U valjevskom ODREDU

 

Jutros rana krenuli smo Milivoje, Fića i ja u štab Valjevskog odreda, koji se tada nalazio u selu Paunima, blizu Valjeva. Putovali smo vozom, preko Aranđelovca. U Aranđelovcu smo se, između dva voza, odmorili kod „ujne“ čiju smo kuću bez mnogo pitanaj počeli da smatramo za svoju. „Ujna“ je slijegala ramenima, sve se spremala da nam nešto kaže, ali smo mi s njom tako srdačno i rođački razgovarali, kao da smo joj zbilja sstrići i kao da se čisto izvinjavamo što joj tako rijetko dolazimo. Njena kuća na periferiji bila nam je zaista zgodno utočište. Ležala je duboko u dvorištu; kroz njene male prozore moglo se vidjeti ako bi neko sumnjiv naišao i dok bi on stigao do kuće, mi bismo se već mogli neopaženo prebaciti preko ograde u susjedno dvorište, iza kojeg se prostirala njiva pod kukuruzom. Tu smo se taj dan odmorili i ručali zajedno sa „ujnom“ koja se već bila sasvim otkravila i pričala nam gradske novosti.

 

Iz Aranđelovca smo krenuli preko Lajkovca u pravcu Valjeva. Na lajkovačko jstanici voz je dugo stajao, što nas je sve malo nerviralo. Prolazio je nekakav dugački ešalon: vojnici, konji, kamioni, topovi. Bojali smo se da u stanici ne bude legitimisanja, jer bismo se tu teže mogli izvući nego negdje usput. Sve je prošlo dobro. S voza smo sišli u selu Divcima, blizui Valjeva, i to daleko izvan stanice. Odmah smo skrenuli preko nekih livada prema Kolubari. Izdaleka smo vidjeli žandarme pred staničnom zgradom. Oni su nas primijetili, ali, pošto smo sva trojica bili u seljačkom odijelu, nismo im bili sumnjivi.

 

Pregazili smo Kolubaru i sve preko polja i kroz šumarke peli se u brda. Milivoje je tuda prolazio kao kurir nekoliko puta i znao je svaku stazu. Pred veče smo izbili u neko selo i morali smo da se raspitamo za njakraći put do sela Pauna. Sreli smo jednu djevojku, pravu seosku namigušu, dotjeranu, narumenjenu. Zapitali smo je za put. Ona nas je dobro osmotrila od glave do pete i tek onda rekla:

 

-Recite mi ko ste, pa ću vam pokazati put.

 

-Mi smo od Lajkovca, idemo da prosimu curu za ovoga momka, rekao je Fića veselo pokazujući na Milivioja.

 

-Niste vi od Lajkovca, odgovorila je djevojka, raspoložena za duži razgovor.

 

Naišao je jedan seljak s vozom sijena i pokazao nam put. Dugo je gledao za nama, sve dok nismo zamakli za prbu okuku.

 

Pala je noć; iz natuštenog neba pljusnula je plaha ljetna kiša. Put se raskaljao. Bilo je naporno hodati po klizavoj zemlji. Svratili smo kod jednog Milivojevog poznanika, dobrog i gostoljubivog domaćina. On nas je svojski dočekao. Kad je domaćica vidjela kako su nam košulje skroz mokre, dala nam je svima preobuku, a naše košulje metnula pokraj peći da se osuše. Osjećao sam se dobro u toj čistoj sesokoj kući u kojoj je iblo toplo i prijatno, dok je napolju pljuštala kiša. Oko ognjišta poslovala je domaćica i njene dvije ćerke. Spremale su večeru. Mi smo s domaćinom razgovarali o ratu. On je bio stari socijalista. Pamtio je Dimitrija Tucovića i Dragišu Lapčevića. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu glasao je za Komunisitčku partiju, ali kad je Partija prešla u ilegalnost, on se pasivizirao. Razgovarao sam s njim otvoreno o utanku koji valja pripremati, o oružanoj borbi koja će uskoro obuhvatiti čitavu zemlju. Domaćin se slagao s nama.

 

-Poslaću vam i ja ovog svoga, rekao je pružajući prst na sina, snažna momka, koji je sjedio nasuprot ocu na kraju stola. Istina, zagledao se u djevojku, ali neka se ženi poslije rata. Ja sam već star i za mene nije šuma, ali on može i treba da ide.

 

Večerali smo zajedno sa ukućanima. Domaćica nas je stalno nudila i molila da se ne ustručavamo, da jedemo kao kod svoje kuće. Čim smo večerali, ustali smo i preobukli se. Domaćin nas je zadržavao da noćima, pa da ujutro poranimo, jer je noć mračna, a put kaljav. Nama se nije išlo ispod toga gostoljubivog krova, ali je trebalo još u toku te noći stići u štab. Oprostili smo se i krenuli.

 

Iza ponoći stigli smo u selo Paune. Milivoje je prišao jednoj slejačkoj kući i kucno na prozor. Ubrzo se javila na prozoru ženska prilika. Ugledavši Milivoja, ona je izašla pred kuću i šapnula mu nekoliko riječi. Ovaj nas je poveo prema jednom šumarku i kad je došao blizu njega ošto je zviznuo. Iz šumarka se čuo, kao odgovor, drugi zvižduk.

 

-Tu su, rekao je Milivoje i poveo nas kroz džbunje.

 

Išli smo u pravcu iz kojeg se čuo zvižduk. Kiša je bila prestala, ali mokro džbunje kvasilo nam je odijelo. Došli smo do male čistine nak ojoj su stajala dvojical jdui: jedan visok, mršav, zaogrnut šatorskim krilom - Zdravko Jovanović, komandant Valjevskog paritzanskog odreda, nekad aktivni narednik bivše jugoslovenske vojske; drugi omalen, čvrst, u kratkom kožnom kaputu - Milosav Milosavljević, radnik, politički komesar istoga odreda. Stajali smo pred malim šatorom, razapetim među džbunjem, u kojem je spavalo nekoliko kurira.

 

-Dobro je što ste došli noćas, rekao je Zdravko, jer se mi ujutro spremamo u Kolubarsku četu. Ne bi bilo rđavo da sad svi prilegnemo i malo se odmorimo.

 

Legli smo na počinak u jednoj pojati u blizini. U njoj je bilo toplo i suvo, ali je iblo toliko buva da smo se dugo češali; Fića i ja sjećali smo se prvih naših partizanskih konaka na Kosmaju. Ipak nas je san i umor savladao i mi smo pred zoru zaspali.

 

Sutradan, pred pojatom nas je dočekalo blistavo svježe jutro. Šuma i nevelika poljana usred  nje prelijevali su se u suncu koje ih je sušilo od sinoćne kiše. Pred nama je iblo nekoliko kućica u šljiviku, odakle je po nas došao Milivoje. „Doručak je gotov!“, rekao je i poveo nas u jednu kuću.

 

Tek za doručkom sam doznao da je to njegova roditeljska kuća, a visoka mršava žena, dobrih očiju i tihih pokreta, koja nas je posluživala, njegova majka Zlatija. Dok smo doručkovali, ona nas je netremice, brižno posmatrala. Vjerovatno je strahovola za svog Milivoja, lijepog crnomanjastog momka, studenta prava Beogradskog univerziteta, koji je stalno krstario kao kurir između štaba Valjevskog odreda i Glavnog štaba Srbije. Kad smo se dizali iza trpeze, on joj kao usput reče da odmah mora ići. Gledala ga je kao da ga pogledom pita kuda će opet, ali nije rekla ništa. Mora da je između njih taj razgovor jednom zavazda svršen, pa mati dobro zna da njen Milivoje ne voli takva raspitivanja, da ona njima neće ništa postići - osim što će ga možda ražljutiti. Ali što nije htjela da pita riječima, nije mogla a da ne upita pogledom.

 

Poslije odručka uputili smo se prema selu Rajkoviću, blizu kojeg je bio logor Kolubarske čete. Usput, na iskraju jednog šumarka, održali smo sastanak sa Zdravkom i Milosavom. Tada je Valjevski partizanski odred bio brojno jači od svih odreda u Srbiji. Imao je dvjesta boraca koji su bili podeljeni u tri čete: Kolubarsku, koja je operisala oko Mionice i Ljiga; Azbukovičku, koja je operisala oko Valjevske Kamenice, Krupnja i Zavlake, i Podgorsku, koja je operisala u Podgorini. Čete su bile prilično udaljene jedna od druge, ali su stalno preko kurira održavela vezu sa štabom. Dosad je bila najaktivnija Azbukovička četa koja je, 7. jula izvršila napad na žandarme u Beloj Crkvi, i, na jednu noć, zauzela malo sresko mjesto Kamenicu. To je bio prvi naš upad u sresko mjesto. Tom prilikom konfiskovali su naši oko 150.000. - dinara iz kase Poreske uprave, što je onda za nas bila basnoslovna suma.

 

Izložili smo štabu plan ustanka u zapadnoj Srbiji, ukazujući mu na potrebu stalnih akcija kako bismo došli do što više oružja i mobilisali što veći broj ljdui. Oba druga iz štaba smatrali su da je plan realan i da će za mjesec-dva moći očisti sav taj kraj od okupatora i njegovoih pomagača. Što se tiče Draže Mihailovića, Zdravko nam je rekao da je Draža na Ravnoj gori, da neki njegovi ljudi nailaze kao kurir preko teritorije koju mi već kontrolišemo i da ćemo u njemu prije imati kočnicu ustanka negoli saveznika.

 

-Neće taj u borbu, govorio je Zdravko. On ima uza se oko šezdeset ljdui, većinom podoficiri i nekoliko oficira. Njegovi pozuzdani ljudi muvaju se po terenu i vrše tobože neku mobilizaciju. Zapisuju ljude u spiskove i govore im da ostanu kdo svojih kuća i da čekaju poziv Draže Mihailovića. Ja sam nailzaio, nastavio je Zdravko, na ljude koji su mi govorili: „Išo bi ja, brate, s vama, ali sam već mobilisan kod Draže“. Ima tu i seljačkog šeretluka: ovamo mobilisan, a sedi kod kuće i drži pušku. Ali imal judi koji će sigurno poći s nama kad se borba malo rasplamti. Meni se čini da je Draži glavno da se ne vrše nikakve akciej protiv Nemaca. Njegovi izaslanici, koji često odlaze u Valjevo, govore nam da za akcije nije još vreme i da će one pogoršati položaj srpskog naroda. Našđi ljudi mrze Dražinovce, nazivaju ih gibaničarima i vrlo bi rado pošli na Ravnu goru da razjure tu mafiju, završio je Zdravko.

 

Fića i ja smatrali smo da bi bilo nepravilno napasti Dražu Mihailovića. Treba učiniti sve da se on privoli za borbu, jer on predstavlja, po našem mišljenju, onaj dio našeg još kolebljivog svijeta koji misli da se s Nijemcima može nekako varakati da bi se jeftinije prošlo. Tu treba biti strpljiv, jer se ne radi samo o jednom čovjeku ili jednoj grupi ljudi, nego o raspoloženju jednog sloja naroda. Potrebno je s naše strane učiniti sve da ne dođe do uzajamne borbe između nas i onih koji su načelno protiv Njemačkge i njenog „novog poretka“, ali još nisu za oružanu borbu protiv okupatora. Ono što je sada prijeko potrebno to je: voditi neprestano borbu protvi Dražinog shvatanja, raskrinkavati ga kao sabotersko. Treba kod ljudi buditi samopouzdanje, otvarati im perspektivu i ukazivati im da naša borba ima da dovede do stvaranaj boljeg i srećnijeg života u našoj zemlji.

 

 

 

Poslije sastanka krenul ism oda tražimo Kolubarsku četu. Na jednoj stazi koja je vodila uzbrdo pored neke šumice zaustavila nas je straža: to je bio ulaz u logor Kolubarske čete. Na straži su bila dva druga: jedan je stajao s puškom, a drugi ležao pored puškomitraljeza čija je cijev bila uperena prema drumu koji se vidio pred nama. Kad smo ušli u logor, upravo se dijelio ručak. Dobili smo i mi svoj dio: malo sira, hljeba i krastavac.

 

-Hranimo se dobro, reče mi Dragojlo Dudić, politički komesar čete, s kojim sam se maločas upoznao.

 

To je čovjek pedesetih godina, srednejg stasa, lijepe glave, sijedih kosa, zelenkastih blagih očiju. Govorio je tiho i spokojno. Rječnik mu je neobičan za slejaka. Vidi se da je mnogo čitao. On je stari član Komunisitčke partije, još od njenog osnivanja 1919. godine. U četi ga svi vole i poštuju. To je jedan od najuglednijih ljdui u valjevskom kraju. Bez obzira na svoje godine on je odmah stupio u odred, a za njim je pošao veći broj njegovih seljana.

 

U četi je bilo oko pedeset ljudi; svi su prilično odjeveni i dobro naoružani. Osim pušaka, imaju dosta bombi i četiri puškomitraljeza. Četa je tada preboljeval unutrašnju krizu. Ona se tek prije dva dana ponovo iskupila, pošto se bila rasturila u trojke prije osam dana. Naime, jedan naš ugledniji drug, ljekar, bio je donio vijest da na četu spreamju napad jače njemačke snage. Štab je tada riješio da se četa rasturi u trojke i da poslije izvjesnog vremena na određenom mjestu opet sakupi. Napda uopšte nije bilo. Tu su vijest ubacili Dražini četnici koji nisu rado gledali na našu jedinicu zbog toga što se ona spremala u akcije. Oni su se bojali akcija na terenu na kome su se i sami nalazili; stoga su bili pustili glas o napadu i zbunili naše.

 

Ošto smo osudili takav postupak. Trebalo je s četom manevrisati, ako nije bilo moguće primiti borbu. Takvo raspuštanje slabi disciplinu i demorališe ljude. Štab odreda se složio s nama. Drugovi iz komande čete osjećali su se postiđeni što su se pokazali paničarima. Smijenili smo komandira čete, prilično vjetropirasta čovjeka, i odmah postavili novog komandira.

 

Upravo toga jutra bio je došao s Ravne gore, iz Dražinog štaba, aktivni porporučnik bivše jugoslovenske vojske Radivoje Jovanović sa šest svojih drugova. Dok smo mi na sastanku štaba odreda odlučivali o njegovo mprijemu u četu, oni su ležali hladovini, malo izdvojeni od naših boraca, i čekali na odluku; bili su svi bradati, imali su redenike preko grudi i bombe o pojasu. Drugovi iz štaba poznavali su Jovaovića i onjemu imali iscpne podatke i - dobro mišljenje. Bio je rodom iz sela Zaruba kod Valjeva; kao gimnazista bio je blizak našem pokretu, ali se u Vojnoj akademiji udaljio od nas; znali su da je bio za borbu i bili su jednodušnog mišljenja, da mu se može vjerovati. Imajući takva obavještenja, odlučili smo da Jovanovića i drugove primimo i da Jovanovića, iako je tek jutros došao od Draže, postavimo za komandira čete.

 

Po završenom vijećanju pozvali smo ga na razgovor. Pred nama je stajao mlad, naočit čovjek, iz koga je zračila oldučnost i skromnost, sav obrastao u gustu kestenjastu bradu - zbog čega smo ga odmah prozvali Bradonjom. Rekli smo mu: da znamo njegovu prošlost, da mu vjerujemo, da smo odlučili da goa postavimo za komandira čete i da se nadamo da će on opravdati to povjerenje.

 

Dopalo nam se što nije mnogo govorio. Čak se pomalo snebdivao. Izjavio je da on ovo imenovanje smatra i kao počast, i kao veliku obavezu.

 

Iz razgovora s njime utvrdio sam da je on onaj isti oficir iz grupe generala Ljube Nenadovića s kojim je održavao vezu Milan Blagojević, komandant Prvog šumadijksog odreda. Izjavio je da je generala Novakovića napusti zbog toga što general nihe htio u borbu. „Sve nešto čeka!“ rekao je Bradonja prezrivo. Od generala Novakovića bio je prešao Draži na Ravnu goru, jer je bio čuo da Draža vrši mobilizaciju za borbu protiv okupatora.

 

-Dovoljno mi je bilo, rekao je Bradonja, da kod njega provedem tri dana pa da ivdim kakva je to mobilizacija i kako on zamišlja borbu. To je kamuflirani petokolonaš; njemu stalno dolaze kuriri iz Beograda, sve Ljotićevi ljudi. Neki dan ej bio jedan od vođa Ljotićeve omladine, Lenac. Po mom mišljenju, preko njih Draža održava vezu s Nemcima. On je došao iz Bosne sa nekoliko ljudi i nije ni mislio na borbu. Računao je da se spase od ropstva, ali sad je, izgleda mi, dobio pravi zadatak: da ometa našu borbu. Da je po tome, ja bih prvo s njime raščistio.

 

Istopga dana razgovarali smo sa ljekarom Valjevskog odreda Draganom Jovanovićem , koji se upravo bio vratio s Ravne gore. On je tamo išao po odluci štaba Valjevskog odreda. Ispričao nam je da na Ravnoj gori nije zatekao Dražu. Razgovarao je s nejgovim zamjeniom, potpukovnikom Živojinom Đurićem. U tom razgovoru Đurić je izložio stav Dražinog „Gorskog štaba“. Taj stav bio je, uglavnom, sljedeći: još nije vrijeme za borbu; Nijemac je jak i svaki pokušaj otpora bio bi ugušen u krvi; treba čekati „dok Rus ne izbije zube nemačkom lavu“ pa onda udariti s leđa; dotle, pak, vršiti mobilizaciju, organizovati štabove, praviti planove, pripremati se solidno za taj „veliki trenutak“.

 

Na osnovu toga stava Đurć je predlagao Draganu Jovanoviću:

 

da naši borci sklone oružje na Ravnu goru i da se raziđu kućama. Obećavao je da ih Nijemci neće progoniti zbog toga što su neko vrijeme u šumi;

 

da se Dragojlo Dudić, Miša Pantić i Dragan Jovanović, koje on smatra vođama partizana u valjevskom kraju, mogu skloniti u njihov štab na Ravnoj gori.

 

Ako je voljan da prihvati njegov predlog, on može autom da ga prebaci u Beograd, gdje će sve ovo moći da utvrdi s Milanom Aćimovićem „komesarom unutrašnjih poslova“.

 

Poslije ovoga razgovora Fića i ja odustali smo od naše namjere da idemo na Ravnu goru, jer nism oimal ivremena za vođenje praznih razgovora. Bilo je mnogo važnijih polsova koje je trebalo odmah svršiti: učvrstiti odrede, ubrzati akcije kao jedino sredstvo da sel judi prekale i osposobe za teške udlove života u šumi, mobilisati nove borce i povezati odrede zapadne Srbije - kako bismo u što kraćem roku mogli ostvariti direktivu druga Tita. Neka tamo nekakav Đurić i ostali dokoni ofiviri filozofiraju o „njemačkom lavu“, neka frazama orusiji prikrivaju svoje petokolonaške papke, a mi ćemo da radimo svoj posao.

 

 

 

Razgovarao sam sa zamjenikom komandanta čete Stefanom Filipovićem, mladim radnikom, monterom, koji se toga dana vratio iz akcije. Napali su dvojicu njemačkih „feldžandarma“ koji su na motociklu išli iz Užica u Valjevo; jedan od njih je ubijen, a drugog su doveli kao zarobljenika. Iz njegove bukvice vidjelo se da je narednik vojne policije, da je rodom iz Vormsa, a po zanimanju trgovački pomoćnik. Bio je gradno uplašen i nikako nije htio da prizna da je podoficir, nego da je redov. Kada sam mu, poslije nejgovog upornog odbijanja da prizna da je podoficir, rekao da laže, on se trgao i dostojanstveno kazao da nejmački vojnik nikada ne laže. Ne znam šta je pročitao u mome pogledu, koji svakako nije bio prijatlejski, ali je brzo napustio tu pozu  i moćevim glasom počeo: „Ali, gospodine komandante, ja sam otac porodice...“

 

Mi smo i tada, prvih dan borbe postupali s njemačkim zarobljenicima kao što postupa svaka vojska. Streljani su, na osnvu presude, samo gestapovci. Vojnicima čak nismo svlačili odijela i obuću; ovaj Švabo, na primjer, ostao je u svojim dobrim kratkim čizmam, dok su mnogi naši borci bili u opancima.

 

Prije nego što smo napustili četu, izvršili smo zakletvu. Postrojil ism oborce na jednoj livadi, i Fića je održao govor. Govorio je dugo i vatreno. Oštrim riječima osudio je mlitavost i mlakost u vođenju akcija, paničarstvo koje lako zahvati i dobre naše drugove, šibao one koji na prvi šušanj hoće da se rasture u manje grupe. Tatim je govorio o zakletvi. Ona je sveti zavjet svojim drugovima i svome narodu. Svako od nas, rekao je Fića, treba da zna da je ovo borba na život i na smrt, da mi u nju ulazimo kao vjerni sinovi naroda dobrovoljno, da ćemo morati u toj borbi da izdržimo natčovječanske napre. Mi ne znamo kad će doći dan pobjede, ali on će doći sigurno, jer je s nama Rusija i njena Crvena armija. Mi smo tek na početku borbe. Prave teškoće tek su pred nama. Onaj ko namjerava da položi zakletvu neka dobro o svemu promisli prije nego što to učini, i neka po svojoj savjesti pošteno utvrdi da li se odjeća sposbnim da ide putem na koji nas zove Komunisitčka partija. Onoga ko bude položio zakletvu pa nas docnije napusti smatraćemo dezerterom, a onoga koji prije zakletve poštene o kaže da ne može s nama pustićemo kući. Dezertera će sitći kazna kad-tad, makar i poslije pet godina. Tražićemo od svakoga da zakletvu izvršava, a na prvom mjestu da se bori do posljednjeg daha i da održava željeznu disciplinu u odredu. Na kraju govora Fića je povišenim glasom viknuo:

 

-Sad ćemo čitati tekst zakletve. Ko od vas izjavljuje da nema snage da ostena u odredu, neka istupi.

 

Borci su netremice gledali u Fiću. Njihova lica bila su svečano ozbiljna. Niko nije istupio.

 

-Neka se niko ne boji da istupi, ponovio je Fića.

 

Borci su ćutali.

 

Istupio sam pred stroj tada ja, u nekoliko riječi ponovio smisao zakletve, i još jednom pozvao da istupi svak ko ne može da položi zakletvu. Niko nije istupio. Skinuo sam šajkaču i počeo da čtiam tekst. Svi su izgovarali riječi zakletve za mnom, gologlavi, odk im je niz obraze curila kiša, koja je poečla da pljušti još za vrijem Fićinog govora.

 

Za vrijeme govora i zakletve naš zarobljenik stajao je na tridesetak metara od nas i gledao šta mi radimo. On nije razumijevao šta se govori, čudio se zašto mi stojimo pod ljetnim pljuskom i šta to govore ovi ljudi u grubim seljačkim odijelima, zašto su najdenom skinuli svi šajkače i gromkim svečanim glasom izgovarali nejmu nrazumljive riječi.

 

Sa štabom smo napravili plan da četa odmah sutra napadne Mionicu, da razoruža tamošnju žandarmerijsku posadu i da onda krene i razoruža sve žandarmerijske stanice u tom kraju. Isto veče vratili smo se sa štabom u selo Paune.

 

 

 

Probudili smo se poslije krepka sna, onakvog kakvim se moež spavati samo lejti u šumi kad su noći tople i kad ima na zemlji bar malo prosute slame. Danas su nam došli Obrad Stefanović i Miloš Minić. Prvi je bio sekretar valjevskog Okružnog komiteta Partije, a drugi instruktor Pokrajinskog komiteta. Oni su doveli dvojicu radnika iz lajkovačke željezničke radionice. Sami lajkovački radnici - komunisit, koji su bili zaposleni u mjesnoj ložionici, predlagali su štabu Valjevskog odreda da izvrši napad na Lajkovac i da onesposobi ložionicu. Radnici su obećali da će napad pomoći iznutra.

 

Obradovali smo se toj inicijativi lajkovačkih proletera. Fića je od zadovoljstva trljao ruke i stalno ponavljao: „Biće to dobar posao“. Dogovorili smo se da se radnici vrate natrag, da dobro ispitaju situaciju, da pokupe podatke o neprijatelju, i da poslije nekoliko dana pošalju jednoga druga u naš štab, koji će na osnovu njegovog izvještaja pripremiti napad.

 

Istoga dana pred veče krenuli smo sa štabom Valjevskog odreda da obiđemo azbukovičku četu koja se nalazila negdje na Rožnju. Vodio nas je kurir koji je održavao vezu između te čete i štaba. Pošli smo iz Pauna u sumrak. Išli smo nekoliko sati preko njiva, stranputicama, čuvajući se dobro da nas ne primjeti neprijateljsko oko.

 

Negdje oko ponoći ušli smo u jedno seljačko dvorište. Po kući i ostalim zgradama vidjelo se da tu živi seoski gazda. Probudili smo domaćina i zatražili da kupimo nešto za jelo. Dugo se omišljao i najzad probudio svoju domaćicu koja nam je iznijela malo slanine i hljeba. Sjedeli smo pred kućom na nekim kladama, jeli i razgovarali sa domaćinom. Na naše pitanje da li nailaze Nijemci kroz sela, rekao nam je da je jutrost projahalo nekoliko Švaba, ali da nisu svraćali u kuće. Svaki drugi-treći dan nailaze tako njihove konjičke patrole, ali se nigdje ne zaustavljaju i idu samo putavima.

 

Kad smo polazili upitali smo koliko smo dužni za slaninu i hljeb. Domaćin se malo zbunio. Vidjelo se da mu je neprijatno naplatiti, a da mu je žao da ne primi pare. Na kraju je kazao: „Eto vam domaćice pa se s njome pogodite, to je i inače njezino“. Stara nam je hranu naplatila. Ispraćajući nas iz dvorišta, stari me zadrža na samoj kapiji i polušaptom reče.

 

-Vi govorite da je s vama Rusija, a imate li vezu sa Engleskom?

 

-Prvo, čiča, u se i u svoje kljuse, a onda će doći sa svima koji su protiv Hitlera, odgovorio sam mu. Danas niej najvažnije to da li imamo s kime vezu, nego da ustajemo na oružje i da složno bijemo Švabu.

 

-Ama ono jes’ jes’, ne velim ja ništa, dodao je čiča brzo, ali sam osjetio u njegovom glasu da nije ubijeđen, da odgovara tek reda radi.

 

Kod sela Pričevića izašli smo na drumu Valjevo - Loznica. Poslije pješačenja preko njiva, po tek požnjevenim strnjacima, provlačenja kroz živice, prelaženja preko uskih platica na potocima, lako se išlo tek prosušenim drumom. Danas su su ovuca prolazili njemački kamioni čiji su se tragovi vidjeli po drumu. Oko sela Osladića skrenuli smo u šumu. Već je svitalo. Dugo smo obilazili selo, lomili se preko nekakvih jaruga, išli nekim raskaljanim potokom dok nismo stigli do jedne šumice gdje je komandant kolone Zdravko naredio da stanemo. Prevalili smo u toku te noći preko 40 km i bili smo krajnje iznureni. Zdravko je otišao svojoj kući da nam osigura ručak, a mi smo svi, osim jednog stražara, legli na vlažnu zemlju i odmah zaspali.

 

Probudio sam se od studeni, iako je početak avgusta. Zemlja je bila vlažna, a iz neba je škropila sitna hladna kiša. Moji su drugovi i dalje spavali, toliko ih je noćni marš zamorio. Osjećajući kako se sav ježim od studeni, sišao sam jednom potoku blizu logora i dobro se istrljao hladnom vodom. Vratio sam se u logori i rekao stražaru, koji je kunjao oslonjen na jedno drvo, da legne da spava, a ja ću da ga smijenim. Dao mi je pušku i odmah se spustio pored drveta na kojoj je bio olsonjen.

 

Šetajući pored drugova koji su spavali na zemlji dok je po njima sipila kiša, mislio sam: ko bi te ljude mogoa natjerati da podnese ovakve napore i lišavanja!

 

Evo, pored Fiće leži valjevski radnik Kitanović, koji je na poziv Komunisitčke partije odmah došao u odred. Prije rata on je radio u sindikatima, bavio se naročito kulturnim radom među radnicima. Danas je on u zaštitinici štaba i organizuje po četama naše kulturne ekipe. Blizu njega, umotan u šatorsko krilo, leži gimnazista valjevske gimnazije Radomir Dudić, Dragojlov sinovac. To je visok, dobro razvijen momak, koji je tek juče napustio đačku klupu. Drug koga sam smijenio na straži zove se Isa, mlad Jevrejin iz Valjeva, zubotehničar po zanimanju, koji je zabacio ponižavajuću žutu traku prije desetak dana i prihvatio pušku. On je sasvim ozbiljno shvatio šta fašisitčki okupator sprema Jevrejima u našoj zemlji i nije imao nikakvih iluzija u tom pogledu, kao što su imali mnogi njegovi sunarodnici.

 

Kiša je prestala. Nebo se počelo vedriti i kroz rijetke vunaste oblake probijale su tople sunčane zrake koje su prijatno grijale poslije jutarnje hladnoće.

 

Zdravko se vratio i probudio drugove. Trebalo je ići u selo, njegovoj kući. Cio dan smo proveli u njegovom voćnjaku, iz kojeg se u daljini vidio drum kojim su često prilazili njemački kamioni. Komandant odreda, Zdravko Jovanović, bio je aktivni sanitetski narednik-vodnik. Još prije rata postao je član Komunističke partije, i od prvog dana ustanka on je komandant Valjevskog odreda. Njegova kuća je naš oslonac u selu.

 

U prvi sumrak, odmorni i ispavani, krenuli smo preko šume Bojčice na Rožanj. Kad smo došli u šumu, već je bila noć. Bilo je vedro: ljetnje zvijede svjetlucale su u nebeskoj modrini, a mjesečina je jarko osvjetljavala krupnu čistu šumu. Dugo smo išli ispod ogromnih stabala, po šumskoj stazi obasjanoj mjesečinom, i pjevali koliko nas grlo nosi. Kitanović je, kao stari član raznih radničkih pjevačkih družina, znao mnogo revolucionarnih pjesama i stalno vodio. Pomislio sam u jednom trenutku: kako mora da je teško našima u gradovima kad ne smiju ni glasno govoriti o onome što osjećaju, a kamoli zapjevati. Mislim da je jedna od najvećih tegoba pod okupacijom što ljudi ne smiju ništa reći: živjeti okružen opasnošću, podnositi uvrede i poniženja, a morati ćutati. Sasvim je drugo držati oružje u ruci i ići u susret opasnosti. Sjetio sam se kako mi je, kao ilegalcu, bilo teško kretati se beogradskim ulicama po kojima su se vrzmali policijski psi, a u rukama nemaš ništa do naliv-pera. Da, teško je to bilo. Sad je sasvim drukčije. Pška ti, puška mi - pa ako je da se da glava, neka padne u borbi, a ne u policjskom hapsu u koji čovjeka dovuku kao na klanicu.

 

Dugo smo išli Lopatanjskom rijekom. Prestali smo da pjevamo tek kad smo se približili varošici Peckoj. Prešli smo preko druma oborivši nekoliko telefonskih bandera - koliko da ne propustimo priliku da bar malo štete nanesemo okupatoru! Zaustavili smo se kod jedne seljačke kuće u selu Gunjacima. Domaćin je bio naš čovjek; kod njega se nalazila žena nešag druga, ljekara Krausa, koji je bio u Podgorskoj četi. Domaćin nas je vrlo srdačno dočekao, iznio nam da jedemo, a poslije nas smjestio na sjenjak da spavamo. Kad smo htjeli da postavimo stražu, on je gotovo uvrijeđeno rekao: „Ja ću vam biti najbolja straža, a drug neka samo spava“.

 

Probudili smo se pred zoru i u samo svitanje krenuli iz sela. Ponegdje iz dvorišta radoznalo su nas posmatrali seljaci koji su u te ljetne radne dane rano ustajali. Sunce je već bilo izgrijallo kad smo se počeli peti na Rožanj. Put je bio naproan: znoj je svima curio niz obraze, kad smo oko podne izbili na planinski greben. Na jednom izvoru dobro smo se oprali, odmorili i doručkovali hljeba sira, koji nam je naš sinoćni domaćin spremio za put.

 

Dugo smo lutali po šumi tražeći četu. Dozivali smo Mišu Dudića, Žikicu Španca, pjevali, ali se niko nije odazivao. Kad smo prišli Miletinoj kosi, primjetili smo u njenoj strani nekoliko ljudi. dozvali smo ih i rekli da tražimo štab čete. Mahanjem ruku pozivali su nas da priđemo. Kad smo se ispeli na kosu, kojoj se nije moglo neopaženo približiti, dočekao nas je komesar čete Žikica Jovanović - Španac. Četa je bila zauzela položaj za borbu.

 

-Za svaki slučaj! - objasnio je Žikica. - Čuli smo mi vaše dozivanje i pjevanje i vaš razgovor s našim osmatračima, ali vojnik mora biti oprezan i budan. Može i neprijatelj prići logoru i znati poimenice ovoga ili onoga, ili zapjevati neku našu pjesmu.

 

 

 

Četa je logorovala na jednom zaravanku, ispod ogromnih bukava; odmah iza logora prostirao se proplanak, obrastao visokom bujnom paprati. Komandir je bio Miša Dudić, aktivni potporučnik bivše jugoslovenske vojske, politički komesar Žikica Španac, njegov zamjenik Čeda Milosavljević učitelj, ljekar dr Julka Meštrović. U četi je bilo šezdeset ljudi, većinom seljaka i nešto radnika i srednjošlkolaca iz Valjeva; bila je dobro organizovana, imala je čak i svoj vojnički kazan. Prije nekolik odana ona je izvršila napad na Valjevsku Kamenicu. To je bio naš prvi napad na sresko mjesto. Osim toga, toj četi pripada čast da je opalila prvu ustaničku pušku u Srbiji, 7. jula, jedna desetina te čete, koji je vodio Žikica Španac, napala je neprijatelja u Beloj Crkvi.

 

Cio dan sm proveli u razgovoru sa štabom čete. Zamjerili smo tabu što se četa, poslije tako dobrog početka, zavukla duboko u planinu, dok po drumu Loznica - Valjevo gotovo neprekdino saobraćaju njemački kamioni. Rekli su da će tu grešku ispraviti i da će se odmah spustiti na drum „da od Švaba traže objave“, kako je dodao Žikica. Osjetio sam u njegovom glasu da to nije hvalisanje i da će Švabe skupo platiti to „traženje objava“.

 

Žikica se žalio da u četi ima nekoliko sumnjivih tipova, sklonih krađi: oni su našu borbu smatrali nekom hajdučijom i bili su protiv uvođenja discipline. Idiući u patrole, voljeli su da se po kućama natresaju na domaćine i da izvoljevaju, tražeći da im domaćica spremi ovo ili ono za ručak. Takvi su vrlo rado išli u patrole, jer je tu manja kontrola, a nisu voljeli biti  u logoru, jer je tu bio kazan i zanimanje. Prema takvim štab je bio veoma oštar. Neki dan je strijeljan jedan lopov koji je na komesearove riječi o disciplini rekao: „Nama ne treba nikakva disciplina; ko hoće da zapoveda, taj neka ide pa neka traži one koji hoće da slušaju“. Kad su ga streljali, našli su kod njega nekoliko hiljada dinara. Odobrili smo takav stav i naredili da se svaki slučaj pljačke, nasilja nad seljacima i krađe, najoštrije kažnjava i da se u četi održava željezna disciplina kao osnovni uslov za opstanak čete, za njen razvitak i za pravilan odnso prema narodu iz koga mi crpimo svu svoju snagu.

 

Poslije sastanka štaba otišao sam u četnu „tehniku“ koja sa nalazila pod jednom bukvom. Sjeo sam pokraj radio-aparata i s borcima slušao emisiju Moskve. Bio je to poziv slovenima da se dižu na oružje. Posmatrao sam borce za vrijeme emisije. Njihova lica bila su ozbiljna i ozarena ponosom.

 

Dugo smo sjedeli kraj aparata i razgovarali. Borci su prepričavali svoje utiske iz napada na Kamenicu. To je za sve njih bilo novo i neobično, a po njihovo mpričanju osjećalo se kako su oni taj prvi napad duboko doživjeli. Opisivali su privlačenje gradu, zauzimanje položaja, razoružanje straže, prve pucnje u nović, pronalaženje državnih zgrada iz kojih je trebalo uzeti novac, pisaće mašine, hartiju i lsično. Bilo je tu i smiješnih događaja.

 

Nikola Božović, novinar iz Ljubovije, dobio je zadatak da pronađe šefa finansijske službe i da ga dovede u Poresku upravu, gdje je ovaj imao da mu preda državni novac.

 

-Kad sam mu uapo u kuću, htede čovek da padne u nesvest od straha, pričao je Nikola. „Ništa se vi ne uzrujavajte, gospodine šefe, kažem mu ja, nego se obucite i nađite ključeve pa da idemo da pregledamo kasu“. „Sad ću ja“, veli on meni, i hoće da zatvori vrata. „Nemojte zatvarati, mi ćemo od sad pa dok ne završim zadatamk biti stalno zajedno. Takva je priroda našeg posla“. „Molim, molim“, veli on meni, a sav dršće. Dok smo išli, uz put mi je mnogo nešto pričao, a ja mu rekoh: „Zaveži, ije ovo vreme za dugačke razgovore“. Rekoh mu i bi mi ga žao, jer se čovek od straha saplete i umalo ne pade. Kad smo svršili posao, to jest kad smo ispraznili kasu u Poreskoj upravi, on mi, nekakko čudnim glasom reče: „Molim vas, mogu li sada otići, jer sam se ubatalio“. „Sad, vala, možeš kud hoćeš“, kažem ja njemu.

 

Borci su se grohtom smijali Nikolinoj priči; samo je Nikola bio ozbiljan i uživao pričajući taj svoj susret s nesrećnim poreznikom.

 

Smračilo se i u šumi je psotalo svježe. Prišli smo logorskoj vatri pored koje je bilo sasvim prijatno. Tu smo večerali i poslije večere pjevali. U toj četi nikla je pjesma: „Pošo Hitler na Rusa...“ koju smo to veče neprestano pjevali. Ona je docnije prenesena u sve naše partizanske odrede u Srbiji i postala vrlo popularna.

 

 

 

Logor spava. Ispod stoljetnih bukava, na mladom, tek prosušenom sijenu, umotani u ćebad ili šatorska krila, spavaju partizani. Budan je samo stražar koji šeta oko logorske vatre, naložene ispod ogromne krošnjaste bukve. Kad smo legli, nad nama je bilo zvjezdano ljetno nebo. Dugo sam bio budan, duboko udisao miris mladog sijena i posmatrao zvijezde kako trepere zelenkastim sjajem u nebeskoj modrini.

 

U neko doba noći probudila me je daleka gmljavina. Vjetar je šumio u krošnjama bukava, gusti oblaci prekrili su nebo. Pribrižavala se oluja. Grmljavina se čula sve bliže, zastenjala su pod udarcima oluje stoljetna stabla, munje su počele da sijevaju iznad naše šume osvjetljujući žuto-ljubičastom svjetljošću veliki proplanak savo obrastao bujnom paprati. Negdje u blizini udarili su prvi gromovi, a odmah zatim zašumile su prve zašumile su prve, krupne kaplje kiše koje su se uskoro pretvorile u mlazeve. Započeo je pravi ljetni pljusak, kome nisu mogle da odole ni krošnje, ni ćebad, ni šatorska krila. Mlazevi su šibali po nama, voda se sakupljala po uvojima pokrivača kao u olucima i pri svakom našem pokretu slijevala se pod nas, podlijevala naše ležaje i sijeno se ubrzo nadojilo. Probuđeni, prevrtali smo se na mokrom sijenu, pokušavajući da se nekako namjestimo, ali je sve bilo uzalud: pljusak nije prestajao a ležaji su bili sasvim u vodi.

 

Počeli smo ustajati jedan po jedan i prilaziti vatri oko koje se mučio naš stražar da je, gotovo sasvim ugaslu, raspali. Naposljetku se oko vatre iskupila čitava četa, i, podsticana rukama mnogih, vatra je opet veselo zaplamsala, uprkos kiši koja je i dalje lijevala. Grijali smo se i sušili promočena odijela, okrećući vatri čas grudi, čas leđa. Veseo žagor nije prestajao; zadirkivanja i šale pljuštale su zajedno s kišom. Neko je tiho zapjevušio, a onda smo svi prihvatili pjsmu koja je odjekivala u olujnoj noći, praćena grmljavinom i hujanjem vjetra od kojeg su se stresale i škripale stare bukve.

 

Bilo je nešto simbolično u toj slici ljudi okupljenih oko vatre usred burne noći. Nad njima tutnji oluja, mlazevi kiše slijevaju se s krošnje na vatru, cvrče kapljice vode na ugljevlju, pište mokra drva - ali batra ne samo što se ne gasi, nego se sve više razgorijeva stalno podsticana rukama ljudi, koji, kao prkoseći, pjesmom nadvikuju vjetar i grmljavinu. Zaplamsala je i druga vatra u Srbiji, jarko osvjetljujući noć kojom je ona sada obavijena. Sav njen ološ digao se da tu svetu vatru ugasi, ali prava djeca Srbije podstiču je stalno svojom krvlju, i niko je ugasiti neće - kao što ni ljetni pljusak ove olujen noće nije mogao da ugasi vatru u partizanskom logoru na Miletinoj kosi.

 

Tek pred zoru kiša je stala. Umor je savladao ljude i svaki je našao na svome mokrom ležaju mjesta da prilegne i zaspi. Legao sam i ja pored Fiće i zaspao odmah, bez obzira što je mjesto bilo mokro a ćebe nadojeno kišom.

 

Probudilo me sunce koje mi je bilo pripeklo u samo lice. Nada mnom je bilo jasno, kao umiveno, nebo, čija se modrina nazirala kroz lišće na kome su još blistale kapljice kiše. Na toplom ljetnom suncu isprava se šuma i bujno papratište na proplanku blizu logora. Izvukao sam se ispod ćebeta i sjeo na panj da me ogrije sunce.

 

Posmatrao sam drugove koji su, umotani u vlažnu ćebad, spavali na mokrom sijenu i obuzelo me osjećanje ponosa. Osjećao sam se ponosnim što sam drug takvim ljudima. To su najbolja djeca Srbije koja su krenula goloruka, bosa i gola, da spasavaju čast svoje zemlje, da sačuvaju ono što je Srbiju kroz vijekove održalo: duh otpora i slobodarstva. Njih čeka još neizvjesna sudbina, ali će oni izdržati sve, jer u sebi nose samopouzdanje, svijest i ponos čitavog naroda koji je odolio mnogim istorijskim burama prohujalim nad ovim vjetrometnim parčetom zemlje.

 

Ispod stoljetnih stabala spavaju djeca Srbije koja su uzela da svojom nevještom, ali čvrstom rukom pišu istoriju svoga naroda - uprkos izdajnicima i malodušnicima. O njoj, o toj junačkoj djeci ponosna i hrabra srca, svijtla uma i snažnih mišica, o njihovim djelima ljtopisci će s divljanjem govoriti kao o ljudima iz legende, a pogane tragove današnjih prezrenih izroda, koji Srbiju poniziše i osramotiše, zavijeće prah istorije.

 

 

 

Logor je postepeno oživljavao; započinjao je njegov svakodnevni život. Simpatični Miša Dudić, komandir čete, izdavao je naređenje borcima koji su imali da idu u patorle. Komesar Žikica Španac, stalno u pokretu, stizao je na sve strane. Prije nego što smo pošli za Osladić, izvršili smo zakletvu čete. Za vrijeme govora primjetio sam da jedan od boraca, onizak, plećat čovjek, podmuklo gleda ispod natuštenih obrva na Fiću, a kad je čitan tekst zakletve, on je ćutao. Žikicu sam upozorio na tog čovjeka. Žikica mi je rekao da taj čovjek spada među one borce u četi koji vole da idu u patrole, da je nepouzdan i da svaki njegov pokret prati nekoliko mladih drugova.

 

Rastlai smo se od čete naglasivši još jednom Žikici i Dudiću da četa ima da se što prije primakne drumovima, naročito drumu Loznica - Valjevo.

 

Imali smo namjeru da obiđemo i treću četu Valjevskog odreda - Podgorsku, u kojoj su bili dr Miša Pantić i Mile Milatović, ali smo od toga odustali, jer smo morali žuriti u Paune zbog pripremljanja napada na Lajkovac. Istim putem preko Gunjaka i Bojčice vratili smo se s Rožnja u Osladić, gdje smo se zadržali nekoliko časova da se odmorimo. Dan smo proveli u jednom šljivku. Ispod nas, valjevskim drumom, s vremena na vrijeme nailazili su njemački kamioni, dižući prašinu. Fića bi nezadovoljno mahnuo glavom i prekorno primijetio komandantu Zdravku:

 

-Vidi, a naši sa onolikim oružjem sjede osam sati daleko od druma. Drum, to ti je danas naš front.

 

Cio dan sijalo je sunce, ali pred veče, nebo se natušti i poče da pada kiša. Krenuli smo po pljusku, jer je te iste noći prije svanuća trebalo stići u Paune. Išli smo drumom Loznica - Valjevo sve do nadomak Valjeva bez ikakvog incidenta. Jedino nas je iza jedne okuke iznenadio kamion, na koji nismo otvorili vatru, jer nam se žurilo u Paune. Polijegali smo za tili čas u jarak i kamion je projurio kraj nas, pršćući nas blatom. Do mene je ležao Fića i psovao.

 

Upravo je svitalo kad smo, jedva vukući umorne noge, prolazili preko nekog strnjika i ušli u šumicu gdje se nalazio štab Valjevskog odreda. Dočekala nas je dobra Milivojeva majka koja nas je još brižnije gledala nego prošli put. Njen sin došao je prije tri dana na Kosmaj da dovede Branka Krsmanovića i još se nije vraćao. Iako joj nije nikad govorio kuda ide, ona je znala da su to putevi opasni. Ona o tome nije govorila, ali ta briga za sina čitala se iz njenih očiju. Kao da je slutila da će na tom putu između rodnog i nekog nepoznatog sela na Kosmaju poginuti.

 

Pošto smo doručkovali i malo se odmorili, uputili smo se u jednu šumu kraj sela Robaja u kojoj je bio urečen sastanak sa štabom Kolubarske čete. Četa još nije bila stigla. Na ugovorenom mjestu bilo je svega nekoliko ljudi radi veze. Napravili smo šator u jednom čestaru, nagrnuli u nj suvog bukovog lišća i tako spremili sebi konak.

 

Od drugova smo saznali da je Kolubarska četa izvršila na mionicu napad koji nije uspio, jer naši nisu mogli da prije svitanja zauzmu školu u kojoj su se bili zabarikadirali žandarmi. Poslije toga, četa je otišla prema Suvoboru i za nju se više nije čulo. Riješili smo da Fića i Zdravko sutra krenu u potragu za četom i da je dovedu u Robaje, gdje treba da se odmori i pripremi za napad na Lajkovac.

 

Pred veče naiđoše u naš logor dvojica ljekara koji su bili u Podgorskoj četi Valjevskog odreda. Pošto je ovaj odred imao nekoliko ljekara, a u drugim ih nije bilo nikako, naredili smo da iz Valjevskog odreda odu dvojica: Đuro Meštrović na Kosmaj, a Herbert Kraus u Posavinu. Oni su odmah krenuli u tom pravcu. Obijica su bili obučeni u prilično pohabana seljačka odijela, i samo im se po rukama moglo poznati da nisu seljaci.

 

Malo vremena poslije stiže u logor i Bora Seljak, bivši komesar Kosmajsko-posavskog, a sada komesar novoformiranog Posavskog odreda. To je bio odred koj ise brzo razvijao i koji je bio stalno u akcije. Bora nam je pričao kako Švabe ne putuju više bezbrižno po njegovoj ravnoj Posavini. Nema brda, ali su zato kukuruzi visoki. Iz njih je zgodno i napasti, a kroz njih je zgodno i umaći kad je to potrebno.

 

Zajedno s Borom napravili smo plan napada na Lajkovac. Trebalo je istovremeno napasti i Lajkovac i Lazarevac. Lajkovac radi toga da uništimo željezničku radionicu, transformator i pumpu za vodu na kojoj su se snabdijevali vozovi, a Lazarevac, da bismo došli do oružja kojeg je tamo dosta ostalo poslije okupacije i koje se, slabo čuvano, nalazilo u jednom magacinu blizu željezničke stanice. Obje akcije trebalo je izvršiti istovremeno, da ne bismo prvom otežali izvršenje druge, ako bi ona uslijedila koji dan docnije. Stoga je bilo potrebno da u tom napadu učestvuje, pored Kolubarske čete, i jedna četa Posavskog odreda. Dogovorili smo se da se Bora sutra vrati u svoj štab, da pripremi jednu četu za taj napad, a mi da mu poslije nekoliko dana pošaljemo kurira koji će tu četu dovesti na mjesto gdje će se naći i Kolubarska četa. Tek ćemo tu definitivno utvrditi plan čitave akcije.

 

Od jutros je sva naša šuma oživjela ne samo zbog pjevanja ptica, koje su mnogo veselije u ovakva vedrja sunčana jutra, nego i zbog toga što se naša četa vratila sa svog šestodnevnog pohoda.

 

Poslije napada na Mionicu, Bradonja je četu poveo prema Suvoboru, a onda se spustio u Ljig, gdje ih je Fića i našao. Oni su ušli u varošicu, razoružali žandarme, pohvatali nekoliko petokolonaša i održali zbor. Borci su pričali kako su se seljaci jagmili za naše letke, kako su ih naši „tehničari“ morali umnožavati nasred pijace u Ljigu i još neosušene dijelili seljacima.

 

Iz Ljiga, Fića je poveo četu na željezničku stanicu Latković i tu izvršio napad na voz. Naredio je šefu stanice da voz zaustavi; zamjenik komandira čete, Rašo Spasojević, skočio je na lokomotivu i s revolverom u ruci držao u škripcu mašinovođu, a ostali borci prošli su kroz vagone tražeći Nijemce. Među putnicima nastala je panika. Međutim, oni su se brzo umirili kad su im borci objasnili da oni ni od koga neće ni novaca ni stvari, nego da samo traže njemačke vojnike i žandrme. U vozu je ibl osvega nekoliko Nijemaca koji su se vozili u posebnom vagonu. Na taj vagon napao je lično Bradonja s nekoliko boraca. Nijemci su se očajnički branili, ali je Bradonja bio uporan i iz kupea je ubrzo prestala pucnjava. Kad su naši ušli u kupe, našli su u njemu dvojicu ubijenih Nijemaca i jednog „gefrajtera“ koji je, ni živ ni mrtav, čučao pored sjedišta. Četvrti Nijemac iskoristio je gužvu i pobjegao kroz prozor s druge strane voza i izgubio se u noći. Na zarobljenog Švabu naši su natovarili sve pakete koje su u kupeu našli. Bilo je tu svakojaka jestiva: od slanine i kobasica do butera i sardina. Dva dana je cijela naša četa doručkovala ono što su četvorica Nijemaca nosila sa sobom. Možda su to mislili da pošalju svojim nezasitljivim ženama u Njemačku, ali, eto, sudbina je htjela da to bude pojedeno u šumi kraj Valjeva, a ne negdje u Njemačkoj.

 

U logoru je vrlo živo. Borci su umorni, ali su svi radosno uzbuđeni zbog akcija koje su uspješno izveli. Iz obližnjeg sela dovukli smo svježe slame i pod bukvama napravili ležaje. Prijatno miriše nova slama, ugodno se osjeća miris gumna i noga žita. Taj miris podsjeća na naporne ljetnje radove kada znoj curi niz obraze, kada se kasno liježe a rano ustaje, ali kad je i na polju, i oko gumna, i u kući nekako svečano kao da je praznik. Neki borci seljaci gledaju novu slamu i govore o ljetini. U njihovom glasu osjeća se prizvuk žalosti što i oni nisu mogli ovoga ljeta da razmahnu kosom ili da zavitlaju bičem nad konjima na gumnu. Mjesto za kosu, ovoga ljeta prihvatili su pušku, a kad će se ova žetva svršiti, ko će od nas ostati živ da novo žito unese u ambar - to se ne može znati.

 

Logor živi svojim napregnutim životom, ali se ne osjeća ni uznemirenost ni brzopletost. Manje-više svako zna svoj zadatak i svaki borac nastoji da ga izvrši brzo i kako treba. Jedni bdiju nad logorom. Oni su izdvojeni u posebnu grupu, malo udaljeni od ostalih, i stalno su u pripravnom stanju. Četvorica od njih uvijek su na strani, na četiri mjesta oko šume. Svaka dva sata razdvodnik odvodi smjenu i vraća one koji su dotle bili na straži.

 

Na kraju šume nalazi se jedna staja u kojoj je smještena „tehnika“. Tu radi nekoliko drugova oko radio-aparata: slušaju i bilježe vijesti da bi ih onda umnožili i za četu i za okolna sela. Tu se po potrebi štampaju i leci odreda koje borci redovno nose sa sobom prilikom svakog odlaska u sela.

 

Malo udaljen od logora, pod jednom bukvom, nalazi se štab. Tu je obično drugarica Soja, koja kuca na mašini. Kad nije time zaposlena, ona zajedno s Kitanovićem, vježba naš hor, ili čita grupi boraca knjigu Ostrovskoga, koja je popularna u svim našim odredima i čiji je junak Korčagin ideal mnogih naših mladih boraca.

 

Oko četnog ekonoma Ratka uvijek je nekoliko pomagača, jer nije lako nahraniti sedamdeset ljudi skromnim sredstvima s kojima Ratko raspolaže.

 

Njemu su dodijelejni na rad i zarobljenici kojih zasad ima svega dvojica. Oni ljušte krompir, čiste pasulj, brinu se o vatri i donose vodu. Predstavnici „više rase“ rade prilježno. Strah za rusu glavu već ih je prošao; oni vide da su ovi „banditi“ sasvim dobri ljudi koji bolje poštuju propise konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima nego njihov dojučerašnji gospodar Hitler. Onaj narednik Šmit, koji nikako neće da prizna da je narednik nego uporno tvrdi da je običan vojnik, sasvim se pripitomio. Šmit je znao da smo mi uputili pismo u valjevsku komandaturu u kome smo tražili da zamijenimo narednika Šmita za našeg druga Stanišića, svršenog pravnika, koji je ležao u valjevskom zatvoru. Odgovor nije stizao, i to je ponekad bacalo Šmita u brigu. Kako sam jedini ja znao njemački, on mi je nekoliko puta prilazio i ponizno započinjao razgovor.

 

-Herr Kommandant, entshuldigen sie - započinjao bi on, a onda bi nastavio da me ubjeđuje kako nejga, običnog vojnika, neće zameniti za komunistu. On je spreman da nam pomogne da se nekako dočepamo nekog njemačkog oficira. Čim se bude radilo o gospodinu oficiru, oni će odmah pristati na zamjenu. Šta je njima stalo do nas običnih vojinka. Oni tamo žderu i loču („fressen und aufen“) i nije ih briga što se običan njemački vojnik mora prebijati po šumi gladan i žedan. Predlagao je da ga pustimo, a on će sa svoje strane učiniti sve što može da Stanišiću „olakša položaj“, čak da mu pomogne da pobjegne.

 

Uvijek bi u meni ovaj razgovor izazivao gađenje i prezir. Tada sam prvi put osjetio da ti ljudi u surim zelenim uniformama, koji su preplavili pokorenu Evropu kao pobjednici, nemaju u sebi ni trunke ponosa i običnog ljudskog dostojanstva. Još juče, taj isti Šmit, feldvebel njemačke vojne policje, naoružan automatom, sit i pijan, osjećao se kao natčovjek. Prošao je paradnim korakom kroz mngo prestonice Evrope, žderući i ločući što je moguće više i bolje, vjerujući da se ostvario san o hiljadugodišnjem njemačkom carstvu. Kad je pao u naše ruke, s njega je spao sav onaj marcijalni izgled koji je do juče, dok he Šmit hodao u naoružanom Hitlerovom krdu, moagao nekome i imponovati. Sad je to bio običan njemački filistar koji se prepao za svoju glavu. Kad je vidio da mu tu glavu „banditi“ ne skidaju, on je počeo da se umiljava, neprekidno mašući repom oko ekonoma Ratka, ponizno se klanjajući svakom partizanu, praveći se našim prijateljem. On se ne libi da pred nama napada svoje oficire u kojima je do juče gledao polubogove i čija je naređenja ne samo bez pogovora, nego i bez ikakve griže savjesti ili unutrašnjeg otpora, izvršavao, pa makar se to radilo o paljenju tuđih domova, o strijeljanju civilnog stanovništvai li ma o kakvom drugom zločinu koje su fašisit uveli kao običnu stvar u ratu. On vjerovatno misli da smo mi nejga ostavili na životu zbog toga što nas je uvjerio da nije narednik. Sad on računa da smo mi toliko naivni da ćemo ga pustiti na njegovo prosto obećanje da će Stanišiću „olakšati položaj“.

 

Prije nekoliko dana, kad smo raspravljali pitanje koda da tražimo, u zamjenu za Šmita, pala su bila dva predlgoa: jedan, da tražimo Stanišića, a drugi, da tražimo ženu i ćerku Dragojla Dudića. Odlučili smo se za prvo, i to na navaljivanje samog čiča-Dragojla. On je rekao da je Stanišić važniji za pokret od nejgove žene i ćerke, da će Stanišić, ako ga budemo mogli dobiti, učiniti za našu borbu daleko više nego obje drugarice. U tom trenutku čiča je bio veličanstven. Njegova kuća ibla je raskopana, nejgovo imanje, koje je on s toliko ljubavi podizao, sasvim narušeno, pa ipak nas je čiča sa žarom ubjeđivao da treba tražiti ne njegovu ženu i ćerku, nego Stanišića. Tako nešto ni Šmit ni milioni Šmitova ne mogu razumjeti.

 

Danaas smo preslušavali zarobljenike koje je četa dovela iz Ljiga. To je, prvo, jedan od sedmorice zarobljenih žandarma, od kojih su šestorica odmah puštena, pošto su dali obećanje da više neće služiti Nijemcima, a ovoga su doveli da mu sudi štab odreda; zatim jedan finans i neka žena iz Ljiga, optuženi kao petokolonaši.

 

Sjedeli smo pored jednog uskog jarka i ispitivali žandarma, koga su čuvala dvojica partizana. Pričao nam je svoj život: siromašan seljak odnekod od Leskovca, nadničar kod bogatijih seljaka, služba u vojsci u kojoj je postao podoficir, a zatim služba u žandarmeriji. Bio je službi revnostan, tako da je zapažen od svojih starješina i preveden u službu u jedno ministatrsvo. Prilikom sloma stare Jugoslavije našao se u Nikšiću, prateći ministre koji su bježali iz zemlje.

 

-Oni odleteše na avioni, a nas ostaviše. Nisu nam dali pare ni za leb, završio je žandarm svoju priču.

 

-A šta si ti misli, pitao ga je podrugljivo Fića, da će i tebe povesi u Englesku? Ti si bio dobar dok si ih čuvao, a kad im više nisi bio potreban, onda su te prosto maršnuli.

 

-Tako nekako ispada, odgovorio je žandarm uslužno.

 

-To što si im služio nekad, mi ti ne zamjeramo, nastavio je Fića, ali kud si sad poletio da služiš Švabama?

 

-Pa šta da radim, od čegać u živeti? - pitao je žandarm u nedoumici.

 

-Kako bre, dreknuo je na njega Fića, mlad si, zdrav si, možeš raditi, a da je sreće, ti bi pošao s nama da zajedno bijemo Nijemce. Ništa nama ne smeta što si ti do juče kundačio komuniste i druge antifašiste na demonstracijama u Beogradu-. Sad bi to mogao sve da opereš i da postaneš čovjek.

 

-Nikada ja nisam nikoga ni prstom darnuo, odgovorio je žandarm, uplašen Fićinim tonom.

 

Sjedio je prema nama uplašen, unezverenih očiju, suvih usana u čijim se uglovima bijelila skorena pljuvačka. Bio je uvjeren da ćemo ga strijeljati. Nekoliko puta za vrijeme saslušanja pogledao je desno i lijevo oko sebe ne bili kuda mogao uteći, ali su i desno i lijevo stajali partizani sa oružjem.

 

Finanas i ženu saslušavali smo zajedno. On se staln preznojavao, a ona je neumorno govorila; iz njenog pričanja doznali smo za čitavo tuce njenih komšinica koje su je mrzile i napakovale joj sve zbog čega sada odgovora pred našim sudom.

 

Njih obje optuživali su neki drugovi iz Ljiga da su prijetili ljudima koji su slušali radio Moskvu da će ih prijaviti; finansa da je jednom u kafani zavrnuo okretač na radiu koji je bio navijen na Mosvku, i tome slično.

 

Poslije kratkog savjetovanja oslobodili smo ih sve troje.

 

Kad smo im saopštili da su slobodni i da mogu ići, žandarm je prosto odskočio od zemlje, a ona torokuša počela da kuje partizane u zvijezde zbog njihove pravednosti, ali ju je Fića brzo prekinuo.

 

Na žandarm usu bila tri para odijela: jedno ljetno i dva zimska. Fića mu je rekao:

 

-Pošto ti nećeš da ostaneš s nama, onda ćeš ta dva zimska odijela ostaviit za naše borce, a tebi je dosta i ljetno.

 

-Dobro, dobro, što jes’ jes’ i pravo je tako, govorio je žandarm, i odmah počeo da se svlači.

 

-Samo pazi, nastavio je Fića, da te opet đavo ne navrati da služiš i dalje u žandarmeriji. Mi ćemo danas tvoje ime saopštiti svim partizanskim odredima. Naš je zakon da žandarme, ako se nsiu ogrešili o narod pod Švabom, puštamo kad ih prvi put zarobimo, a ako posle toga odu opet u žandarmeriju i padnu u naše šake, onda im se zna: metak.

 

-Neću više, bogami! - poče da se kune žandarm i čak se prekrsti.

 

Kad im je rečeno da mogu ići, sve troje su pošli kao na krilima. Već zamičući za grupu debelih bukava, žandarm se još jednom osvrnuo kao da se boji da ga ne zovnemo natrag.

 

 

 

*

 

 

U naš logor dolaze često u posjetu ljudi iz sela. Straža nikog ne pušta dok se ne javi dežurnom razvodniku straže ko želi u logor. Dolazili su srodnici naših boraca donoseći im punode; dolazili su naši prijatleji iz obližnjih sela koji su nas obavjšetavali o prilikama u svom selu, o kretanj unerpiajtelja, tražeći od nas radio-vijesti i ostali agitacioni materijal. Ali su nam dolazili i ljudi koji su u našem štabu vidjeli jedinu vlast i tražili od njega zaštitu. To je bilo sasvim razumljivo. Mi smo razjurili gdje god smo mogli sve opštinske vlasti ,razjurili žandarmerijske stanice, a život je, međutim donosio sporove, tako da su se ljdi obraćali štabu odreda kao sudu. Takve sitne sporove mi smo rješavali kao Sud dobrih ljudi, ali je bilo slučajeva da smo moral ida nastupamo i sa autoritetom vlasti.

 

Došla nam je, tako, jedna žena da se žali na muža koji ju je otjerao.

 

-Ama, ženo, nismo mi crkveni sud, rekao je Fića.

 

-Znam ja to, druže, odgovrila mu je snaša, ali meni je moj čovek ne da stvari koje sam mu donijela, nego me oterao bez igde ičega.

 

-E, t o je druga stvar, odgovorio je Fića, uozbiljivši se. Mi ga ne možemo primorati da s tobom živi ako neće, ali ćemo ga naterati da ti vrati stvari koje su tvoje.

 

Istoga dana otišla je naša patrola u to selo i naredila njenom mužu da na svojim kolima prevuče ženinoj kući sve stvar koje je ona kao ruho donijela u njagovu kuću. On je to učinio vrlo spremno, jer mu je vođa patrole saopštio da će glavom odgovarati za neizvšenje naređenja štaba. Povrh toga morao je da preda revolver koji je krio negdje oko kuće, a za koji nam je kazala žena.

 

Od mnogih posjetilaca koji su dolazili u naš logor naročito sam zapamtio posjetu jedne starice. Povisoka, sasvim skromno obučena, uvelog staračkog lica, dugo je stajala oslonjena na jedno stablo i promatrala naš logor. U njenim očima miješala se zabrinutost i neka neiskazna nježnost. Prišao sam joj i zapitoa je šta želi. Kao da se malo zbunila. Odgovorila je nešto nesuvislo, pomala zamuckujući. Onda je počela da driješi svoju malu sirotinjsku maramu. Ruke su joj podrhtavale, sitne, staračke, smežurane ruke, pokrivene plavim izukrštenim žilama. Pružila mi je, kao stideći se, jabuku i dva obarena jajeta.

 

-Evo, i ja vam donela, deco, kazala je tihim glasom.

 

-Hvala, majko! - rekao sam joj prihvatajući ponudu, i nasmiješio se.

 

Na njenom licu nij bilo osmijeha; ono je bilo nepomično kao maska, ali joj je iz očiju zračila takva dobrota da sam u tome trenutku zaželio da mi je ona rođena majka, koja je došla da me uoči polaska na put pun neizvjesnost vidi i da me pomiluje svojim smežuranim rukama.

 

Nekako nisam umio da nađem riječi da joj ma šta kažem. Ona je postojala još nekoliko trenutaka, a onda je otišla iz logora gužvajući u rukama praznu maramu. Kad je malo odmakla, osvrnula se i pogledom obuhvatila čitav naš logor, kao da je htjela tim pogledom sve nas da blagoslovi svojim materinskim blagoslovom.

 

Kad je otišla, bilo mi je žao što je nisam zapitao zašto nam je donijela taj dar, odakle je čula za nas i šta ona misli ko smo mi. A možda je i bolje što je nisam pitao. Ona sigurno ne bi ni umjela da objasni zašto to čini. Možda bi opet promucala samo nekoliko nesuvislih riječi. Ko zna, možda se cijelog života zlopatila u bijedi i nevolji, a sad čula da se u šumama okupljaju ljudi koji se bore za pravdu i slobodu. Možda je sve to povuklo nju, zgaženog crva i uvijek prezrenog roba, da nam dođe kao svojima i da nam donese svoj skromni dar, dat od srca.

 

U logor dolazi gotovo svak idan kurir iz Valjeva. To je jedan omladinac koji dobro zna sve izlaze iz grada i svaku stazu okolnih sela. Svaki put dođe natovaren vrećom u kojoj je rublje, sanitetski materijal, duvan i novine. To doredu šalju naši valjevski prijatleji, mahom sirotinaj; šalju oni koji su u nj poslali i svoje rođene; šalju ljudi koji nas smatraju svojom vojskom i čije su sve nade povezane s nama u šumi. Danas sam razgleedao rublje koje su nam poslali. Bilo je tu novih vojničkih košulja, ali je bilo i zakrpljenih košulja i gaća, brižljivo „zaštopanih“ čarapa, otrcanih džempera,  svega, čega su mogli da se liše naši siromašni drugovi u gradu. Kurir nam je pričao kako se radničke žene iz Valjeva sakupljaju i zajednički peru i krpe rublje, koje opet preuzimaju naše drugarice i odnose na ugovoreno mjesto odakle ga kurir donosi nama u šumu. Rublje i duvan odmah smo dijelili borcima. Kurir se iste nići vraćao u grad, snabdjeven našim vijesitma sa radija ili lecima.

 

Nekoliko puta primili smo pozamašnu pošiljku od jednog trgovca iz Mionice, koji je pred našim štabom odgovarao kao petokolonaš. Štab ga je oslobodio, jer protiv njega nije boli nikakvih ozbiljnih gokaza. Polazeći iz logora, on je čiča-Dragojlu oećao da će djelom dokazati da je na našoj strani i da će nas pomagati materijalno. Održao je riječ i poslao je, dok sam ja bio u odredu, nekoliko desetina pari opanaka, dosta sanitetskog materijala i priličan broj bombi i pušane municije.

 

Danas nam je kurir donio novine u kojima je bio odštampan poznati Apel upućen srpskom  narodu i potpisan od velikog broja srpskih intelektualaca. Nisam se začudio što sam u tom klevetničkom napisu protiv našeg pokreta našao niz imena ljudi poznatih još od ranije kao ljudi beskičmenjaka, reakcionara - ljudi koji su bili obični lakeji srpske buržoazije. Ali me je zaboljeno kad sam u tom neslavnom društvu naišao na imena poznatih naučnika i talentovanih književnika, ljudi poštenih i patriota. Šta se to s njima dogodilo? Zar je moguće da oni ne razumiju veliku borbu koja se vodi u svijetu protiv fašizma i vezu između nas u šumi i tabora slobodoljubivih naroda ujedinjenih u borbi protiv Hitlerovog „novog poretka“.

 

Te noći, ležeći na svježoj slami pod bukvom, dugo sam razgovarao s Fićom o tome apelu. Govorio sam mu kako je stara Jugoslavija sistematski gomila ljude, ubijala u njima dostojanstvo građanina i patriote, tražila od njih da budu poslušnici raznih režima i nemilosrdno goila one koji su imali iole naprednija shvatanja.

 

Fića me je ćuteći slušao, a kad sam zvaršio rekao je lakonično:

 

-A, lepo je to biti Srbin, ali teško.

 

 

 

*

 

 

U odred stalno pristižu novi borci. Za ovo nekoliko posljednjih dana došlo ih je trideset. To su većinom radnici koi dolaze u grupicama iz Beograda preko naše veze u Valjevu. Sinoć je stigla čitava desetina randika i intelektualaca. S njima su došle i dvije drugarice. Kad su se malo odmorili od napornog marša i uzbuđenja, počeli su da posmatraju život u logoru. Na njihovim licima vidjelo se čuđenje. Prije dva-tri sata oni su napustili Valjevo u kome je njemački garnizod od sedam stotina ljudi, čija konjička odjeljenja često krstare po okolini. A mi sjeidmo u svom logoru, udaljenom svega sedam kilometara od grada , i živimo određenim i utvrđenim načinom života. Na jendom kraju logora bukti vatra, na njoj kazan sa hranom, oko kazana bezbrižno posluje ekonom Ratko, kao da kuva nekoj mobi, a ne partizanskoj četi. Na drugom kraju dvadesetak partizana vježba neke pjesme. To je naš hor koji svak oveče vrši probu i od čije pjesme odjekuje šuma. Sve je to novim drugovima neobično. Jedan od njih prišao mi je i zapitao:

 

-Zašto vi bolje ne obezbedite logor?

 

-Kako? - zapitao sam ga začuđen, jer mi to ranije nikad nije padalo na pamet. Mi smo dobro obezbijeđeni. Na sve četiri strane logora stoji straža i niko logoru ne može prići, a da ne bude primijećen. Šta ćeš više?

 

Klimnuo je glavom i otišao od mene. Imao sam utisak da ga nisam uvjerio. Ništa, uvjeriće se i sam poslije nekoliko dana, da nas najbolje brani šuma i naša pokretljivost.

 

Dolazili su i javljali se u odred i pojedinci, većinom seljaci iz oklonih sela. Veći priliv seljaka u odred mi smo, na osnovi obaještenaj naših drugova s terena, očekivali tek kad se spremi ljetina. Danas je banuo u naš logor jedan jedan čovjek u dronjavom seljačkom odijelu. Za sebe reče da je trgovački pomoćnik iz Slavonske Požege odakle je, kao Srbin, izbjegao u Srbiju. Nije moga da nađe zaposlenje u Beogradu, pa se namio kao nadničar u okolini Valjeva. Od seljaka je doznao da u ovim šumama ima „šumskih“ ljudi i to oficira i komunsita.

 

-Zašto nisi otišao oficirima? - pitao ga je Zdravko.

 

-Dosta je meni bilo oficira u jugoslovenskoj vojsci, odgovorio je mladić. Krv su oni meni pili!

 

Zatim nam je pričao kako je, nekako pred rat, bio hapšen u Požegi zato što je pijan viknuo: „Živeo Staljin!“ Na policiji je dobio batina, ali nije bio osuđen. Izvukao se na taj način što je tvrdio da je bio pijan, a da i ne zna ko je Staljin.

 

-A jesi li znao? - zapitao sam ga.

 

-Kako ne! Naš radnički vođa, reče mladić, i nasmija se.

 

Primili smo ga u četu, s tim da se na njega motri dok ga bolje ne upoznamo. Ubrzo se pokazalo da je to pošten momak.

 

 

 

U svim krajevima Srbije, gdje god je postojao iole jači partizanski odred, mi smo rasturili seoske opštine, spaljivali njihovu arhivu i zabranjivali dotadašnjim opštinskim časnicima da vrše ikakvu funkcinu vlasti u selu. To je ibla jedna od formi borbe protiv okupaotra koji je preko opština prikupljao životne namirnice, oslanjao se na njih, jer su u njima sjedeli većinom ljdui koji su služili raznim reakcionarnim režimima i bili i sad raspoloženi da sarađaju sa okupatorom. Tada, u julu i avgustu 1941. godine, još nismo, namjesto rasturenih opština, stvarali narodnooslobodilačke odbore. To je bio period, kad smo samo razjurivali žandarmerijske stanice i rasturali opštine, dakle uništavali aparat na koji se neprijatelj oslanjao u selu.

 

Spremali smo se da s jednim vodom odemo u selo Rajković, da rasturimo opštinu i da održimo konferenciju u selu. Upravo pred polazak desio se pred pojatom, u kojoj je bila smještena „tehnika“, nemio događaj: „tehničar“ Đorđević, tipograf iz Valjeva, ubio je iz puške vodnika Rašu Spasojevića, koji je imao da povede vod u selo. Raša je došao na vrata pojate i, oslonivši se rukama o ragastov, proturio svoju smeđu kudravu glavu u pojatu i zapitao da li tu ima ko od njegova voda. U tom trenutku pukla je puška i on se, prostrijeljena trbuha, svalio pored praga. Na pucanj puške strčali su se borci: jedni su iznijeli Rašu na čisitnu blizu pojate, a drugi, doznavši da je Đorđević ranio Rašu, htjeli su da ga linčuju. Jedva smo ga oteli iz ruku razjarenih ljudi.

 

Rašu je odmah ljekar pregledao i previo, a zatim otpremio u selo u kuću jednog našeg prijetelja. Ljekar nam je rekao da ne može preživjeti noć. Svima nam je bilo žao Raše. To je bio žustar, simpatičan i hrabar momak, bivši aktivni konjički narednik, koji je već prvih dana naše borbe došao u odred i ubrzo postao vodnik. Bio je omiljen među borcima u četi, jer nije znao za umor i nije prezao ni od kakve opasnosti.

 

Cio slučaj s Rašom bio nam je sumnjiv. Toga istog dana prije podne tipograf Đorđević, sjedeći u krugu drugova, igrao se revolverom i opali iz njega. Metak je proletio tik pored glave jednog omladinca, ali nikoga nije povrijedio. Uzeli smo zbog toga Đorđevića na ispit. On se branio da niej znao da je revolver pun i da je opalio nehotice. Ukroli smo ga i zabranili mu da uopšte uzima oružje u ruke. Svega nekoliko sati polsije te zabrane on je smrtno ranio druga Rašu. Naredili smo da ga vežu i stave pod stražu. Su tra ćemo cijelu stvar ispitati i presuditi.

 

Zbog te nesreće, na zadatak u selo Rajković pošli smo neraspoloženi. Do sela išli smo ćutke, ali na ulazu smo zpjevali partizanku i zakoračili življe. Na čelu kolonei šao je komandant Zdravko. Bila je nedjelja. Kod seoske krčme stajalo je dosta svijeta. Seljaci su znali da u šumi ima naoružanih ljudi, pa su istrčali iz krčme i radoznalo nas posmatrali. Opštinska zgrada, prizemna kuća s dva-tri odjeljenja, nalazila se odmah pored krčme. Skupili smo arhivu na jednu gomilu ip red samom zgradom zapalili. Pozvali smo opštinskog djelovođu i saopštili mu da više ne smije vršiti nikakvu dužnost u opštini i da ne smije izvršavati nikakva naređenja koja budu dolaila iz sreza. Za razne sporove između seljaka neka izaberu nekoliko ljudi koji će te sporove rješavati, a za krupnije stvari neka se obraćaju štabu odreda. Preplašeni djelovođa na sva naša izlaganja odgovarao je samo: „Razumem!“

 

Poslije toga održali smo pored krčme zbor. Iskupilo se jedno stotinjak seljaka koji su željeli da čuju šta ćemo i mreći, ali koji su se pribojavali jedni drugoga. Dok je Fića govorio, posmatrao sam ih kako se drže. Samo dvadesetak ljudi stajalo je blizu govornika i, kao aktivni učesnici zbora, odobravali Fići, dok su se ostali držali tak kao da su slučajno naišli, pa, eto zastali da vide šta se to radi pored krčme.

 

Padalo je veče kad smo napustili selo i krenuli u naš logor. S nama je pošao jedan elegantno obučen gospodin. Na moje pitanje ko je on, rekli su mi da je to neki poručnik, emisar Draže Mihailovića, koji ide u Valjevo. On želi da razgovara sa Dragojlom Dudićem. Po Dudića su već bili poslali; trebalo je da nas sačeka na jednoj raskrsnici između Rajkovića i našeg logora.

 

Na raskrsnicu smo stigle prije Dudića. Čekajući ga, upustio sam se u razgovr s Dražinim emisarom. On je govorio da još nije vrijeme za borbu, da su naše akcije preuranejne i da mogu pokvariti cio plan ustanka koji Draža priprema. Ništa niej umeo da nam odgovori na naše argumente o potrebi akcije - da se samo oružanim akcijama mogu ljudi pripremati za ustanak, očeličati, osposobnosti za one vleike napore koje ustanak iziskuje. Slijegao je ramenima i papagajski ponavljao: „Sve je to još rano!“

 

Došao je Dudić, i ja sam ih ostavio nasamo, jer je Dražin emisar imao za njega neku poruku. Razgovor je bio vrlo kratak. Oficir se orpostio i otišao za Valjevo. Uz put nam je Dudić pričao što mu je oficir saopštio. Draža je molio Dudića da ga na zorovima i u lecima ne napada i da njegove ljude ne naziva gibaničara. Osim toga želio bi da se sastane sa čiča-Dragojlom, jer je prije nekoliko dana dr Dragan Jovanović čuo izvjesne izjave od njgovog zamjenika potpukovnika Đurića koje bi Draža htio da razjasni. U to vrijeme mi Dražu lično nismo napadali, ali smo pred narodom sistematski raskrinkavali nejgov stav kao štetan i saboterski. Što se tiče izraza „gibaničari“, on je nastao spontano, njega su skovali naši borci za četnike Draže Mihailovića u valjevskom kraju.

 

U toku noći primili smo vijest da je umro Raša. Odredili smo da sutra na sprovd, koji će se obaviti u njegovom rodnom selu Rajkoviću, ode jedan vod s Dudićem, koji će se na grobu oprostiti od Raše u ime našeg odreda.

 

Danas smo sudili ubici vodnika Raše. Ubica, tipograf Đorđević, držao se pred sudom sasvim zbunjeno. Iako mu je toga dana odluko mštaba bilo zabranejno da uzima oružje u ruke, on je, ipak, kad se Raša pojavio na vratima pojate, uzeo pušku i opalio. Branio se da mu je puška opalila slučajno, ali nikako nije mogao da objasni otkuda mu puška u rukama. Isprva je govorio da je pušku uzeo prije nego što je Raša došao. Kad mu je jedan od drugova, koji je bio s njime u pojati, sasvi modređeno rekao da je on pušku koja je bila naslonjena uza zid, uzeo tek onda kad se Raša pomolio na vratima, on je topriznao, objašnjavajući da je msilio da s puškom pođe na zbor. Drugovi iz Valjeva znali su Đorđevića kao veoma nesolidna čovjeka, razbijača radničkog pokreta koji se družio sa sumnjivim ljudima i ponašao se prema drugovima provokatorski. Sve smo to doveli u vezu sa ubistvom druga Raše. Bilo nam je jasno da je Đorđević došao u odred sa zadatkom da ga iznutra razbija. Poslije kratkotrajnog savjetovanja, osudili smo ga na smrt strijeljanjem. Kaznu je trebalo izvršiti odmah.

 

Pred postrojenu četu istupio je komandant odreda Zdravko koji je borcima saopštio i objasnio odluku štaba. Dok je Zdravko, stojeći na uzvici, govorio, posmatrao sam borce. Juče, kad je Raša pao teško ranjen, oni su htjeli u jarosti da Đorđevića prosto rastrgnu, i mi smo ga jedva oteli iz njihovih ruku. Danas, pak, na njihovim licima čitala se nedoumica. Trebalo je nad dojučaranjim drugom izvršiti smrtnu presudu, a njima, mladima i neiskusnim ljudima, nije lijeglo u pamat da je taj provokator, koji pokušava da odred razvali iznutra, opasniji od otvorenog neprijatelja. Mnogi od njih skloniji  su da njegov zločin objasne nesmotrenošću, koji bi oni juče, razgnjevljeni, možda i sami kaznili smrću,  ali sad ovako hladno slati čovjeka na gubilište izgledalo im je prestrogo i surovo. Zato, kad je zamjenik komandira čete Stevan Filipović poveo vezanog Đorđevića na mjesto gdje je već bila iskopana raka, njega su pratili pogledi boraca u kojim se čitalo zaprepašćenje, čak žaljenje.

 

Ubica je išao oborene glave, blijedo-zelen u licu, nesigurna koraka. Išao je polako, kao da očekuje da će se ovo sve nekako drukčije svršiti. Kad je poslije nekoliko minuta u blizini odjeknuo jedan jedini pucanj, četa je čisto odahnula.

 

Filipović se vratio i saopštio štabu da je kazna izvršena i da je Đorđević pred svojom rakom kazao: „Ovo sam i zaslužio!“

 

Sjedimo kraj logorske vatre i razgovaramo. Naši su danas bili na sprovodu druga Raše. Svijeta je bilo mnogo, jer je Rašin otac bio ugledan domaćin u ovom kraju, a njeogov jedinac Raša omiljen momak u svome sleu. Na grobu je, ispred štaba odreda, govorio Dudić. Dok je govorio o Raši i njegovom mučki prekinutom životu koji je dao za slobodu otadžbine, suze su mu kapale niz obraze. On je Rašu volio i govorio je toplo, iz samoga srca. Mnogi prisutni plakali su i jecali zajedno s Rašinim roditeljima. Na kraju govora Dudić je rekao da je ubica osuđe na na smrt i strijeljan. Međutim, seljaci iz Rajkovića nisu vjerovali da smo ubicu osudili na smrt. Mislili su da mi to govorimo samo da bismo utješili Rašine roditelje.

 

U logoru je tiho, samo se s vremena na vrijeme čuje žagor u stražarskoj desetini. Borci, neki podnimljeni, neki poluležeći, sjede oko vatre i ćute zagledani u plamen koji obasjava njihova ozbiljna lica. Već je kasno; treba misliti na počinak. Sturaćemo izvršiti pokret prema Lajkovcu.