1. DRUGI SVJETSKI RAT
Sve vece i vidljivije osvajacke teznje Njemacke i Italije dosle su u jesen 1939. u izravan sukob s interesima Velike Britanije i Francuske. Hitlerovim napadom na Poljsku 1. rujna 1939. zapoceo je drugi svjetski rat, koji ce trajati sest godina. Bio je to najkrvaviji i najstrasniji rat sto ga pamti covjecanstvo u svojoj povijesti. Rat ce izazvati razaranja i pustos nevidenih razmjera, koji ce zahvatiti gotovo sve zemlje i narode. U njemu ce stradati milijuni ljudskih zivota, a oskudica i bijeda ostavljat ce najtragicnije tragove.
Sukobi interesa izmedu velikih kapitalistickih sila svrstali su ih, kao i u prvom svjetskom ratu, u dva neprijateljska saveza. Drugi svjetski rat izazvale su sile u kojima je fasizam dosao na vlast (Njemacka, Italija i Japan) i koje su za svoj osnovni cilj isticale potrebu sirenja vlastitog »zivotnog prostora« na racun slobode i nezavisnosti drugih drzava i naroda. Strasna avet fasizma zaprijetila je osobito sudbini malih naroda.
Savezu fasistickih sila suprotstavio se savez antifasistickih sila, u kojemu su se zajedno nasle velike kapitalisticke sile Velika Britanija, Francuska i SAD i prva socijalisticka drzava SSSR, sa zajednickim ciljem unistiti fasizam kao najvecu opasnost za mir u svijetu, za demokraciju, nezavisnost i slobodu naroda, drzava, ljudi. U krvavom vrtlogu drugoga svjetskog rata taj je veliki cilj bio okrunjen pobjedom antifasistickog saveza i zalogom milijuna ljudskih zrtava. Toj borbi velik su doprinos dali mali narodi koji su svojim pokretima otpora znatno pridonijeti unistenju fasizma. U tom pogledu poseban primjer bila je borba jugoslavenskih naroda i narodnosti za slobodu i nezavisnost.
Duboka drustvena kriza, koju je jugoslavenska monarhija prozivljala od samoga svog nastanka, dovela je do toga da je takva drzava za nekoliko dana dozivjela potpuni slom kada su je u travnju 1941. napale fasisticke sile. KPJ, koja je sve vise jacala osobito od Titova dolaska na njeno celo, povela je 1941. god. jugoslavenske narode i narodnosti u oslobodilacku borbu za nacionalno i socijalno oslobodenje. Uspjeh te borbe bio je potpun.
Odnosi u kapitalistickom svijetu nakon prvoga svjetskog rata stvarali su sve vece suprotnosti medu najvecim kapitalistickim silama. Te su se suprotnosti pocele osobito zaostravati s pojavom i jacanjem fasizma. Fasisticke drzave ubrzo su pokazale da nisu zadovoljne s podjelom svijeta koja je izvrsena nakon prvoga svjetskog rata. Zbog toga im je glavni cilj bio da se izvrsi nova podjela, koja ce im omoguciti da one zagospodare svijetom. Osvajanja koja su izvrisili Njemacka, Italija i Japan jasno su pokazala da su te fasisticke sile ubrzano pristupile ostvarivanju tih svojih ciljeva. One su 1940. god. sklopile izmedu sebe i tzv. Trojni pakt. Time su prije svega bili ugrozeni interesi velikih zapadnih sila, Velike Britanije, Francuske i SAD. Te su sile u pocetku popustale pred osvajackim naletom fasistickih sila, nadajuci se da ce njihov prodor krenuti prema Sovjetskom Savezu. Ubrzo je razvoj dogadaja pokazao da su sve vise i neposrednije ugrozeni njihovi interesi, pa je to neminovno i dovelo do novoga svjetskog rata. Prema tome, drugi svjetski rat zapoceo je prvenstveno kao sukob imperijalistickih sila s jedne strane fasistickih, koje su trazile nove prostore, a s druge, zapadnih kapitalistickih, koje su nastojale sacuvati svoje pozicije stecene podjelom svijeta nakon prvoga svjetskog rata.
Drugi svjetski rat ubrzo je zadobio najvece dimenzije obuhvacajuci u stvari citav svijet, jer su u nje usle najvece sile. Do toga dolazi vec 1941. god., kada fasizam naglo siri svoja osvajanja. Te godine Njemacka napada SSSR, a Japan SAD. Ulaskom SSSR u rat najveci svjetski sukob poprima sve vise znacenje antifasistickog rata.
Pocetak drugoga svjetskog rata
Dok su se Velika Britanija i Francuska ponadale da su sporazumom u Münchenu zaustavile daljnja osvajanja Njemacke, ubrzo se pokazalo da Hitler nije bio zadovoljan. On je tezio za daljnjim osvajanjima. Na redu je bila Poljska.
Uskoro je doslo do iznenadnih promjena. U kolovozu 1939. sklopljen je sporazum izmedu Sovjetskog Saveza i Njemacke o nenapadanju. I jedna i druga strana imale su svojih razloga. Hitler se time nastojao osigurati od napada s istoka, sto bi mu omogucilo nesmetani obracun sa zapadnim drzavama. Staljin je smatrao da mu ide u prilog nagodba s Hitlerom jer ce se time rat usmjeriti na zapad i odgoditi napad na Sovjetski Savez. To mu je, medutim, uspjelo tek privremeno. Tim sporazumom Hitler i Staljin tajno su se dogovorili i o podjeli interesnih podrucja u istocnoj Evropi. Ta podjela nekoliko dana kasnije dosla je do izrazaja kada je Njemacka napala Poljsku 1. rujna 1939. To je bio pocetak drugoga svjetskog rata.
Hitler je vrsio pritisak na Poljsku sa zahtjevom da mu se preda luka Gdanjsk. Medutim, to mu je bio povod da napadne Poljsku. Tom zahtjevu Poljska nije htjela udovoljiti i Hitler ju je napao. Poljska je bila mnogo slabije naoruzana, a osim toga nije od nikoga dobivala pomoc. Velika Britanija i Francuska odmah su objavile rat Njemackoj, ali to je bilo sve. Prepustile su Poljsku mnogo jacem osvajacu. Nakon zestokog otpora poljske vojske, osobito junacke obrane Varsave, Poljska je za vise od mjesec dana bila osvojena. Istocni dijelovi Poljske usli su u sastav SSSR, a zapadni su pripali Njemackoj. Takva podjela Poljske dogovorena je sporazumom Hitler-Staljin.
Njemacka vrsi daljnja osvajanja
Da bi sto uspjesnije izveo napad na Francusku i Veliku Britaniju, s kojima je zaratio, Hitler se najprije htio osigurati sa sjevera. U proljece 1940. njemacke armije krenule su u nova osvajanja. Najprije su u travnju 1940. osvojene Danska i Norveska. U Norveskoj je Hitler imao podrsku domacih izdajnika na celu s Vidkunom Qislingom [Kvisling]. Po njegovu imenu zvat ce se svi buduci izdajnici i petokolonasi koji su suradivali s fasistickim silama. Iduceg mjeseca uslijedilo je osvajanje Luksemburga, Nizozemske i Belgije. Zbog jakog otpora stanovnistva Hitler je naredio snazno bombardiranje Rotterdama. Njemacka je istovremeno napala Francusku, kojoj je rat objavila i Italija. Francuska nije bila u stanju pruzati duzi otpor i ubrzo je kapitulirala. Medutim, taktika munjevitog rata, kako su Nijemci nazvali svoj nacin ratovanja, ubrzo je pokazala da ne moze svugdje postici ocekivane uspjehe. Iako je dotadasnjim osvajanjima stekla jos vece mogucnosti daljnjih vojnickih pohoda, Njemacka nije mogla iste rezultate postici u ratu protiv Velike Britanije. Njemacka nije imala tako jaku ratnu mornaricu da bi mogla izvrsiti invaziju na Veliku Britaniju. Hitler je naredio da se poduzme velika ofenziva iz zraka. Unatoc golemim materijalnim i ljudskim gubicima, Britanci su se, na celu sa svojim predsjednikom Winstonom Churchillom [Cercil], vrlo uspjesno branili uz pomoc svog zrakoplovstva i drugog oruzja. Nijemci su morali priznati svoj neuspjeh. Hitler se vec zanosio novim ratnim planovima, munjevitim napadom na Sovjetski Savez, kako bi se za daljnja osvajanja na zapadu prethodno osigurao na istoku.
Zauzimanje Balkanskog poluotoka
Utjecaj Njemacke i Italije ubrzano se sirio i na jugoistok Evrope. U tom dijelu vrsen je pritisak na pojedine drzave da pristupe Trojnom paktu i da se stave u sluzbu imperijalisticke politike fasistickih sila. U toku 1940. god. Trojnom paktu pristupile su Madarska i Rumunjska. U svom planu osvajanja Balkanskog poluotoka Italija je najprije odlucila da osvoji Grcku. Medutim, talijanski napadi od jeseni 1940. na Grcku nisu imali zeljenog uspjeha, jer je grcka vojska pruzila veoma jak otpor prisiljavajuci talijanske jedinice da se povlace. U pomoc je dosla Njemacka jer je Hitler tvrdio da izbjegne druge smetnje za napad na SSSR. U ozujku 1941. Trojnom paktu pristupile su Bugarska i Jugoslavija. Medutim, u Jugoslaviji je ubrzo doslo do nagle promjene u razvoju dogadaja. Narod nase zemlje predvoden KPJ suprotstavio se povezivanju s fasistickim drzavama. Zato se i Jugoslavija nasla na putu osvajanja sila Osovine. Istovremeno su njemacke trupe poduzele agresiju na Grcku. Grcka je kapitulirala tek u svibnju 1941.
Peta zemaljska konferencija KPJ
Punu zrelost pokazala je KPJ odrzavanjem svoje Pete konferencije u Dubravi kraj Zagreba, u jesen 1940. Po vaznosti odluka koje je donijela i po broju ucesnika, Konferencija je bila pravi kongres KPJ, koji ona nije odrzala sve od 1928. god. Koliko je KPJ bila tada dobro organizirana i sastavljena od vjernog i prokusanog clanstva, najbolje pokazuje cinjenica da je u zgradi gdje se odrzavala ta ilegalna konferencija nekoliko dana boravilo oko 110 rukovodilaca KPJ iz svih krajeva zemlje.
U Titovu referatu, te u drugim referatima i opseznoj diskusiji, na Konferenciji je temeljito analizirana unutrasnja i vanjska politicka situacija i donesene su znacajne odluke o daljnjoj politickoj djelatnosti KPJ. Konferencija je upozorila na to da u Jugoslaviji sve vise rastu reakcionarne snage koje zemlju vode u novi rat. Na Konferenciji je osobito upozoreno na opasnost rata, koji nece mimoici ni nasu zemlju, te je KPJ isticala potrebu da se poduzmu pripreme za obranu zemlje od agresije fasistickih zavojevaca. Na Petoj konferenciji izabrano je novo rukovodstvo KPJ na celu s Titom koje ce nesto kasnije pozvati i povesti jugoslavenske narode i narodnosti u oslobodilacku borbu. U to je vrijeme KPJ imala oko 6 500, a SKOJ oko 18 000 Clanova.
Pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu 1941. god.
Politika priblizavanja Jugoslavije fasistickim silama dosegla je svoj vrhunac u pristupanju Trojnom paktu 25. ozujka 1941. Njemacka i Italija su pristupom Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu postigle jos jedan korak u ostvarivanju svojih imperijalistickih planova. Mogle su lakse poduzeti zajednicke operacije protiv Grckce, a za Njemacku je to bio i vazan dio priprema na jugoistoku za poduzimanje napada na Sovjetski Savez. Pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu izazvao je u cijeloj zemlji veliko negodovanje. Glavnu akciju povela je KP J, ukazujuci na politiku izdaje zemlje, koju je provodila vlada Cvetkovic-Macek, i pozivajuci narodne mase na protestne demonstracije. Val demonstracija nastaje u cijeloj zemlji, u kojima sudjeluje tisuce ljudi izrazavajuci svoje ogorcenje s prorasistickom politikom vlade. Demonstracije i revolt naroda dosegli su vrhunac 27. ozujka. Siroke mase naroda na celu s KPJ organizirale su demonstracije, od kojih su najvece bile one u Beogradu pod lozinkom »Bolje rat nego pakt« i »Bolje grob nego rob«. Time su izrazavale zahtjev da se osnuje narodna vlada, koja ce sklopiti sporazum sa Sovjetskim Savezom. Nova vlada, na celu s generalom Dusanom Simovicem, pokazala je veliku kolebljivost u vanjskoj politici vodeci i dalje, zestok pritisak na revolucionarni radnicki pokret. Vlada nije bila spremna da se odlucno zalozi za obranu zemlje od napada fasistickih sila, koji je uslijedio za deset dana.
Napad na Jugoslaviju
Njemacka i Italija napale su Jugoslaviju 6. travnja 1941. bez objave rata. I u tom napadu njemacka armija upotrijebila je taktiku munjevitog rata, kako bi se sto brze i sto vise zastrasilo stanovnistvo i onemogucio organizirani otpor. Njemacko zrakoplovstvo bombardiralo je niz gradova, a najvise Beograd. Njemacke armije su s nekoliko strana ulazile u Jugoslaviju, a u isto vrijeme su to ucinile i talijanske vojne jedinice, te nesto kasnije madarske. Drzavni i vojni vrhovi Kraljevine Jugoslavije nisu bili ni spremni ni sposobni da pruze organizirani otpor protiv napadaca. Oni su bili od pocetka spremni prepustiti zemlju osvajacima, nastojeci da se na celu s kraljem Petrom II sto prije spase bijegom u inozemstvo. U jugoslavenskoj vojsci vidjela se potpuna neodgovornost i obezglavljenost zapovjednickog kadra. Mnogi generali su se s citavim jedinicama predavali neprijatelju bez ikakva otpora. Napori komunista u pojedinim mjestima da se organizira otpor i obrana zemlje nisu nailazili na razumijevanje kod vojnih i drzavnih ustanova. Osim toga jugoslavenska je vojska bila mnogo slabije naoruzana od armija napadaca.
Za nekoliko dana neprijatelj je zauzeo velik dio teritorija zemlje. Vojska se svugdje nalazila u pravom rasulu. Kralj, njegovi krugovi i vlada pobjegli su avionima iz zemlje, noseci sa sobom zlato i razne dragocjenosti, kojima su se obogatili dok su bili na vlasti. Vec 17. travnja predstavnici Kraljevine Jugoslavije potpisali su u Beogradu bezuvjetnu kapitulaciju. Tako je Kraljevina Jugoslavija, nakon brojnih kriza koje je prolazila od 1918. god., dozivjela neminovan slom.
Okupacija i podjela jugoslavenskog teritorija
Nakon munjevita sloma Kraljevine Jugoslavije slijedila je dioba njena teritorija. U tome su glavnu ulogu imali Njemacka i Italija, a saveznici su im bile Madarska i Bugarska gdje su se na vlasti nalazili fasisticki rezimi. U stvaranju svoga okupacionog sistema na podrucju razbijene i raskomadane Jugoslavije okupatori su uspostavljali pojedine kvislinske rezime. U prisvojenim podrucjima njemacki, talijanski, bugarski i madarski okupatori vodili su politiku odnarodivanja domaceg stanovnistva. iskoristavanje privrednih bogatstava zemlje i domace radne snage doseglo je goleme razmjere. Okupatorima je bilo u interesu da raspiruju mrznju i bratoubilacki rat izmedu pojedinih naroda i narodnosti. Nijemci su tezili da rasele slovenski narod i da u Sloveniji nasele Nijemce. U NDH raspirivala se mrznja izmedu Hrvata, Srba i Muslimana, u Vojvodini izmedu Srba i Madara, u Kosovu izmedu Albanaca i Srba. U tome su okupatorima osobito pomagali domace snage, jer su potpuno ovisili o njima.
2. DRUGI SVJETSKI RAT OD NAPADA SSSR DO KAPITULACIJE ITALIJE
Nakon okupacije Jugoslavije i Grcke ubrzo se pokazalo da se nece ostvariti Staljinova zelja da SSSR izbjegne rat. Staljinova pogodba s Hitlerom omogucila mu je da SSSR prosiri svoje granice prikljucenjem Besarabije i drzavica na Baltickom moru, ali se rat s Nijemackom nije mogao duze odgadati. Pokoravanje SSSR-a Hitleru je bila velika zelja, jer bi tada postao potpuni gospodar Evrope. Vec od jeseni 1940. god. Hitler je naredio da se vrse pripreme za napad na SSSR, do kojega je i doslo 22. lipnja 1941. Na Sovjetski Savez krenula je golema armija u SSSR. Crvena armija pruzila je veoma hrabar otpor, ali zbog slabijeg naoruzanja nije bila u stanju zaustaviti munjeviti prodor hitlerovih armija. Oni su uspjele opsjesti Lenjingrad i do kraja 1941. god. stici nadomak Moskve, ali su trpjele velike gubitke. Crvena armija se sredivala a industrija je sve vise radila za ratne potrebe. Uz to je napustila i zima za koju Nijemci nisu bili spremni, uvjereni da ce prije ostvariti svoje planove. U velikoj zimskoj bici za Moskvu Crvena armija odbila je neprijatelja. Vrseci protunapad, zadala je snazan udarac njemackoj taktici munjevitog rata. Napad Njemacke na SSSR imao je posebno znacenje za daljnji razvoj svjetskog rata, jer je njegovo teziste bilo preneseno na istocno bojiste.
Rat na Dalekom istoku
Japan je vrsio uzurbane pripreme za osvajanje Azije i pacifickih otoka. Kao i Nijemacka, i on je pokusavao taktikom munjevitog rata da osvaja nove prostore. U prosincu 1941. japansko je znakoplovstvo iznenada napalo americku ratnu mornaricu u luci Pearl Harbour na Havajima. Bio je to tezak udarac za SAD jer su izgubile plovicu svoga ratnog brodovlja. Istovremeno je Japan zapoceo osvajanjima britanskih posjeda u Aziji.
Do tada su SAD davale veliku materijalnu pomoc drzavama koje su zaratile s fasistickim silama, a sada su same usle u rat objavljujuci ga najprije Japanu. Na Dalekom istoku vodio se 1942. god. veoma zestoki pomorski i zracni rat s Japancima. Nakon prve velike pobjede nad Japancima kod otocja Midway, pocinje od sredine 1942. god. opadati japanska premoc na Tihom oceanu. Od tada ce nastupiti prevlast na stranu SAD.
Stvaranje antifasisticke koalicije
Kako se rat dalje razvijao, sve je vise jacala suradnja izmedu velikih drzava koje su se borile protiv fasistickih sila. Tokom 1941. god. sklapani su sporazumi izmedu SAD, SSSR-a i Velike Britanije o medusobnoj suradnji i pomoci. Posebno je znacenje imala Atlantska povelja, koju su u kolovozu 1941. objavili predsjednik SAD Roosevelt i britanski predsjednik Churchill. Tom poveljom su se SAD i Velika Britanija odrekle osvajanja tudih teritorija, isticuci nacelo prava svih naroda, kojima je u ratu oduzeta nezavisnost, da nakon rata sami izaberu po svojoj volji drustveno uredenje. Sile potpisnice obecavaju da ce se zaloziti za stvaranje mira i sigurnosti u svijetu, sto je osobitu nadu davalo malim narodima, koji su se borili za svoju slobodu i nezavisnost. Atlantsku povelju prihvatili su SSSR i mnoge druge zemlje, sto je omogucilo jacanje suradnje i pomoci izmedu drzava koje su se borile protiv fasizma. Na taj nacin stvarana je siroka i sve mocnja antifasisticka kolicija, u kojoj su glavnu ulogu imale SSSR, SAD i Velika Britanija.
Fasisticke sile gube na istocnom bojistu i u Africi
U toku druge polovice 1942. god. dolazi do promjena situacije na svjetskim ratistima u korist snaga antifasisticke koalicije. Buduci da su bili zaustavljeni pred Moskvom, Nijemci su u proljece 1942. poduzeli drugi pravac prodora s ciljem da do kraja te godine zadaju konacan udarac SSSR-u. Novi pravac prodora bio je prema Kavkazu. Nijemci su nastojali da se domognu velikih izvora petroleja. Njemacke armije su u toj ofenzivi privremeno osvojile veliki teritoriji, ali su stalno nailazile na zestoki otpor Crvene armije. Razvila se teska bitka na Volgi, jedna od najvecih u drugom svjetskom ratu. Do odlucujucih borbi doslo je kod Staljingrada. Bitka se vodila pola godine na prostoru vecem oko 100 000 km², a u njoj je sudjelovao oko 2 milijuna vojnika. Njemacke armije opkolile su Staljingrad, ali se on pretvorio u neosvojivu tvrdavu. Gradani su neumorno radili na utvrdivanju grada, a Nijemci su morali voditit borbu za svaku ulicu. Uslijedio je zatim snazan protunapad Crvene armije. Njemacka armija nasla se u neprobojnom obrucu u kojemu je izgubila vise od 300 tisuca vojnika. Velik broj ih je bio zarobljen s nizom generala.
Dok je bitka na Volgi bila jedna od najkrvavijih u drugom svjetskom ratu, dotle je u drugoj velikoj bici kod Kurska, u ljeto 1943, bila upotrijebljena najsnaznija ratna tehnika (brojni moderni tenkovi s obje strane, golem broj topova od kojih su najpoznatije bile cuvene sovjetske „Kacuse“ i drugo oruzje). Bio je to posljednji pokusaj Hitlera da postigne neki uspjeh na istocnoj fronti. Velikom pobjedom Crvene armije u toj bici zapoceo je konacni uzmak Nijemaca i oslobodanje teritorija SSSR-a od Baltickog do Crnog mora.
Veliki cilj Saveznika u toku 1942. god. bilo je istjerivanje njemackih i talijanskih vojnih snaga iz sjeverne Afrike. Nijemci su se vec u veljaci 1941. iskrcali u Libiji pod zapovjednistvom generala Rommela s ciljem da prodru do Egipata i ovladaju Sueskim kanalom kako bi prekinuli vezu Velike Britanije s Indijom. U velikoj ofenzivi engleska je armija znatno uspjela potisnuti Nijemce i Talijane. Ta je ofenziva postala osobito snazna nakon iskrcavanja americkih trupa u Maroku i Alziru. U proljece 1943. Nijemci su se nakon golemih gubitaka povukli iz Afrike.
Kapitulacija Italije 1943. god.
Uspjesi britanskih i americkih trupa u sjevernoj Africi imali su veliko znacenje jer su omogucili daljnji prodor prema Italiji. Najprije je uslijedilo iskrcavanje na Siciliji, a pocetkom runja na jugu Apeninskog poluotoka. U zemlji je izbilo veliko nezadovoljstvo protiv Mussolinija. On je srusen s vlasti i uhapsen. U srpnju 1943. god. osnovana je nova vlada koja je potpisala 8. rujna 1943. kapitulaciju Italije pred saveznickim armijama. Hitler je uspio spasiti Mussolinija, koji je u sjevernoj Italiji proglasio tzv. Talijansku socijalnu republiku. Njega ce u proljece 1945. zarobiti talijanski partizani i osuditi na smrt za njegova zlodjela.
Kapitulacija Italije bila je velik uspjeh za daljnju borbu antifasisticke koalicije, a za Njemacku veliki gubitak. Njemacka armija morala se od tada boriti protiv Saveznika i na istocnom i na talijanskom bojistu.
3. NARODNOOSLOBODILAČKA BORBA U JUGOSLAVIJI 1941. GODINE
Krajem lipnja i u srpnju 1941. pripreme za oruzanu borbu ulaze u svoju odlucujucu etapu. Prijelomni dogadaj u tom pogledu bio je napad Njemacke na Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941.
Odlucujuci koraci koje je od tada poduzimalo rukovodstvo KPJ odvijali su se munjevitom brzinom. Vec je 22. lipnja Centralni komitet KPJ (CK KPJ) uputio svoj znacajni proglas narodima Jugoslavije s pozivom na oruzanu narodnooslobodilacku borbu protiv fasistickih zavojevaca i njihovih pomagaca u zemlji. Odmah potom izdani su slicni proglasi i u pojedinim jugoslavenskim zemljama. Nekoliko dana kasnije osnovan je Glavni stab Narodnooslobodilackih partizanskih odreda Jugoslavije koji ce rukovoditi borbom, a za vrhovnog komandanta izabran je Tito. Na znacajnoj sjedinici Politbiroa Centralnog komiteta KPJ, koja je odrzana 4. srpnja 1941, donesena je povijesna odluka o podizanju opcenarodnog ustanka, odnosno o prijelazu na oruzanu borbu protiv okupacionih i kvislinskih snaga. Dotadasnja etapa sabotaznih i diverzantskih akcija prerastala je u oruzanu borbu u obliku partizanskog rata. To je znacilo da treba pristupiti stvaranju partizanskih odreda sirom citave zemlje. Oni treba da svojim politickim i vojnim radom u narodu postanu jezgre oko kojih ce se okupljati najsiri narodni slojevi na putu vodenja oslobodilacke borbe. Time ce partizanski odredi raditi na podizanju masovnoga oruzanog narodnog ustanka kao uvjeta za stvaranje snazne oslobodilacke vojske i nove narodne vlasti.
Plamen ustanka siri se u citavoj zemlji
Oruzana oslobodilacka borba u Jugoslaviji zapocela je u vrijeme kada je u okupiranoj Evropi vladalo pravo zatisje, a njemacke armije nadirale su preko teritorija SSSR-a. Ona se povela protiv znatno nadmocnijih neprijateljskih snaga, koje su bile vece po broju i mnogo bolje naoruzane. Partizanski odredi, koji su se poceli stvarati od grupa partizana u svim jugoslavenskim zemljama i krajevima, bili su najvecim dijelom slabo naoruzani, tako da se u stvari goloruk narod podiago u borbu. Oruzje je tek trebalo oteti od neprijatelja.
Oruzana borba u zapocela je u ljetu 1941.
U Hrvatskoj je vec 22. lipnja osnovan Sisacki partizanski odred. Izbijanje ustanka u Lici, Kordunu i Baniji, gdje je pretezno zivjelo srpsko stanovnistvo, dobilo je uskoro snaznu podrsku hrvatskog naroda u tim podrucjima, sireci se sve vise na ostale hrvatske krajeve.
U Srbiji je od srpnja s uspjehom djelovalo vise jakih partizanskih odreda, tako da je uskoro nastao veliki slobodni teritoriji sa sredistem u Uzicu, poznat po imenu Uzicka republika. Tako su planovi neprijatelja da se unisti srpski narod i opljacka prirodno bogatstvo u Srbiji naisli od pocetka na odlucan otpor hrabrih partizanskih odreda. Akcije nekoliko manjih partizanskih odreda osjetile su se od pocetka i na podrucju Vojvodine. Oni su vrsili brojne diverzantske akcije na zeljeznicke pruge i onemogucavali neprijatelju da odvozi zito i hranu iz Vojvodine za svoje ratne potrebe. Na podrucju Kosova i Metohije znatne su politicke prepreke ometale podizanje i jacanje oruzanog ustanka. Tamo su talijanski i albanski fasisti sijali nacionalnu mrznju u domacem albanskom, srpskom i crnogorskom stanovnistvu. Borba protiv takve politike bila je jedna od glavnih zadaca organizacije KPJ na Kosovu.
U Crnoj Gori je silan razmah oruzanog ustanka zahvatio citav crnogorski narod, tako da je, osim nekoliko gradova, za veoma kratko vrijeme bila oslobodena cijela Crna Gora. Zestoka i krvava odmazda talijanskog okupatora donekle je oslabila ustanicki pokret.
U Bosni i Hercegovini okupljanje narodnih masa u oruzanom ustanku odvijalo se od pocetka u veoma slozenim uvjetima. Pred KPJ postavilo se kao osnovni zadatak sprecavanje bratoubilackog rata i jacanje bratstva i jedinstva u borbi protiv okupatora i njegovih pomagaca. Inicijativa KP Slovenije da se ostvari suradnja s naprednim snagama iz pojedinih bivsih gradanskih stranaka i skupina dovela je do stvaranja Osvobodilne fronte (Oslobodilacke fronte). Glavni zadatak Fronte bilo je istjerivanje okupatora i ujedinjenje slovenskih zemalja. Osvobodilna fronta sve je vise jacala i stjecala velik politicki utjecaj u Sloveniji.
U Makedoniji je, zbog nesredenog stanja u rukovodstvu partijske organizacije, oruzani ustanak poceo nesto kasnije. Osnivanjem novoga Pokraijnskog komiteta omogucen je uspjesnija djelatnost na pripremama za oruzanu borbu. U sukobima sa snagama bugarskog okupatora doslo je do poraza nekih partizanskih jedinica, ali to nije moglo sprijeciti jacanje NOB-a u Makedoniji.
Oruzana borba vodila se i u gradovima, iako su u njima bile ucvrscene vlast i vojska okupatora i kvislinga. U Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Skoplju, Splitu, Nisu, Cetinju, Mostaru, Novom Sadu, Pristini i drugim gradovima i mjestima diljem Jugoslavije izvode se brojne sabotaze i diverzije, napada se i radi se na mobilizaciji novih boraca i njihovu upucivanju u partizanske odrede, sakupljanju oruzja i sanitetskog materijala itd.
Savjetovanje u Stolicama 1941. god.
Da bi se moglo neposrednije i jos uspjesnije rukovoditi oruzanom borbom, u rujnu 1941. presli su na oslobodeni teritoriji iz Beograda Centralni komitet KPJ i Glavni stab partizanskih odreda na celu s Titom. Pored uspjeha koje je postigao oruzani ustanak prvih mjeseci u svim zemljama Jugoslavije, bilo je i slabosti i teskoca koje je trebalo otkloniti. Stoga je 26. IX 1941. u selu Stolicama kraj Krupnja odrzano savjetovanje CK KPJ i Glavnog staba, na kojemu su sudjelovali vojni i politicki rukovodioci iz svih krajeva zemlje osim Crne Gore i Makedonije. S tim zemljama u to vrijeme bile su privremeno prekinute veze zbog ratnih zbivanja. Na savjetovanju su donesene znacajne odluke za daljnji razvoj NOB-a u Jugoslaviji. Zakljuceno je da se jos cvrsce pristupi organiziranju partizanskih odreda koji treba da se povecavaju i vode vece akcije radi razvijanja masovnog ustanka. Za sve borce uveden je jedinstveni naziv – partizan. Oni na kapama nose crvenu zvijezdu i uz nju nacionalnu zastavu. Odluceno je da Glavni stab promijeni ime u Vrhovni stab (VS) i da bude rukovodece tijelo oruzane borbe na podrucju Jugoslavije, a da u zemljama Jugoslavije oruzanom borbom rukovode Vrhovni stab.
Okupator pokusava ugusiti narodnooslobodilacku borbu
Buduci da je orzani ustanak zaprijetio da ozbiljno ugrozi polozaj i interese okupatora i njegovih pomagaca u zemlji, to su oni bili prinudeni da pojacavaju svoje vojne snage. Zbog sve veceg sirenja unstanka u Srbiji, neprijatelj je poduzeo veliku ofenzivu protiv Uzicke republike. Cilj je bio da se uniste partizanske snage i Vrhovni stab.
Da bi postigao zeljeni cilj, neprijatelj je provodio i krvavi teror nad mirnim stanovnistvom u Srbiji. Izvrsena su nasilja nad tisucama nevinih ljudi. Najveci pokolj bio je u Kragujevcu, 21. listopada 1941, gdje su Nijemci strijeljali oko 7 tisuca gradana, medu kojima su bili i brojni ucenici srednih skola sa svojim nastavnicima.
Partizanski odredi veoma su se hrabro i vjesto suprostavljali znatno nadmocnijem neprijatelju. Unatoc brojcanoj premoci neprijatelja i njegova naoruzanja, nije mu uspjelo unistiti partizane i Vrhovni stab, koji su se na celu s Titom povukli iz Uzica na slobodno podrucje u Sandzaku. Buduci da se oslobodilacka borba sve vise sirila u citavoj zemlji, gubitak oslobodenog podrucja u Srbiji nije mogao oslabiti snagu ustanka.
4. ŠIRENJE NARODNOOSLOBODILAČKE BORBE 1942. GODINE
Jedinstvena narodnooslobodilacka fronta
Prilazenjem sve veceg broja novih oruzanih boraca i ostalih ucesnika u NOB, sirio se i jacao narodnooslobodilacki pokret (NOP). Svi pripadnici NOP-a cinili su Jedinstvenu narodnooslobodilacku frontu (JNOF). Oni su pomocu nje isticali svoje revolucionarne teznje za novim politickim i drustvenim uredenjem, povezujucih ih s borbom za ravnopravnoscu nacija. Glavni zadaci koje je JNOF postavila bili su ovi: borba protiv neprijateljskih snaga, koja ce se voditi kao partizanski rat; borba za bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije; borba za demokratsku i revolucionarnu narodnu vlast; borba za federativnu izgradnju buduce jugoslavenske drzavne zajednice. Pod vodstvom KPJ, JNOF je rasla jacanjem politickog jedinstva naroda u borbi protiv neprijatelja, stvaranjem partizanskih snaga i Narodnooslobodilacke vojske, stvaranjem narodnooslobodilackih odbora, osnivanjem i jacanjem masovnih drustveno-politickih organizacija: Antifasisticke fronte zena (AFZ), Ujedinjenog saveza antifasisticke omladina Jugoslavije (USAOJ), pionira i dr.
Za jacanje omladinskog revolucionarnog pokreta u Jugoslaviji osobito je bio zasluzan Ivo Lola Ribar.
KPJ je nastojala da za oslobodilacku borbu ostvari suradnju i s odredenim burzoaskim politickim snagama, ali su one to odbijale, pa se NOP u prvom redu razvijao kao neposredni savez radnika, seljaka, domoljbubne iteligencije i ostalih antifasista. KPJ je na taj nacin osigurala i siroko ucesce seljastva u NOB-u, pa je ono uz radnicku klasu cinilo glavnu snagu NOP-a. Prema tome, jedinstvena narodnooslobodilacka fronta nije bila savez politickih stranaka, nego ju je sacinjavao radni narod grada i sela pod rukovodstvom KPJ.
Buduci da nije uspio unistiti glavninu partizanskih snaga s Vrhovnim stabom, neprijatelj je u pocetku 1942. god. poduzeo novu ofenzivu. Medutim, neprijatelj nije mogao postici nikakav odlucniji uspjeh protiv partizanskih jedinica, koje su se veoma vjesto suprotstavljale izbjegavajuci sire frontalne sukobe. U borbama koje su se vodile u blizini Sarajeva (u pocetku 1942. god.) partizani su izbjegli neprijateljsko opkoljavanje tako sto su izveli poznati Igmanski mars, dug oko 100 km, podnoseci na veoma ostroj zimi nadljudske napore. Te godine zima je bila izuzetno ostra tako da se temperatura spustila na – 30 stupnjeva. Nova velika ofenziva, koja je uslijedila protiv partizanskih snaga i Vrhovnog staba na podrucju Crne Gore i Sandzaka, ponovo nije ostvarila svoj cilj. Unatoc teskim gubicima, partizanske snage jacale su osnivanjem novih brigada.
Partizanske snage veoma su ojacale na Kozari. Tu je stvoreno i veliko slobodno podrucje. Stoga je neprijatelj ljeti 1942. god. poduzeo ofenzivu. Doslo je do jedne od najkrvavijih bitaka. Neprijatelj je vrsio zestok teror nad stanovnistvom Kozare paleci i ubijajuci sve pred sobom. Kozarski odred je, nakon nekoliko hrabrih pokusaja, uspio probiti neprijateljski obruc zajedno s oko 20 tisuca izbjeglog stanovnistva. Polovica odreda hrabro je izginula, a tisuce staraca, zena i djece neprijatelj je odveo u logore.
U Srbiji su nastali veoma nepovoljni uvjeti za daljnje vodenje oruzanog ustanka, pa se on nije mogao rasplamsati. I unatoc tome osjecala se djelatnost partizanskih odreda.
Unatoc teskoj situaciji na Kosovu, osnovana su u toku 1942. god. dva partizanska odreda, koja su poduzimala manje akcije.
U Makedoniji se tadoder nije mogla jos jace razviti oruzana borba, ali je u toku 1942. god. ondje osnovano nekoliko partizanskih odreda, sto je bio znak da je NOB dobila jako uporiste u narodu.
U Vojvodini su okupatori provodili zestoki teror, od kojega je stradalo nekoliko tisuca rodoljuba. Unatoc teskim uvjetima, partizanski su odredi u Vojvodini sve vise jacali, osobito u Srijemu.
Oslobodilacka borba sve se vise sirila i jacala u zapadnim krajevima zemlje. U Hrvatskoj je oruzani ustanak zahvatio sve krajeve. U Sloveniji je u Kocevskom kraju stvoren velik slobodni teritorij, a u borbama s neprijateljskim snagama sve je vise jacala oslobodilacka vojska osnivanjem prvih slovenskih brigada. U borbama diljem Jugoslavije partizanski borci pokazivali su nevidena junastva i pozrtvovanje.
Osnivanje AVNOJ-a
Veliki politicki i vojnicki uspjesi narodnooslobodilackog pokreta, postignuti do jeseni 1942, stvorili su povoljne uvjete za osnivanje vrhovnog politickog organa revolucije. Taj bi organ imao zadacu da upozna svijet, prije svega vlade saveznickih drzava, s pravim razvojem dogadaja u Jugoslaviji, tj. da im otkrije pravu istinu tko se bori protiv neprijatelja. Uspjesan razvoj NOB-a i jacanje Narodnooslobodilacke vojske utjecali su na stalan i sve siri tok pristupanja naprednih snaga svih jugoslavenskih naroda i narodnosti u borbi za izvojevanje nacionalnog i socijalnog oslobodenja. Najprije su izabrani delegati iz svih krajeva Jugoslavije, koji su pozvani na oslobodeno podrucje “Bihacke republike” da se sastanu i osnuju najvisi politicki organ NOP-a. Tako je na poziv Tita odrzana u Bihacu, 26-27. studenog 1942, velika skupstina izabranih delegata, na kojoj je osnovano Antifasisticko vijece narodnog oslobodenja Jugoslavije (AVNOJ). AVNOJ je postao vrhovno politicko predstavnicko tijelo naroda Jugoslavije. Izabrao je svoj Izvrsni odbor, koji je djelovao kao organ vlasti. Za predsjednika AVNOJ-a izabran je dr Ivan Ribar.
AVNOJ-u je glavna zadaca bila da radi na jacanju jedinstvene borbe svih naroda Jugoslavije za oslobodenje svoje zemlje od okupatora i njihovih domacih pomagaca. U tom su cilju Izvrsni odbor AVNOJ-a i Vrhovni stab uputili poziv saveznickim vladama da posalju svoje predstavnike u Jugoslaviju kako bi se uvjerili o pravoj istini tko vodi narodnooslobodilacku borbu. Bio je to prvi korak u borbi za prodiranje istine o nasem NOB-u svijetu. Osnivanje AVNOJ-a imalo je dalekosezno povijesno znacenje za daljnje sirene i jacanje NOB-a, posebno za jacanje narodne vlasti te bratstva i jedinstva nasih naroda.
5. NARODNOOSLOBODILAČKA BORBA U JUGOSLAVIJI (1943).
Neprijatelj pokrece velike vojne snage protiv Narodnooslobodilacke vojske
Prijetila je opasnost da se dokraja ugrozi polozaj sila Osovine u jugoistocnoj Evropi. Zbog toga je neprijatelj odlucio da poduzme goleme vojnicke operacije protiv NOVJ, s ciljem da do kraja unisti glavninu partizanskih snaga na celu s Vrhovnim stabom. Velike vojne snage od ukupno oko 100 tisuca vojnika, zapocele su u sijecnju 1943. veliku ofenzivu protiv glavnine Narodnooslobodilacke vojske. Njima se moglo suprotstaviti oko 20 tisuca partizana. Poduzeti su napadi na oslobodeni teritorij Bihacke republike. Brojne borbe vodile su se na prostoru od Zagreba do Crne Gore i trajale su do kraja ozujka 1943. Odlucne borbe vodile su se na Neretvi pa je citava ofenziva i poznata pod imenom bitke na Neretvi.
Bitka za ranjenike
Neprijatelj je od pocetka naisao na snazan otpor kojemu se nije nadao. Partizani su odmah poduzeli niz napada na neprijateljske jedinice u Lici, Baniji, Kordunu i u zapadnoj Bosni. Nijemcima nije uspio plan opkoljavanja glavnih snaga NOVJ i Vrhovnog staba. Istodobno su neprijateljske snage provodile nad stanovnistvom masovni i krvavi teror paleci i pustoseci sela te vrseci uzasna nasilja.
U jeku neprijateljske ofenzive Vrhovni stab je s jednim dijelom jedinica NOVJ poduzeo protuofenzivu u pravcu Neretve i Rame. jedan od glavnih zadataka bio je spasavanje oko 4 tisuce ranjenih partizana. Vrhovni komandant Tito zapovijedio je da se ranjenici moraju zbrinuti i spasiti pod svaku cijenu. Spasavanje ranjenika bio je primjer visokog humanizma nasih partizana. Time se kovalo cvrsto moralno-politicko jedinstvo ranjenika i boraca. Partizani nisu nikada napustali svoje ranjene drugove. Neprijatelj je s desetinama tisuca vojnika poceo sa svih strana prodirati u dolinu Neretve da bi unistio partizanske snage. Razvila se zestoka bitka za ranjenike, koja se vodila u veoma teskim uvjetima zime, gladi i bolesti. Puna tri tjedna vodila se ta bitka, koja je bila jedna od najpresudnijih u povijesti narodnooslobodilacke borbe. U njoj su moral i samoprijegor boraca NOVJ dosli do osobitog izrazaja. Upravo je to bila ona snaga koju neprijatelj nije mogao svladati i doci do ranjenih partizana.
Prijelaz preko Neretve
Da neprijatelj ne bi mogao otkriti daljnji pravac kretanja partizanskih snaga, Tito se posluzio ratnim lukavstvom. Zapovijedio je da se poruse svi mostovi na Neretvi kako bi se neprijatelj uvjerio da partizani nece prelaziti rijeku. Bio je to primjer velike ratne vjestine, izveden u trenutku kada se neprijatelj tome najmanje nadao. Dogodilo se upravo suprotno. Na mjestu porusenih mostova partizani su napravili privremene prijelaze, preko kojih su se nocu prebacivali na drugu stranu, tj. na lijevu obalu Neretve. To je kod cetnika na drugoj strani Neretve izazvalo pravu smetenost. Doslo je do zestoke borbe partizanskih jedinica sa cetnicima, koji su bili tesko porazeni.
S preostalim partizanskim snagama preneseno je preko Neretve oko 4 tisuce ranjenika. Neprijatelj je dozivio potpun neuspjeh. Kada su Nijemci stigli na obalu Neretve, ondje vise nije bilo nikoga
Neprljatelj poduzima novu ofenzivu
Spornenute zimske operacije nisu polucile one rezultate kojima su se neprijateljske snage nadale. Naprotiv, jedinice NOVJ izvrsile su prodor u Hercegovinu, Crnu Goru i Sandzak, priblizavajuci se Srbiji. Neprijatelj je bio primoran da nastavi ofenzivu. Plan Nijemaca bio je jasan. Trebalo je uz veliku brojcanu premoc u vojsci i naoruzanju opkoliti grupu divizija NOVJ zajedno s Vrhovnim stabom i najvisim rukovodstvom NOP-a na prostoru Sandzaka i Crne Gore i ondje ih zauvijek unistiti.
Nova velika ofenziva pocela je sredinom svibnja, a u njoj su neprijateljske snage brojile oko 120 tisuca vojnika nasuprot 20 tisuca boraca NOVJ. Partizanske snage bile su osim toga veoma iscrpljene i oslabljene zbog stalnih danonocnih borbi koje su do tada vodile protiv neprijatelja. Trebalo je i dalje voditi punu brigu o ranjenicima. Napadajuci s nekoliko strana na slobodni teritorij Sandzaka i Crne Gore, neprijatelj je sve vise stezao obruc oko partizanskih snaga. U tome su mu osobito pomagali zrakoplovstvo i jako topnistvo.
Bitka na Sutjesci
Trazeci najbolji izlaz iz takve teske situacije, Vrhovni komandant Tito odlucio je da se s dijelom jedinica NOVJ izvrsi proboj preko rijeke Sutjeske i Zelengore u istocnu Bosnu. Ondje su se razvile veoma zestoke borbe, poznate pod imenom bitke na Sutjesci. U teznji da sto brze i potpunije uniste partizanske snage, Nijemci su uz pomoc aviona i raspolozivog oruzja stalno tukli polozaje jedinica NOVJ na Zelengori, gdje se nalazio i Vrhovni stab s Titom. Od avionske bombe u tim napadima bio je ranjen i Tito.
Unatoc velikoj iscrpljenosti, gladi, bolesti i slabom naoruzanju, partizanske snage su do sredine lipnja uspjele izvrsiti proboj posljednjega neprijateljskog obruca i zapocele prodor kroz istocnu Bosnu. Nijemci su se tesko osvecivali ranjenim partizanima, kojih su pobili oko dvije i pol tisuce. Partizanske snage, koje su stitile ranjenike i probijale se s njima prema Sandzaku, nisu uspjele nego su bile od neprijatelja razbijene.
U bici na Sutjesci ipak je izvojevana znacajna pobjeda. Ona je bila omogucena zahvaljujuci nadljudskim naporima boraca NOVJ. Oni su, unatoc velikoj iscrpljenosti i danonocnim borbama, cesto u uzastopnim jurisima prsa u prsa, pokazali visoku moralnu i vojnicku sposobnost i vrijednost. U bici na Sutjesci jedinice NOVJ, u kojima je bilo boraca iz svih krajeva nase zemlje, podnijele su velike zrtve, izgubivsi gotovo polovicu ljudstva, ali su odnijele znacajnu moralnu pobjedu. Zbog toga je bitka na Sutjesci u kojoj je poginulo oko 7 tisuca partizana, postala simbol hrabrosti, visoke moralne vrijednosti i nadljudske izdrzljivosti naroda i narodnosti Jugoslavije u njihovoj borbi za slobodu. U tim borbama junackom smrcu poginuli su narodni heroji Nina Marakovic i Sava Kovacevic.
Borbe su se vodile u citavoj zemlji
U vrijeme velikih bitaka na Neretvi i Sutjesci narodnooslobodilacka borba vodila se i u mnogim drugim krajevima zemlje. Partizanske snage osobito su se borile u susjednim krajevima da bi olaksale polozaj ugrozenih jedinica NOVJ u tim bitkama. U Hrvatskoj su bili ponovo oslobodeni Banija, Kordun, Lika, a NOB je osobito ojacala u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru, te u svim krajevima sjeveme Hrvatske: oko Zagreba, u Hrvatskom zagorju, Moslavini, Podravini i osobito u Slavoniji. Nastajala su nova oslobodena podrucja. Od proljeca 1943. pocinje se postepeno razvijati NOB u Istri, oslonjena na mrezu NOO-a i na niz partizanskih grupa koje su se stvarale. U tim borbama diljem Hrvatske sve je vise jacalo bratstvo hrvatskog i srpskog naroda. U Sloveniji se NOB osobito razvila u
podrucjima koja su se nalazila pod okupacijom Italije. Zajednicka borba hrvatskih i slovenskih jedinica na podrucju Zumberka i Bele Krajine bila je primjer jacanja i sirenja bratstva i jedinstva naroda. Jedinice NOVJ su svojim uspjesima omogucile da se stvori znatni slobodni teritorij u zapadnoj i srednjoj Bosni. Veliko oslobodeno podrucje nastaje i u istocnoj Bosni nakon ofenzive glavnine snaga NOVJ poslije bitke na Sutjesci. To je utjecalo i na jacanje partizanskih snaga u Hercegovini, u Sandzaku i u Cmoj Gori. Jacanjem NOB-a u Bosni i Hercegovini stvarani su sve povoljniji uvjeti za ucvrscivanje bratstva i jedinstva izmedu muslimanskog, hrvatskog i srpskog pucanstva. U Srbiji je 1943. god., nakon izvjesnog slabljenja, ponovo ozivljavala NOB.. Na podrucju citave Vojvodine NOB se sve vise sirila. Na Kosovu je NOB dobivala sve jaci oslonac, jer je KPJ ondje uspjela sve vise suzbiti jacanje domacih reakcionamih snaga. U Makedoniji je NOB 1943. znatno ojacala. Znatnije su ojacane veze makedonskih partizana s borcima u Srbiji i u Kosmetu, sto je pridonosilo jacanju bratstva i jedinstva.
Zajednicka borba Hrvata i Srba protiv neprijatelja
Hrvatski narod je svoj put oslobodenja trazio u zajednickoj oslobodilackoj borbi s ostalim narodima i narodnostima Jugoslavije, koju je povela KPJ. Pozivajuci Hrvate i Srbe u bratsku zajednicku borbu, Komunisticka partija Hrvatske odlucno je stala na celo oslobodilacke borbe u Hrvatskoj. Ona je naglasavala da se jacanjem bratstva i jedinstva u toj borbi stvara najjaca sila, koju nece moci unistiti ni mnogo nadmocnije snage neprijatelja.
U toku 1941. i 1942. god. oruzana borba sve se vise sirila u pojedinim krajevima Hrvatske. U Lici je oslobodeno nekoliko vecih mjesta i naneseni su tezi porazi neprijateljima. Na Kordunu i Baniji dje1ovao je niz partizanskih odreda, a na Petrovoj gori stvoreno je trajno srediste slobodnog teritorija. Tu su se nalazile mnoge ustanove, medu njima i Centralna partizanska bolnica i tiskara Vjesnik. U Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju partizani su neprestano ugrozavali prometnice prema moru, nanoseci ozbiljne gubitke neprijate1ju. Stvoren je ve1ik sredisnji oslobodeni teritorij, koji je obuhvacao Korduli, Baniju, veci dio Like, Gorskog kotara i sjeverne Dalmacije i bio povezan s teritorijem u zapadnoj Bosni.
U Dalmaciji su, nakon neuspjeha u stvaranju prvih odreda, ubrzo osnovani novi, koji su postizali znacajne uspjehe u borbi s neprijate1jem. Posebno je znacenje imalo osnivanje prve mornaricke jedinice pod imenom Primorski vod, u rujnu 1942, u Podgori kraj Makarske. To su bili prvi koraci u stvaranju hrabre partizanske mornarice, koja ce s daljnjim razvojem NOB-a imati sve znacajniju ulogu u borbi s neprijate1jem na Jadranu. U Splitu su talijanski fasisti 1942. god. uhvatili sekretara KPH i narodnog heroja Radu Koncara i nakon mucenja strije1jali. Uoci strijeIjanja Koncar je fasistima uzviknuo: »Milosti ne trazim, niti bih vam je dao.«
Znatno oslobodeno podrucje stvoreno je u Slavoniji oko Papuka i Psunja, gdje su partizani svojim akcijama cinili ve1ike zapreke neprijate1ju na ve1ikim prometnicama. Partizanski odredi sve vise djeluju u stvaraju oslobodena podrucja u Moslavini, na podrucju Kalnika, Bilogore, u Hrvatskom zagorju, Zumberku i Pokuplju. Do kraja 1942. god. nema zapravo podrucja u Hrvatskoj na kojemu ne djeluje partizanska jedinica. U tom pogledu bilo je znacajno osnivanje partizanske cete »Vladimir Gortan«, koja je u ljeti 1942. god. otisla se boriti u Istri. Krajem 1942. god. u Hrvatskoj je bilo 18 brigada i niz partizanskih odreda sa ukupno oko 25 000 boraca.
Osnivanje ZAVNOH-a 1943. god.
Takav razvoj NOB-a omogucavao je i sve vece jacanje organa narodne vlasti u svim krajevima Hrvatske. Potkraj 1942. god. u Hrvatskoj je vec bilo oko 1 500 narodnooslobodilackih odbora, od kojih mnogi djeluju i na neoslobodenom podrucju. Sve je to omogucilo da se pristupi stvaranju Zemaljskog antifasistickog vijeca narodnog oslobodenja Hrvatske (ZAVNOH) kao najviseg politickog rukovodstva NOP-a u Hrvatskoj i vrhovnog predstavnickog organa narodne vlasti. Sredinom lipnja 1943. odrzano
je u Otoccu i na Plitvicama Prvo zasjedanje ZAVNOH-a, na kojemu su se okupili izabrani predstavnici naroda iz svih krajeva Hrvatske. Doneseni su znacajni zakljuci o daljnjim osnovnim zadacama narodnooslobodilacke borbe u Hrvatskoj, prije svega o jacanju bratstva i jedinsrva hrvatskog i srpskog naroda zajedno s ostalim narodima i narodnostima Jugoslavije. U rezoluciji ZAVNOH-a poziva se na borbu za »punu istinsku demokratsku slobodu i ravnopravnost hrvatskog i srpskog naroda«. ZAVNOH je izabrao svoj Izvrsni odbor, a za njegova predsjednika pjesnika Vladimira Nazora.
6. VELIKE POBJEDE SAVEZNIKA/ ZAVRŠETAK DRUGOG SVJETSKOG RATA
Crvena armija postize velike pobjede na istocnom bojistu 1944. god.
Hitler se ponadao da ce dugotrajnom blokadom Lenjingrada uspjeti ojacati polozaj njemacke armije na istocnom bojistu. Medutim, pocetkom 1944. god. Crvena armija uspjela je prekinuti tu blokadu i primorala Nijemce na uzmak. Gonjene Crvenom armijom njemacke jedinice sve brze se povlace s teritorija Sovjetskog Saveza. U ljeto 1944. oslobodene su Bjelorusija i Ukrajina, a odmah zatim uslijedio je snazan prodor Crvene armije preko Poljske i teritorija Rumunjske i Bugarske, u kojima su oboreni kvislinski rezimi. U jesen 1944. jedinice Crvene armije stizu do jugoslavenske granice, gdje zatim zajedno sa snagama NOVJ sudjeluju u oslobodlenju Srbije i Beograda. Zatim je uslijedilo napredovanje Crvene armije u Podunavlje i srednju Evropu. Njemacka se tako nasla potpuno opkoljena.
Iskrcavanje Saveznika u Normandiji
Saveznici su postizali sve vece uspjehe na talijanskom bojistu, tako da su u lipnju 1944. uspjeli osloboditi Rim. Pred Saveznike se kao glavni zadatak postavilo pitanje proboja utvrdene njemacke obrane u Francuskoj, cime bi bio otvoren drugi front. Do toga dolazi pocetkom lipnja 1944. Pod zapovjednistvom americkog generala Dwighta Eisenhowera [Dvajt Ajzenhauer] a zapocela je velika invazija saveznickih snaga na francusku obalu u Normandiji. U tom najvecem pomorskom desantu u povijesti ratovanja sudjelovalo je vise od 2 milijuna i 800 tisuca vojnika, s vise od 12 500 aviona i oko
6.600 tenkova. Suprotstavile su im se njemacke snage s polovicu manjim brojem vojnika i znatno slabijim naoruzanjem. Unatoc ,tome, njemacke snage pruzale su zestok otpor, nastojeci zaustaviti napredovanje Saveznika. Zbog toga su saveznicke divizije izvrsile i iskrcavanje na jugu Francuske kako bi Nijemce mogle jace i brze potisnuti s dvije strane. Nijemci su bili prisiljeni da se stalno povlace. Saveznici su postepeno do ozujka 1945. stigli do njemacke granice, oslobodivsi Francusku, Be1giju, Luksemburg i Nizozemsku.
Slom Hitlerove Njemacke 1945. god.
Zakljucite u kak vom se polozaju nasla Hitlerova Njemacka nakon velikih pobjeda i napredovanja Crvene armije s istoka i saveznickih armija sa zapada. U samoj Njemackoj situacija je iz dana u dan bila sve panicnija. Saveznicko zrakoplovstvo danonocno je bombardiralo vece gradove i industrijska sredista. Nacisti su i dalje razvijali propagandu o nepobjedivosti njemacke vojske i o Hitleru koji ce spasiti njemacki na rod novim razorrnim oruzjem. Nista se od toga nije dogodilo. Za nekoliko mjeseci armije zapadnih Saveznika osvojile su znatan dio zapadnog, a Crvena armija istocnog dijela Njemacke, da bi se krajem travnja spojile na rijeci Labi. Nekoliko dana kasnije Crvena armija usla je u Berlin. Prije toga Hitler je izvrsio samoubojstvo. Uslijedila je bezuvjetna kapitulacija Hitlerove Njemacke, koja je potpisana 9. svibnja 1945. Time je nestala Hitlerova Njemacka i krvava vladavina nacista.
Velika ofenziva Saveznika na Tihom oceanu i kapitulacija Japana
Podsjetite se kada pocinje opadati premoc Japana na Dalekom istoku i u Tihom oceanu. U daljnjim bitkama sve je vise dolazila do izrazaja premoc SAD zbog mnogo boljeg naoruzanja i materijalne prednosti. Dok je u SAD ratna industrija sve vise proizvodila, u ]apanu je ona sve vise opadala. Od pocetka 1943. god. nastupa saveznicka ofenziva na Tihom oceanu. Iako su Japanci pruzali ogorcen otpor, ipak su u toku te godine Saveznici osvojili mnoge otoke. Japanci su se poceli povlaciti iz Nove Gvineje, Burme i Indokine. Kada je u ljeto 1944. zapoce1a velika ofenziva Saveznika prema Filipinima i japanskom otocju; Japanu je neposredno zaprijetio skori slom. Osobito je veliku stetu Japancima nanosilo americko zrakoplovstvo koje je vrsilo svakodnevna bombardiranja. U sve ocajnijem otporu Japanci su poceli upotrebljavati svoje »kamikaze«, kako su se zvali piloti samoubojice, koji su se sa svojim avionima obrusavali kao bombe na americke brodove.
Buduci da je rat u Evropi vec zavrsio, Japanu je upucen ultimatum da pristane na bezuvjetnu kapitulaciju. Da bi pritisak bio sto veci, pocetkom kolovoza 1945. Amerikanci su prvi put upotrijebili i atomske bombe, od kojih je jedna bacena na grad Hirosimu, a druga na Nagasaki. Istodobno je u rat protiv Japana usao i SSSR, pa je Japan bio prisiljen prihvatiti ultimatum i pocetkom rujna 1945. potpisati bezuvjetnu kapitulaciju. Time je bio zavrsen i drugi svjetski rat.
Karakter i posljedice drugoga svjetskog rata
Drugi svjetski rat zapoceo je kao sukob izmedu dva bloka u kapitalistickom svijetu oko nove podjele svijeta. Ubrzo je bilo jasno da je blok fasistickih sila najveca prijetnja buducnosti covjecanstva, pa je rat u pravom smislu rijeci bio borba mnogih drzava i naroda protiv fasizma. Zbog toga su se u antifasistickoj koaliciji zajedno nasle i velike zapadne kapitalisticke sile i Sovjetski Savez, kao socijalisticka zemlja. Rat je obuhvatio mnogo drzava i stotine milijuna ljudi, a ljudski i materijalni gubici dosegli su u njemu nezapamcene brojke. Rat se razvijao i kao borba slobodoljubivog svijeta protiv fasistickog poretka, koji je imao za cilj da zagospodari svijetom i uvede mracno doba. O tome najbolje svjedoce milijuni pobijenih nevinih ljudi u fasistickim koncentracionim logorima. Zbog toga je slom fasizma u citavom svijetu bio najveci pozitivni rezultat drugoga svjetskog rata.
U toku drugoga svjetskog rata u mnogim zemljama koje su porobile fasisticke sile razvio se pokret otpora koji su vodile domoljubne snage. U Jugoslaviji je taj otpor ubrzo presao granice pokreta otpora i razvio se u opci oslobodilacki rat i socijalisticku revoluciju. U Kini je sve vise jacao otpor protiv japanskog fasizma, u kojemu je sve vazniju ulogu imala revolucionarna armija na celu s Mao Ce Tungom. U mnogim evropskim zemljama razvio se snazan pokret otpora, koji je umnogome onemogucavao stabilniji polozaj okupatora. Taj je otpor osobito dosao do izrazaja u okupiranom dijelu SSSR-a, gdje su partizani razvijali znatnu borbenu djelatnost, te u Francuskoj, Norveskoj, Grckoj.
U Varsavi je 1944. god. buknuo veliki ustanak poljskog naroda.
U znacajne rezultate drugoga svjetskog rata spada i oslobodenje pojedinih azijskih i africkih zemalja od kolonijalizma i pojava socijalizma u pojedinim evropskim zemljama, medu njima i u Jugoslaviji.
7. RASPLAMSAVANJE NOB-E (1943-1943)
Borbe nakon kapiltulacije Itallje
Kapitulacija fasisticke Italije, 8. rujna 1943, imala je osobito znacenje za daljnji razvoj NOB-a, jer su talijanske vojne snage, uz njemacke, bile glavni stup okupacionog sistema u Jugoslaviji. Od toga trenutka nastaje ubrzana i teska borba izmedu jedinica NOVJ i neprijateljskih snaga za jadransku obalu. To je podrucje bilo veoma znacajno za daljnje sirenje i jacanje NOB-a, a isto tako i za teznje Nijemaca u podizanju obrane Balkanskog poluotoka od moguceg iskrcavanja Saveznika.
U vrijeme kapitulacije Italije jedinice NOVJ uspjele su da razoruzaju glavninu talijanskih jedinica, zaplijenivsi pri tome velike kolicine oruzja. Te su se akcije vodile uz siroku podrsku naroda na podrucju Crne Gore, Dalmacije, Hrvatskog primorja, Istre i Slovenskog primorja, tj. u krajevima koji su se nalazili pod talijanskom okupacijom. U tim borbama bila je oslobodena gotovo cijela jadranska obala. Nastupilo je masovno prilazenje naroda u jedinice NOVJ. Osobito je ojacala djelatnost partizanske mornarice na Jadranu.
Neprijatelj poduzima novu ofenzivu
Pojacani napori njemacke vojske da se oslabe pozicije sto ih je NOVJ ucvrstila dosegli su svoj vrhunac u zimskim ratnim operacijama 1943-1944. god. na podrucju Slovenije, dije1ova Hrvatske, zatim u istocnoj Bosni, Crnoj Gori, Sandzaku, te u Makedoniji. Neprijatelj je upotrijebio taktiku napadanja snaga NOVJ istodobno na vise mjesta. Unatoc toj sirini i zamahu akcija, Nijemci nisu uspjeli postici cilj. NOVJ je uspjela zadrzati sredisnji dio jugoslavenskog ratista i ojacati svoje snage stvaranjem novih velikih vojnih jedinica - divizija i korpusa. Uz to su porazi Nijemaca na svim vanjskim bojistima vodili Njemacku u bezizgledan polozaj.
Njemacki zracni desant na Drvar 1944. god.
NOVJ je stalno rasla i jacala. Sredinom 1944. god. imala je oko 310.000 boraca.. U redovima NOVJ -najvecim se dijelom nalazila omladina. U njoj je bio i veliki broj pionira koji su pokazali veliko junastvo i hrabrost. Buduci da Nijemci vise nisu bili spremni da poduzmu ofenzivu sireg opsega, njemacka Vrhovna komanda odlucila je da specijalnom akcijom unisti rukovodstvo NOP-a i Tita. Vec otprije su Nijemci izdali tjeralicu za Titom, dajuci veliku novcanu nagradu onome tko ga »dovede ziva ili mrtva«. Sada su oni saznali da se V rhovni stab i Tito nalaze u Drvaru, pa su pripremili iznenadan napad. Tako je 25. svibnja 1944. izvrsen njemacki zracni desant na Drvar. Iz aviona i jedrilica pusteno je oko. 700 specijalno izvjezbanih i naoruzanih padobranaca. Tito i Vrhovni stab nalazili su se u obliznjoj pecini. U blizini njih nalazili su se jos pojedini clanovi Centralnog komiteta i AVNOJ -a, Oficirska skola, te predstavnici saveznickih vojnih misija. Razvila se odmah veoma zestoka borba s njemackim padobrancima, koji su trazili Tita. Medutim, oni su naisli na nesalomljivi i hrabri otpor stanovnika Drvara i partizana koji su se ondje nalazili. Mnogi od njih su herojski poginuli, medu njima i citavo rukovodstvo SKOJ-a u Drvaru. Uskoro je ubrzanim marsem dosla u pomoc 3. brigada Seste licke divizije, tako da su njemacki padobranci bili primorani da odstupe. Tito i clanovi ostalih rukovodstava NOP-a i vojnih misija povukli su se prema Kupreskom polju, odakle su nekoliko dana kasnije presli avionom u Bari u Italiji, a odatle na otok Vis. Tako je posljednji pokusaj Nijemaca da zadaju odlucan udarac NOP-u ostao jos jednom ponovo bez uspjeha.
Otok Vis
Jos prije desanta na Drvar bilo je predvideno da Tito i vrhovni rukovodeci organi NOP-a prijedu na otok Vis. Otok Vis bilo je znacajno ratno i pomorsko utvrdenje NOVJ, koje Nijemci nisu mogli osvojiti jer su partizanske snage odlucile da ga brane pod svaku cijenu. Njegov smjestaj bio je veoma povoljan, jer se nalazio u blizini saveznickih snaga na Sredozemlju. Sve je to utjecalo da rukovodstvo NOP-a dode na Vis i odande rukovodi narodnooslobodilackom borbom, pri cemu je osobito znacajna bila borba za medunarodno priznanje nove Jugoslavije.
Na Visu je bio razvijen narodnooslobodilacki pokret. Preko Visa prebacivao se na oslobodena podrucja Italije, a odatle u egipatsku pustinju EI Shatt [EI Sat], veliki zbjeg sastavljen od zena, staraca i djece, koji su se sklanjali iz mnogih nasih krajeva pred njemackim terorom. Vec u listopadu 1943. s Visa je krenula u Bari prva vojna misija naoruzanim parobrodom partizanske mornarice »Bakar«. Tako je prvi put zastava nove Jugoslavije zavijorila na stranom teritoriju.
Osnivanje antifasistickih vijeca u jugoslavenskim zemljama
Kao i u Hrvatskoj, osnivaju se zemaljska antifasisticka vijeca narodnog oslobodenja (ZAVNO) i u ostalim nasim zemljama. U Srbiji je jos od studenog 1941. djelovao Glavni NOO, kao vrhovni organ vlasti u Srbiji. U Sloveniji takoder od studenog 1941. djeluje Slovenski narodnooslobodilacki odbor. U veljaci 1942. god. osnovan je NOO Crne Gore, a u studenom 1943, ZAVNO Crne Gore. Istog mjeseca 1943. god. osnovan je ZAVNO BiH. Takoder su u to vrijeme osnovani ZAVNO Sandzaka i Pokrajinski NOO za Vojvodinu, a ubrzo zatim i Oblasni NOO Za Kosovo i Metohiju. U Makedoniji su izvrsene pripreme za osnivanje antifasistickog vijeca, do cega ce doci u kolovozu 1944.
Zemaljska antifasisticka vijeca u svim jugoslavenskim zemljama i pokrajinama bila su izraz teznji svih nasih naroda i narodnosti da urede svoju zajednicku buducnost prema vlastitim interesima. Zbog toga je njihovo osnivanje znacilo jasan put ispravnog rjesavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji sto ga je KPJ provodila u narodnooslobodilackoj borbi.
Drugo zasjedanje AVNOJ-a i njegove povijesne odluke
Odlucujuce vojnicke i politicke pobjede, koje su izvojevane do kraja 1943. god., kada je NOB na celu s KPJ dobila osobitu sirinu i masovnost, omogucile su ozakonjenje tekovina nase revolucije. Drugo zasjedanje AVNOJ-a odrzano je 29. XI 1943. god. u Jajcu u prisustvu 146 delegata.
Na zasjedanju je bio jednoglasno usvojen referat Josipa Broza Tita generalnog sekretara KPJ i Vrhovnog komandanta NOVJ.. U Deklaraciji Drugog zasjedanja, donesenoj na osnovi Titova referata, iznesena su gledista o glavnim pitanjima daljnje sudbine naroda Jugoslavije. Nekoliko najvaznijih zakljucaka Deklaracije imali su sudbonosno znacenje u stvaranju nove Jugoslavije, pa ih je AVNOJ pretvorio i u sluzbene odluke:
1. AVNOJ se pretvara u vrhovno zakonodavno i izvrsno predstavnicko tijelo naroda Jugoslavije, s Nacionalnim komitetom kao privremenom vladom;
2. izbjeglickoj vladi u Londonu oduzimaju se sva prava, prije svega pravo da bilo gdje zastupa narode Jugoslavije;
3. zabranjen je povratak kralju Petru II Karadordevicu u zemlju;
4. nova Jugoslavija izgradit ce se na demokratskom i federativnom nacelu kao drzavna zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti.
Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a Josipu Brozu Titu dodijeljen je naziv Marsala Jugoslavije. Takoder su- bile potvrdene odluke ZAVNOH-a i Slovenskog NOO-a o sjedinjenju Istre, Slovenskog primorja, Rijeke i drugih krajeva novoj Jugoslaviji, koji su se poslije prvoga svjetskog rata nalazili pod fasistickom Italijom.
Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a udareni su pravi temelji novoj Jugoslavenskoj drzavi. Zbog toga je ono svojim povijesnim odlukama oznacilo cvrst i siguran put stvaranja nove, socijalisticke Jugoslavije i njenog medunarodnog priznanja. Bio je to jasan znak da su sve reakcionarne snage u zemlji dozivjele vec svoj poraz jer su izgubile svaki utjecaj u narodu. Vlast prelazila u ruke radnog naroda u novoj drzavi Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji (DFJ).
8. BORBA ZA MEĐUNARODNO PRIZNANJE NOVE JUGOSLAVIJE
Stav Saveznika prema nasoj narodnooslobodilackoj borbi
Iako je narodnooslobodilacki pokret na celu s KPJ postizao sve vece uspjehe i bio jedina prava snaga koja se borila za oslobodenje jugoslavenskih naroda i narodnosti, dugo vremena nije imao punu podrsku Saveznika. Oni su priznavali jugoslavensku vladu u izbjeglistvu, a to znaci da su racunali s obnovom stare Jugoslavije. Istina o narodnooslobodilackoj borbi nije se vise mogla prikrivati nego je sve vise prodirala u svijet.
Glavni cilj oslobodilacke borbe koju su jugoslavenski narodi i narodnosti vodili na celu s KPJ protiv okupatora i domacih izdajnika bio je stvaranje nove Jugoslavije. Nije moglo biti nikakva povratka na staro jer se u narodnooslobodilackoj borbi stvarala nova zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti, u kojoj ce se izgraditi pravednije drustvo. Za ostvarenje toga velikog cilja rukovodstvo NOP-a na celu s Titom moralo je ulagati velike napore da uvjere Saveznike o pravoj istini, tj. tko je nosilac oslobodilacke borbe. Vlade Velike Britanije i SSSR-a sve su se potpunije upoznavale sa stvarnom situacijom u Jugoslaviji. Osim toga, vladu Velike Britanije upoznavali su sve vise s tom istinom i njezine vojne misije, koje su vec u proIjece 1943. uspostavile vezu s Vrhovnim stabom i nekim drugim stabovima.
Konferencija u Teheranu 1943. god.
Prodor istine o NOB-u u Jugoslaviji primorao je Saveznike da znatno vecu paznju obrate jugoslavenskom ratistu. Oni su bili posve upoznati s cinjenicom da je NOVJ glavni nosilac oslobodilacke borbe u zemlji. Taj zaokret u politici Saveznika prema NOB-e dosao je prvi put jace do izrazaja na medusaveznickoj konferenciji u Teheranu potkraj 1943. god. Na njoj su sudjelovali predsjednik SAD Roosevelt, britanski predsjednik vlade Churchill i predsjednik Sovjeta narodnih komesara SSSR-a Staljin. Na tom veoma znacajnom sastanku postignuti su dogovori o daljnjoj zajednickoj suradnji velikih saveznickih sila u vodenju rata protiv Njemacke i Japana. Razmatrano je i pitanje Jugoslavije. Zakljuceno je da se pruzi znatna pomoc NOVJ u ratnom materijalu, opremi i hrani te da se omoguci prebacivanje partizana ranjenika u 1taliju. Time su NOVJ sluzbeno priznale saveznicke sile kao saveznicku armiju i istaknuto je veliko znacenje njene uloge u ratu s njemackim snagama na Balkanu.
Konferencija u Teheranu bila je, prema tome, prava prekretnica u drzanju Saveznika prema narodnooslobodilackoj borbi. Nakon toga dolazi i do promjene u jugoslavenskoj emigrantskoj vladi. 1z nje su izasli predstavnici reakcionarne velikosrpske politike, a mandat za sastav nove vlade dobio je Ivan Subasic. On je pripadao onim gradanskim politicarima u emigraciji koji su pristajali na sporazumijevanje s rukovodstvom NOP-a.
Sporazum Tito-Subasic 1944. god.
Drugo zasjedanje AVNOJ-a svojim je povijesnim odlukama oznacilo i cvrst korak u borbi za medunarodno priznanje nove Jugoslavije. Saveznici su se upoznali s odlukama Drugog zasjedanja i priznali Nacionalni komitet, ali to priznanje jos nije bilo potpuno. Oni su naime jos uvijek priznavali i emigrantsku vladu. Nastojali su da nakon promjene u njoj dode do sporazuma izmedu Nacionalnog komiteta i nove emigrantske vlade na celu sa Subasicem. Zapadni Saveznici tezili su na taj nacin bar donekle omoguciti povratak kralju u zemlju i ocuvati svoj utjecaj u J ugoslaviji.
Rukovodstvo NOP-a prihvatilo je pregovore s novom emigrantskom vladom kako bi se ubrzalo priznanje nove Jugoslavije i razvili bolji odnosi sa Saveznicima. Tako je u lipnju 1944. doslo na Visu do sklapanja sporazuma izmedu Tita, predsjednika Nacionalnog komiteta, i Subasica, predsjednika emigrantske vlade. Subasic je primio obavezu da ce njegova vlada biti sastavljena od politicara koji nisu djelovali protiv NOP-a. Obavezao se da ce takva vlada izdati deklaraciju kojom priznaje AVNOJ i Nacionalni komitet, te da ce odati puno priznanje NOP-u i pruziti mu daljnju podrsku. Takoder je emigrantska vlada osudila politiku izdajnika u zemlji, pozivajuci narod da odlazi u NOB. Dogovoreno je da se konacno uredenje nove Jugoslavije rijesi po volji naroda poslije oslobodenja zemlje.
Sporazurn Tito-Subasic znacio je velik uspjeh rukovodstva NOP-a u borbi za medunarodno priznanje nove Jugoslavije.
9. OSLOBOĐENJE JUGOSLAVIJE
Oslobodenje Jugoslavije i pobjeda socijalisticke revolucije
Od ljeta 1944. NOVJ poduzima sve vece ofenzivne akcije u svim krajevima Jugoslavije. Medutim, glavno je teziste tih akcija usmjereno prema Srbiji, jer je ona dobila posebno znacenje za daljnji razvoj NOB-a. U vojnickom pogledu prijetila je opasnost da njemacke vojne snage ne stvore jak balkanski front sa sredistem u Srbiji i tako sprijece daljnji prodor Crvene armije na Balkan i u Podunavlje. U vezi s tim je i NOVJ, nakon neposrednog dodira sa snagama Crvene armije, dobila znacajnu ulogu u daljnjim naporima saveznickih snaga za konacno unistenje Hitlerove Njemacke.
U ljeti 1944. jake snage NOVJ bile su spremne da iz istocne Bosne i Crne Gore poduzmu ofenzivu za oslobodenje Srbije. Napori njemackih vojnih snaga da zaustave tu ofenzivu bili su bezuspjesni. Jedinice NOVJ prodrle su u Srbiju preko Kosmeta i ubrzo se spojile s domacim partizanskim snagama. Najprije su oslobodena podrucja juzne i zapadne Srbije. Na podrucju Kosova neprijateljske snage pruzale su jak otpor, ali su se morale povuci pred nezadrzivim napredovanjem jedinica NOVJ. Istodobno su na jugoslavensku granicu na Dunavu izbile iz Rumunjske i Bugarske jedinice Crvene armije. Njemacke snage ubrzano su se pripremale za obranu Beograda i sjevernog dijela Srbije. Prema dogovoru Vrhovnog staba s Crvenom armijom poduzete su zajednicke operacije za potpuno oslobodenje Srbije. Nakon veoma zestokih svakodnevnih borbi jedinice NOVJ i Crvene armije oslobodile su 20. listopada 1944. Beograd, nanijevsi velike gubitke neprijatelju. Bitka za oslobodenje Beograda bila je pravi izraz bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti jer su u njoj sudjelovali borci iz svih krajeva nase zemlje. Beograd je postao sjediste nove ]ugoslavije, a onamo su ubrzo presli AVNOJ, Nacionalni komitet i Centralni komitet KPJ. S oslobodenjem Beograda zavrsena je bitka za Srbiju. Odmah nakon oslobodenja Beograda jedinice NOVJ su uz sudjelovanje snaga Crvene armije, veoma brzo oslobodile podrucje Vojvodine. U Makedoniji su tokom 1944. god. znatno ojacale snage NOVJ. Snage NOVJ vodile su dva mjeseca zestoke borbe s njemackim jedinicama, koje su se povlacile iz Grcke. Do sredine studenog 1944. bila je oslobodena cijela Makedonija. Tri mjeseca vodile su se zestoke i krvave borbe s neprijateljem za oslobodenje Crne Gore, Sandzaka i dijela Hercegovine. Jedinice NOVJ oslobodile su 18. XII Podgoricu (Titograd).
U Hrvatskoj su konacne borbe za oslobodenje pocele na podrucju Dalmacije. Vise od dva mjeseca vodile su snage NOVJ na kopnu i na moru zestoke borbe protiv jakih neprijateljskih snaga. Oslobodeni su otoci i gradovi Dubrovnik, Split, Sibenik i Zadar. Velikom bitkom kod Knina, pocetkom prosinca 1944, zavrsene su borbe za oslobodenje Dalmacije.
Nakon protjerivanja iz Srbije, njemacke snage cvrsto su se utvrdile u Srijemu. Osim toga, Nijemci su nastojali pojacati svoje vojne polozaje utvrdivanjem na pojedinim glavnim prometnicama na podrucju Bosne, Hrvatske i Slovenije. Medutim, ondje su jedinice NOVJ neprestano zadavale udarce neprijatelju i tako mnogo pridonijele uspjesnijem oslobadanju istocnih i jugoistocnih krajeva Jugoslavije.
U dotadasnjim borbama NOVJ se veoma ojacala tako da je brojila oko 800 tisuca boraca. lmala je vec sve uvjete da se pretvori u dobro naoruzanu i organiziranu vojnu silu, sposobnu da protiv neprijatelja vodi frontalni rat. Zbog toga se i pristupilo njenoj reorganizaciji. NOVJ je dobila naziv Jugoslavenska armija, a njene su snage preuredene u cetiri velike armije, dobro naoruzane i spremne za najslozenije bitke. Posljednja velika ofenziva Jugoslavenske armije, kojoj je cilj bio konacno oslobodenje zemlje, zapocela je u ozujku 1945. Tu je ofenzivu jugoslavenska armija vodila u sklopu dogovorenih saveznickih operacija. Najprije su snage Cetvrte armije povele teske borbe oslobadajuci Liku, Gorski kotar.i Hrvatsko primorje. Zatim su Prva i Treca armija izvrsile u travnju proboj srijemske fronte i nastavile prodor kroz Slavoniju. Druga armija vodila je zestoke borbe protiv Nijemaca za oslobodenje Bosne. U teznji da zaustave tako snaznu ofenzivu Jugoslavenske armije, njemacke su snage osobito jak otpor pruzile Cetvrtoj armiji, da bi sprijecile njen prodor u Istru i Trst. Medutim, cetvrta armija je unatoc tome 1. svibnja oslobodila Trst. Zajedno sa slovenskim jedinicama izbila je na rijeku Socu, tj. na zapadnu jugoslavensku granicu. U svom daljnjem prodoru Prva i Druga armija oslobodile su Zagreb 8. svibnja. Iduceg dana oslobodena je Ljubljana.
Slom snaga kontrarevolucije i kraj rata
Velika ofenziva Jugoslavenske armije za konacno oslobodenje zemlje unijela je pravu paniku u redove svih onih snaga koje se nisu mogle pomiriti sa stvaranjem nove Jugoslavije. Te snage poduzimaju posljednje pokusaje da spase svoj polozaj i onemoguce pobjedu narodnooslobodilacke borbe i socijalisticke revolucije. One nastoje da zainteresiraju zapadne Saveznike za svoje planove.
Sve je, medutim, bilo uzalud. Pred nezadrzivom ofenzivom Jugoslavenske armije povlacile su se zajedno s Nijemcima i sve domace snage kontrarevolucije. Ukupno su te neprijateljske snage brojile oko 400 tisuca ljudi i nastojale su probiti se u Austriju, ali su se u dolini Drave u Sloveniji nasle u potpuno bezizlaznom polozaju. Zestoke borbe vodile su se ondje jos tjedan dana nakon svrsetka drugoga svjetskog rata i pobjede nad fasistickim silama u Evropi. Ostaci njemackih snaga i njihovi domaci pomagaci bili su primorani da se 15. svibnja predaju jedinicama Jugoslavenske armije. Time je rat bio zavrsen i na podrucju Jugoslavije.
10. STVARANJE FEDERATIVNE NARODNE JUGOSLAVIJE
Nova Jugoslavija federativna republika
U toku 1944. god. u svim jugoslavenskim zemljama odrzavaju se zasjedanja zemaljskih antifasistickih vijeca, najvisih organa narodne vlasti. Na tim zasjedanjima ta vijeca prerastaju u najvisa zakonodavna i izvrsna tijela. Bio je to samo dokaz ostvarivanja odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a da se nova Jugoslavija uredi na federativnom nacelu. To je znacilo da se Jugoslavija izgraduje kao federacija koja jamci punu nacionalnu ravnopravnost i pravo svih naroda na samoodredenje.
Ostvarivanjem odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a Demokratska Federativna Jugoslavija postala je pocetkom 1945. god. federativna zajednica, koju cini sest ravnopravnih federalnih jedinica kao drzava clanica: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija. U njima ravnopravno zive jugoslavenski narodi (Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci, Crnogorci i Muslimani) i narodnosti (Albanci, Madari, Rumunji, Cesi, Slovaci, Turci, Rusini, Ukrajinci, Talijani i dr.).
Osnivanje Privremene vlade DFJ 1945. god.
U studenom 1944. povedeni su u oslobodenom Beogradu novi pregovori sa Subasicem o osnivanju jedinstvene jugoslavenske vlade. Ishod tih pregovora bio je novi sporazum Tito-Subasic. Odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a o zabrani povratka kralja Petra II u zemlju i dalje je vrijedila. O tome treba da odluci narod na slobodnim izborima poslije rata. Dogovoreno je da se osnuje jedinstvena vlada uz punu suglasnost AVNOJ-a. Saveznici su bili osobito zainteresirani za stvaranje te vlade. To je bilo posebno istaknuto na novoj konferenciji izmedu Roosevelta, Churchilla i Staljina u Jalti na Krimu, u veljaci 1945, gdje su razmatrali pitanja o daljnjem polozaju Njemacke i poslijeratnom uredenju svijeta. Tom prilikom preporucili su da u AVNOJ udu i poslanici iz posljednje Skupstine stare Jugoslavije koji nisu suradivali s okupatorom. Svjestan velike podrske koju je uzivao u narodu, Nacionalni komitet prihvatio je preporuke Saveznika jer je to bilo potrebno zbog sto brzeg i uspjesnijeg medunarodnog priznanja Jugoslavije. Pocetkom ozujka 1945. Tito je osnovao Privremenu vladu DFJ. U njoj je, pored Subasica, bilo jos nekoliko clanova emigrantske vlade, a vecinu mjesta imali su dotadasnji clanovi Nacionalnog komiteta. Novu vladu priznale su velike saveznicke sile, a uskoro zatim i mnoge druge saveznicke i neutralne zemlje.
Proglasenje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) 29. XI 1945: god.
Radi ucvrscenja tekovina narodnooslobodilacke borbe i revolucije, odrzano je u kolovozu 1945. Trece zasjedanje AVNOJ-a. Prema preporuci konferencije u Jalti u njegov su sastav usli i oni malobrojni predratni poslanici Skupstine Kraljevine Jugoslavije koji nisu suradivali s okupatorom, te jedan broj predstavnika bivsih opozicionih gradanskih stranaka. AVNOJ je prosiren i s jednim brojem predstavnika NOP-a koji ranije, zbog ratnih uvjeta, nisu mogli biti njegovi vijecnici. Na tom zasjedanju AVNOJ se pretvorio u Privremenu narodnu skupstinu. Skupstina je donijela niz zakona, koji su oznacavali prijelaz iz ratnog stanja u stanje mira.
Na osnovi odluke Predsjednistva Privremene narodne skupstine, 11. studenog 1945. odrzani su izbori za Ustavotvornu skupstinu. Odaziv biraca bio je golem. 90% glasaca glasalo je za listu kandidata Narodne fronte, kojoj je nosilac bio Tito. Takvom velikom pobjedom Narodne fronte nasi su narodi i narodnosti jasno pokazali da svoju buducnost nalaze u novoj Jugoslaviji, a odlucno odbacuju nastojanja malobrojnih burzoaskih snaga za vracanje starog poretka.
Ustavotvorna skupstina sastala se 29. studenog 1945. Ona je donijela Deklaraciju o proglasenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije kao »savezne drzave republikanskog oblika«. Taj znacajni dokument jednodusno je prihvatilo i pozdravilo svih 511 poslanika Ustavotvorne skupstine. Deklaraciju o proglasenju Republike potpisao je Tito. Skupstina je ujedno odobrila citav dotadasnji rad AVNOJ-a, cime su bile ozakonjene sve njegove odluke donesene u toku narodnooslobodilacke borbe. Stvorena je federativna zajednica naroda i narodnosti Jugoslavije, u kojoj je otvoren put izgradnje novog, socijalistickog drustvenog poretka.
11. ZNACAJKE NARODNOOSLOBODILAČKE BORBE U JUGOSLAVIJI
Povijesna zasluga Komunisticke partije Jugoslavije
Okupacijom i komadanjem Jugoslavije, koje su izvrsili strani zavojevaci, nasi narodi i narodnosti nasli su se u najtezem razdoblju svoje povijesti. Okupatori su zajedno s raznim domacim skupinama nastojali da raspale sto jacu mrznju medu pojedinim nasim narodima i narodnostima i da ih u krvavom bratoubilackom ratu zauvijek zavade i razdijele. Medutim, u Jugoslaviji izrasla je u godinama uoci rata snazna politicka snaga, koja se nije mogla pomiriti s takvom politikom. Bila je to Komunisticka partija Jugoslavije, kojoj se na celu nalazio Josip Broz Tito. Po broju clanova KPJ uoci pocetka oruzanog ustanka nije bila tako velika, ali je svojim programom oslobodilacke borbe i socijalisticke revolucije bila jedina snaga koje je izrazavala prave interese i teznje svih jugoslavenskih naroda i narodnosti. Pozivajuci ih i vodeci u oslobodilacku borbu za slobodu, KPJ je jedina mogla tako uspjesno okupljati sve antifasisticke i demokratske rodoljubne snage. Clanovi KPJ i SKOJ-a bili su najneustrasiviji borci, koji su se nalazili u prvim redovima oslobodilacke borbe u svim krajevima Jugoslavije. Bili su svijetli primjer hrabrosti i pozrtvovanja u borbi za ostvarenje interesa svog naroda. To rjecito svjedoci i cinjenica da je u NOB-u poginulo oko 50 tisuca clanova KPJ.
Bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti
Pobjeda revolucije u Jugoslaviji znacila je nacionalno oslobodenje njenih naroda i narodnosti., za sto se je KPJ borila od samoga svoga nastanka. Jamstvo za rjesenje nacionalnog pitanja u revoluciji bilo je stvaranje nove Jugoslavije kao zajednice potpuno ravnopravnih naroda i narodnosti. Taj veliki cilj revolucija je mogla ostvariti zahvaljujuci zajednickoj borbi svih njenih naroda i narodnosti, u kojoj su oni pokazali okupatoru i domacim izdajnicima da nece postici svoje reakcionarne ciljeve. U toku revolucije neprestano je jacalo i ucvrscivalo se bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije. Ta njihova istinska povezanost i suradnja jedan je od glavnih temelja buducnosti socijalisticke zajednice. Na njima pocivaju federativna zajednica, zdravi nacionalni odnosi i buducnost socijalizma. To su u toku rata najrjecitije potvrdile velike ljudske zrtve nasih naroda i narodnosti. One su ukupno iznosile vise od milijun i 700 tisuca poginulih i pobijenih.
Tito-voda jugoslavenske revolucije
Josip Broz Tito najveca je i najzasluznija licnost nase narodnooslobodilacke borbe i revolucije. Povesti nase narode i narodnosti u oslobodilacku borbu znacilo je pruzeti najtezi i najodgovorniji zadatak. Tito ga je preuzeo s punom svijescu kao dugogodisnji prekaljeni revolucionar. Sjedinjujuci u sebi velike osobine beskompromisnog i dokraja pozrtvovnog borca revolucije i talent vojskovode i drzavnika, Tito je od pocetka jasno sagledao ulogu i znacenje oslobodilacke i revolucionarne borbe u tadasnjim uvjetima drugog svjetskog rata.
Primjer te borbe u Jugoslaviji, koja se vodila u izvanredno teskim uvjetima i u kojoj su pale tisuce i tisuce hrabrih boraca za slobodu, potvrdilo je uvjerljivo da osvajac ne moze izdrzati rat protiv naroda spremnog da se do kraja zrtvuje za svoju nezavisnost. Titova zasluga u vodenju te velike oslobodilacke borbe i revolucije bila je neprocjenjiva.
Preuzeto sa: www.slobodnajugoslavija.com
