sjedi drugarica V. Iz Jagodine. Prije nekoliko dana poginuo joj je sin, mlad student, jedan od aktivista Partije u ovom kraju. On je bio otišao u Ćupriju partijskim poslom. Jedan domaći izdajnik, agent Gestapoa, ubio ga je ispalivši mu metak u leđa. Majka je zbog toga ucijeljena, ali o tome ne govori. Više od žalosti za sinom koji je poginuo vršeći svoju dužnost, nju peče sramota zbog držanja njenog drugog sina. Ona, njena najstrarija ćerka, poginuli sin i najmlađi sin od četrnaest godina, svi su u našem pokretu. To majka s ponosom ističe. Ali srednji sin, mladić od dvadeset godina, nije s njima. To je šupljoglav palanački fićfirić koji po Jagodini šeta sa ćerkom jednog poznatog petokolonaša. To majku boli i vrijeđa, ona to osjeća kao svoju veliku sramotu.

 

 

 

Pred odlazak održali smo sastanak sa štabom odreda. Crni je sažeto iznio njegove nedostatke. „U odredu se ne oseća čvrsta ruka, nije mu jasna perspektiva naše borbe. Odred živi i razvija se u akciji. Ne smemo dozvoliti da ijedan dan prođe bez akcije. Mi hoćemo da zapalimo čitavu Jugoslaviju; to znači da moramo svaki dan sve žešće udarati na naprijatelje, a ne - izvršiti neku akciju pa se onda odmarati na lovorikama. Ne dati Nemcima da mirno prolaze drumom Kragujevac-Jagodina, stalno rušiti železničku prugu, napadati vozove, uništavati živu snagu naprijatelja - to je glavni zadatak odreda!“

 

Opet smo se vratili na Đurđevo Brdo. Drugovi iz grada obavijestili su nas da se u Jagodini govorka o tome da se neko viđa noću u kućicama na brdu. Stoga smo odlučili dase izmaknemo dalje. Smjestili smo se u jedan šumarak, udaljen kilometar-dva od Đurđeva Brda, odakle smo mogil osmatrati put koji vodi iz Jagodine i odakle smo se mogli, u slučaju potrebe, izvući jednim potokom u polja zasijana kukuruzom. Pored šumaraka vodi soski put u Jagodinu. Na samoj ivici šumarka, prikriven, jsedi naš osmatrač. Osim što osmatra put, on prihvata kurire koji svaki dan stižu ili iz Jagodine ili s Juhora.

 

Na sastanku štaba riješili smo: da Fića obiđe Drugi šumadijski odred, Grulović da ide u Šumadijski, a ja u Čačanski i Užički odred. Isto veče Fića je otišao sa Perom Stambolićem u Paraćinsku četu. Mi smo ostali da sačekamo kurira koji je održavao vezu između Glavnog štaba i Čačanskog i Užičkog odreda, jer druge veze s tim odredima nismo imali - osim preko Jagodine. Čim on dođe, sjedište Glavnog štaba premsetiće se u okolinu Kragujevca.

 

Dosadno je ovo čekanje u šumarku pored puta. Cio dan sjedimo u niskom hrastovom džbunju i šapućemo, jer malo glasniji razgovor čuje se na putu kojim često nailaze seljaci. Tek kad padne mrak, u našem malom logoru postaje življe; poneko izađe na livadu pored šumarka, poneko i zapjevuši.

 

Danas, trećega dana poslije našeg povratka s Juhora, jagodniski kurir doveo je u naš šumarak učiteljicu Rahilu. Ona je kurir Čačanskog i Užičkog odreda. Obavijestila nas je da je jedna četa Užičkog odreda pod komandom Dušana Jerkovića, upalau  Bajinu Baštu, razoružala žandarmeriju i uzela iz kase finansijkse uprave oko milion dinara. Užički odred, koji je imao tada četiri čete: Užičku, Bajnobaštansku, Crnogorsku i Ariljksu, bio je dosta aktivan i svakodnevno je uznemiravao okupatora. Prije nekoliko dana njegova Užička četa bila je napadnuta nedaleko od Užica. Tom prilikom poginuo je profeseor Mijalković, poznati aktivista naše partije.

 

Čačanski odrede, naprotiv, bio je - sa izuzetkom jedne njegove čete, Ljubićke - neaktivan. Sudeći prema izvještajima Branka Krsmanovića, koji je s njime održavao vezu, izgledalo je dać e se on razviti u naš najbolji odred u zapadnoj Srbiji. Mi smo s njime ozbiljno računali kad smo pravili plan o čišćenju teritorije zapadne Srbije. Sotga nas je iznenadio ovakav izvještaj. Trebalo je odmah ići i na samom mjestu  vidjeti šta je, i poduzeti mjere da se stanje popravi.

 

Digli smo naš mali logor kraj Jagodine i pješice pošli za Kragujevac. Naš plan bio je sljedeći: do Kragujevca ići ćemo svi zajedno; odatle će Grulović krenuti u Prvi šumadijski, a ja s Rahilom u Čačanski, a zatim u Užički odred, dok će Crni ostati u Kragujevcu radi održavanja veze sa odredima i sa drugom Titom, koji je tada bio u Beogradu.

 

Išli smo prijekim putem prema Kragujevcu. Bila je već uvelike noć kad smo ušli u neko selo u kome nas je dočekao lavež pasa koji je postajao sve bješnji kako smo dublje ulazili u selo. U prvim danima ustanka, dok je u selima još bilo žandarma i dok se nije znalo sasvim sigurno kakvo je raspoloženje u njima, partizani su mrzili seoske pse, koji nisu dali prići selu neopaženo. Već izdaleka, oni osjete da neko prilazi i odmah se jave lavežom koji prati patrolu ili grupu sve dok ne prođe; psi iz posljednjih dvorišta isprate još podaleko svojim lavežom ljude kojima nije uvijek bilo u interesu da se zna kad su u selo ušli i kad su iz njega izašli.

 

U samu zoru izbili smo na Crni vrh. Odmaral i smo se i prali na jednom izvoru, kad iz šume ispade naoružan čovjek. Oprezno je prišao našoj grupi, sjeo nekoliko metara od nje, i držeći pušku između nogu, posmatrao nas. Naš vodič upusti se s njime u razgorvor. Tako je doznao da je on iz grupe negoa Tande sa kojim ima nekoliko ljudi.

 

-Što ne ideš u partizane, kad već pušku nosiš, pitao ga je naš vodič.

 

-Ne marim ti ja mnogo za partizane; kod njih je strogo, rekao je mladić. Volim ja s Tandom, kod njega je sloboda.

 

-Kako sloboda? - produžio je vodič.

 

-Tako, lepo, radi šta ko hoće. Kad hoću, odem kući da spavam, kad mi se pije, pijem. A kod partizana moraš biti uvek u šumi, piti se ne sme, disciplina kao na robiji.

 

Bilo nam je jasno s kim imamo posla. Kad smo pošli do izvora, išli smo oprezno, računajući da nas ti ljubitelji slobode mogi iz šume napasti.

 

Moglo je biti oko podne kad smo se približili Kragujevcu. Pošto danju nismo mogli ući u grad, odlučili smo da u selu Jabučju sačekamo do pred veče. Na ulazu u selo vido sam zgarište koje se još pušilo. Osjećao se zadah paljevine i onaj naročiti miris zapaljene pšenice. Juče su ovdje ibli Nijemci i, na dostavu nekoga petokolonaša da domaćin održava vezu sa šumom, zapalili mu kuću, rekal nam je jedna djevojčica koja je u blizini napasala stoku.

 

Predanili smo u dvorištu jednog seljaka koji nas je veoma gostoljubivo primio. To je bio mlađi čovjek, razborit i staložen. Dugo sam razgovarao s njime u oskudnom hladu šljivika, dok su moji drugovi spavali na jednoj ponjavi koju je domaćica iznijela iz kuće da ne bismo ležali na goloj travi. Domaćin mi je pričao o jučerašnjem ispadu Nijemaca iz Kragujevca.

 

-Ovome mom komšiji zapalili su juče Nemci kuću zato što mu je dolazio Tanda koji po Crnom vrhu krstari sa svojom bandom. Tanda nije borac, nego razbojnik. Napljačkao je novaca, pa se po ceo dan pijan voza na čezama. S njime je stalno harmonikaš kome Tanda lepi opljačkane stotinare na harmoniku. Čuo sam da s druge strane Kragujevca ima partizana. Oni su drukčiji ljudi: ne napadaju svet, ne pljačkaju, nego tuku Nemce i naše petokolonaše. Oni su za rusiju, bore se za pravdu, a Tanda za svoj džep.

 

Nisam smio da domaćinu otvoreno govorim o našoj borbi, jer nam je trebalo za koji čas krenuti od nejgove kuće u Kragujevac. Stoga sam mu pričao uopšte o našem položaju poslije okupacije i o tome da zbog njemačkog nasilja i pljačkanja može biti svašta u Srbiji. „Glavno je, govorio sam mu, ne bojati se Švabe i biti spreman da se podnese žrtva, ako to bude potrebno“.

 

Nije mi odmah odgovorio. Grickao je travku gledajući nekud oko mene, a onda, uzdahnuvši, rekao:

 

-Sve bi lakše bilo da nije ovih naših špijuna po selima. Svaki dan odlaze u Kragujevac i tamo šapću sa petokolonašima.

 

-Špijuna ima svugdje, rekao sam, ali većina naroda mrzi Nijemce i naše izdajnike.

 

Pred veče smo se orpostili s domaćinom i krenuli prema Kragujevcu. Došli smo na jedu kosu odakle se lijepo vidio grad u dolini. Sjeli smo pod jedan grm i pravili plan kako da uđemo u grad. Nismo htjeli da idemo drumom, jer smo mogli doživjeti iznenađenje kao ono u Jagodini, nego smo riješili da preko njiva i povrtnjaka na periferiji uđemo u grad. Sa prvom grupom poašao je Crni, a Grulović, Rahila i ja ostali smo da pođemo malo docnije. Ispod grma pratili smo kretanje prve grupe, i tek kad je ona kroz posljednje povrtnjake ušla u sokake periferije, krenuli smo i mi.

 

Za nas dvojicu trebalo je tek naći stan u Kragujevcu. Stoga smo se dogovorili s Rahilom da ona ode u varoš i da nam kod naših prijatelja nađe prenoćište. Mi ćemo je čekati pored jedne staze, blizu prvih kuća periferije.

 

Rahila je otišla, a Grulović i ja legli smo pod jedno drvo kao ljudi koji su malo išetali iz grada, pa sad lješkare, odmarajući se u večernjoj svježini. Pored nas su prolazili ljudi koji su se vraćali iz svojih povrtnjaka ili koji su zbilja išli da malo prošetaju. Razgovarali smo o beznačajnim stvarima i svaki čas pogledali na sat, nestrpljvo očekujući povratak Raile. Trebalo je prije policjskog časa biti u gradu u prijateljskoj kući. Ona je izbila desetak minuta prije osam, sva zadihana, ali smo po izrazu lica odmah vidjeli da nam je našla stan.

 

-Brzo, rekla je, za deset minuta moramo biti na mestu!

 

Za nekoliko minuta naišli smo se u uskom krivudavom sokaku periferije. Ispred prizemnih kućica sjedele su na klupicama žene, razgovarajući i prateći pogledom svakog prolaznika. Podsjetilo me je to na djetinstvo u rodnom mjestu, na večeri naših majki kojima je takvo sjedenje uveče pred kućom, ti razgovori sa susjetkama, ogovaranja i prepričavanja novosti dana, povika na djecu koja ih svojom grajom ometaju, bilo jedina razonoda.

 

Rahila me je ostavila u kući Barjaktarevića, a Grulovića je odvela u neku drugu kuću u blizini. U uskom podugačkom dvorištu dočekala me je visoka, dostojanstvena, starija žena i bez riječi me povela prema starinskoj jednospratnoj kući u dnu dvorišta. Išao sam zan jom sa osjećanjem da sam došao svojim najbližim srodnicima. Kad me je na pragu kuću zapuhnuo miris oribanih dasaka i opajanih soba, bilo mi je kao da sam došao roditeljskoj kući uoči nekog praznika.

 

Peo sam se širokim drvenim stepenicama na sprat. Preda mnom je, ćuteći, išla starica, i tek kad smo ušli u prostranu, starinski namješetnu odaju niske tavanice, sa mnoštvo porodičnih fotografija po zidovika i kao snijeg bijelim zavjesama od domaćeg platna na prozorima, rekla mi je tiho:

 

-Sedi, sinko, i pokazala na sećiju presvučenu tamnocrvenom čohom.

 

Na meni je bilo grubo i prilično izlizano seljačko odijelo puno prašine. Bilo mi je žao da sjednem na čistu sećiju. Zato sam se spustio na jednu stolicu preko puta starice, koja je i sama sjela pored malog okruglog stola na sredini sobe.

 

-Kod nas nije najsigurnije, jer je naša kuća sumnjiva još od ranije, počela je starica, ali jednu noć može se prenoćiti. Glavno je da te niko od špijuna nije video kad si ušao. Ako te je baš neko video, u seljačkom si odelu, a meni često dolaze seljaci.

 

Rekla je to mirnim glasom. Osjećalo se iz njenih riječi da se ona ne boji što me je primila na konak, a to je za mene bilo najvažnije.

 

Iz razgovora sam doznao da joj je sin bio osuđen na robiju kao komunist, da ga je rat zatekao na izdržavanju kazneu  Nišu, ali da je u danima kapitulacije Jugoslavije pobjegao iz niške tamnice i otišao u neki odred.

 

Oprao sam se u ljetnjoj kuhinji u dvorištu i tu večerao zajedno sa domaćicom. Sve sam se više osjećao kao kod svoje kuće. Prijatno je to osjećanje na ovom našem putu punom iznenađenja, nepredviđenih situacija i opasnosti kada treba brzo rješavati ne samo pitanje svoje glave već i pitanje uspjeha posla koji ti je povjeren. Čovjek se sav pretvori u grudvu skoncentrisane pažnje, cijelo mu je biće napeto kao struna, odmjerava svaki svoj pokret i svaku svoju riječ i ima osjećanje da ga sa stonitu strana vreba naprijateljsko oko. Stoga mi je bilo veoma pijatno sjedjeti pod ovim prijateljskim krovom, u čistoj sobi kroz čije otvorene prozore dopire svježina polivenog dvorišta i miris cvijaća. Prijatno mi je bilo gledati spokojno lice starice koja me je primila kao rođena mati, slušati njezin tih, ujednačen glas kojim ona priča o novostima u gradu.

 

Kragujevac je u ljeto 1941. godine bio jedan od naših najboljih gradova u Srbiji. U njemu je bila jaka partijska organizacija sa više od stotinu članova, većinom radnika. Ona je umjela da okupi na stotine simpatizara i kragujevačkih patriota koji su pomagali partizanske odrede u okolini grada. Kragujevac je u te dane opremao borce u šumu, slao odredima oružje, municiju, rublje, sanitetski materijal, knjige - sve što je našim mladim odredima bilo potrebno. Između odreda i grada postojala je svakodnevna kurirska veza.

 

Ali, pored toga patriotskog, neumornog i junačkog Kragujevca koji se nije bojao švapskih okupatora, postojao je i onaj drugi, petokolonaški. To je bila grupa čaršijskih ljudi, trgovaca iz „centra“ grada, sa nešto ljotićevskih izroda koji su nastojali da puženjem pred okupatorskim vlastima, pokažu okupatoru daje Kragujevac srećan što se i na njega izlila blagodat „novog poretka“.

 

Borba između ta dva Kragujevca bila je žestoka. Iako su uslovi za borbu patriostskog Kragujevca bili strahovito teški, on se junački držao. Svaki njegov aktivista izlagao se najvećoj opasnosti izvršavajući zadatak koji je na sebe primio. Gestapo je bio razapeo svoju mrežu i, blagodareći petokolonašima, imao priličan broj svojih agenata u gradu. Svaki dan hapšeni su borci Kragujevca, ali to nije moglo slomiti borbeni duh grada. Petokolonaši su imali na raspoloženju sve: oružanu snagu okupatora, mučilišta Gestapoa, izdajničku štampu, sav propagandni aparat, novac - ali, ipak, nisu mogli da duhovno zagospodare gradom. Po zidvoima su lijepljeni veliki plakati njemačke propagande koji su srpskom seljaka imali da uvjere: da ga je njemačka vojska spasla od trbušastih Jevreja i kapitalista, da ga ona brani od „jevrejskog boljševizma“, da je on tek sada dočekao dan da može mirno da ore svoja polja i da mu je tek sad, pod okupacijom, osiguran proizvod njegova rada. Glasnogovrnici su svaki dan po nekoliko puta treštali o blagostanju koje je Srbiji donijela okupacija, o tome kako njemačka vojska napreduje na istočnom frontu i kako će za koju nedelju biti uništeno to „zločinačko gnijezdo judeo-boljševika“.

 

Ali osim tih velikih plakata, izrađenih po planovima Gebelsove propagandne centrale, pojavljivali su se i drugi napisi po plotovima periferije i na zidovima kuća u centru. Ponekad su oni bili ispisani rukom, ponekad je to bio sasvim kratak letak. To su bile riječi prkosa i vjere, ohrabrenja i nade, riječi patriotskog Kragujevca, bačena u lice bahatom osvajčui podlim izdajnicima. One su okupaotra dovodile do bijesa, ulivale strah u kosti domaćim izrodima koji su u ti mnapisima osjećali ne samo prokos, nego i nagoveštaj svoje propasti.

 

Nijemci su već sada uznemireni zbog pojave našega odreda u blizini grada, a petokolonaše je obuzeo smrtni strah. Poznati petokolonaši ne smiju više da izađu izvan grada, ni da putuju autobusom ili vozom - zbog straha od partizanske zasjede.

 

Okupatoru se javio u pomoć i „vojvoda“ Kosta Pećanac. Čitao sam letak koji je ovih dana diljen i lijepljen po Kragujevcu, a vjerovatno i po drugim gradovima Srbije. U njemu se Pećanac, poznati najamnik svih protivnarodnih režima stare Jugoslavije, predstavlja srpskom narodu u novoj uniformi - u uniformi njemačkog žandarma. U tom letku on poziva Srbiju na pokornost njemačkoj sili i prijeti da će se nemilosrdno obračunati sa sivma onim koji se protiv nje budu bunili. Ovaj je „vojvoda“, dakle, skinuo masku!

 

 

 

Dugo nisam mogao da zaspim koja je mirisala čistoćom. Mislio sam o tome kako se postepeno sva Srbija prekriva mrežom partizanskih odreda, kako već na sve strane počinju akcije i kako nije daleko dan kada će se one sliti u opšti narodni ustanak. Sada su njemački okupatori samo uznemireni; poneki od njih se čudi „kakva je to nacija u šumi“, ali niej daleko dan kada će oni zadrhtati od partizanske snage, od gnjeva narodnoga. Brzo će se oni uvjeriti da ovaj ponosni, hrabri i slobodoljubivi narod ne predstavljaju Ljotići i Nedići, Aćimović i Pećanac, nego oni ljudi koji u ovaj čas sjede u šumama oko logorskih vatara, ili negdje u zasjedi pored druma ili su na noćnom maršu. Mogu okupaotr i njegovi pomogači raditi šta hoće, ali taj plamen neće moći ugasiti; oni neće pokoriti tu „naciju u šumi“, koja nije ni „pitoma“ ni sklona „pripitomljavanju“. Neće biti lako Švabi u zemlji Srbiji.

 

DOBA HEROJA  
  U cilju očuvanja od zaborava naše slavne prošlosti, pokrenuta je ova internet stranica, kao digitalna biblioteka u koju će biti postavljene knjige i tekstovi o Narodnooslobodilačkom ratu, Josipu Brozu Titu i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
 
Advertisement  
   
Danas je bilo 65286 visitors (110407 hits) na stranici!
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=