DOBA HEROJA
 
  PARTIZANI
  JOSIP BROZ TITO
  JUGOSLAVIJA
  YU MARKSISTI
  NASLOVNA
  KNJIGA GOSTIJU
  LINKOVI 678
  NA DANAŠNJI DAN '41-45
  LINKOVI
  RODOLJUB COLAKOVIC - ZAPISI IZ OSLOBODILACKOG RATA
  => NA PUT NEPOZNATI
  => U PRVOJ AKCIJI
  => U VALJEVSKOM ODREDU
  => NAPAD NA LAJKOVAC
  => SANITETSKI VODNIK-NAREDNIK PUTUJE
  => NA JUHORU
  => U ČAČANSKOM ODREDU
  => U UŽIČKOM ODREDU
U PRVOJ AKCIJI

U prvoj akciji

 

Putujući kao ilegalac po Jugoslaviji i drugim zemljama Evrope nikad nisam volio željezničke stanice, i nekoliko mojih neprijatnih uspomena vezano je za njih. Uvijek se po njima i oko njih muvaju „čuvari poretka“ koji bodu očima putnike i prolaznike, spremni da čovjeka svaki čas legitimišu. Sad su mi još manje prijatne. Uza se nemamam nikakvih dokumenata, osim jedne zelene ceduljice koju mi je neki dan dao Crni, a kojom se potvrđuje da sam izbjeglica iz Bosne. Malo sigurnije se osjećam zbog druge legitimacije - revolvera, koji mi je također dao Crni.

 

Ušao sam u željezničku stanicu Aranđelovac ispred koje su se muvala tri žandarma koji su, po svojoj navici, zagledali svakog putnika. Bio sam još dobro obučen u svoje civilno odijelo i nisam im se učinio sumnjivim. Smjestio sam se u jedan vagon zajedno s profesorom Milom Todorovićem. Ubrzo za nama ušao je i sjeop reku puta jedan omalen, ćosav čovjek, sasvim bezazlenizgleda, neodređene starosti - moglo mu je biti dvadeset pet, ali isto tako i trideset pet godina. „To je drug koji će s nama na Kosmaj“, pomislio sam, jer mi ga je Crni juče takvo vjerno opisao da sam ga odmah prepoznao. Izgleda da je i on mene poznao. Pogledi su nam se susreli, nasmiješili smo se jedan na drugoga kao po dogovoru i uspostavili kontakt bez parole, koju smo za svaki slučaj imali. Bio je to Bora Marković-Seljak, radnik iz Bograda, rodom iz Posavine, a sada politički komesar Kosmajsko-posavskog partizanskog odreda.

 

U kupeu nije bilo nikoga. Mi smo se na brzinu dogovorili da, u slučaju legitimisanja i pokušaja da bilo koga od nas uhapse, napadnemo žandarma i da iskočimo iz voza. Pucati samo u krajnjem slučaju. Naime, oba moja saputnika imala su isto toliko sigurne dokumente kao i ja.

 

-Dogovor kuću gradi, rekao je Bora, inače se ne poznajemo, dodao je i odmakao se u jedan ugao kupea.

 

Na usputnim stanicama ulazili su seljaci i seljanke. Kroz vagon je dva puta prošao žandarm, ali niej nikoga legitimisao i tako smo mirno doputovali do Mladenovca. Profesor je dobro poznavao stanicu i proveo nas duž vagona daleko od stanične zgrade, odakle smo se preko jedne njive uputili u selo Malu Vrbicu.

 

Naša javka u tom selu bio je kolar Borić, zvani Borko, s koim sam se upoznao kad sam prvi put naišao kroz to selo. Došli smo pred kuću kojaj e vrlo zgodno ležala na kraju sela i kojoj se moglo prići putem iz Mladenovca ne prolazeći pored drugih kuća. U kući nije bilo nikoga. Sjeli smo na drvljanik i dogovorali se kako da nađemo Brku ili njegovu ženu. Iznenada ja u dvorište banuo visok, pun čovjek koji se malo zagledao u profesora i upitao ga:

 

-Je si li ti to, Mile?

 

-Kao što vidiš, odgovorio mu je Mile sasvim hladno.

 

-Odakle ti ovamo? - produžio je visoki.

 

-Pa, eto tako, naišao, procijedio je Mile, pokazujući time da ne želi dalje razgovarati.

 

Visoki se zbuni kad je video da je Milu neprijatan susret s njime, i izgubio se u susjednom dvorištu.

 

-Ko ti je ovo? - zapita ga Bora.

 

-Ama, tipus, reče on, i ne znam odakle ga je đavo ovamo naneo. On je profesor, nekad je bio komunista, čak i poliitčki kandidat naše Partije dvadesete godine na izborima za Ustavotvornu skupštinu, ali je posle otišao dođavaola - postao je karijerista i reakcionar. Stalno sam se s njime sukobljavao u profesorskom udruženju.

 

U to izbi Brko koji nam se izdaleka smješkao otirući brke. To je bio onizak čovjek pedesetih godina, bodar i uvijek optimist. Sjećam se kako je Crnome, na njegovo objašnjenje da treba omladinu dizati na oružje odgovorio: „Očas će njih Brko da ošlifuje, sve će to poći ko u svatove, jakako“.

 

-Dobro došli. Ja baš neki dan velim Mileni „Što ’vo ih nema“, govorio je trljajući rukama i gledajući nas svojim živim očima.

 

Poslije kratkog razgovora dogovorili smo se s Brkom da se nas trojica sklonimo u jednu među, niže njive, na kojoj je on sa svojima taj dan prevrtao sijeno. Tu će moći da nam neopaženo donese hranu i da nam dođe na razgovor. Pošli smo do te međe, jedan po jedan, da kao grupa ne bismo upadali u oči nekom seljaku na njivi, i smjestili se u jednoj udoljici u hladovinu.

 

Bio je topao ljetni dan, bez ijednog oblačka, što je toga kišovitog ljeta bivalo rijetko. U hladovini je bilo prijatno. Ispružen na travi nalećke, s rukama pod glavom, gledao sam kroz krošnje modro julsko nebo, udisao miris mladoga sijena, osjećao se blaženim što me topao povjetarac milije po licu i grudima, još vlažnim od znoja.

 

Domaćica Milena, skromnaž ena, donijela je poslenicima ručak, ali nije ni nas zaboravila. Prišla nam je s korpom i, spuštajući je na zemlju rekla.

 

-Jeste li se umorili, poslenici?

 

-Ala smo ti mi neki poslenici, izležavamo se u hladovini, šalio se Bora, rukujući se s domaćicom.

 

Uskoro se na njivi pojavio i onaj profesor, prišao brki i nešto mu govorio. Brko je slušao i važno klimao glavom, a onda je došao nama, dok je profesor ostao na njivi.

 

-Ovaj, znaš, hteo bi onaj moj rođak da s vama malo razgovara. Vi se njega ništa ne bojte, njega je Brko već ošlifovao, on je za našu stvar, stari je to komunista, samo se malo bio pritajio. On nagađa ko ste vi i kakvim se poslom bavie i odmah mi je javio čim ste vi došli kući, govorio je Brko.

 

-Pa neka dođe, rekao je Mile preko volje.

 

Brko je otišao, a poslije nekoliko minuta došao je preko njive do naše udolice profesor.

 

Dugo smo razgovarali s profesorom o ratu. On je smatrao da je povlačenje Rusa taktika i da će se oni, čim malo Nijemce namame u Rusiju okrenuti i tako raspaliti da će Hitlereova Evropa otići u paramparčad za mjesec-dva. Tih dana mi smo malo čitali novine i nismo znali gdje se Nijemci nalaze, ali nsimo bili takvi optimisti kao profesor. Njemu je to bilo neprijatno. On je vjerovatno želio da Rusi pobijede, ali je želio da to bue što prije, i to radi sebe a ne zato što rat donosi stradanja svim narodima. To se osjećalo iz čitavog njegovog držanja u toku razgovora. Sjećam se kako je pogledao Boru kad mu je ovaj počeo da objašnjava da Njemačka nije tako slaba kako on misli: „Poklopila je ona svu Evropu, crpe iz nej sirovine, radnu snagu, koristi se njenom industrijom koja sva radi za Hitlera. Nije to mala stvar. Biće tu potegni-povuci, rekao je Boro. Rusija će pobediti, to je sigurno, ali kada, to je teško predvideti“.

 

Svoj trojici nam je bilo prijatno kad je profesor otišao. „Samoživa kukavica!“ - zaključili smo. On se neće naći s nama u borbi, naročito ako se rat otegne. Potražiće on neko drugo rješenje za sebe lično, vrdaće, praviće kompromise i s crnim đavolom, samo da glavu sačuva.

 

Napravili smo plan, da, čim padne mrak, Bora krene u štab svoga odreda koji se nalazio na Kosmaju više sela Parcana. Tu treba da prirpemi sve za napad na željeznički most kod Ralje. Todorović je dobio zadatak da isto veče ode u selo Koraćicu gdje je imao dosta poznanika i da tamo nađe nekoliko ljudi na koje ćemo se moći osloniti. Ja ću sačekati Fiću ovdje u selu, odakle ćemo obojica u štab Kosmajsko-posavskog odreda, radi organizacije napada na raljski željeznički most.

 

Čekajući da se spusti mrak, lješkarili smo u hladovini i pričali. Bora je bio neobično zanimljiv sabesjednik. Umio je da živo i duhovito priča o najobičnijim stvarima. Govorio je o svom radničkom životu u Beogradu, o svojoj rodnoj Posavini u kojoj se narod dizao na oružje. Prije petnaest dana otišla su tamo s Kosmaja šestorica naoružanih drugova; oni su stvorili četu od oko pedeset naoružanih boraca koji imaju i teški mitraljez. Narod ih drži kao malo vode na dlanu. „Uskoro će tamo biti veliki odred, tvrdio je Bora, i Švabe neće moći bez borbe proći našom Posavinom.“

 

Naročito živo nam je ispričao kako je prije nekoliko dana na Kosmaju ubio jednog provokatora. Obaviješten od drugova iz Beograda da će im na Kosmaj doći provokator, on je probrao dva sigurna druga s kojima je dočekao rat.

 

-Kad se on pomolio na kraju jednog šumarka, pričao je Bora, na mestu gde smo ibli ugovorili sastanak, mene obuze pravi bes. Vidi, majku im njihovu provokatorsku, kuda sve ne turaju svoje prvljave njuške. Došlo mi je bilo da mu odmah skočim za gušu, ali velim sam sebi: „Polako, Boro, da ne pokvariš posao“. Rukujem se ja s njime: „Zdravo druže, kako si progurao?“ - i ostalo. On meni u oči ne može da pogleda, samo žiba očima na sve strane. Čak i da mi nisu javili da je provokator i da ga treba strijeljati, meni bi bio sumnjiv i ne bih mu mogao ništa poverovati. Odmah se interesovao gde je štab, jer ima, veli, nešo hitno da javi, i tražio da ga vodim tamo. „Dobro, kažem ja njemu, odmah ćemo u štab“. Krenuli smo stazom kroz šumarak prema mestu gde sam bio iskopao raku. Pred njim je išao jedan drug, a ja za njim. On se nekoliko puta obazro i pogledao me s nepoverenje, a ja mu ponavljam: „Sad ćemo, nema još ni pesto metara do štaba“. Ide on preda mnom onako visok, plećat i snažan ko bik. „Šteta što je izdajnik“, mislio sam gledajući njegovu čvrstu figuru. Kad smo došli blizu mesta gde je bila raka, onaj drug skrenu sa staze u šumu. On se okrenu prema meni i kao da me pogledom upita kuda ćemo. „Sad ćemo u štab, rekoh mu ja“, i u istom trenutku kad se on okrenu i korači, izvadih revolver i opalih mu u lgavu. Pao je preko jedne gomile granja blizu rake. Slatko sam ga ubio, kao uš. Jedva smo ga nas trojica dovukli do rake; teška mrcina. „Ala bi se ti, Boro, proveo, mislio sam vukući ga prema raci, da se on živ na tebe navalio“. U džepu smo mu našli revolver i nemačku legitimaciju. Zakopali smo ga, poravnali grob i nabacali na njega granja. Neka se ne zna gde leži, izdajnik.

 

Pred veče sam se oprostio s Borom. Za ono nekoliko časova nešeg rezgovora, zavolio sam ga kao da se s njime poznajem odavno. Bilo je u njemu nečega djetinjski brižnog, a u isto vrijeme ozbiljnog i poslovnog. To je čovjek od akcije, taj neće omanuti ni na kakvom polsu, taj će poginuti, ali će izvršiti zadatak. Gledao sam zan jim kako odmiče seoskim putem, gegajući se malo u hodu, onizak, s velikim slamenim šeširom na glavi, i bilo mi je milo što ćemo se, za koji dan, ponovo sresti i zajedno poći u akciju.

 

 

 

Noćio sam u kući Zorke Žujović. Tek što sam ujutro ustao i umio se, dođe Fića. Žurio je u Kosmajsko-posavksi odred. Njemu je bilo krivo što akcija na most kod Ripnja nije uspjela i prosto je gorio od nestrpljenja. Ipak smo taj dan morali provesti u selu radi nabavke seljačkog odijela. Ja sam, naime, hodao još u svome civilnom odijelu, što je padalo u oči kad sam se kretao po selima. Brkina žena otišla je u Mladenovac i kupila mi seljačko odijelo i opanke, a šarenu seljačku torbu poklonio mi je Brko.

 

Krenuli smo iz Male Vrbice prema Ralji bez vodinča. Držali smo se željezničke pruge, idući sporednim stazama i preko njiva. Ovdje-ondje nailazili bi na neku slejanku kako radi u njivi; svaka bi nas iznenađeno pogledala i odmah se sagla da nastavi svoj posao. Vidjelo se da ne žele s nama da razgovaraju. Fića me je zadirkivao da je to zbog mene, jer se na kilometar poznaje da nisam seljak, nego gospodin koji se, iz ko zna kakvih razloga, prerušio u seljaka.

 

Pred samom Raljom skrenuli smo u jednu šumu kroz koju je vodio seoski put. Trebalo je da  nas tu čeka zamjenik komandanta odre3da, ali nejga nije iblo. Sjeli smo u šumi i tu se odmorili i dogovorili. Fića će odmah otići u štab, a ja ću tu sačekati dok neko ne dođe po mene.

 

Legao sam pod jedno drvo i čekao. Putem su prolazila seljačka kola, na mahove bih čuo njihovu škripu i razgovor seljaka pa bi se opet sve smirilo. Samo se čulo kako negdje kljuca žuna ili kak o prhne ptica s grane na granu. Kroz vršike drveća naziral ose plavetnilo neba. Umoran od dugog pješačenja i ljetne žege upravo sam počeo da drijemam, kad se začuše dva kratka zvižduka. To je bio ugovoreni znak. Odgovorio sam na isti način, i ubrzo se kraj mene stvorio povisok, stariji seljak.

 

-Od Fiće? - zapitao sam ga.

 

-Da, hajedemo, on je već u štabu, treče seljak.

 

Psolije pola sata hoda stigli smo u štab Kosmajsko-posavskog partizanskog odreda koji se nalazio u jednoj šumi više sela Parcana. Toga istoga dana prije podne bio je stigao u odred i njegov komandat Koča Popović - Pera. Omalen, mršav, crnomanjast, u plavom radničkom kombinezonu i sandalama, Koča je podsećao na one španske borce iz prvih dana rata u Španiji kad su oni - u radničkim kombinezonima, zametnuvši se puškom - išli na front.

 

Na jednom malom proplanku održali smo sastank sa štabom: Koča, Bora i zamjenik Kočin, Rade Jovanović (onaj seljak što me je doveo u štab), te Fića i ja kao delgati Glavnog štaba za Srbiju. Ocijenili smo da akcija na ripanjski most nije uspjela zblog mlakost i oportunizma rukovodstva. Naime, oni koji su pošli da miniraju most nisu provjerili da li je eksploziv dobar, kakve su kapisle i štapin; zatim, kad do eksplozije nije došlo, nisu htjeli da se povrate i vide u čemu je stvar, nego su smatrali da je zadatak izvšen time što su metnuli eksploziv i otišli. Sutradan, jedan seljak našao je eksploziv i prijavio žandarima. Bio je za to nagrađen.

 

Ovaj put radićemo solidnije i moramo uspjeti. Dogovrili smo se da izvršimo dvije akcije: da dignemo most kod Ralje i kod Belog Potoka, i to iste noći i u isti čas. S prvom grupom, na Beli Potok, kreće Fića s Borom, a sa drugom, na Ralju, ja s Kočom. Pripreme treba započeti odmah. Eksploziv i ostali materijal smo imali; trebalo je samo taj materijal ispitati i provesti izviđanje kod oba mosta.

 

U to vrijeme Kosmajsko-posavski odred, formiran početkom jula, imao je četiri čete: prva četa imala je dvanaest boraca, naoružanih puškama; druga je imala dvadeset pet boraca, svi sa puškama, sa dva puškomitraljeza i dosta bombi; treća i četvrta četa bile su na terenu u Posavini. Mobilizacija je na Kosmaju išla teško. U odred su ulazili gotovo samo komunisti i simpatizeri komunista. Zbog toga su isto veče otišli Fića, Koča i Jovanović u selo Parcane na konferenciju, ne bi li malo pokrenuli seljake. Vratili su se iza ponoći. Na konfereniciji je bilo dosta seljaka. Svi su odobravali govornicima, ali se niko nije javio u odred. Na konferenicji se naročito isticao svojim fraziranjem lijevi zemljoradnjik Đura Jovanović. On je govorio o socijalnoj pravdi, o Sovjetskom Savezu, o novom društvenom uređenju koje ćemo da ostvarimo u Jugoslaviji, ali je bio odlučno protiv mobilizacije i ma kakve akcije oko njegova sela.

 

To mi je pričao Fića ležeći pored mene pod šatorom na mekom bukovom lišću. U njegovom glasu osjećao sam ogorčenje i podrugljivost.

 

-Rekoli se on o socijalnoj pravdi kao da će ta pravda doći sama od sebe, govorio je Fića podrugljivo o Đuri Jovanoviću. Gudi on meni o vekovnoj borbi srpskog naroda za slobodu, ali mu akcije ne mirišu. Lepo je to biti Srbin, ali teško, ponovio je Fića svoju omiljenu uzrečicu.

 

 

 

Probudila nas je kiša. Slabo šatorsko krilo nije nas moglo da zakloni od nje i ustali smo, iako je u šumi još bio mračak.

 

Kad se razdanilo, isprobali smo u jednom potoku ekrazit koji je, na opšte zadovoljstvo, rascijepio jednu ogromnu bukvu kao da je od papira. Znači, eksploziv je dobar, iako je, ležeći neko vreme u šušanjaru, bio pokisao. Poslije podne vratio se sa osmatranaj kod raljskog mosta Solomon Ana - Žika. Bili smo ga uputili kao stručnjaka da osmotri msot, da utvrdi debljinu traverzi i mjesto gdje bi trebalo staviti eksploziv. S njime je išao i zamjenik komandanta koji je obišao most i vodio odakle bi mu bilo najzgodnije prići. Održali smo sastank štaba na kome smo napravili plan za napad na most. Anaf, koji je bio rezervni poručnik, imao je nekakav priručnik za miniranje. Na osnovu njegovih podataka o debljini i širini traverzi, koliko je on mogao da osmotri iz jednog grama, mi smo pomoću tog prirčnika izračunali kliko nam treba eksploziva da bismo pomoću tri „pakunga“ presjekli traverze i srušila msot. Tu smo se svi pokazali kao opasni stručnjaci. Na jedvite jade izračunali smo da će biti potrebno trideset tri kilograma ekrazita.

 

-Udari tredeset pet, da bude sigurnije, rekao sam. Svi su se nasmejali mojoj „stručnosti“.

 

Kad smo pretresali pitanje: kako treba prići mostu, primjetio sam da zamjenik komandata, Jovanović, predlaže da odnekud bestraa daleko zaobilazi selo. Na taj način trebalo bi nam dva sata hoda dok ne stignemo mostu. To su opazili i ostali drugovi. Rekli smo Jovanoviću otvoreno da imamo utisak da se on pribojava da se mi od mosta spustimo preko njegova sela. On se malo zbunio i na naše navaljivanje pristao da mostu priđemo direktno iz sela, odakle je vodio najbliži put. Most niej čuvala stalna straža. Samo noću čuvali su ga slejaci iz obližnjih sela. Tu seosku stražu, bez oružja, s vremena na vrijeme obilazila je žandarmerijska patrola iz Ralje. Trebalo se mostu približiti oprezno, da nas seljaci ne osjete, da ne bi koji od njih pobjegao i obavijestio žandarme.

 

Tada u odredu nije biloni jednog minera koji bi stučo znao da napravi „pakunge“ i da ih postavi na najzgodnije mjesto na mostu. Rade Jovanović poznavao je u susjednom selu jednoga mladićak oji je služio kod menera u vojsci, i tvrdo se obavezao da će ga sutra dovesti u štab. „On neće htjeti s nama ostati, rekao je Jovanović, ali sam siguran da će nam ovom prilikom pomoći“.

 

Dogovorili smo se da odmah poslije večere Fića krene s drugom četom u pravcu Belog Potoka, jer im je trebalo nekoliko sati da stignu tamo, pa da u toku sutrašnjeg dana osmotre most i noću, istovremeno s nama, izvrše diverziju.

 

Cio dan nismo ništa jeli: pisli smo samo vodu i pušili. Zato smo odlično večerali. Donijerli su nam iz sela čorbast krompir s kajmakom i pitu. Kosmajski odred se hrani slabo i neredovno. Čas je gladovao, čas je jeo pitu. Nisu imali svoga ekonoma, niko se nije starao o organizaciji ishrane u obližnjim selima, a uslova je za to bilo - o čemu je svjedočila ova naša dobra večera.

 

Poslije večere postrojil smo obje čete na jednom proplanku i zakleli ih. Ovaj put govor su bili kratki, jer nije bilo mnogo vremena. Ali i bez obzira na ot i na bali broj ljudi, nekako je svečano zvučalo u tihom predvečerju zaklinjanje ljdui koji su dobrovoljno primali na se teške obaveze i polazili na put skopčan s lišavanjima svake vrste, na put na kojem će ih vrebati razne opasnosti. Ko zna, ko će se od nas vratiti sa ovoga puta, mislio sam za vrijeme zakletve, posmatrajući ozbiljna lica svojih drugova u stroju. Ali bolje je da se niko od nas ne vrati, nego da ćutke podnosimo sramotu robovanja i mirno čekaomo kako će se završiti borba u kojoj se rješava i naša sudbina.

 

Odmah poslije zakletve druga četa se smpremila za pokret. Dogovorili smo se s Fićom da ćemo se, poslije akcije, naći u Maloj Vrbici, pošto on s Borom obiđe Posavsku četu. Čvrsto smo se rukovali i jedan drugom zaželjei uspjeh. Počeo je padati mrak kad su on i Bora na čelu kolone napustili logor.

 

 

 

Sutradan je zamjenik komandanta odreda doveo minera. To je seljak iz obližnjeg sela koji je u vojsci svršio minerski kurs. Otresit momak; ako bude kao što govori, most će poleteti u vazduh. Pitam ga zašto ne bi stupio u odred. On odgovara da će to učiniti polsije, kad završi neke svoje poslove. Inače je spreman da nam u svakoj akciji pomogne. Naredili smo ipak da ga iz logora nigdje ne puštaju.

 

U toku dana utvrdili smo detalje plana napada. U akciju ide nas dvanaestorica. Kad budemo došli blizu mosta, grupa minera, pod vođstvom Anafa, krenuće lijevo. Njihova je dužnost da pohvataju stražu na toj strani mosta. Druga grupa, pod vođstvom Draže Markovića, zaobići će most, spustiti se do straže pod mostom i takođe pohvatati stražu, ukoliko je i tamo bude. Treća grupa, u kojoj smo ja i Koča, udariće na kuću čuvara pruge na desnoj strani mosta, gledano iz Parcana, i svršiti isit posao kao i prve dvije. To je bio prvi dio akcije - pohvatati stražu. Odmah zatim treba pristupiti miniranju s desne strane mosta, što će svršiti onaj seljak, Anaf i još dvojica drugova. Napad treba da bude istovremen, a krenućemo kad naiđe voz između 23,30 i 24 čada; ako voza ne bude, krenućemo svi u 24 časa. Kad svršimo prvi dio posla, javićemo se jendi drugim signalima pomoću džepne električne lampe.

 

Još se vidjelo kad smo krenuli iz šume prema selu. Spuštali smo se prosušenom stazom koja je vijugala kroz džbunje. Prijatno je bilo kretati se u to blago ljetno veče po otvorenom polju, jer je u šumi, od mnogih kiša, bilo vlažno. Bilo se već smrklo kad smo stigli u selo; uzeli smo ekrazit od jednog seljaka koji ga je čuvao na svojm sjenjaku, i pošli prema mostu. Kolonu je vodio zamjenik komandanta Rade Jovanović.

 

Kad smo prišli mostu, grupe su krenule prema predviđenom planu svaka na svoj zadatak. Koča i ja s tri druga ostali smo pored jedne žice da sačekamo Jovanovića, koji je odveo grupu Draže Markovića na drugu stranu msota. Trebalo je da se on vrati za pola sata i da na s povede prema čuvarevoj kućici, jer je on jedini znao prilaz. Noć je bila prilično jasna, tako da smo nazirali konture velikog msota preko prodoline u kojoj ljeti nije bilo vode. Desno, na jednom brežuljku, vidjela se kuća čuvara pruge. Vrijeme je sporo odmicalo. Lijevo od nas, kuda je otišla grupa minera, čuo se lavež pasa; na mostu se vidjela svjetlost, čuli se glasovi, zvižduci i dozivanje.

 

-Ovo mi se ne dopada, rekao mi je Koča na francuskom da drugi ne bi razumjeli.

 

-Ni meni, odgovorio sam mu.

 

Jovanović se nije vraćao, iako je iblo prošlo skoro sat. Lavež je bivao sve bješnji, a dozivanje na mostu glasnije. Osjećali smo se veoma neprijatno.

 

U to se izdaleka začuo voz. Njegova tutnjava sve se više približavala. I kad je već naišao na sam most, mi smo se, bez ikakvog dogovora, digli i pojurili prema čuvarevoj kućici. Nikadan eću zaboraviti tih prvih nekoliko trenutaka zanosa. Utrčali smo na jedan zaraanak pred čuvarevom kućom i tu odmah poljegali na zemlju. Sa ove strane mosta niej bilo stražara, kao ni pred kućom. Kuća je bila zaključana, rpozori zatvoreni. Odjednom smo na mostu spazili svjetlost, koja se kretala i primicala nama, i čuli nečije kašljucanje. Koča se spustio na prugu, zauzeo položaj i čekao. Naišao je željezničar s fenejrom i Koča se tiho ali oštro oglasio: „Pst, pst“. Čovjek se zbunio i zabuna ga niej prošla ni kad ga je Koča doveo među nas. Bio je to čuvar pruge, prvi naš zarobljenik te noći. Oduzeli smo mu fenjer, smjestili ga uz jedan zidk ućice iza Demaja, obućarskog radnika iz Beograda. Vratili smo se na zaravnak, legli na zemlju i čekali hoće li iko s druge strane mosta odgovoriti na ugovorene znake koje je davao Koča džepnom električnom lampom. Po dogovoru, naši bi drugovi morali već biti na onoj strani, ali na naše signale niko nije odgovarao. Dogovorili smo se da ja i Ljuba Ivković - Šuco krenemo preko mosta i vidimo šta je.

 

Pošli smo odmah i ponijeli fenjer da tako obmanemo seljake-čuvare kojih je s druge strane mosta bilo trojica, kao što je izjavio čuvar pruge. Kad smo bili nasred mosta, naišao je teretni voz. Ja i Ljuba pribili smo se uz ogradu mosta i čekali da voz prođe. Stajao sam pripirjen uz ogradu mosta i mislio šta će biti ako vozovođa primjeti na mostu naoružane ljude; proklinjao sam Anafa i nejgovu grupu koji zakasnili i tako komplikovali čitavu akciju. Voz je prošao i mi smo krenuli dalje. Kad sm obili već blizu kraja mosta, primjetili sm otrojicu seljaka-čuvara kako sotje između tračnica i gledaju u našem pravcu. Tek kad smo prišli na nekoliko koraka i kad sam im viknuo: „Stoj, ruke u vis!“ i digao pušku, oni su shvatili o čemu se radi. Jedan od njih pokušao je da bježi i to natraške, ne smijući da okrene leđa, ali se poslije nekoliko koraka spleo i pao. Ljuba je priskočio preplašenim seljacima i rekao im:

 

-Ne bojte se, Srbi smo, vama nećemo ništa.

 

Natjerali sm osvu trojicu u stražarnicu. Tu sam ostavio Ljubu da ih čuva i umiruje, jer su seljaci stalno kukali: „Joj, šta će sada biti s nama!“ - a ja sam pošao da tražim minere.

 

Oko mosta bilo je tiho; iz sela se više nije čuo lavež pasa. Naslonjen na ogradu msota počeo sam da zviždućem uobičajene znake, isprva tiho, pa onda sve jače. Niko se nije odazviao. Počeo sam da tiho dozivam Anafa po imenu, sve u nadi da on mora biti tu negdje blizu msota. Zatim sam vikao sve glasnije i glasnije „Žiko, minerei!“ Uzalud. Znao sam da se sa one strane mosta čekaju Koča i drugovi, a od minera ni traga ni glasa. Kod njih je bio i eksploziv, s njima je bio i stručnjak miner. Cilj našeg napada nije bio da pohvatamo ove seljake, nego da dignemo most. Počeo sam da pjevušim Internacionalu, misleći da me možda drugovi čuju, ali da ne smiju da se odazovu pomišljajući da to može biti i podvala. Pjevao sam sasvim glasno, vikao iz sveg glasa, i najzad pošao niz prugu, iza mosta. Prošao sam jedno dvadesetak koraka kad se, iza jednog džbuna pored pruge pojavi neki čovjek.

 

-Stoj, viknuo sam mu. On se smjesti izgubio u džbunju.

 

Vrati sam se stražarnici i rekao Ljubi da pusti seljake neka idu kud hoće. Ljubo me je gledao u nedoumici. Rekao sam mu: da mi je malo prije pobjegao neki čovjek ispred nsoa, da se Žika i mineri ne javljaju i da nema smisla čekati ovdje do ujutro.

 

Vraćali smo se preko mosta. Bio sam ozlojeđen i stalno razbijao glavu: šta je moglo biti s minerima i ko je onaj čovjek što pobježe u džbunje. Ljutio sam se što i ovaj put neće biti od akcije ništa, jer golim pesnicama ne možeš razbiti ovu željeznu grdosiju. Doći na msot, pohvatati stražu, imati negdje u blizini eksploziva i minera, pa opet ne uraditi ništa, e to je da čovjek pukne od muke.

 

Kad smo već prešli most i pošli stazom pored pruge, trže me iz razmišljanja nečiji glas:

 

-Stoj, ko ide.

 

Začudio sam se zašto me Koča zaustavlja, i odgovorio sam:

 

-Ja sam, Gojko.

 

-Žandar ili seljak? - čulo se iz tame.

 

Lecnuo sam se. Dok sam u onom prvom „stoj“ osjetio donekle Kočin glas, sad mi se on učinio sasvim nepoznat. Potegao sam revolver i učinivši korak-dva unazad opali, i, uistom trenutku, strovalio se u nekakvu rupčagu punu kupinovog trnja. Jedva sam se iz nejga, sav izgreban po rukama, iskobeljao i dopuzao na malu čistinu.

 

Sjeo sam i razmišljao šta to može biti. Gdje su Koča i drugovi? Šta se moglo dogoditi s njima za ono pola sata što sam ja proveo s druge strane u dozivanju minera? Kuda je iščezao Ljuba kad sam ja opalio iz revolvera? Postavljao sam ta pitanja sebi nekoliko puta, ali ništa nisam mogao da smisli. Što je najgore, nisam znao šta da radim. Vratiti se sam, izglealo mi je besmisleno. U ruci sam držao revolver i zbog toga se osjećao sigurnije. Ne znam koliko sam tako sjedio: možda desetak minuta, možda i pet puta toliko.

 

Odjednom se iznad mene začu tiho zviždukanje. Neko je zviždukao mjelodiju pjesme „Široka strana moja rodnaja“. Trgnuo sam se kao elektrizovan. To su naši, pomislio sam obradovan. Počeo sam i ja da zviždućem istu melodiju. Na to se odozgo začuo Kočin glas:

 

-Jesi li ti, Gojko?

 

-Ja sam - odgovorio sam Koči radosno.

 

-Brže gore da svršimo posao, čuo se njegov glas.

 

Popeo sam se pošljunčanom stazom na isti zaravnak gdje sam i ostavio Koču.

 

-Šta je? - zapitao sam ga u nedoumici.

 

-Sve je u redu! - odgovori je Koča poslovno. - Imamo nekoliko zarobljenika, među njima i jednoga žacu, a mineri su već počeli da rade.

 

Šetali sm ose po zaravanku. Koča mi je ispričao kako je tekla čitava naša operacija oko „osvajanja“ mosta u kojoj smo mi pucali jedni na druge, zarobljavali jedni druge, al ikoja se ipak dobro svršila.

 

Kad sam ja pustio onu trojicu seljaka i pošao prema Koči misleći da od miniranja nema ništa, te seljake presreo Anaf, koji je od mene pobjegao u džbunje, i vratio ih u stražarnicu. Od njih je on doznao da sam ja malo prije bio tu i odmah se dosjetio da sam ga ja zaustavljao. Kad je Koča mene zaustavio, a ja na njega opalio iz revolvera, Ljuba, koji je išao na mene, pobjegao je pod most, spustio se u prodolinu ispod njega i tu naiša na grupu Draže Markovića. Oni su ga u mrako zarobili i tek onda vidjeli da je to Ljuba. On im je ispirčao da sam ja zarobljen, i oni su potrčali na most gdje je bio Koča da me oslobode. Koča ih je, razumijese, zaustavio, i tek pošto mu je Draža Marković otpjevao partizanku, pustio ih je sebi. Tu mu je Ljuba rekao da sam ono ja na njega pucao i da moram biti negdje oko mosta. U to je s druge strane došao Anaf i saopštio da su oni spremni za miniranje. Sve je ovo proisteklo zbog toga što smo u našem planu napada napravili jedan propust: nismo utvrdili znake raspoznavanja.

 

Mineri su bro svršili svoj posao, to jest postavili su na tri mjesta ekrazit. Iskupili smo se svi na zaravanku, naredili zarobljenicima dai du kud znaju, i to što brže. Oni nisu čekali da im se to ponovi, nego su iz sve snage zagrebali duž pruge. Ubrzanim korakom zamakli smo za jedno brdo i tu zastali. U taj mah mračno nebo obasja jarka, ljubičasta svjetlost i kao grom odjeknu prva eksplozija; malo docnije odjeknu i druga. Pričekali smo još malo, neće li odjeknuti i trća. No nje nije bilo. Žurno smo krenuli put logora, neispavani i umorni, ali zadovoljni. Pokazalo se da se i sa malo ljudi može izvršiti krupnija diverzija.

 

Pješačili smo nekoliko sati i zalogorovali u šumi Hajdučici. Mjesto logora promijenili smo za svaki slučaj. Upravo je svitalo kad smo legli da spavamo. Ležimo u visokoj vlanoj paprati na ivici šume koja je sva mokra od jutarnje rose. Svi smo prekrili lice, jer je u šumi mnogo komara ca koji nas u rojevima napadaju. Sunce je već bilo dobro izgrajilo kad sam se probudio. Sišao sam na esmu koja je bila nedaleko od logora i okupao se. Osjećao sam umor u čitavom tijelu od naproa prošle noći. Zatim sam, u jednoj strani više česme, doručovao s Jovanovićem kupina i pričao mu kako sam pucao na Koču sinoć u akciji. Oko česme bilo je nekoliko čobana koji su začuđeno gledali ljude koj ise odnekud javljaju u njihovom kraju.

 

Vratio sam se u logor u kome je bilo tiho. Ljudi su još spavali. Budni su bili samo osmatrači i Koča. Dogovorili smo se da ja uveče krenem u Malu Vrbicu, gdje ću sačekati Fiću, a Koča da prmijeni logor, jer je oko šumice u kojoj smo se nalazili nekoliko puta prolazio lugar kome nismo mogli vjerovati.

 

Prepričavali smo našu akciju i smijali se sinoćnim događajima i našem neiskustvu. Najednom Koča se uozbilji i reče:

 

-A znaš li šta je od svega bilo najlepše?

 

-Šta? - upitao sam radoznalo.

 

-Onaj trenutka kad smo jurnuli prema mostu bez ijedne reči dogovora - rekao je koča. Mučna je bila situacija: ono hodanje po mostu, lavež pasa, zvižduci, dozivanje, i nevraćanje moga zamenika; prava zbrka. Bilo mi je teško, ali kad smo potrčali uz brdo, osetio sam se preporođenim, prosto zemlju nisam doticao.

 

Odgovorio sam Koči samo sa jednim „da“, ali dok je on govorio, ja sam se tačno sjećao, čini mi se, svakoga sekunda onih tjeskobnih minuta iščekivanja njegoovg zamjenika koji nikako nije dolazio, a izdaleka se već čula tutnjava voza. Trebalo je ustati i krenuti prema kućici, to sam znao, ali niko od nas nije bio prije na mostu da bi mogao reći kakav je prilaz kućici; svi smo bili neiskusni u takvim polsovima, i svi smo ćutali mučeći, izgleda, istu muku. Ali kad je voz naišao na most, svi smo se digli i kao vjetar dohujali na zaravanak.

 

Pred veče došli su u logor Nikola Grulović i Mile Todorović. Grulović je dolazio iz Aranđelovca kuda se bio vratio iz Valjevskog odreda, ali se u Aranđelovcu nije moglo ostati zbog policijske kontrole, tako da je on morao odmah produžiti za Kosmaj. Todorović je ispitao situaciju u Mladenovcu i predlagao da na nj izvršimo napad da bismo došli do oružja. Riješili smo da te iste noći krenemo nas trojica u Malu Vrbicu, da tu sačekamo Fiću i da vidimo šta se može uraditi u vezi s predlogom todorovića. Za večeru smo dobili svaki po komadić proje i po tri džanarike. To nam je bio jeidni obrok toga dana.

 

Oprostviši se s Kočom i ostalim drugovima, krenuli smo preko Sopota u Malu Vrbicu. U jednoj šumi imali smo zanimljiv susret s nekolicinom seljaka koji su pošli da traže odred. S njiam je bio Đura Jovanović iz Parcan. Seljaci su pričali o napadu na raljski msot. Prema iskazuma saljaka, zarobljenih na msotu, napadača je bilo oko sto pedeset, svi su bili obučeni u duge bijele gaće i govorili nekako bugarski. (Koča i ja razgovarali sm opred zarobljenicima francuski - otuda ta verzija.) Jedna grupica seljaka, čuvara tunela koji se nalazi jedno dva kilometra od mosta, osjetila je da „ima nešto“ kod mosta. Jedan od njih htio je da ide i alarmira žandarme u Ralji, ali mu ostali nisu dali.

 

-Najbolje je da ćutimo i da se pravimo da ništa nismo čuli, jer ko zna šta je, rekao je jedan, a ostali se s njim složili. - Seljaci su nam rekli da most niej sruđšen, nego samo malo pomjeren, ali da će biti potrebno osam dana da ga Nijemci poprave. Rekli su nam, takođe, da je istu noć izvršen napad i na most kod Belog Potoka. „Svega ga raznelo, nige komada nije ostalo“, rekao je jedan od seljaka. Bilo mi je milo što je Fića s drugovima taj posao izvršio bolje od nas. Istina, Grulović me je uvjereavao da je teže popraviti pomjeren most nego staviti nove traverze mjesto srušenih, ali me nikak o u to niej mogao uvjeriti.

 

 

 

Pred zoru smo stigli u Malu Vrbicu. Išli smo soeksim putem, bili smo umorni i gladni, ali razdragani.

 

Javili smo se kući našeg Brke oko koje je bilo neobično živo. Tu je bila stigla čitava grupa beogedskih radnika s Jovanom Jerkovićem. S njima su došla i dvojica aktivnih kapetana bivše jugoslovenske vojske: Boško Marković i Milan Milosavljević.

 

Sjedeli smo u sobi i razgovarali sa oficirima. Naročito je bio interesantan Milosavljević. Kao izvinjavajući se, govorio je za sebe da nije komunista, ali da voli Rusiju i da želi da se bori. „Sramota me je, rekao je, da sam, zbog izdaje viših oficira, morao da predam svoj bataljon Nijemcima bez metka. A kakvi su to momci bili! Sve mlado, probrano - specijani vojno-četnički bataljon, naoružan najboljim oružjem“.

 

Bio je to onizak, plećat, snažan čovjek, riđ, zelenih očiju i raskuštranih brkova. Bio je odjeven u dronjavo seljačko odijelo, razdrljenih prsiju, tako da niko u njemu ne bi prepoznao bivšeg aktivnog oficira. Takav kakav je stajao preda mnom, to je bio srpski seljak-patriota koji je jedva čekao da opali pušku na Švabu.

 

Usred našeg razgovora banuo je u sobu Crni, sav zadihan, znojav, vukući svoj poznati pleterni „ceger“. Kad smo ostali sami, ispričao nam je da je morao da pobjegne iz Aranđelovca. Policija je već naslutila da je Aranđelovac neki centar u koji gotovo svaki dan svraćaju kuriri - oni su kojima se Crni sastajao u parku. On nije imao stana gdje bi mogao da prima kurire. Živio je u jednoj sobici za banjske goste neprijavljen i gotovo svaki dan objašnjavao se sa svojom domaćicom zbog toga. Samo čovjeku kao što je Crni bilo je moguće da napovjerljivog domaćina zavarava nekoliko dana, a onda, kad Glavnom štabu obezbijedi vezu sa odredima na drugom punktu, da spakuje svoj „ceger“ i dođe na Kosmaj.

 

Istoga dana stigli su nam kuriri iz Beograda i donijeli pismo od druga Tita. On nam je naređivao da svakodnevno vršimo akcije, da nastojimo da dođemo do što veće količine oružja i municije, da neprekidno vršimo mobilizacuju - i to na dobrovoljnoj osnovi. U tom pismu on razvija misao da se naše diverzione akcije, napadi na žandarmerijske stanice i napadi na manje grupe okupatorskih vojnika u dogledno vrijeme moraju sliti u opšti narodni ustanak. Ustanak treba započeti u zapadnoj Srbiji i tamo stvoriti oslobođenu teritoriju koja će poslužiti kao baza za razvijanje ustanka u druigim krajevima. Ostavili smo da tu direktivu prenesemo i na osnovu nje izgradimo plan kad se bude vratio Fića.

 

Preselili smo se iz Brkine kuće, u kojoj je postalo suviše šumno, jer se oko nje već iskupila čitava četa. Njegova žena po vazdan je kuvala i mijesila, ili je odlazila u Mladenovac da kupuje razne stvari i da vidi šta ima novo. Nikad, nijednom riječju, nije se potužila na napore; uvjek se krotko smiješilai  kao vojnik slušala ono što bi joj Crni rekao.

 

Sad stanujemo u kući Zorke Žujović. Formi rali smo novu četu koji je komandir Milosavljević. Crni je bio danas kod njih, pa mi priča kako je Milosavljević bio dirnut kad mu je rečeno da će biti komandir čete. Osjetio je da mu vjerujemo. Četa nije imala oružja. Crni se stalno sašaptavao s nekim seoskim momcima. Ispitivao je da li u selu ima sakrivenog oružja. Jedne večeri vratio se sav kaljav i mokar, ali blažena izgleda. Pronašao je u jednom potoku dvije puške, sam otišao tamo, iskopao ih i odnio četi.

 

Fića je došao iz Posavine. Tamo se stvari vrlo povoljno razvijaju. U tamošnje čete stalno pridolaze novi borci, a narod je listom za borbu. Na osnovu njegovog izvještaja riješili smo da se formira poseban Posavski odred. Za komandanta određen je Koča Popović-Pera, a za političkog komesara Bora Marković-Seljak. To je čuvena posavska dvojka, Pera i Bora. Za komandanta Kosmajskog odreda određen je Mile Todorović, profesor, a za političkog komesara Jovan Jerković, radnik.

 

U nekim krajevima, pa i na Kosmaju, primjećivalo se da se ljudi javljaju u odrede, ali da ostaju kod kuća. Oni su se smatrali mogilisanim i izjavljivali da će na prvi poziv doći na zborno mjesto. Nekoliko takvih poziva pokazali su slabe rezultate. Udarili smo oštro protiv takve tendencije, koja je bila očevidno oportunisitčka. Crni je napisao direktivu svima odredima Srbije: da svi mobilisani, bez obzira da li imaju oružje ili ne, idu odmah u odrede; da odredu stupaju odmah u kaicje ma kako one ible sitne; da je sada glavni cilj doći do oružja i tako omogućiti krupnije pothvate; da je svaki drugi stav nepravilan, oportunistički i da ćemo samo kroz akciju moći mobilisati ljudi i jednoga dana dići narod na ustanak.

 

Ovakvu tendenciju Crni i ja osjetili smo i neko veče na jednom sastanku kod sela Amerića. U jednoj kolibi bilo se iskupilo desetak ljudi. govorio je neki mladić koji je došao iz Beograda u selo, ali nije bio odavde. Trabunajo je on o svemu i svačemu: o proleterskoj revoluciji, o tome kako ide „naše vreme“, ali kad mu je Crni rekao da ostane u odredu, on je odgovorio da već ima svoju grupu u nekom selu na Kosmaju. Sve je to značilo izvitoperavanje naše linije, stvarno sabotažu borbe - protiv čega se trebalo odlučno boriti.

 

 

 

Danas smo pretresali diretkivu druga Tita. Teren zapadne Srbije, tačniej prostor od druma Loznica - Valjevo, pa južno preko Čačka i Užica prema Sandžaku, bioa je veoma pogodan za podizanje ustanka. Na otm prostoru nijemci su  imali veće garnizone samo u Užicu, Valjevu i Krupnju; tamo su bili naši najjači odredi: Valjevski, Čačanski i Užički; preko Sandžaka neće nam biti teško uhvatiti vezu s Crnom Gorom: u Bosni su, zbog ustaškog terora, povoljni uslovi za razvitak ustanka; otuda će, u najmanju ruku, priticati snage za ustanak u Srbiji.

 

Na osnovu te direktive napravili smo plan naše djelatnosti. Riješeno je da Crni i Grulović ostanu na Kosmaju, a Fića i ja - s kurirom Valjevskog odreda studentom M;ilivojem Radosavljevićem koji je došao sinoć - da odemo u Valjevski odred kuda će za nama doći i Branko Krsmanović čim se vrati iz Pomoravlja. Do nejgovog dolaska treba nastojati da Valjevski odred kroz akciej dođe do što više oružja i da mobiliše što je moguće veći broj ljudi.  Kad stigne Branko, povezaćemo odred Valjevski, Užički i Čačanski, i, koordinirajući njihove akcije, započeti čišćenje teritorije. Prvo ćemo napasti garnizon u Krupnju, a onda u Valjevu i ostalim gradovima zapadne Srbije. Osim toga, Fića i meni stavljeno je u zadatak da pokušamo uspostaviti vezu s Dražom Mihailovićem koji je, kako smo obaviješteni, bio negdje oko Valjeva. Trebalo je vidjeti da li je on voljan za kciju i s kakvim snagama raspolaže.

 

DOBA HEROJA  
  U cilju očuvanja od zaborava naše slavne prošlosti, pokrenuta je ova internet stranica, kao digitalna biblioteka u koju će biti postavljene knjige i tekstovi o Narodnooslobodilačkom ratu, Josipu Brozu Titu i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
 
Advertisement  
   
Danas je bilo 70020 visitors (118745 hits) na stranici!
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=