KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU

SLIKE IZ ŽIVOTA I BORBE STUDENATA

IZ JUGOSLAVIJE U ŠPANIJI

 

IZDANJE

Udruženja bivših jugoslovenskih doborvoljaca

Španske republikanske vojske

Beograd, 1969.

 

 

REDAKCIJA:

K. ANGER

B. MASLARIĆ

V. VLAHOVIĆ

S. MITROV

 

 

UMJESTO PREDGOVORA

 

 

Ideja za štampanje knjige Krv i život za slobodu potekla je u Madridu, početkom novembra 1937. godine, poslije predavanja koga sam održao za madridske studente o borbi studenata u Jugoslaviji, i o učešću studenata iz Jugoslavije u borbi španskog naroda.

 

U razgovoru, poslije predavanja, sa rukovodstvom Federacije španskih studenata i reakcijom madridskog omladinskog dnevnog lista ''Ahora'', predsjednik i komesar studentske Federacije u Madridu Rafael Moral (inače moj nerazdvojni drug u toku boravka u Madridu), predložio je tri akcije, kao znak priznavanja i zahvalnosti našim studentima:

 

-da madridski studenti izrade zastavu za bataljon ''Đuro Đaković'' i da je svečano predaju delegaciju naših studenata u Madridu;

 

-da prime jugoslovesnke studente, borce internacionalnih brigada, u počasno članstvo Federacije španskih studenata i da svakome uruče legitimaciju počasnog člana;

 

-i, na kreju, da omoguće izdavanje jedne publikacije na srpsko-hrvatskom jeziku, koja će prilozima, dokumentima i fotografijama prikazati borbu naših studenata u Španiji i sačuvati uspomenu na poginule drugove.

 

Prijedlozi su prihvaćeni sa velikim odobravanjem. Sa svoje strane sve sam preduzeo da sva tri prijedloga ostvare. Obavijestio sam o tome druga Maslarića, tada predstavnika Komunističke partije Jugoslavije, zatražio njegovu saglasnost, zamolio ga da se prihvati da uđe u redakciju publikacije i da predloži još nekog druga. Maslarić je odobrio čitavu zamisao, pristao da uđe u redakciju i predložio još drugove Velja Ribara (K. Anger) i Slobodana Mitrovića-Danka.

 

O čitavoj akciji obavijestio sam i ostale drugove-studente, pozvao ih da sarađuju i da naprave nekoliko grupnih fotografija. Odziv je bio dobar, jer je u tto vrijeme na frontu bilo relativno zatišje. Napravljene su i fotografije specijalno za ovu publikaciju, objavljene na stranicama knjige 36, 37, 83 i 99.

 

Španski studenti su veoma brzo ostvarili svoja obećanja. Zastava je bla gotova već u decembru 1937. godine. Prvih dana januara 1938. godine u madridskom pozorištu ''Lara'' organizovana je svečanost predaje zastave i legitimacija počasnih članova. Na svečanosti pored većeg broja studenata i predstavnika madridske omladine učestvovala je i vojna muzika 112. brigade.

 

Sa publikacijom je išlo teže. Kada sam već gotovo bio pri kraju sa pripremama za štampu, morao sam da se podvrgnem dvijema skoro uzastopnim hirurškim intervencijama, jednoj u Madridu, a drugoj u Albaceti. U međuvremenu je na frontovima došlo do žestokih okršaja. Tek krajem aprila 1938. godine ponovo sam uspostavio vezu sa drugovima iz Federacije španskih studenata, ovog puta u Barseloni. Republikanska Španija je bila presječena na dva dijela. Ogromna većina drugova našla se izolovana u madridskoj, centralnoj zoni. Među njima i drugovi Maslarić i Mitrov.

 

Ipak, počtkom juna 1938. knjiga je izašla iz štampe, zahvaljujući dobrovoljnom, prekovremenom i to, uglavnom, noćnom radu dvojice grafičkih radnika.

 

Korice za knjigu - fotomontažu - radio sam u Madridu. Pošto u španskim štamparijam nije bilo naših slova š, ž, č, ć isijecao sam slova iz novina koje smo dobijali iz Jugoslacije i tako dobio naslov i podnaslov knjige. Fotografije na naslovnoj stranici predstavljaju fakultet (koliko se sjećam filozofski) iz univerzitetske četvrti iz 1936. godine, prije početka rata, sa grupom studenata na času, a u donjem dijelu isti taj fakulter snimljen 1937. godine, sa trojicom studenata koji su knjige zamijenili puškama. Na unutrašnjoj strani korica montirao sam isječke iz raznih listova i publikacija u kojima se govori o našoj borbi u Španiji.

 

Markica ''za špansku decu'' (sa 65. stranice) štampana je ilegalno u Beogradu u velikom broju primjeraka. Isto tako i portreti Mirka Srzentića (objavljen na strani 28) i Žarka Marinkovića (strana 113) štampani su ilegalno u Beogradu. Faksimil rukopisa Franje Ouškarića (strana 62) uzet je iz njegove biografije koju je napisao prilikom dolaska u Španiju. Prilog pod naslovom ''Levant'' (na 86. i 87. str.) ubačen je u posljednjem momentu. Na osnovu dobijenih pisama od drugova objavljena su imena poginulih, među kojima su zabunom bila navedena i imena Rada Nikolića i Danila Lekića

 

Na kraju, prilikom ponovnog izdanja knjige, želim da se zahvalim madridskim studentima, Federalnoj uniji španskih studenata, njenom predsjednuku Radaelu Moralu i generalnom sekretaru Balganjonu, grafičkim radnicima iz ''Talleres graficos'' u Barseloni, od kojih većina danas nisu u životu, ali su ostavili trajno svjedočanstvo o čvrstom prijateljstvu revolucionarne studentske omladine Španije i Jugoslavije.

 

 

Veljko VLAHOVIĆ

 

Beograd, 21. IV 1969. g.

 

 

 

Logična posljedica toga, što se u rovovima Španije odlučuje sudbina čitavog naprednog i progresivnog čovječanstva, jeste divna činjenica međunarodne solidarnosti sa svetom stvari naše nacionalne nezavisnoti.

 

Činjenica, koju je nemoguće osvijetliti sa svih strana sa zasluženom jačinom, jer je beskonačno samopožrtvovanje koje ona sadrži.

 

Potpuno je prirodno što su demokretski studenti iz čitavog svijeta bili jedni od prvih, koji su shvatili gore pomenuto djelo, uvrstivši se u velikom broju u po hiljadu puta herojske internacionalne brigade. I u tim brigadama, mora se priznati, studenti iz Jugoslavije odigrali su ulogu punu požrtvovanja i neprestanog doprinosa stvari heroja.

 

Zbog toga putem ove brošure, koja se iznosi pred sve narode i slobodoumne ljude svijeta, mi, španski studenti, želimo potvrditi vječnu zahvalnost našim univarzitetskim drugovima iz Jugoslavije za djela, ispunjena mnogo i mnogo puta herojstvom.

 

 

IZVRŠNI KOMITET NACIONALNE UNIJE

ŠPANSKIH STUDENATA (UFEH)

 

Barselona, jula 1938.

 

 

PREDGOVOR

 

 

Bataljoni, baterije i druge jedinice internacionalnih brigada sačinjavaju antifašisti - radnici, seljaci i napredni intelektualci - iz sviju zemalja svijeta. Oko hiljadu njih došlo je neposredno ili posredno iz Jugoslavije, među njima vrlo visok procenat intelektualaca. Samih studenata došlo je nakih osamdeset do sto.

 

Toliko ih je došlo, a mnoge stotine i čak hiljade nastoje i poduzimaju sve moguće da dođu.

 

Zašto?

 

Na to pitanje odgovaraju kratko, sa malo riječi: ''da pomognemo španjolskom narodu u njegovoj opravdanoj, herojskoj i teškoj borbi'', ili: ''da s oružjem u ruci uzmemo učešća u borbi protiv njemačkog i talijanskog fašizma'' i sl.

 

Malo riječi, ali one mnogo znače, mnogo ne samo zbog toga što iza njih stoje kohorte mladih boraca, čija je vojniča vrijednost vrlo visoka, nego u prvom redu zbog toga, što su te riječi izraz i znak snažnog antifašističkog pokreta među narodima Jugoslavije.

 

Nije ovo prvi put da omladina, napose studentska omladina, tih naroda tako odlučno i samopožrtvovano istupa u prvim redovima boraca za slobodu, za demokratiju, za historijski napredak.

 

Historija srpskog naroda puna je svijetlih primjera revolucionarne uloge srpske studentske omladine. Ona je ideološki pripremila i dobrim dijelom provela demokratizaciju državnog poretka predratne Srbije; ona je bila vidan učesnik narodnooslobodilačke borbe; i sve, što je u toj borbi, uslijed sticaja historijskih uslova isprepletanoj sa međusobnom borbom velikih evropskih imperijalisitčkih grupacija, bilo odista progresivno, plemenito i nesebično - to su bile težnje te omladine i njena požrtvovanost u ostvarivanju tih težnji. I samo u tim težnjama i u toj požrtvovanosti, a ne u ciljevima i manevrima oficijelnih političara, izražavala se prava volja srpskog naroda.

 

Historija hrvatskog naroda pokazuje nam istu sliku revolucionarne hrvatske studentske omladine u borbi hrvatskog naroda za slobodu, nezavisnost i državnu pravdu, kako prije velikog rat protiv austro-mađarskog imperijalizma, tako i poslije njega, poslije nasilno provedenog državnog uređenja, protiv velikosrpske hegemonije.

 

Jednako je tako i crnogorska omladina odigrala vidnu ulogu u borbi protiv domaćeg apsolutizma prije rata i protiv velikosrpskog nasilja poslije njega.

 

Slovenska i makedonska omladina stalno se bori na strani svojih potlačenih i raskomadanih naroda protiv njihovih tlačitelja i ugnjetača.

 

Današnja studentska omladina Jugoslavije, njena ogromna većina, ne samo što ostaje vjerna slavnim tradicijama ranijih mladih generacija, ne samo  da preuzima i produžuje te tradicije, ona ih podiže na jednu ranije neviđenu visinu, jer raniji omladinski pokreti nisu u stvari nikada prelazili nacionalni okvir, a taj okvir - geografski, privredni i kulturni provincijalizam malih balkanskih zemalja - uslovljavalo je i historijsko značenje razvitka Južnih Slavena prema velikim evropskim narodima i često stavljao plemenite, same po sebi naprijedne, nacionalnooslobodilačke pokrete tih naroda u lsužbu reakcije i imperijalizma.

 

Danas nije biše tako. Danas Južni Slaveni istupaju na svjetsku pozornivu kao revolucionarni narodi i visoki procenat Jugoslavena u redovima interbrigada (oni su do nedavno bili najbrojnije zastupljeni među malim nacijama) - jasna je i radosna potvrda te činjenice. A visoki procenat studentske omladine među njima još je jedan radostan znak i jedan dokaz više, da fašizam ne nalazi i neće naći među narodima Jugoslavije masovnu bazu, nego masovni otpot. Samo na Beogradskom univerzitetu, kao što dokazuje jedno od pisama beogradskih studenata, objabljeno u svoje vrijeme u listu ''Dimitrovac'', za svakim dobrovoljcem studentom u Španiji stoji spremnih deset drugova u Jugoslaviji. Samo na tom univerzitetu antifašistička Španska narodna vojska ima jedan rezervni bataljon - 675 mladića, koji su potpisali pomenuto pismo.

 

''Mi smo izabrali put života - piše nam jedan od njih - ne uzjahati na grbaču svoga naroda, već mu pomoći da zbaci današnje jahače sa svojih grbača.'' To je rečeno doduše malko nevješto, ali sa onom naivnom i divnom iskrenošću na koju je sposobna samo prva mladost.

 

''Mi povezujemo brobu za slobodu i autonomiju Univerziteta sa opštom borbom radnog naroda - nastavlja autor istog pisma - mi učestvujemo u njegovoj borbi kao sastavni dio. Mi, studenti, ne odvajamo se od ostale radničke klase i seljačke omladine. Jer mi znamo da samo ujedinjen narod može da se odupre fašizmu, da pobijedi fašizam. Mi vodimo borbu pod rukovodstvom radničke klase i zajedno sa njom, jer je ona najsvjesniji i najborbeniji dio radnog naroda.''

 

Iz ovih rijerči govori već potpuna politička zrelost ove omladine.

 

Mi ne bismo htjeli da što rđavo rečemo o ranijim omladinskim generacijama, kao što ne bismo htjeli ni da sadašnjoj omladinskoj generaciji, rođenog neposredno prije ili poslije velikog rata ili za vrijeme njega, govorimo naročite komplimente. Ali mi moramo priznati, da se ovakve riječi ranije - historijski sasvim nedavno - nisu uopće čule ili su bile vrlo rijetka iznimka. Danas, međutim, za ovim riječima stoji većina, ogromna većina đačke i studentske omladine. Mi moramo zato istaći današnju studentsku omladinsku generaciju iznad sviju pređašnjih. Gore pomenute njihove riječi i ovdje dalje iznesena njihova djela izražavaju tu historijsku činjenicu, da postojeći društveni poredak nije više u stanju ni da upotrebi i iskoristi, a kamoli da razvije intelektualne snage naroda; da fašizam, najgora, najsurovija teoristička politika vladajućih pri tom poretku znači svjesno i brutalno uništavanje tih snaga; i da samo sloboda, slobodni demokratski razvitak naroda znači sačuvanje i razvijanje svih njegovih, pa i intelektualnih, snaga.

 

 

* * *

 

 

Mi izdajemo, na želju studenata-dobrovoljaca, ovu brošuru u kojoj oni hoće da pokažu - reći ćemo to njihovim vlastitim riječima - ''svima onima, kojima leže na srcu interesi radnog naroda, sudbina nauke i civilizacije, sudbina slobode ne samo španjolskog naroda, već i naroda jugoslavije, da u današnjoj borbi oni ne smiju ostali skrštenih ruku, već, i pored najvećih teškoća, moraju dati svoj udio, kako bi pravedna stvar španjolskog naroda, koje je ujedno stvar čitavog naprijednog čovječanstva, trijumfovala nad crnim snagama reakcije i fašizma.'' U njoj oni pozivaju svu omladinu, ''bez obzira na političku, nacionalnu i vijersku pripadnost'', da slijedi njihov put i pokazuju ujedno na živim primjerima svoga života i borbe jedinstveni front demokrata, republikanaca, komunista, pristaša Hrvatske seljačke stranke itd, pokazuju jedinstvo naroda, narodni front slobode u borbi protiv fašizma, koji je neprijatelj čitavog naroda.

 

U brošuri studenti iznose, kako se oni skromno izražavaju, ''nekoliko momenata iz životai borbe studenata iz Jugoslavije u Španiji''. To i jest, zaista, samo nekoliko momenata, momentana odabranih više-manje slučajno, kao što je jedino i moguće u ratnim prilikama. Ali to su veliki, historijski momenti, jedni od najljepših, najslavnijih, čak najodlučnijih momenata u životu naroda Jugoslavije i njihove omladine.

 

Kada jednom nastupi vrijeme i prilike da se izda knjiga na tek o ''nekoliko momenata'', nego o čitavoj borbi španskog naroda, i kad se svestrano osvijetli uloga boraca Jugoslavije u Španjolskoj narodnoj vojsci i naročito uloga ove omladine, među njom i studentske omladine, u toj borbi, onda će i gornje rijeći o opsegu te borbe dobiti dostojan literarni odraz.

 

Ova brošura to nije, niti je mogla da bude. Ona nije, možda, napisana ni po svim litetarnim pravilima. Iz nje, takođe, uvijek ne izbija visoka mudrost rutiniranih političara. Alo ona djeluje neposredno i uvjerljivo, sama sobom, kao svaka iskrenost, kao svaki drugi izraz mladog, kipućeg, živog života.

 

I zato možda još ni uz jednu knjigu kao baš uz ovu nisu tako dobro pristale lijepe riejči velikog srpskog pjesnika Zmaja o mladosti, o njenim idealima slobode i napretka i o moći tih ideala:

 

 

''A ko behu oni divi,

Koji su te napred zvali,

Koji su te ovenčali,

Koji su ti krila dali?''

 

 

- ''T o  b e j a h u  i d e a l i'' -

 

 

''Bez njih nema više leta,

Nad oblakom mraka gusta,

Bez njih bi se brzo palo,

Svet bi bio grob bez sveta

Život prazan, mladost pusta.''

 

 

REDAKCIJA

 

 

 

U ŠPANIJU, U ŠPANIJU!

 

 

 

Apel pariških studenata - dobrovoljaca

 

 

Omladini svih naroda Jugoslavije!

 

 

Događaju u Španiji, koji su uzbudili radni narod svih zemalja i kontinenata, natjerali su i nas, studente iz Jugoslavije na studijama u Pragu, da detaljnije analiziramo te događaje i došli smo do zaključka da prema krvavoj borbi španskog naroda ne smijemo ostati ravnodušni.

 

U tu neravnopravnu borbu, koja je napetnuta španskom narodu, uvučeni su progres i civilizacija, uvučeni su i naši drugovi, španski studenti, koji su bili prinuđeni da bace studije i knjige i da s puškom u ruci brane kako svoju slobodu, tako i slobodu svoga naroda. Događaji su se razvijali i suviše brzo. Međunarodni fašizam prešao je preko svih obzira i obaveza i bezobzirno pokušao da zarije španskom narodu nož u Grudi.

 

Fašistički generali Franko i Mola, uz pomoć marokanskih četa fašističke Njemačke i Italije, bacali su pod oganj i mač radni narod Španije.

 

Očajnički krik nevien djece i žena, ubijanih fašističkim bombama, doprlo je i do nas. Apel naših drugova, španskih studenata, upućen studentima sviju zemalja, došao je i do nas, i mi smo odlučili da se tom apelu odazovemo i da im pomognemo koliko je najviše u našoj moći, a to je, da se i mi pridružimo španskim studentima, seljacima i radnicima, svjesni da braneći njihovu slobodu branimo i slobodu naših naroda.

 

Odlazeći u Španiju, mi smatramo za svoju dužnost da svima vama, bez obzira na političku, nacionalnu i vjersku pripadnost, uputimo naš ppozdrav sa porukom da i vi ustrajete u borbi za slobodu i demokraciju

 

Prag, 25. I 1937.

 

Rud. Janhuba, Elias Engel, Lazar Latinović, Mirko Horvat, Ratko Vujović, Velimir Vlahović, Mirko Kovačević, Bastijančić Šigbert, Fetehagić Ahmed, Radošević Anđelko, Ratko Pavlović, Marko Spahić, Rat. Belović, G. Vais, Branko Krsmanović, Turk Ivan, Šiprak Matija, Lazar Udovički, Ropac J.

 

Zašto sam došao u Španiju

 

 

Dopis dobrovoljaca dr G. M. obavljen u listu ''Dimitrovac''*

 

 

Ja sam intelektualni radnik, do jučer prezreno pseto pred licem fašističke samovolje, bezvrijedna roba na kapitalisičkom tržištu, a danas novorođeni čovjek u toplom krilu Španske Republike, vojnik ponosne međunarodne brigade, saradnik na velikom djelu slobodne, mira i napretka...

 

Nama, intelektualnim radnicima, fašizam je ukazao samo na dva puta: ili crknuti ili se prodati.

 

Ali ne!

 

Nećemo da se predamo! Isuviše osjećamo odgovornost pred svojim narodom iz koga smo nikli i za koga smo nikli i sa kojim svo već prošli jedan dio zajedničkog, mučnog, ali velikog puta.

 

Nećemo da se prodamo!

 

Ali nećemo ni da crknemo! Hoćemo da živimo. I da radimo! Da radimo protiv fašizma. Da se s oružjem u ruci odupremo njegovom oružanom napadu na španski narod!

 

Zato sam došao u Španiju.

 

Fašizam je najpije umrljao Španiju krvlju, da bi je zatim proglasio ''crvenom'' da bi time ''opravdao'' svoje daljne kasapljenje španskog naroda. Fašizam je proglasio Španiju ''crvenom''. I tačno je tako: Španija je crvena - od svoje rođene krvi... Pret takvom sudbinom španskog naroda zaista se više nije moralo pitati za stanovito, izgrađeno, političko mišljenje pri opredeljivanju za ili protiv Španije. Radilo se prosto o tome, da li čovjek ima još u sebi iskre poštenja, čovječnosti ili nema.

 

I zato sam došao u Španiju.

 

Danas sam živi dio divne, gorostasne Španske narodne armije! Danas mi je radost slušati zadaće i zadaće izvršavati. Raditi i boriti se! Imati svoje mjersto u organizmu Narodne armije i pustiti svoju energiju neka teče sva u njeno gorostasno tijelo. Ponosan sam danas, što mi je dato mjesto u jednoj družini, kojoj su pripadale prve kolone španskog proleterijata, koje izginuše pod Hueskom, kojoj pripadaju branioci Madrifa i besmrtni asturijski rudari, kojoj pripadaju književnici kao pok. General Lukacs, Malraux, L. Renn, W. Bredl i drugi. Oni su živi izraz produhovljenosti naše borbe; oni su stvatni oblik onih plemenitih snaga radnog naroda, koje već danas izbijaju uporedo sa grmljavinom naših topova; oni su glasnici velike misije, koju vrši radni narod, a ta je:

 

Oslobošenje čovjeka.

 

 

________

* Autor: dr Gojko Nikoliš. Prim. red.

 

Zašto smo došli?

 

 

Dopis Čedomira K.*

 

 

Došli smo jer smo svijesni da fašizam nosi propast svim demoktatskim tekovinama naroda;

 

Jer smo svjesni, da je stvar slobode i mira nerazdvojno vezana sa slobodom i nezavisnošću španjolskog naroda;

 

Jer smo svijesni da se protiv fašizma ne može boriti praznim riječima i pustim željama.

 

Došli smo da, boreći se s puškom u ruci, izvršimo svoju dužnot.

 

Ako naši drugovi, koji se nalaze van granica Španije, jednako budu vršili svoju dužnost, onda će svijet biti spašen od rata, a svi narodi oslobošeni od fašizma.

 

 

________

* Autor: Čedo Kapor. Prim. red.

 

Kako sam došao u Španiju

 

 

Zapis riječi dobrovoljca Josipa H.*

 

 

Iz Zagreba smo krenuli 3. VII 1937. nas desetorica. Krenuli smo za Španiju da pomognemo španskom narodu u borbi protiv fašizma koji je neprijatelj i nas u Jugoslaviju. Krenuli smo puni oduševljenja da se borimo za stvar radnog naroda, da narpavimo zid preko kog neće moći da pređe fašističko kopito.

 

Prešavši jugoslavensku granicu ilegalno, jer nijedan od nas nije imao putnice, bili smo puni oduševljenja. Našem radovanju po šumama nije bilo kraja, misleći da smo u Austriji slobodni. Na večer došli smo u Klagenfurt. Tu smo prespavali noć i sutradan krenuli dalje. Radosni što ćemo skoro preći austrijsko-švicarsku granicu i zamišljajući da će mo se uskoro dokopati Francuske, brzo dođemo do granice. Pristupi austrijski žandar i legitimira nas; kako nismo imali putnih isprava, on nas odvede u stanicu. Tamo nam, pribeleživši sve što smo izjavili, preporuče da pređemo granicu pomoću švercera i puste nas. U jednoj gostioni pronašli smo čovjek, koji je bio spreman da nas prebaci.

 

Prelaz granice ugovorili smo za navečer - čim se smrkne. Vodila su nas dva seljaka. Tiho, na prstima, u razmaku jedan od drugog na 50 metara pribiližili smo se granicu. Granica na ovom mjestu ide preko korita Stare Rajne. Tu je most, koji se treba preći u najvećoj tišini, jer žandarmerijska stanica je udaljena tak 70 metara.

 

Po komandi seljaka, kojima smo se povjerili, izujemo se i bosi izvršimo prelaz granice.

 

Bili smo prilično blatni i zamazani, jer je padala kiša, a mi smo izvršili prelaz preko gustiša i trnja - ali sve nam to nije ništa smetalo i krenemo napred.

 

U Švicarskoj se ljudi mnogo služe biciklima i kad je ko prolazio na biciklu pozdravljali smo njemački i nismo razgovarali. Tako smo nakon jednog sata stigli na most, koji prelazi preko Nove Rajne, kad iznenada iskoči preda nas agent i zatraži papire. Nakon 5 minuta bili smo odeveni na saslušanje. Zatvore nas odvojeno, i drugi dan, unatoč toga što smo protestirali da nas se ne može vraćati natrag, jer smo politički begunci, policija nas vrati u Austriju. Austrijska policija nas odvede u Feldkirchen - u sudski zatovr. Svi smo znatiželjno gledali što će s nama ovdje biti. Bojali smo se da će nas prebaciti u Jugoslaviju, kao što su nas švicarske vlasti prebacile u Austriju.

 

Saslušavši nas, oduzmu nam sve stvati, sav novac, strpaju nas sve u jenu salu i prestali su da pitaju za nas. Ujutro morali smo ići na skupnu štenju, gde smo vidjeli da nismo sami mi ''slijepi putnici'', nego da nas ima mnogo više - oko 120. Poneki du sjedili već dva mjeseca, drugi mjesec dana, a bilo ih je koji su sjedeli već pet mjeseci. Bilo ih je također i iz raznih zemalja. Razgovarati se nije moglo glasno, nego smo se sporazumijevali očima i tiho. Pošto nismo bili naučeni na zatvor, svima nam je bilo teško, teško smo snosili stražarski postupak, uvijek misleći kako mi ovdje u zatovru moramo tratiti vrijeme, dok nas drugovi u Španij željno očekuju.

 

Iz insburškog zatvora poslali su nas u pratnji dvojice agenata u pravu Jesenica. Kazali su nam da će nas pratiti do Schwartzfacha, a dalje do granice da moramo sami. Stvorili smo zaključak: sedam u Jugoslaciju, a ostalih pet u Češku, jer ipak je u Češkoj sigurnije nego u Jugoslaviji. Na stanici Sshwarzfachel, agenti nas doprate do vlaka koji je imao proslijediti do Jasenica i pazili su na nas dok vlak nije krenuo. Kako smo nas petorica htjeli u Češku, a iz Schwarzfacha ide vlak prema Salzburgu i Linzu, mi izađemo odmah na slijedećoj stanici i povratimo se u Schwarzfach pokisli do kože: kiša nas je bila stigla upravo na pola puta. Poduzevši sve potrebne mjere opreznosti da nas opet ne uhvate agenti, u Shcwarzfavhu se ukrcamo na vlak za Salzburg, odvojeno jedan od drugog, pomiješani sa ostalim putnicima. Prokisli do kože dremuckali smo, drhtali, stiskali se i ćutali. Noć je bila vrlo hladna. U Salzburgu presjeli smo na brzi vlak da što prije stignemo u Linz. U Linzu smo promijenili šilinge u češke krune, kupili jednu zemljopisnu kartu da nam se nađe pri ruci kod pralaza granice i ujedno se malo očistili da ne padamo blatni suviše u oči. Odvezli smo se vlakom još do Freistadta, a dalje, do granice, išli pješke, preko brda, koja su ovdje visoka 1.000 metara. Strah je bio velik da nas opet ne pohvataju i povrate u Jugoslaviju. Razdaljina do granice mogla je biti 15 kilometara, ali kako smo morali ići stranputicom prešli smo mnogo više. Bez odmora stigli smo oko 6 sati u pograničnu zonu. Karta, koju smo imali, bila je dosta slaba i po njoj smo teško mogli znati gdje je zapravo granica. Do granice bilo je još 4 kilometra i do nje nas je doveo jedan seljak. Uz put smo brali jagode umirujući time želudac, koji se već bio počeo omalo da buni, jer smo onaj dan jeli samo ujutro. Šuma, koju smo prelazili, bila je sva crnogorica, mala i gusta. Kud smo god išli granje je pucketalo, tako da se nadaleko moglo čuti da gorom prolazi grupa ljudi.

 

Bili smo se zato usplahirali, ali seljak nas je umirivao govoreći da on poznaje put i da nije opasan. O zalasku sunca stigli smo na jendo brdašce, ispod koga je tekao potočić, koji je i predstavljao granicu. Dok nam je seljak tumačio u kojem pravcu treba da krenemo, primijetim da je neko vrlo blizu, ali s one strane potočića, učino dva-tri skoka u pravcu prema nama. Jasno sam primjetio i pušku iza gustiša. Brzo opomenuvši drugove, povučemo se u gustiš od crnogorie. Iza nešeg povlačenja čuli smo jasno škljocanje puške i povike graničara. Bilo je jasno da su nas primjetili i da će nas sačekati. Mi pošaljemo seljaka da se što prije izgubi, da ne bude uhvaćen, i odlučimo da sami sačekamo zgodan trenutak za pralaz. Slušali smo čitavu noć razogvore i signale pograničara: uzalud je bilo ovdje pokušavati prelaz. Dvojica od nas čitavu noć držala su stražu. Bila je četvrta noć kako nismo spavali: hladna, kao da je Božić, a mi smo bili vrlo slabo obučeni. Oko 4 sata probudim ostale drugare i krenemo dalje. Zaobišavši brdo, promijenimo pravac i u skokovima, od džbuna do džbuna, nastavimo put. Nako ndva sata ovakvog prebacivanja primjetili smo po karti da smo prešli granicu. Ceste smo izbjegavali i tražili smo poljske puteve.

 

Ovaj dan isto nismo ništa jeli ,sve dok nismo došli oko 4 sata u Karlitz. Da se što prije domognemo Praga, nismo se ni odmarali, već smo krenuli na vlak, pa preko Budjejovica u pravcu Praga. I tu noć provedosmo gotovo bez sna, jer klupe u vlaku nisu bile slobodne. Jedva se držeći na nogama, prozebli, prljavi, neobrijani, izgledali smo kao strašila. Mrzilo nas je na međusobno razgovaramo, kuvajući svaki u sebi mržnju prema onima, koji nam prave tolike prepreke.

 

Put od Prafa do Španije, iako je taj mnogo dulji, pređosmo sa manje zapreka.

 

Dok fašizam otvoreno šalje svoje snage u Španiju Franku, dok oni vode otvoreni rat protiv naše braće, nama se onemogućuje da donesemo svoje životena raspolaganje našoj braći. Spriječili su na stotine i stotine iskrenih, poštenih drugova da stignu u Španiju, sprečilo ih se, a i sprečava još i danas.

 

 

________

*Autor: Josip Husinec. Prim. red.

 

 

Dolazak

 

 

Iz pisma jednog dobrovoljca u Pragu

 

 

''...Najzad, poslije toliko muka i strahovanja da nam se čitav poduhvat ne izjalovi, stigosmo u Španiju. Nalazimo se u jednom gradiću u Pirinejima.

 

Figueras. Kasarna iznad grada, prava tvrđava. Preko 400 dobrovoljaca svih nacionalnosti svijeta sprema se da uskoro stupi s puškom u ruci protiv krvopija - fašista. Mi, petnaestorica praških studenata i oko trideset radnika iz Jugoslavije, obrazovali smo jedan vod. Vodnici i kaplari su drugovi, koji su već služili vojsku; izabrali smo i dva politički odgovorna druga, koji se staraju o redu i radu. Istog dana uveče održan je poslije politički sastanak.

 

Preko 40 ljudi u polumraku napravio je krug. Pridružili su nam se i neki Česi. U sredini drug Vlahović. On govori: ''Večeras ćemo održati komemoraciju drugu Srzentiću, koji je prije dvije godine, upravo na današnji dan, poginuo na barikadama prilikom velikih studentskih demonstracijau Beogradu.''

 

Ređaju se uspomene iz borbi demokratskog studentskog pokreta na Beogradskom univerzitetu, iznose se teškoće na koje su studenti nailazili u toj borbi, analiziraju se uzorci i posljedice tih demonstracija, faze kroz koje se prolazilo, da bi se najzad formirao čelični blok svih studenata koji žele slobodu naroda, mir i konstruktivan rad na Univerzitetu...

 

Drug Srzenitić je poginuo od ruke fašističkih plaćenika, ali nama će se uskoro ukazati prilika da osvetimo ne samo njegovu krv, već i krv sviju studenata, radnika i seljaka, koji su pali u borbi za slobodu, demokraciju i bolji život radnih masa...

 

Moram da završim. Čujem odozdo poziv na zbor - na junački zbor.

 

Sigurno uskoro krećemo - ...''

 

 

U ŠPANIJI: ŽIVOT I BORBA

 

 

MADRID: Prvi bojevi, prve pobjede i prve žrtve

 

 

Prilog drugova V. R. i M. M.*

 

 

Prvi boj internacionalnih brigada - ne računajući ranije organizovane manje odrede i grupe - bio je 9. novembra 1936. na samom pragu Madrida, kod Francuskog mosta na rijeci Manzenares u zapadnom parku.

 

Prvi naš student, koji je u tom boju učestvovao bio je drug Milun Božović, student filozofije i prava, Crnogorac.

 

Dostojne se ponio taj naš prvi predstavnik u boju.

 

Pregazivši među prvima rijeku Manzanares, on je sa dva druga osuo vatru na vrata i prozore jedne kućice, ućutkao Marokance, koji su bili zasjeli u njoj i time silno pomogao vodu da se razvije.

 

Drugi dan ujutro on je sa dva-tri dobro ispaljena metka skinuo s drveta marokanskog snajpera, koji je njegovom vodu smetao ne manje nego pomenuta kuća.

 

Ko zna kako  je u današnjem boju pojedincu teško imati vidljivog uspjeha, taj će vjerovati kada kažemo da je Milun nanio još dosta štete neprijatelju, koja se računa samo kao uspjeh kolektiva.

 

Ali u trećem boju, na položaju između Casa de Campo i Ciudad Universitaria Božović je bio teško ranjen i treći dan je umro.

 

''Slavno mrite, kad mrijet morate'' - često je on znao ponavljati velike riječi slavnog crnogorskog pjesnika Njegoša. I poginuo je zaista slavno - kao istinski Crnogorac.

 

17. novembra jedna neprijateljska baterija bila je osula jaku vatru na položaj njegovog voda. Poslije kratke pucnjave uslijediše dva plotuna odmah jedan za drugim. Podigao se ogroman oblak ognja i dima. Prvi ranjenik ''Čapajev'', iskoči iz pakla sam. Za njim, iznesoše Božovića. On je nevjerovatno stradao od teške rane u boku, ali se oprostio s drugovima mirno, zamolivši ih da jave Partiji, sinu mu i ženi, da umire kao komunist.

 

Na njegovoj pustoj kapi ostao je rotfrontovski znak i natpis: No Pasaran!

 

Milun se rodio u Piperima u Crnoj Gori. Njegovi roditelji su seljaci, sa imanjem jedva dovoljnim da se ne gladujem. Još u ranoj mladosti on se uvjerio da u današnjoj eposi smisao života leži u borbi na strani radničke klase, od koje jedino i zavisi daljni progres ljudskog društva.

 

Budući đakom u podgoričkoj gimnaziji, a kasnije studentom na Beogradskom univerzitetu. Milun Božović uzima najaktivnijeg učešća u životu i borbi revolucionarnog dijela studentske omladine. Osim toga, stečenu pismenost i znanje on posvećje radničkoj štampi i agitaciji među seljacima svog plemena.

 

Svirepi teror vojnofašističke diktature i provale u Beogradu prisiljavaju Miluna da napusti Univerzitet i da emigrira iz Jugoslavije. U teškim danima emigracije njega je pratila nemilost i teror policije nekoliko zemlaja. Ali to nije ni na jedan časak pokolebalo kod njega vjeru u snagu radničke klase, bjeru u njenu konačnu pobjedu.

 

Kad je počeo građanski rat i fašistička intervencija u Španiji, Milun Božović se nije predomišljao ni jedne minute da promjeni studije i književnički posao za pušku. On je došao među prvim dobrovoljcima-internacionalcima da pomogne španjolskom narodu. Braneći Madrid, on je pao junačkom smrću, smrtonosno pogođen topovskim zrnom.

 

Milun Božović, kao i Mijat Mašković, Milo Damjanović, Vukašin Radunović i drugi, koji su dali svoje mlade žibote za slobodu španjolskog i svog, crnogorskog naroda, služiće uvijek primjerom jnašoj omladini, pokazujući joj za što treba živjeti i kako treba ''mrijeti kad se mrijet mora'' za ono, za što se živi.

 

 

***

 

 

U prvom periodu odbrane Madrida, koji je trajao više od dva mjeseca poginulo je, naročito u bojevima kod Palacete (''Bijele Kuće''), gdje je poginuo Božović - blizu dvadesetak omladinaca iz Jugoslavije. Među njima je bilo i nekoliko studenata, kao npr. student agronomije Stevo Nikolić, koji je u tim bojevima bio ranjen, a poslije, u lijeto 1937. poginuo kao republikanski gerilac u Esremanduri. Redakcija oce brošute, međutim nije mogla ustanoviti imena ostalih drugova, jer su oni, dolazeći u dobrovoljce, redovno nastojali da zataje ko su i što su. Kako oni nisu činili nikakve razlike između sebe i drugih omladinaca, radnika i seljaka, nećemo je ni mi ovdje činiti.

 

Neka bude jednaka i izajednička slava svim omladincima iz Jugoslavije, koji padoše u odbrani Madrida, kad su im bili jednaki i život, i borba i junačka smrt!

 

 

________

*Autori: Veljko Ribar i dr Mirko Marković. Prim. red.

 

 

HARAMA

 

Sa Haramom (početak februara 1937) započinje, a sa Gvadalaharom završava druga odbrana Madrida. U taj period spada već masovni dolazak i učešće naših studenata u španjolskom ratu, u redovima Španjolske narodne vojske.

 

Već je stigla grupa praških studenata, čiji apel, upućen omladini Jugoslavije, donosimo naprijed. Stigle su organizovano - koliko je moguće u nelegalnosti organizovano preći sedam granica, i druge grupe: iz Beograda, Zagreba, i drugih mjesta.

 

Već su stigle te grupe i, raspodeljene po bataljonima i baterijama interbrigada, no uglavnom uvrštene u redove slavnog bataljona ''Dimitrov'', stupile u borbu.

 

Evo jednog kratkog i djelimičnog opisa haramskih bojeva.

 

 

Prva dva mjeseca sa bataljonom ''Dimitrov''

 

 

Prilog druga M. K-vića*

 

 

Šest dana išlismo iz baze, gdje se formirao bataljon, do fronta. Isti put mogli smo preći i za šest sati, ali nam je tih nekoliko dana trebalo da uz put bar koliko - toliko prođemo najosnovniju vojnu obuku. Veliki dio bataljona sastojao se od drugova, koji nikad u životu nisu držali puške u ruci.

 

Dvanaestog februara ujutro stigli smo na jedno mjesto, gdje pokraj ceste piše: ''A Madrid 33 km''. Tu se iskrcasmo iz kamiona i pod punom ratnom opremom pođosmo u pravcu rijeke Harame. Kao što uz put prođosmo vojnu obuku, tako uz put primismo i ''krštenje vatrom'' - prvo vazdšno bombardovanje. Prođe sretno - niko nije nastradao.

 

Uskoro se začu štektanje mitraljeza - naša prethodnica je već stupila u borbu. Zamalo počeše da i oko naših ušiju fijuču kugle. Udariše prve granate. Jedna udari pod samu maslinu i izbaci je zajedno sa zemljom.

 

Zako stupismo u prvi boj.

 

Po komandi bacismo sa sebe sve stvari osim puške, municije i gas-maske. U trku punimo puške. Dok smo stigli na ivicu jednog brijega, koji se nalazio pred nama, padoše prvi ranjenici. Nisu se žalili na ljute rane, nego na to što su ranjeni, a da ni puške ''omirisali nijesu''.

 

Pod brijegom su se zaustavili fašisti, kada ih je satjerala naša prva četa. Tankovi i gusti redovi Marokanaca. Otvaramo brzu paljbu. Prašina, dim, štekanje mitraljeza, tutanj ručnih granata, škripa i roktanje tankova. Pucnjava traje čitav sat, ali vidljivog uspjeha nema. Zato se povlačimo 200-300 metara nazad, da bi fašiste izvukli ispod brijega. Prvi put ih prevarismo, jer stvarno počeše izlaziti. No drugi put na ovaj trik ne pođoše. Tako pucajući i manevrišući sačekasmo noć i ukopasmo se. Nalazili smo se na 1 km od rijeke Harame.

 

Tu noć fašisti su prebaciji preko Harame ogromnu silu i pokušali da nas opkole, ali smo mi pred zoru razbili obruč.

 

Drugi dan se borba nastavila. Sada bi napadali mi, sad oni. IO sviju sledećih dana nije bilo mira ni danju ni noću. Često puta, kad nas u borbi zatekne noć, proturasmo se na grupice, te ne znamo na čijem smo teritoriju - našem ili fašističkom. Sedam dana i sedam noći uzastopce vodila se bez prekida i odmora očajna i naporna borba. Prevagu, tehničku i brojčanu, koju su imali fašisti, mi smo morali izravnati nečuvenom izdržljivošću, upornošću i energijom, ulažući sve sile do poslednje kapi. Uvijek ću se sjećati posljednjih riječi, koje sam čuo od druga Šipraka drugi dan borbe, kada se, pri nastupanju i pretrčavanju, nađosmo za ejdnom maslinom zajedno: ''Teška ova borba, Mirko, ali moramo junački pretrpjeti, pobijediti fašizam; tada će valjda doći raj svim ratovima.''

 

Najteži su nam bili časovi kada smo gledali kako pužu k nama gvozdene ala fašistički tenkovi. A u nas samo puške i tek po koja bomba! To treba doživjeti, pa da se shvati koliko se čovjek može osjećati sitan i nemoćan. Ali treba doživjeti i to, kao mi, kad smo tako gotovo goloruki ipak zarobili treći dan borbe dva velika njemačka tenka. Kako se onda čovjek osjeća jak, velik i ponosan!

 

Tek petnaesti dan ulazimo u plitke, siromašne i na brzu ruku napravljen rovove. Počinje ''pozicioni'', rovovski ''rat na mjestu''. Prvi zadatak bio nam je, naravno, da se dobro utvrdimo. Radili smo dan i noć. Kiša, vjetar i studen - ništa nam nije smetalo da za nekoliko dana pretvorimo liniju u neprebrodivu tvrđavu. Fašisti su nas i dalje stalno provocirali i pipali - ne bi li ipak gdje prošli. Bilo im je sve uzalud. Mi bi obično ćutali sve dok se ne  bi pojavili u masi na otvorenom polju i pošli ka nama, a onda bi ih ''čistili'' mitraljezima.

 

Kao što se ne mogu zaboraviti napori i teškoće kroz koje smo prošli u prvim danima bojeva, tako će nam isto ostati nezaboravni i kasniji dani rovovskog života: izdržljivosti i podnošenje njegovih teškoća, izdržljivost u borbi, dovitljivost u ratnim lukavstvima, propaganda u redovima neprijatelja (pomoću megafona, pred kojima bi istupali zarobljenici i prebjeglice, no često puta smo ih znali prosto zabavljali muzikom), politički rad među svojima. Rovovi su bili puni svakojakih natpisa, parola, plakata, zidnih novina, koje je izdavao svaki vod, četa i bataljon. Kada bi dopisnici raznih svjetskih novina dolazili kod nas, fotografisali su svakih nekoliko boraca - sve je privlačilo njihovu pažnju: i zidne novine, i male ali duboke kaverne u rovu koje su nam služile, među inim, i za političke sastanke, diskusije i kurseve (općeobrazovne, jezične i sl.). Imali smo i pjevački hor. Poslije večere sakupljali bi se na pogodno zakrivenim mjestima i otpočinjali pjesmu. Nama susjedne čete i bataljoni - Englezi, Francuzi, Amerikanci i Španjolci prihvaćali bi, i za čas bi se zaorila pjesma kroz cio haramski front. Fašisitički oficiri obično bi tada - kao i za vrijeme megafonske propagande - naređivali da se otvori vatra.

 

Ona je ponekad bila i vrlo jaka, ali mi zbog toga nikada nismo prekidali, nego bismo radovno otpevali sav program, koji se završavao s ''Internacionalom''. Onda bismo pokušavali govoriti s fašistima pomoću velikih truba ili bi ''predavali riječ'' megafonu. Taj bi sa svoje strane i završavao program jednim apelom na sve zavedene, koji su u službi neprijatelja. Rezultat rada bilo je redovno pojavljivanje na našim linijama - iako u to vrijeme ne baš mnogobrojnih - prebjeglica.

 

Težak je bio naš život i rad na Harami, ali on nije bio bez lijepih momenata, vrijednih da ih mi zauvijek zapamtimo, a drugi - da o njima znadu.

 

Naše brobe na Harami bile su teške i krvave; one su istrgle iz naših redova mnoge žrtve, ali su to bile slavne i uspješne borbe, u kojima ni jedna žrtva nije bila dana uzalud.

 

To je bila četvrta velika ofenziva fašista na Madrid, koja se slomila o čelične redove Španjolske narodne vojske,

 

među njima i o redove inrernacionalnih bataljona,

 

među njima i o redove slavnog bataljona ''Dimitrov'',

 

među njima i o redove naše omladine, prije svega studentske omladine Jugoslavije.

 

Čvrstina tih redova poslužila je Republici na Harami - osim za neposrednu odbranu Madrida - još i kao oslonac za veliku pobjedu na Gvadalahari.

 

 

________

*Autor: Mirko Kovačević. Prim. red.

 

 

''Samozvanci''

 

 

Saopćenje druga V.*

 

 

Na lijevom krilu bataljona ''Dimitrov'', poslije krvave borbe od 14. februara, odstupao je jedan bataljon. Mladići - dobrovoljci, veterani antifašisti, koji su se sjajno držali u borbama na Casa de Campo, kod Mahadahonde i Las Rosas, našli su se ipak u zabuni, jer im je, pored dva komandira četa, poginuo još i komadant bataljona.

 

Niko se od mladih i neiskusnih preostalih komandira nije dosjetio da treba da preuzme bataljon, koji je odstupajući dovodio u opasnost ''Dimitrovce'', a i sam trpio velike gubitke pod kišom tanadi. Dva praška studenta iz bataljona ''Dimitrov'', Spahić i Krsmanović, videći da prijeti katastrofa, iskoče pred bataljon. Teško se su se sporazumijevali sa Špancima.

 

-Kuda? Ne smije se odstupati!

 

-Ali naš komandant bataljona je mrtav!

 

Spahić nije dugo oklijevao, već uzikne: ''Ja sam vaš novi komandant! Živjela Španija! Napred!'' i ukazujući na Krsmanovića: ''A ovo je moj ađutant''.

 

Odjedanput se stvoriše tu i naši tankovi. Spahić na čelu španskog bataljona, praćen tankovima, pođe na juriš.

 

Poslije pola sata bataljon je dobio pravog komadanta, a ''samozvani'' komandant Spahić i njegov ''ađutant'' vratiše se otkuda su i došli: u redove boraca bez čina.

 

 

________

*Autor prvog i drugog napisa je Veljko Vlahović. Prim. red.

 

(prvi tekst je ''Samozvanci'' a drugi ''Matija Šiprak'' koji sledi.)

 

 

Matija Šiprak

 

 

Nekrolog od druga V. V.

 

 

Iz studentskog odreda bataljona ''Dimitrov'' u nesebičnoj borbi za narodne slobode i mir, boreći se rame uz rame sa radnicima i seljacima iz svih zemalja Jugoslavije, zajedno sa španskim i međunarodnim proleterijatom, izguvismo u krvavim borbama na frontu Harama druga ŠIPRAKA, studenta prava.

 

Jedan od prvih između nas, koji smo pohitali u pomoć španjolskom narodu, koji smo odlučili da pozdravne telegrame i rezolucije potkrijpimo i potvrdimo krvlju i životom, da mjesto knjige prihvatimo pušku, bio je drug Šiprak.

 

Sin slobodoljubivog hrvatskog naroda, iz seljačke porodice, nije se dugo premišljao. Kao vatreni antifašista stavio je svoj život na raspoloženje Španjolskoj narodnoj vojsci i najzad ga dao, znajući da ga daje za slobodu ne samo španjolskog, nego i hrvatskog naroda.

 

Učenik pokojnog stjepana Radića, on je bio nepokolebljiv pristaša Hrvatske seljačke stranke, ali ujedno i nepokolebljivi pristaša ujedinjenja svi demokratskih snaga, u kom je on s pravom vidio garanciju za postignuće slobode hrvatskog naroda.

 

Velik je naš bol za izgubljenim drugom, ali mi, druže Matije, nećemo plakati nad tvojim grobom. Mi ne oplakujemo svoje drugove, nego ih svetimo, nastavljajući njihovo djelo, nastavljajući borbu protiv međunarodnog fašizma.

 

Uvjereni smo da će i sav hrvatski narod zajdno s nama svetiti i osvetiti tvoju junačku smrt, pomogavši nas u borbi protiv fašizma i osudivši onu grupu svoje zavedene djece na zagrebačkom univerzitetu, koja smatra da i politički i nacinalno stoje bliže drugu Šipraku nego mi - pristeše drugih stranaka i sinovi drugih naroda, koja je ipak preko njegovog groba pužila ruku ubojici španjolskog naroda, neprijatelju hrvatskog naroda, generalu Franku.

 

Uvjereni smo da će sav mladi naraštaj hrvatskog naroda slijedite ne njihov, nego tvoj primjer, druže Matija.

 

Vječna ti slava, dostojni sine hrvatskoga naroda!

 

 

***

 

 

Istog dana, 14. februara, na istom mjestu, u jednom haramskom olivaru (maslinjaku) gotovo istodobno kad je pao Matija Šiprak, poginuo je još jedan omladinac - student, drug Srećko Borić iz Podgore, Marksista. Nalazeći se na studijama u Parizu, on je u decembru 1936. prešao Pirineje da se svrsta u redove interbrigada, formiranih u odgovor na fašističku intervenciju u Španiju. Bio je dodijeljen bataljonu ''Dimitrov''.

 

Jedan od učesnika istoga boja priča o okolnostima njihove pogibije ovo:

 

''U noći 13. na 14. februara bilo je upućeno nas dvadesetak ''Dimitrovaca'' da zajedno sa još nekih dvadeset  ''Telmanovaca'', organizujemo jedan daleko napreed istaknuti ''Stuetzpunkt'' - malobrojnu ali jaku tačku otpora. Tek što smo se ukopali, kad u cik zore fašisti započeše sa napadima. Napadadi su se ređali jedan za drugim čitav dan. Nas četvorica studenata pomagali smo vatru nešeg mitraljeza. Na našem sektoru borba je bila uspješna, ali mi nismo obratili pažnju na susjedne sektore, otkuda su fašisti poslije podne potisli naše linije i sa tri strane okružili naš ''Stuetzpunkt'' zasipajući na s vatrom tenkovskih mitraljeza. Morali smo se povlačiti u paklenoj vatri i u času kad smo mislili da dopadamo među svoje - naskočismo na fašiste. Tu su u očajnom i krvavom krševu pored drugih pali i drugovi Borić i Šiprak, a drug Veljko Vlahović teško ranjen. U posljednjem času bili smo spašeni jednim protunapadom naših trupa. Posada ''Stuatzpunkta'', ostavši na mjestu do posljednjeg časa, omogućila je tu kontraataku i time isunila svoju zadaću. Boljno polje, obilno posuto mrtvim Marokancima i legionarima, ostalo je za nama.''

 

 

Smrt krilatog sokola

 

 

Prilog druga Vl.*

 

 

Na Novu godinu 1937. prešao je Pirinejske planine studnet prava Stevan Dudić, rodom iz Petnica, blizu Valjeva. Zapojen slobodarskim duhom srbijanskog sela, težeći za slobodom, našao je izraz toj težnji uvrtivši se u ponosne redove republikanske avijacije. U januaru je došao, u februaru ga već izgubismo. Ponosni soko španskog neba, beogradskih student Sreten Duduć, survao se jednoga dana polomljenih krila.

 

 

''A ko behu oni divi,

Koji su ti krila dali?

-To bejahu ideali!''

 

 

Drug Sreten je pao za ideale mladosti, za ideale slobode i pravde, za ideale čitavog naprednog čovječanstva.

 

Neka je čast njegovom imenu, neka je slava njegovoj uspomeni!

 

 

________

*Autor: Veljko Vlahović. Prim. red.

 

 

Drugovima iz Andaluzije i Asturije

 

 

R. Pavlović

 

 

Nisam sam -

Sa mnom su hiljade,

Sa mnom su miloni,

Sa mnom smelo stupaju napred

Čelični redovi hrabrih boraca,

Redovi boraca za slobodu.

Ranjen sam.

Odlazim teška srca.

Široka polja putuju sa nama

Polja sa pomorandžama

Polja se preoraonom plodnom zemljom.

Voz odmiče.

Kreveti se zibaju.

Ljudi sa izrešetanim grudima,

Ljudi sa irešetanim glavama,

Sa izlomljenim nogama i rukama.

Putujemo ne znam kuda,

U bolnicu ne znam koju.

Jedan drug iz Austrije,

Jauče iznad mene,

Mlaz krvi mu brizga iz ustiju -

Postaje bleđi i bleđi.

Izvode ga.

O, druže!

Ti bljuješ krv za slobodu,

Bljuješ krv za sretnu Španiju.

Drugi ima izlomljenu ruku,

Tri puta je do sada ranjavan.

Ruka mu je učvrstena daskama,

Smeje se i glada u nju.

Crnu kapu je staviop na vrh prstiju

I obraća se svima nama:

''To je fašista''

I pokazuje veselo, nasmejalno, radosno

Kako je gađao ''crne košulje i kape''

Crne fašističke varvare.

O, druže, tvoja ruka je slomljena,

Ukočena i stegnuta,

Ali tvoje srce je veselo,

Tvoja misao je zdrava,

Ti si sin ovih razdraganih polja,

Iz kojih niču junaci,

Iz kojih se rađaju revolucioneri,

Ti si sin Andaluzije.

U fabrici ti je rebro prebijeno,

A sad ruka slomljena,

I braća pobijena,

I majka obešena;

Pet si prošao frontova, sa pesmom na usnama,

Na plavoj Harami izbačen iz stroja.

Druže, ja ti se divim,

Ja sin seljaka sa Balkana,

Ja sin balkanskih gora,

I balkanskih polja.

Mi putujemo i smejemo se zajedno.

I nastupali smo zajedno.

Mi se razumemo,

Mi se na ovim ravnicama,

I ovim brdima,

Borimo za sreću i slobodu

Milog Balkana i drage Španije.

 

 

_______

*Autor: Ratko Pavlović - Ćićko. Prim. red.

 

 

RANE I USPOMENE

 

 

Od M. Sp.*

 

 

17. februara, 4,30 sati poslije podne. Front ''Harama''.

 

-Alarm! Polazimo!

 

Za 8 minuta bataljon stoji spreman u stroju.

 

-Po vodovima - napred!

 

Išli smo kroz jednu kamenitu jarugu. U vremenu od 20 minuta stigli smo na položaj. Razvijamo se u strijelice - prvi kuršumi već stigli smo na položaj. Razdvajamo se u strijelice - prvi kuršumi već zvižde iznad glava. Uskoro i sami otvaramo vatru. Udari granata. Za njom druga, treća, deseta. To naizmjenice s njima, to istodobno prašte šrapneli, klokoću mitraljezi. Smfonija boja je započela tek prije nekoliko časaka, no mi je više i ne slušamo - kao da traje već beskrajno. Napredujemo to u brzom skoku, to puzajući.

 

Fašisti su već sasvim blizu, možda pedeset, možda sto metara. Lazo mi pokazuje: eno jednoga na maslini! Opalio sam hitac, ali u istom momentu osjetio sam i jak trzaj.

 

''Ranjen sam Lazo!'' Na jednu sekundu hvata me vtoglavica. Nesvjest.

 

 

..................................................................................................

 

 

Budim se u času kad me nosi niz kamenitu jarugu. Pokraj nas trče neki ranjeni drugovi. Prepoznajem Arsenovića i politkomesara. Čujem glasove: ''Komandant Grebenarov i stari Andija poginuli...'' Ponovo padam u nesvijest.

 

Budim se, vidim oko sebe neke sasvim mlade Španjolce. Previjalište. Doktor, Čehoslovak, previja me i hrabri: ''Za mjesec bićeš zdrav.'' -  ''Mlatite bandite dalje'', odgovaram ja, tek napola pri svijesti. Tako mi rekoše. No ja dobro pamtim da sam u tome času bio pri potpuno jasnoj svijesti.

 

 

..................................................................................................

 

 

Operacioni sto. Oko mene žurba, bliješte instrumenti i najednom strahoviti tresak i zveka razbijenih stakala. ''Junkersi'' su bacali bombe.

 

 

..................................................................................................

 

 

Taragona. Bolnica. Opet operacioni sto, klaroform, teško buđenje, muka i povraćanje i strašni bolovi...

 

 

..................................................................................................

 

 

Produžavamo put. Željeznička stanica. Peron prepun svijeta, žene plaču, mališani prilaze i nude naradže. Čujem povike: ''Salud camaradas''. I pored bolova dižem pesnicu i vičem: ''Viva Espana!'' nose me opet u vagon, plazimo i vozimo se dugo. Drugi dan u noći voz se zaustavlja na putu - opet avioni!

 

-Banditi!

 

Najzad šesti dan - Mursija. Voz ulazi u stanicu i tiho se zaustavlja. Iznose nas na peron. Peron pun žena i djece. Opet ovacije.

 

Hospital ''Pasionaria''.

 

Prvo poznanstvo - drug Mioć, kršni Dalmatinac, obućarski radnik. On je ranjen još u januaru. Kroz nekoliko dana iznenadi me posjetom drugarica Milica, sa kojom smo pošli iz Praga, ali smo je morali ostaviti u Parizu.

 

-Ipak si stigla?

 

Drugi razgovori, praške usponeke, uspomene na studije, na zajedničko putovanje do Pariza. Dolazi i Horvat sa štakom, i on je u istoj bolnici - razgovorima i uspomenama tek sada nikad kraja. Rasteruju nas doktori.

 

 

..................................................................................................

 

 

Dani sve crnji, bolovi sve jači. Sela broj 10 - ogromna. Tu nalazim Svetislava Parnickog, jednog Litvinca i dva Čehoslovaka, svi iz mog bataljona. Preko puta od mene umire jedan drug Talijan. Zajedno s njim, osjećam, umirem i ja. Nesvijest. I rekoše mi, vičem: ''Živio Staljin!'' Budim se poslije jedan sat - temperatura 41,2.

 

Drugovi kojima su se rane zacjeljivale, posjećivali su me svaki dan: Franjo, Mato, Srećko, Miloš, Mirko, Anton i mnogi drugi. Milica mi je stalno donosila crvena ruže, kolače i utjehu. Dolazile su i druge naše djevojke: doktor Anka (naša ''Poca''), bosanska Borka, kojoj je muž poginuo još u prvim bojevima kod Madrida. Njenoj brizi i energiji imam sve da zahvalim. I njenoj i sviju drugih, koji su mi pomagali opet na drugi način - jednako potreban ranjeniku - pismima i posjetama: drugu Veljku Vlahoviću, koga je život lomio kao nikog, ali slomio nije i neće, starom poznaniku i prijatelju zemljaku Stafanoviću, Janhubi, Austrijanki drugarici Lizi, koju njena 7-godišnja kćerkica naziva u pismima ''Dragom drugaricom'', Blažu Boti i njegovoj mladoj verenici Španjolki Karmen, koja me je znala čuvati čitave noći.

 

 

..................................................................................................

 

 

Ah, dugih li noći! Dugih li dana, nedelja, meseci! Besanica i bolovi! Bolovi i svoji i tuđi. I tuđi još teži nego svoji! Kako je tužno ječao ranjenik sa kreveta 128! ''Mama, mama!'' Umro je. Bio je to jedan francuski grof, koji se borio na našoj strani iz uverenja da je pravda na strani španskog naroda.

 

''Mjesec'', koji mi je češki doktor na previjalištu odredio kao rok ozdravljenja, imao je sto šezdeset dana.

 

Tek sto šezdeset i prvi dan odlazim zajedno s Bracom u Alikante. Posljednji pogled na bolnicu ''Pasionaria''. Asocijacija misli: bolje je umrijeti stojeći, nego živjeti na koljenima. Psoljednji stisak ruke Anki i Lizi. Posljednji Miličin prijateljski poljubac:

 

''Da budeš zdrav!''

 

Zvižduk. Laki trzaj. Voz kreće. Ritmički tutanj točkova. Lagana vrtnja horizonta. S njim zajedno kreću se polja, vinogradi, vrtovi narandža, sve novi i novi i bude novu, nikada dotle toliko osjećano volju za životom...

 

 

________

*Autor: Marko Spahić. Prim. red.

 

 

BRUNETE

 

 

Gvadalahara je slava Španjolske narodne vojske, slava i simbol njene buduće pobjede. U bojevima na Gvadalahari učestvovali su, razumije se, i naši omladinci - studenti (tamo je npr. Slobodan mitrov bio već drugi put ranjen; treći put kod Brunete) - ali glavna njihova zasluga nije bila u tom neposrednom učešću, nego u tome, što su oni, tako reći, držali borce sa Gvadalahare na svojim ramenjima. Vojni specijalisti (npr. drug Golubjev) kažu, da je pobjeda na Gvadalahari bila omogućena vještom i pravodobnom koncentarciojom snaga, a ta je opet bila omogućena time, što su republikanci zanali da na Harami ''zabave'' neprijatelja neprestanim kontraakatima. A na Harami se, u ''Dimitrovu'', nalazio najveći broj naših omladinaca.

 

Ko zna što znači ''zabavljati'' neprijatelja, otklanjati njegovu pažnju demonstrativnim napadajima, taj će znati i da cijeni disciplinovanost i gotovost na žrtve republikanskih trupa, među njima i naših ''Dimitrovaca'' i drugih internacionalaca na Harami, krajem februara i početkom marta 1937, kad su oni spremno ginuli u naoko ''nepotrebnim'' i ''bezizglednim'' napadajima, kakvim se često znadu pričiniti tzv. ''demonstrativni'' napadaji. Uzgred budi rečeno, ti napadaji vršeni najvećim dijelom pod komandom nešeg zemljaka druga Vl. Čopića.

 

Osim na Harami i Vgadelahari u to vrijeme (u proljeće 1937 - početkom aprila) repubilkanske trupe su izvršile još značajan protunapad na jugu, kroz Pozoblanco, koji isto tako nije prošao bez učešća internacionalaca (13. brigada, osobito glasoviti bataljon ''Čapajev''), među njima i naših omladinaca - studenata. Jednako tako i istodobno preduzeti 12. i 14. interbrigade na Casa de Campo i Sierri, čiji je cilj bio olakšanje položaja na sjeveru, pomoć mučeničkoj Bisakaji.

 

Od tada imamo oko dva mjeseca relativnog tzv. mira, kada frontovi ''miruju'' onako kao što miruju dva megdandžije u času, kad im u uzajamnom naporu snafa pršte zglobovi.

 

 

..................................................................................................

 

 

Juli 1937. Tropska žega. Republikanske trupe - među njima i svi naši omladinci - kreću se drumovima prema Eskorialu, gdje se koncentrišu u svrhu udaraca na Brunete. Mladi organizator dobrovoljačkog pokreta među narodima Jugoslavije, drug Blagoje Parović, idući da preuzme političko rukovodstvo 13. interbrigade, susreće na putu bataljone ''Đaković'' i ''Dimitrov'', predaje ''Dimitrovcima'' zastavu CK KPJ i poziva borce na veliki podvig. /1/

 

Sve je spremno, zatihlo u stavu mirno, i u času kad se razdaje komanda za pokret, kvrckaju fotoaparati ovjekovječujući nasmijana lica onih, od kojih mnogi već sutradan padoše na ravnicama i humcima oko Brunete i Villanueve.

 

 

..................................................................................................

 

 

Prvi je pao sam Blagoje Petrović. Ali Brunete je zauzeta, Villanueva da Canada je zauzeta. Neprekidni dažd bombi potresa zemlju, vazduh nad Madridom drhti i tutnji tutnjom nedalekog boja. Već iskusna u boju republikanska vojska, već provjereni i prekaljeni naši omladinci podnose žegu i žeđu, umor i napor smrtnu opasnost, rane i bolove, ali je prvi planski pripremljeni udarac fašizmu uspješno nanesen i bojno polje ostaje sa republikom bez obzira na paklenu vatru i bjesomučne protunapade fašističkih najamnika.

 

Evo jedne ''crtice'' (savremeni boj nije lako dati u formi širokog plana) iz brunetskih bojeva od druga N. N. Štampane u listu ''Dimitrovac'':

 

 

..................................................................................................

 

 

...Obraćam se zamjeniku vodnika prvog voda, prve čete u bataljonu ''Dimitrov'', drugu Mijatu. Rekli su mi da je 22. jula ostao sam u rovu čitav sat. On je iz crnogorskih brda. Ima i stručnog vojnog znanja. I on priča:

 

''Ja hoću da govorim o ljudima, o herojima sa Brunete. Ja hoću da govorim naročito o prvom vodu, ne zato što je on najhrabriji, već zato što je on najhrabriji, već zato što sam bio u tom vodu i što sam brzo upoznao ljude iz tog voda, čelične drugove, koji su u najtežim momentima znali da sačuvaju hladnokrvnost i snagu. Neću da govorim o čudima od junaštva koja su oni pokazali prilikom napada oko Brunete i Villanueve de Canade. To dobro znadu svi borci iz bataljona ''Dimitrov''. Govoriću o drugovima iz borbi od 22. i 23. jula.

 

Naša je četa bila na vrhu klina, koji smo prilikom napada na fašiste urezali u njihove pozicije. Prvi vod udesno, u od prirode dobro zaštićenom rovu, drugi nalijevo na jednom brežuljku. Zatekli smo tu rov plitak i srezan, pravo kao pod konac. Mi smo iskopali novi. Iskustvo druga Janoša dobro nam je pomoglo u to mradu. Treći vod je bio lijevo od nas. Držao je liniju od nekih 800 metara. Njegovi rovovi su slabi.

 

21. jula u noći, fašisti bez ikakve pripreme pokušavaju da nas napadnu. Čuli smo njihovu talijansku komadnu. Odbili smo ih lako. Međutim, 22-og fašisti su se sistematski pripremili za napad. Avioni, topovi, mine, naročito mine, mitraljezi - usijano željezo svih formi i kalibara. A poslije toga nazad za napadom: prvi, drugi, treći. Odbili smo ih sve. Fašisti nemajući suviše vojske, skoncentrisali su sve što su mogli tu na naš klin, da provale, da presjeku.

 

Prvi vod je sa svojih udobnih pozicija prosto kosi fašiste. Mi, nemajući takve zgode, bijemo ih pojedince. Drug Janoš nišani hladno i pribrano. Nijedan metak ne ispali u prazno. Svi mu zavidimo. Mladi Dapčević, sav oduševljen, pokazuje na jednog fašistu i nišani. Fašista pada. I on je veseo kao dijete. Ubio je jednog od ubica španjolskih majki, španjolske djece. Talanov je ludio smion. U momentu najžešće vatre on je potpuno otkriven. Nišani hladno i zove nas da posmatramo dejstvo njegovih metaka.

 

Adžaga bije. Jedno zrno mu prolazi kroz vrat. Dapčević ga previja, a Adžaga se smije. ''Dući ću - kaže on - za petnaest dana''. I zaista, došao je. a šta da kažem o martinu, Mihu, Parnickom, Fendeu i svim ostalim? Hrabrost, smopožrtvovanost, čvrstina... To su ljudi od čelika. Svi. I niz onih, koje nisam pomenuo.

 

Pa, dvadeset i trećeg. Usijano nebo, usijana zemlja, usijano gvožđe... Naš vod i naročito treći vod izloženi su ubitačnoj vatri. Iznad nas avioni, rovom riju mine, vrhom rova mitraljezi, a u rovu pjesma. Gromka pjesma drugova, koji znaju zašto se bore...''

 

Na moje pitanje: ''Koji momenat ti je najinteresantniji u tim danima?'' - naš Crnogorac odgovara:

 

''Ima jedan zaista interesantan. Bilo je to 22. jula. U rovu riju mine. Mitraljez ne daje da se pomoliš. Fašisti se približavaju. Mi kosimo. Puške gore. Janoševa i moja ne mogu više. Treba ih rashladiti. Pogodi što smo radili? Pili smo kafu. Da, bijelu kafu. Dok smo pili, drugi su pucali, a naše puške se hladile. A onda drugi - na smjenu.

 

No da ne zaboravim drugara Miltenova, Bugarina. Hrabar i hladnokrvan do nevjerovatnosti. Posmatrao sam ga 23, pa zatim 25. jula. On ne zna za strah. Ne vjerujem da ga je ikad osjetio. Pa Fetahagić, miran i pribran, sposoban, možda najhrabriji i najsamopožrtvovaniji među nama... i mnogi, mnogi drugi.''

 

Drugovi pričaju mnogo i tome kako je Mijat ostao čitav sat sam u rovu. Vod je bio dignut s položaja prije nego što je došla smjena. Pitam ga što može da mi kaže o sebi i o tom momentu.

 

-O sebi? Pa šta da kežem - govori on. Ja sam pored drugova tako reći od jučer... ja sam ''brucoš borbe''... Da, ništa.

 

Najzad mi je ispričao kako je ostao i kako se osjećao sam u rovu. ''Kad je drug Parnicki rekao da napuštamo rov, ja ga nisam razumio i odjednom sam se našao sam. Mine oru. Dolazim na prelom rova i gledam - dolje nikog nema. Vraćam se na Janoševo mjesto. Nalazim osam bombi. Jendu držim u ruci, a ostale mećem u sanduk. Zatim pucam. Puška gori. Nema municije. Mina kraj mene udara. Uzimam sanduk s bombama i prelazim na novo mjesto. Nalazim pune fišeklije i rashlađenu pušku. Sreća... Fašisi su polegli na nekih 20 metara. Mitraljez prvog voda ih je prikovao. U meni raste neka krupna radost. Puška gori. Ne može više. Idem niz rov. Nalazim kraj mitraljeza jednu njemačku pušku i municiju. Opet vatra i opet moja puška gori... Pokušavam da stavim mitraljez u pokret. Ne ide... Vraćam se bombama. Sjedim. Dolazim smjena. Jedan Španjolac, kapetan, gleda me začuđeno i bratski tapše me po leđima, gotov je da me poljubi. Idem niz rov i sretnem druga Miha. Sretan je što me vidi. Ja takođe. Zemlja od jedne mine me zasipa. Komađe me udara s boka. Žedan sam. Vode i samo vode. Najzad sam kod drugova. Svi su sretni što me vide. Ja se radujem svima''.

 

Pitam ga o gubicima.

 

''Pa bilo ih je - odgovara. Osobito među omladinom. Prvi ranjenik kod Brunete bio je Isa Baruh. /2/ Ali prema gubicima na strani fašista - malo. To je uzdarje na žrtvenik mira. Drugovi su dali svoje živote za spas španjolskih majki i njihove djece, za slobodu Španije, za hljeb, mir i slobodu svih naroda svijeta. Jer na klinu, koji smo urezali u fašističke pozicije na svim frontovima Španije, u svim rovovima - ne bije se voj samo za slobodu Španije, nego se tu bije bitka za slobodu sviju nas, za slobodu cijelog svijeta. To je jedinstvena, povezana, žilava borba, koja će slomiti fašizam, koja ga već slama, krši ovdje, tamo, svuda...''

 

 

________

/1/ - Bataljonom ''Dimitrov'' komandovao je u početku mladi Bugarin, drug Grebenarov, koji je pao u prvim bojevima na Harami. Kasnije drug ''Čapajev'', a ''Đakovićem'' je komandovao Baum. Prim. red. Barselonskog izdanja.

 

/2/ - Pručnik Iso Baruh, mladi radnik iz Bosne, bio je među prvim ranjenicima i poslije na Aragonu. Po treći put je otišao na front u jeku proljetne ofenzive u Lavantu gdje je propao - do sada - bez vijesti (Prim. red. Barselonskog izdanja.) Danas se sa sigurnošću zna da je drug Iso Baruh poginuo u Španiji - prm. red

 

 

Radnici i studenti u brunetskim bojevima

 

 

piše J. Đajić*

 

 

...U bojevima kod Villafranca de Castillo u velikoj ofenzici Republikanske vojske kod Brunete učestvovala je i naša antitankovska artiljerija sekcija. U sekciji imamo 10 studenata: Lazo Latinović, Branko Krsmanović, Mirko Kovačević, Joze Breskvar i dr. Pošto su antitankovski topovi uvek u prvim linijama, imao sam prilike da vidim i ostale pešake kak ose drže u boju.

 

15. jula 1937. godine. Mi smo u jendom klinu dosta duboko usečenom u neprijateljski teritorij. Teritorij je otvoren i bez ikakvih prirodnih zaklona. Žega. U znoju se ne kupamo, nego upravo kuhamo. Položaj je važan i mora se držati po svaku cenu. Napad. Fašistička artiljerija još nije prenela vatru, a njihova pešadija već nastupa. U isto vreme dolazi njihovih 49 aviona. Bombarderi bacaju bomve, a lovci se spuštaju nisko i kose iz mitraljeza. Fašisti su se primakli blizu. Mi iz topova sada gađamo na rastojanje od 150 pa i 100 metara. Još časak i ostaće nam samo bomba i bajonet. Naša pešadija, koja je na 3-4 metra pred nama, još drži vatu iz mitraljeza i pušaka, ali već priprema i ručne bombe. Svuda prašina i dim. Nebom zuje motori kao rojevi bumbara. Sikćući padaju špliteri antiavionskih šrepnela. Usred takve vatre naši studenti i radnici kod topova povedoše pesmu. Kroz časak se začu pesma i iz linije: ''Nama junaka, nema seljaka, ko što je bio Gebuc Matija''. Pesma se širi dalje. Još dve-tri sekunde brze paljbi i fašisti počeše da beže. Taj čas odjeknu iz svih grla ''Internacionala'', no ubrzo se izgubi u vici i još bržoj vatri, kojom smo progonili fašiste.

 

Za ovaj naš usepeh moramo u velikoj meri zahvaliti nemačkim i talijanskim radnicima u tvornicama municije. Veliki broj granata nije eksplodirao. Jedna je udarila baš pod Lazin top i nije eksplodirala nego ga samo prevrnula. Kroz časak je bio spravljen i opet počeo dejstvovati.

 

 

________

* Autor: Jovan Đajić. Prim. red.

 

 

 

TRI MLADE ŽRTVE BRUNETSKIH BOJEVA

 

 

Prilog od grupe drugova

 

 

Franjo Puškarić

 

 

Rodio se u Zagorju 1908. u seljačkoj porodici. Otac mu je u Americi na radu našao smrt.

 

Teške životne prilike, ispitivanje i upoznavanje uzroka i smisla događaja koji su se odigravali oko njega, podstakli su ga da već kao mladić uđe u politički život i da kroz političku organizaciju nastoji da pomogne svom narodu i svome selu. Već 1927. stupa u Hrvatsku seljačku stranku, ulažući u pokret hrvatskih seljačkih masa svoju mladenačku snagu i tražeći da uvijek ispravno tumači napredne težnje hrvatskog seljaka.

 

Na Zagrebačkom sveučilištu bio je student filozofskog fakulteta - radio među studentima na učvršćenju oslobodilačkog pokreta. Često je znao ponavljati drugovima da sveučilište, koje izdržavaju hrvatski radnici i seljaci, ne smije odgajati buduće tlačitelje svoga naroda, već ljude koji će zajedno s hrvatskim narodm izgraditi srećniju Hrvatsku, Hrvatsku seljaka i radnika. Kada se 1936. godine na Zagrebačkom sveučilištu osnovao Studentski savez Hrvatske seljačke stranke, koji je okupio u svojim redovima najveći broj hrvatskih sveučilištaraca, Franjo Puškarić, kao jedan od najčestijih i najdosljednijih boraca za hrvatsko selo, bio je izabran za predsjednika.

 

Čim je izbila fašistička intervencija u Španiji - a to je bilo u jeku borbe za mir, u kojoj je Franjo Puškarić predvodio studentsku omladinu - on je odmah shvatio što bi značila pobjeda fašizma u Španiji za hrvatske narodne mase i kao doljedan borac za narodne slobode shvatio je da je potrebno i njegovo prisustvo u redovima boraa na španskim frontovima. On je shvatio da partijske razlike ne smiju da igraju nikakvu ulogu kada je u pitanju borba protiv fašizma.

 

U prvim danima bojeva na centralnom frontu kod Madrida, pod priprekom vrelog ljetnjeg sunca, napadala je hrvatska četa ''Matija Gubec''. Ona je napadala i svojim oduševljenjem zanosila drugove.

 

''Nema seljaka, nema junaka kao što je bio Gubec Matija!''

 

U toj se četi borio i Franjo Puškarić. Preplanula lica jurio je on se pozicije na poziciju na znajući straha, podstičući, hrabreći, zanoseći drugove. Prokleta fašistička kugla zaustavila je njegov polet. Pao je smrtno pogođen. Njegova krv natopila je isušena polja Nove Kastilje. On ju je dao bez predomošljanja, uvjeren - i uvjeren s punim pravom - da će iz njegove krvi ponići novi i bolji život ne samo na poljima Španije, nego i na poljima Hrvatske.

 

Navek on živi, ki zgine pošteno!

 

 

Ivan Turk

 

 

Poručnik u Španjolskoj narodnoj vojsci, ranije student arhitekture i slobodne škole političkih nauka u Pragu, drug Ivan Turk rodio se 1913. u Zagrebu u radničkoj porodici. Kao student počeo je da izučava političke pokrte i brzo došao do zaključka da je i njemu mjesto uz borce za slobodu i bolji život radnih masa. On j uzimao živog učešća u radu studenskih organizacija uz Pragu, naročito u ''Zadruzi hrvatskih akademičara'', ali i pored aktivnog rada u studentskim udruženjima bio je jedan od najboljih đaka praške arhitekture. Obrazovan, marljiv, borben, omiljen kod svih drugova - takav je bio Ivan Turk kao student u miru. Sprema, neumoran, hrabar u boju, omiljen kod svih drugova - takav je bio kao vojnik i oficir u ratu.

 

Ivan Turk je došao u Španiju sa studenstskom grupom, koja je krenula iz Praga 26. januara 1937. Po prelasku granice, što je više upoznavao Španiju, to je cećom mržnjom plamtio prema fašizmu. U atakama na haramskom frontu pokazao je primjer držanja. Po svršetku bojeva prvi je od svih vojnika bataljona ''Dimitrov'' dobio poručnički čin. Na dužnostima bataljonskog i brigadnof opservatora bio je vrijedan zlata - nezamenljiv. Ne odvajajući se od bataljona ni jedan dan, izdržao je u njemu punih 5 mjeseci. Pao je 6. jula 1937. u boju kod Villanueve de Canade.

 

Neka je vjačna slava njegovoj svijetloj uspomeni!

 

 

Božidar Petrović

 

 

Decembra mjeseca 1936. godine stupio je u republikansku avijaciju mladi student Beogratskog univerziteta Boško Petrović. U danima kada je Španija najviše odkudijevala stručnim osobljem, kada su dobir piloti bili skoro rijetkost, došao je on da svoju stručnu spremu, svoje mladalačko oduševljenje iskoristi u borbi protiv fašizma, u borbi protiv najmljenih ubica španskih Anita i Juana.

 

Kadrovi španskih mladih pilota tek su se počinjali formirati, kada j Boško stupio u prvu borbu sa fašističkim ''Kapronima'' i ''Junkersima''. Tih dana slava španjolske ''Gloriose'' sve je više rasla kako u Španiji, tako i u inostranstvu. Republikanski piloti, iako beskrajno malobrojni, morali su ipak da prihvataju boj i da tuku fašističke ubice. Pobjeda ili smrt - drugog izlaza nije bilo. I u tim bojevima iz dana u dan mladi Petrović je uvijek ostajao pobjednik. Skroman, on nikada nije mnogo pričao o svojim uspjesima, ali njegovi drugovi su sa ponosom ukazivali na beogradskog pilota, koji je satro u prah i pepeo šest fašističkih aparata.

 

U brunetskoj ofenzivi jula 1937. sukobila se eskadrila lovaca u kojoj je bio i Petrović sa masom fašističkih bombardera i lovaca. Petrović je uhvatio jednog ''Fiata'' i za nekoliko sekundi ovaj je padao k zemlji. Petrović, bojeći se da to nije manevar pilota, pustio se za njim. U mometu kada je ''Fiat'' lupio o zemlju i zapalio se, Petrović se nalazio nekoliko metara nad zemljom i pokušao da se ponovo uzigne, ali u snažnom zamahu slomiše se njegova, pobjednosna krila: aparat se srušio i pokopao pod svojim ruševinama slavnog pilota španjolske ''Gloriose'', mladog Srbina Boška Petrovića, koji se rodio zato da dovijeka živi.

 

 

Majko!

 

 

S. Sanić

 

 

Kako su mi usta puna tvojeg imena!

Kako su mi grudi pune tvoje ljubavi,

Koju osećam!

Ti bi htela da se komad tvoga srca

Udalji od domašaja mitraljeza.

Pitam te, majko:

Da li danas na svetu postoji i jedan kutak

Koji njima nije ugrožen?

Budi ponosna majko!

U rovovima slobode kuca

Pored tvoga srca,

Još pola milona srcadi drugih majki.

Budi ponosna, majko!

Krv koju si mi dala -

Neću uzalud proliti;

Ona će oploditi zemlju iz koje će nići

Novi svet.

U njemu će kucati srca majki.

Po školama, po tvornicama,

Na traktorima, po poljama,

Pevaće se himna oslobođenih robova.

 

 

Fuente Ovejuna

 

 

Ivo Vejvoda

 

 

Dok smo svršili posao - postavili telefonsku liniju i instalirali opservaciju - dotle je svanulo. U času, kad smo otvarali kartu, pojavi se sunce. Ono je nekim ljubičastim, kao magičnim svjetlost oblilo daleko rasijana sela. Osamljene kućice na grančici Estramadure i Andluzije odbaciše oštro ograničenu sjenu.

 

Bacivši pogled na kartu bio sam iznenađen, uzbuđen, vidjevši da se nalazimo pred jednim španskim selom, čije sam ime, kuće i ljude od prije poznavao - pred Fuente Ovejunom. Da, nema sumnje. To slavno, ponosno i prkosno selo nalazi se - to me je još više uzbudilo - preko, na drugoj strani fronta. Dohvatio sam dalekozor i upravio ga na nj. Fuente Ovejuna mi se ukazala u nekom čudnom teatralnom osvjetljenju - kao fantastična sličica u dječjem kaleidoskopu, kao išarano perje egzotične ptice, u igri monoštva oštro organičenih ploha, mekih kolostičnih kontrasa, kao neka vesela kubistička slika.

 

Ali to je trajalo samo jedan momenat, dok nisam zaoštrio okulare i povukao na domak pogleda preniske blatne kuće, ulice i dvorišta, blatom oblijepljene plotove, kao ugljen crna začađena ognjišta, dok nisam mošlju prodro u ne prostorije bez prostora u kojima je živjelastoka, pod krovove kroz koje je padala kiša i duvao mokar, jesenji andaluški vjetar, u bunare u kojima još danas odzvanja buka one burne noći kada je Fuente Ovejuna ubila korutura.

 

Prolazio sam opustjelim kućicama, ulazio kroz razbijena vrata, uspinjao se ulicama prema vrhu na kom je stajala korutureva tvrđava, spuštao se opet dolje tražeći kuću u kojoj je živio moj dobri znanac, seoski šaljivdžija, za koga se cijlo selo bojalo da će ih na mučenju izdati, ali koji je na pitanje: ''Ko je ubio korutura?'' - stalno odgovarao u pobjedonosnom ironičnom prkosu: ''Fuentica Ovejunica''.

 

''Fuente Ovejuna je ubila korutura'', kazivala su djeca, odgovarali su starci, žene i muževi. ''Fuenre Ovejuna je sudila, Fuente Ovejula je bez pitanja izvršila osudu, mi svi, cije selo Fuente Ovejuna''.

 

To je monumentalni svrštak poznate Lope de Vegove kolektivističke drame, kojoj smo toliko puta pljeskali, kojom smo se toliko puta oduševljavali, kojoj smo se toliko obogatili, kojom smo toliko ojačali, koja je postala našom, najvlastitijom, najintimnojom imovinom, kao da je izašla iz nas, iz našeg naroda, iz našeg duha.

 

Znajte svi vi, kulturni i obrazovani ljudi, koji znate što znače imena Valasquez, Cervanters i Lope de Vega, Calderon i Garcia Lorca, svi vi koji ste pili na blistavom izvoru velike čovječanske španjolske kulture, vi, kojima su djela ovih velikih Iberaca postala jednim od osnova ličnog duševnog bogastva, znajte - da smo i mi studenti i mladi intelektualci ostavili auditorije, seminare i mansarde i prešli u kasarne, spustili se u rovovoe, svrstali se u redove Španjolske narodne armije, jer nismo htjeli da ona sama za nas, ali bez nas, brani te velike tradicije i djela ljudskog duha. Znajte, da smo mi shvatili kao svoju najvetliju dužnost i stvar časti žrtvovoali svoju krv i svoje živote u odbrani izvora svih tih bogastava - u odbrani velikog španjolskog naroda.

 

Najširi slojevi tog naroda shvaćaju nerazdvojno jedinstvo između kulture, političkog i socijalnog progresa. Oni ne čuvaju sebe, ali spasavaju Goyine buntovnike, Velasquezove kraljeve, Grekove svece, iznoseći ih pod ognjenim gradom aviosnkih bomba iz Prada i Eskorijale.

 

Sjećam se jednog prizora na ulici, pred horizontalnim masama eskorijalske arhitekture. Stoji kiosk za prodaju novina, knjiga, papir i olovaka. Narod okružio kiosk, jedva se probijam do prvog reda. Neposredno uza me stoji jedan vojnik Narodne vojske - crn, opaljen od sunca mladić, neobrijan. Bili su poslednji dani jula 1937; on je sigurno došao iz Brunete.

 

On prihvaća jednu knjigu - poznajem je: lirika Lope de Vega, jendo izdanje koje sam i sav prelistavao nekoliko dana prije, posvećeno nedavno prošloj 300-godišnjici autorove smrti. Prematram ga pažljivo. Otvorio je knjigu i gleda - stihovi, okrene list i opet stihovi, okrena natrag na naslovnu stranicu, zatovri knjigu i stavi je na policu. Stoji nešto zamišljen jedan momcnat i još jednom odlučnije dohvati knjigu, otvori jednu stranicu i poče čitati. Osjećam kako se teško probija stihovima, ali on nastavlja sa čitanjem i ne pušta knjigu iz ruku. Ljudi oko njega viču, svi zajedno se guramo, ali on ne ostavlja stranice i zadubio se u čitanje. Turio je ruku nekako mehanički u džep, platio i tako otišao u kasarnu ili na front. Lad seljak, koji je tek možda u vrijeme Republike postao pismen. On osvaja nove pozicije, vodi borbu protiv svoje vlastite zaostalosti, nepismenosti i predrasuda, uništava strašno nasljedstvo i prošlosti u sebi i izvan seve, rasvetljuje sve tamne kuteve zemlje i svijesti, da se još svjesnije postavi na odbranu slobode svoga naroda.

 

Zato danas svi zaista kulturni i obrazovani ljudi - stari borci svjetskog glasa kao Romen Rolan i mi, nikom dosad poznati praški studenti, ne htijući i ne mogući da gubimo smisao za život, za istinsku kulturu čovjeka i njegov napredak, stojimo uz ovog seljaka, koji brani kulturu sviejta. Mi cijenimo njegovu pušku jednoako visoko kao što on cijeni naše knjige. Zato danas mi i stojimo svi u istim redovima: i ja, praški student, i do mene profesor Madridskog univerziteta, i do njega buntovni radnik iz Fordovih tvornica, i oduševljeni soboslikarski pomoćnik iz Splita, i ribar sa australiskih obala i trgovački pomoćnih iz Beograda, slovenski rudar iz Trbovlja, i praški metalac iz Reneultove fabrike, i andaluška seljanka, i katalnski vinogradar - svi, svi oni, kojima pripada život i budućnost.

 

 

...................................................................................................

 

 

Prođe dan. Prođe još jedan dan - ''ništa novo''. Svega po nekoliko minuta čula se drhtavica mitraljeza. Svega po dva-tri puščana metka. Svega po koji zvižduk šrapnele ili udar granate. Svega jedan ili dva čovjeka mrtvi ili ranjeni - ništa novo, ''sin novidad''.

 

Sunce se lagano spušta za Feunte Ovejunom i ostavlja nas pomalo u mraku. Osjećam ljepote maslinkastih vrtova i vinograda, krvavo osvjetljenje ploha krivudavog potoka, meko modelirana estramadurska polja, prkosna tamna brda uz pjesmu vojnika, koji su već naložili vatre u zakloništima - osjećam sve tako živo i neposredno da i ne primjećujem svoje uzbuđenje, dok ne začujem titranje rođenog glasa, dajući, inače posve svakodnevna, saopštenja. U daljini već sijevaju reflektori kamiona, koji se iz pozadine približuju frontovima. Noć pripada njima.

 

Ja nisam na straži. Sjeo sam na kamen, naslonio se na pušku i gledam tamo preko prema Fuente Ovejuni. Pogled na ovo ''neprijateljsko'' mjesto, koje stoji na brdašču stisnuo danas jednako strašno kao i za onih davnih dana, misao na onu slavnu noć revolta, na duh i odlučnost one davne srednjevekovne noći, misao na čovjeka koji je jednog dana otkrio tu staru kroniku i po njoj napisao smiono, monumentalno umjetničko djelo, sve me to ponovo uvjera u pravednost naše borbe. Danas opet stupa po Fuente Ovejuni korutur u crnoj košulji, smiješio pruški podšišan, gazi i guši, ali duh Fuente Ovejune, kojim je zadojen svaki kamen, ne može da zgazi, ni da ugasi ni on, ni njegova, ni ma čija sila. Duh koji je pred toliko godina bio tako smion, koji danas ima stljetnu tradiciju, taj duh danas sa sto puta većom mržnjom susreće korutura u svojoj sredini. Duh Fuente Ovejune je naš najjači saveznik na drugoj strani, jer pravednost naše borbe izvire iz najdubljih dubina narodne prošlosti. Duh Fuente Ovjune - to je duh najljepših tradicija šoanjolske historije, to je duh ovog naroda.

 

 

ARAGÓN

 

 

Još se nije bio ni slegao dim na garištima Brunete i Villanueve, kad su interbrigade bile prebačene sa madrdskog fronta na aragonski Borcima je uz put još stajao u ušima tutanj brunetske ofenzive, a oni su već išli u novu, za oslobođenje Kinta i Belcite.

 

To je bla druga velika ljetna ofenziva republikanske vojske, poduzeta isto rako s ciljem pomoći već teško ugroženom sjeveru, Euzkadi, započela 24. vgusta 1937. malo prije stupanja u boj brigadama se priključila jedna nova, omanja grupa naših studenata iz Praga i jedna poveća, koja je došla se Beogradskog i drugih univerziteta Jugoslavije.

 

Oni su se u tom svom prvom boju držali tako hrabro kao i ranije stigli njihovi drugovi - ''veterani''.

 

Evo kako jedan od njih - drug P. D.-vić* opisuje zauzeće tvrđave Kinto.

 

 

________

*Drug Peko Dapčević. Prim. red.

 

 

Glavna ulica Kinta pada

 

 

Rovovi, prve kuće i neke ulice su naše. Morala se zauzeti glavna ulica, koja je u isto vrijeme cesta za Fuente Zaragosu. Ta zadaća je bila dana našoj četi ''Matija Gubec''. Pripremili smo se na početku ulice i očekujemo tank. Dolazi i on, stupa u vezu s našim komandirom, drugom Gošnjakom, bivšem stolarskim radnikom, danas oficirom mlade republikanske armije. Tank već počinje da dejstvuje. Pred nama je jedna barikada, koju treba zauzeti i ulica je naša. Komandir čete pred jednim odeljenjem, pred drugim Asen, Bugarin i Peko, Crnogorac, student, Iza barikada viri topovska cijev. Mi nastupamo vješto, skoro bez gubitaka. Fašisti se očajnički brne, ali mi prilazimo sve bliže i bliže. Uskoro vrata postaje neprolazna. Sklanjamo se u prvu poprečnu ulicu, tank se malo vraća natrag i bije iz topa po barikadi. Zatim kreće opet napred - mi za njim. Prilikom pretrčavanja ulice nekom je ispala bomba. Tankist je ne vidi, ali Ratko, po cijenu da bude pregažen od tanka ili izrešetan do neprijateljskog mitraljeza, pritrčava, spretno grabi i odstranjuje bombu da ne eksplodira pod tankom. Pretrčavamo od vrata do vrata, od kuće do kuće - približavamo se barikadi. Tank kida prvu žicu. U jurišu zauzimamo barikadu, liježemo na nju i progonimo vatrom fašiste, koji bježe i padaju. Najednom vidimo: mi, puške, barikada, sve postaje bijlo.

 

Sekunde zabune.

 

''To je brašno'' - viče jedan. ''Brašno'' - prihvaćamo svi u horu kao da smo otkrili neko veliko čudo. Barikade su bile gađene od vreća brašna, a narod nije imao hljeba.

 

''Hljeba daj, druže'' - traži jedan od stanovnika i brzo dodaju: ''Fašisti su napred''.

 

Prešli smo sa druge strane barikada. Guido, naš agronom, ide prvi. Za čas iskače iz obližnje kafane vodeći jednog fašističkog vojnika

 

''Ja ga zgrabih'' - saopaćava nam on trijumfujući.

 

Napredujemo dalje s tankom na čelu. Najednom tankist zaustavlja mašinu i otvara vrata tanka, noseći pod rukom veliku kutiju biskvita. To je jedan mlad Španjolac. Smije se i dijeli nam biskvit. Po njemu i po nama još pucaju sa crkve, ali mi se smijemo, grlimo tankistu, koji nam čestita pobjedu i krijepimo se biskvitom.

 

Glavna ulica je naša. Tvrđava Kinto je pala.

 

 

Podvig trojice

 

 

M.Čukulić*

 

 

Belchite je opkoljeno. Gvozdeni obruč oko Belchite se steže. Fašisti nastoje da ga raskuju bombama, da ga prepile mitraljezom. Uzalud! Obruč se steže sve jače. Sad je već prisutno i prve kuće.

 

Ima da uslijedi posljednji juriš. Može li on proći bez učešća naših studenata? Naravno - ne može. Trojica od njih - Petar Dapčević, Ratko Vukićević i Vukašin Radunović traže da ih puste sa brigadne straže u prvu liniju. Stalo ih je ne malo muke dok su dobili dozvolu.

 

Kad im to na kraju uspijeva, oni kreću radosni i zakićeni bombama.

 

Dok se predao i poslednji odred fašista, borba je trajala više od tri dana. Trebalo je zauzimati ne samo pojedine ulice, nego čak i pojedine kuće.

 

Četvrti dan - zbog. Prebrojavam ose. Gdje su naši studenti?

 

-Vukićević Ratko!

 

-Ovdje!

 

Ratko nosi zavoj na licu. Obod na šljemu probijen.

 

-Ti si ranjen?

 

-Malo me grecnulo.

 

-Dapčević Petar!

 

Mjesto njega odgovara Ratko:

 

-U bolnici, ranjen.

 

-Teško? Gdje?

 

-U glavu, teže nego ja, no neopasno.

 

-Radunović Vukašin!

 

Opet odgovara Ratko, ali tiše:

 

-Mrtav!

 

Zatim još tiše:

 

-Isto u glavu.

 

Časak tišine prekida nečiji glas:

 

-Slava drugu Vukašinu!

 

-Slava mu! - odgovara nekoliko glasova.

 

Tako se završio podvig trojice naših mladih studenata.

 

 

________

*Autor: Miroslav Ćukulić. Prim. red.

 

 

Život i smrt druga Mijata Maškovića

 

 

Od drugova B. Čunića i V. Vl.*

 

 

Sećam se novembra 1936. Kao da to nije bilo pre više od godinu dana, nego tek juče.

 

Beogradske ulice su taracane ledom i zametene snegom, kroz njih i kroz naše kosti duva košava. U ranu zoru, još prije tramvaja, sakupljamo se mi ''mlekardžije'' na ''Đermu'', više studentskog doma. Sa kantama u ruci i rukama u džepovima, očekujemo kola koja doveze mleko. Ali ona, čini se nama na studeni, ''danas nikako neće da dođu'' i mi im krećemo u susret, prema zadruzi ''Samopomoć''.

 

-A, evo i kola!

 

Među ostalima tu je i drug Mijat Mašković - ''Maša''. Premda je ciča zima, on se uznojio gurajući kola. Pridružujemo se njima i pokušavamo da smenimo ''Mašu'', ali on odbija:

 

-Mani, vičan sam ja znoju na studeni!

 

Žurimo se i redom svakome ostavljamo kante. Kola se prazne, grupa se smanjuje. Kad smo došli do Krunske ulice, već je svanulo. Skidamo kante i za nas dvojicu. Kasno je. Moramo da žurimo, a mleko se gotovo skroz zamzlo Treskamo kante o asfalt, tučemo led ''mericama'' i sečemo ga noževima. Nekeko ipak dobijemo ''sitno mleko'' i rukama ga trpamo u ručne kante. Brže, brže! Jer treba još kod prve mušterije čekati dok se melko raskravi na vatri.

 

Maša je već dohvatio svoju kantu i trči prema Makenzijevoj ulici. Ja sa svojom trčim najbližoj mušteriji, gde kravim mleko. Pošto smo nekeko uspeli da razdelimo mleko, opet se sastajemo.

 

-E, ovo je bilo kao pod Madridom - govori Maša, trljajući hladne ruke - ''na juriš''.

 

Ja ne odgovaram ništa. Meni je kao i njemu, kao i čitavom svetu bio onda na pameti isto tako samo Madrid. Ne odgovaram mu jer smo se i tako razumeli: davno smo već bili odlučili da odemo u Španiju, ali nam se ta odluka činila tada neostvariva i nismo hteli tratiti reči, govoreći o neostvarenim maštrarijama.

 

 

..................................................................................................

 

 

Nije prošlo više od pola godine posle tih novembarskih dana 1936, a naš san je ostvaren. Mi smo u Španiji. Polazimo na front. Svi smo veseli, ali najveseliji je Mijat. Pesma, uzbuđenje, nade, mašte, kad odjednom - lom. Tankist, istog raspoloženja koa i mi, jureći cestom, slučajno zakači naš kamion. Povređan samo jedan, ali taj jedan - to je Mijat. On ne može da podnese misli da bude ranjen pre boja i bez boja, protivi se iz svih sila da bude otpremljen u bolnicu. Otpremaju ga silom. Ali kroz dva dana eto ti Mijata opet k nama.

 

-''Pobijegao sam'' - govori nam on - ''samo me nemojte odati''. Sad kako bilo, ali mi smo Mijata ''odali'', no njemu je ipak uspelo na kraju krajeva da ostane. Sutradan smo već bili na položaju. U boju je Mijat oprevdavao i najsmelije nade. Prvi u rovu, prvi u patroli, uvek kadar i veseo. Posle svršetka julskih bojeva na centralnom frontu, on sa pravom dobija komandu nad  proslavljenom četom ''Matija Gubec''.

 

Posle Brunete - Aragon. Juriš na Kinto. Mijat je prvi u jurišu, prvi je među onima, koji prodiru u grad i pada među prvima smrtno pogođen mitraljeskim zrnom sa crkvenog tornja. Učinio je još dva-tri koraka, ukazujući nam rukom napred. Kroz časak-dva Mijat je još izdisao a Kinto je padao.

 

 

***

 

 

Mijat Mašković je rođen u selu Plana, nedaleko od Kolašina, gde je svršio prve škole. Sin siromašnih seljaka, morao je već od svoje petnaeste godine da se sam školuje i sam izdržava. 1932. dolazi u Beograd na studije. Mijat je bio tzv. student-mlekadžija, zarađivao je za život raznoseći po beogradskim kućama mleko kao i toliki beogradski studenti.

 

Naporan fizički i naučni rad - Mijat je spadao takođe i među prve studente po uspjehu u naukama - gladovanje i oskudica i policijska tortura bili su načeli njegovo zdravlje i Mijat je bio tuberkulozan.

 

Ali bolest nije smanjila njegovu borbenost. Učesnik, pa i predvodnik antifašističkog pokreta na Univerzitetu, on vodi borbu za slobodu naučne misli, za autonomiju Univerziteta protiv šestojanuarske diktature. Mijat je bio borac ne samo u studentskim redovima, ne samo na Univerzitetu, nego i tako reći ''na terenu'', gdje je vojevao za slobodu svog crnogorskog naroda kao njegov istinski i dostojni sin. U proleće 1936. godine kada su agenti krvnika Jugoslavije, popa Korošca, pohapsili 600 sinova crnogorskog naroda, bio je među njima uhapšen i Mijat Mašković. On je izdržao u dubrovačkim i sarajevskim zatvorima, a zatim u beogradskoj ''Glavnjači'' i malu i veliku torturu, ali nije klonu pred fašizmom. Posle šestomesečnog zatvora ponovo je nastavio studije i borbu za političke slobode - sve do dolaska u Španiju.

 

Drug Mijat Mašković je vodio borbu za napredak na svakom polju, koje je njemu bilo dostupno, pa i na književnom. On je bio vidan učesnik borbe našeg mladog književnog naraštaja protiv izvrtanja fakata društvene stvarnosti, protiv monopola nad književnošću.

 

Njegovi književni radovi bili su literalni odraz njegovog stvarnog života i borbe, živa nepovratna slika crnogorskog sela i Beogradskog univerziteta. Mijat je nameravao 1935. godine da izda zbirku pripovedaka, ali mu je manjkalo materijalnih sredstava za to. Nije uspeo da ih pronađe ni posle. U leto 1937. promenio je pero za bajonet i postao dobrovoljac Španske narodne vojske. I puškom je vladao jednako dobro kao i perom, možda još i bolje. U jesen iste godina poginuo je pri osvajanju tvrđave Kinto, predvodeći četu u jurišu. ''Čas umrli njega je pomeo'' da vidi ostvarenje svojih ideala, da vidi plodove svog rada. To će ostvarenje bez njega možda malo zakasniti - jer su Mijatove sposobnosti bile ogromne i njegov gubitak je nenadoknadiv - ono će možda malo zakasniti, ali nikako neće izostati.

 

 

________

*Autori: B. Čunić i Veljko Vlahović. Prim. red.

 

Gojko Bjedov, apsolvent agronomije

 

 

Nekrolog druga K.*

 

 

S Gojkom sam se združio još davno, u srednjoj školi, s njim sam proveo nekoliko godina na Univerzitetu, zajedno smo došli u Španiju i zajedno s njim sam učestvovao u bojevima za osvajanje tvrđave Quinto, u kojima jo on pao junačkom smržu jeseni 1937. Gjko je poginuo sasvim mlad - rođen je 1913. u Kninu. 1930. godine prešao je iz Šibenika u splitsku realnu gimnaziju. On pripada onim prvim generacijama srednjoškolaca iz kojih se regrutovala napredna omaladina na univerzitetu u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. 1933. godine dolazi u Zemun na poljoprivredni fakultet gdje odmah uzima aktivnog učešća u velikim borbama beogradskih studenata protiv diktature u zemlji i njenog nasilja nad univerzitetima. Velike studentske demonstracije u maju 1934. godine, krvavi 1. februar 1935. našli su ga u prvim redovima kao predvodnika studenata poljoprviredno-šumarskog fakulteta.

 

Studentski pokret u Beogradu, koji je pozunat čitavom svijetu poo svojoj žilavoj revolucionarnoj borbi protiv reakcionarnih režima i svjetskog fašizma, imao je u Gojku svjesnog i energičnog učesnika i organizatora.

 

Školske 1935/35. godine, Gojko je bio prvi knjižničar Udruženja studenata agronomije, čiju je knjižnicu, bogatu stručnom litaraturom, potpuno reorganizovao i uredio. Iduće školske godine on je predsjedik Udruženja. Uprkos obilnog rada u Udruženju, on je našao vremena da sa nekoliko drugova osnuje koncem 1935. pri fakultetu menzu, kojom je i rukovodio, budući izabran slijedeće godine predsjednikom. Ta slijedeća godina ,to je bila 1936 - godina Španije. Dobro se sjećam tadanjih naših razgovora o Španiji. Koliko smo bili žalosni, kada bi novine donoslie vesti o nepredovanju invazorske armije, koliko oduševljani i uzbuđeni, kada bi doznali o uspjesim u otporu špaskog naroda, o novom talasu pomoći internacionalnog proleterijata, o jačanju jedinstva, o uspješnoj odbrani Madrida!

 

Odlazak u Španiju nije bio za Gojka, kao i ni za jendog od nas koji smo pošli sa Univerziteta, pitanje naše odluke. To je bilo samo pitanje mogućnosti. Tu mogućnost smo Gojko i ja dobili u julu 1937. i otputovali. Putem nam se pridružilo još nekoliko drugova radnika i jedan student prava.

 

Htio bih spomenuti još jednu crticu, koja je značajna za samog druga Gojka. On je pred odlazak, svjesno shvatajući svoje dužnosti kao predsjednik Studenstke menze, pregledao sve knjge i, pošto je bio završen rad jedne školske godine, sve pripremio za izveštaj za godišnju skupštinu, koj se imala da održi bez njegovog prisustva.

 

Na frontu je Gojko bio jednako neumoran i neustrašiv borac kao god na Univerzitetu.

 

24. avgusta započela je na aragonskom frontu velika ofenziva Republikanske vojske. Naš bataljon ''Dimitrov'' imao je sa drugim bataljonima svoje brigade da zauzme jako utvrđen grad Quinto. Ja sam sa Gojkom bio u drugom vodu čete ''Matija Gubec''. Gojko je nosio pušku-mitraljez - jedna vrlo tieška i odgovorna dužnost. Mi smo se približavali fašističkim rovovima pred Quintom na 4000 m i zauzeli pozicije, čekajući da nam artiljerija i avijacija pripreme juriš.

 

Oko podne došli su naši tankovi i mi pođosmo u napad. U tom napadu Gojko je pao, smrtno ranjen u grudi jednim eksplozivnim metkom sa tornja gradske crkve. Posljednje riječi bijahu: ''Idite, drugovi, i nastavite borbu, ja dalje ne mogu.'' Htio je time reći, da se ne zadržavamo zbog njega. Ni u smrtnom času Gojko Bjedov nije mislio na sebe, nego na borbu i pobjedu.

 

Neka je zato vječan slava njegovom imenu - imenu mladog dalmatinskog sokola.

 

 

________

*Autor: Inž. Gvido Noveje - Kukac. Prim. red.

 

 

Riječi i djela druga Vukašina

 

 

Drug Vukašin Radunović, student filozofije, uputio je uskoro poslije dolaska u Španiju, drugovima koje je ostavio u Parizu, ovo pismo:

 

 

Dragi drugovi!

 

 

Već je devet mjeseci kako naši drugovi, španjolski studenti, stoje pod oružjem na mrtvoj straži na frontu slobode, mira i sreće čitavog naprednog čovječanstva. Oni se herojske bore na život i smrt za slobodnu i srećnu španiju protiv dželata radnika i seljaka - fašista, krvnih neprijatelja kulture, napretka i civilizacije.

 

Nijefan pošten demokrata i pravi prijatelj mira ne može ostati ravnodušan prema oslobodilačkoj borbi španjolskog naroda, koja je u isto vrijeme borba za slobodu i mir čitavo svijeta. Jer kada bi fašisti izašli kao pobjednici u Španiji, oni bi pojačali opasnu igru ratnih provokacija i nastrataja na susjedne države, a to neizostavno vodi novoj strašnoj svjetskoj klanici, gdje bi omladina sasvim prirodno prva stradala.

 

Zato su još od početka sam borbe u Španiji hiljade omladinaca pošle da se bore s puškom u ruci na strani Španjolske republikanske armije, vlade Narodnog fronta, za slobodu španjolskog naroda, za odbranu kulture od savremenih vandala, za mir, sreću i napredak cijelog čovječanstva.

 

Ni mi, koji se nalazimo na studijama u Parizu, ne možemo i ne smijemo ostati ravnodušni prema borbi za odbranu kulture, za mir i napredak čovječanstva, koja se danas odigrava u Španiji, a da ne iznevjerimo najsvjetlije tradicije naše omladine svih nacija Jugoslavije, svijetle tradicije iskrenih boraca za slobode u Jugoslaviji, za mir, sreću i napredak u svijetu. Naša omladina je bila uvijek u prvim redovima antifašističke borbe i pod najtežim uslovima.

 

Mi studenti na studijama u Parizu imamo široke mogućnosti da učestvujemo u borbi za odbranu španjolskog naroda, što znači istovremeno boriti se i za slobodu naše braće u zemlji.  Nekoliko nas je otušlo da s puškom u ruci na frontu slobode svojim grudima potpomognemu tu borbu. Svjesni smo, da svi ne možemo biti u rovovima, ali vi, koji se ostali i dalje da svršavate svoje studije, morate intezivno raditi za materijalno i moralnu potporu španjolskom narodu i za mir. Kroz široki anifašistički blok, preko raznih antifašističkih udruženja, uključite se u borbu za bolju budućnost radnih masa - to vaj me poruka vaših dojučerašnjih školskih drugova, poruka boraca sa fronta slobode, koji su u svakom trenutku spremni proliti svoju krv za plemenite ideale mira, slobode, seće i nepretka.

 

 

Vaš drug RADUNOVIĆ

 

 

Došavši u Španiju nekako krajem februara 1937. drug Vukašin je bio dodijeljen bataljonu ''Dimitrov'', koji je već stekao glas hrabrog bataljona u februarskom boju na Harami.

 

U bataljonu, koji je tada čuvao pozicije između Morata de Tajuna i San Martin da la Vegasa brzo se snašao. Zavoljeli su ga svi. Skromnost, sposobnost i težnja da učini što više može bile su najvidljivije crte njegovog karaktera. Kada bi trebalo uraditi koji teži posao, Vukašin bi se uvijek javljao prvi, odbijajući ostale riječima: ''Vi ste izvršili svoje, pustire nas malađe i odmornije da to svršimo.'' On je stalno žalio što niej došao ranije i pošao s bataljonom slavne prve haramske bojeve.

 

Vukašin je bio sin imućnjeg crnogorskog seljaka (rođen 1911). Gimnaziju je svršio u Podgorici. Filozofiju je studirao u Beogradu i Parizu. Na Univerzitetu bio je aktivan učesnik omladinskog pokreta.

 

Sa Harame Vukašin je bio poslan u oficirsku školu, a otud na rad u Historisjku komisiju baze. Pod jesen 1937. nenadano polazi na front, i ne dospjevši da se oprosti, ostavlja rukovodiocu komislije sljedeće pismo:

 

 

Dragi Anger!

 

 

Večeras iznenadno polazim. Sve moje knjige zadrži kod sebe. Ako se više ne vidimo, odna izvini ako sam te kada uvredio. Jedno možeš biti siguran: da ću u borbi dati sve što bude u mojoj mogućnosti.

 

 

Tvoj Vukašin

 

 

Djelo druga Vukašina nije se razišlo sa njegovom riječju: u borbama za osvojenej Belchite on je dao sve što je mogao, najviše što je mogao: svoj mladih život. Dao ga je za mir i slobodu, za sreću i napredak čitavog čovječanstva.

 

 

''Berta''

 

 

Prilog od ''Tobdžije''

 

 

Vreo avgustovski dan. Zemlja je vrela, kamen užaren. Donosimo municiju. Celo pre podne je dosta mirno. Sa druge strane bodljikave žice osećaju se pripreme. Odmaramo se pored našeg malog antitanskovskog topa, nekoliko metara za našim pozicijama, brišući znoj i uzalud tražeći iza ruzmarinovog džbunja zaklona od prepreke.

 

Uskoro počinje fašistička artiljerija da tuče po našim linijama. Zaredala - pa sve nekoliko metara pored rovova. Drugovi pešaci se ne miču. I nema žrtava, premda artiljerija bije čitava dva sata, premda su padine brega tamne od prašine dima.

 

Najdnom artiljerija ućuta. Napregnuto gledamo u daljinu, napregnuto slušamo. Čuje se daleko brujanje. Buka motora postaje sve jača i najzad uaglušna. Mi brojimo: jedan, dva, tri, pet - dvanaest crnih ''Junkersa'' su nad nama. Mi smo već ranije maskirali top i sebe. Kao da nas traže, lete duž planinskog grebena. Časak teskobe - ali avioni skrenuše u našu pozadinu i istresoše bombe u praznu dolinu. U tome momentu začu se prodorni zvuk naših ''Chatosa''. Dva ''Junkersa'' jedan za drugim kao da poklekoše, zaostaju, iz njih šibaju gusti, crni mlazevi dima. Oni se okreću propelerom k zemlji i padaju - najpre polako, a zatim sve brže.

 

Ostali ''Junkersi'' se razbegavaju kud koji, a naši ih gone. Kod nas - urnebes. Odjednom pada komanda: ''Atak, top na poziciju!''

 

Skačemo, guramo top. Komandir i osmatrač već daju ostojanje za cilj. Ćetković puni, Cvetko nišani. Komanda ''Pali''. Trzaj topa i oštar zvuk. ''Alal ti vera!'' - dovikuje Đajić. Mirko dodaje: ''Cvetko, malo ulevo i napred!'' Lazo se uspravio koliko je dug, tumači nešto Joži i pokazuje mu.

 

Već posle treće granate fašisti beže, ali im šaljemo jš jedno dvadesetak-trideset i tek onda, potpuno razbivši napad, povlačimo top sa pozicije.

 

Gladimo ga i milujemo kao živog. Njemu zahvaljujemo za sav uspeh. I on u našim očima raste i pretvara se i antitankovskog topića u top, u merzer, u neko artiljersko čudo, u ''Bertu''.

 

Tako ga i nazvasmo - ''Bertom''.

 

Naši prelaze u protunapad i gone fašiste. Zovu sobom i ''Bertu.'' ''Berta'' ide rano.

 

 

Zašto Napoleon nije mogao osvojiti Belchite?

 

 

Sopćenje komandanta C. Č.*

 

 

Posljednje veče pred zauzeća Belchite. Fašistički položaji nalaze se u neposrednoj blizini, tako da se uobičajeni propogandistički razgovori s njima mogu vršiti bez osobitog napora.

 

Naši ''Dimitrovci'' - Španjolci to agituju fašiste, to im prijete:

 

-Ne predate li se dobrovoljno, sutra ćemo uzeti grad silom.

 

-Kratka vam je šapa - odgovaraju fašisti - Belchite nije ni Napoleon mogao da osvoji.

 

''Dimitrovci'' pitaju studente je li to istina.

 

-Jeste - odgovaraju oni.

 

-Što da im onda odgovorimo?

 

No dok su agitatori još u riječi bili, jedan se od mladića dojeti i povika ''preko'':

 

-Ali Napoleon nije imao bataljon ''Dimitrov''!

 

I zaista, sutradan je ''Dimitrov'' već jurio kroz ulice Belchite čisteći ih od fašističkih najamnika.

 

 

_______

*Saopćenje komandanta Vladimira Ćopića.

 

Robovi se boje slobode

 

 

Iz dopisa za list ''Dimitrovac''

 

 

...Probili smo se do fašističke bolnice, koja se nalzi u centru grada. Kroz prva vrata koja vode u bolnicu nije se moglo ući. Pred njima se nalazila čitava gomila ljudskih trupova, koja je do malo prije služila fašistima kao barikada. Stepenice, koje su vodile do prvog sprta gdje su bili smještene ranjenici, bile su isto tako neprolazneod pomrlih ranjenika. Tražimo drugi izlaz. Izađosmo na druge strane i nailazimo na slične prizore. Teškom mukom se penjemo uz polurazrušene stepenice do prvog sprata. Odozgo dopiru užasni krici napuštenih ranjenika. Oni čuju naš dolazak i boje se. Ali u času kada se mi pojavljujemo na vratima, nastaje grobna tišina. Ranjenici, naslagani na golom podu jedan do drugog u jednoj ogromnoj sobi, skršenih ruku, a u lijevom ispod Bogorodičine slikie i kandila, stajale su dvije žene, obučene u bjelinu, okrenute zdiu. Vazduh je bio neizdržljiv. Mi smo se zagledali. Bez ijedne riječi smo se razumjeli. Bilo je jasno što su ovi napola mrtvi srvorovi mislili o nama u tom momentu, što su očekicali od nas. Ulazimo polako unutra i pozdravljamo: ''Salud''. Ogromna većina ne podiže glave. Prilazimo svakom pojednicu, pitamo kako se osjeća, nastojimo da dokrajčimo tu mučnu situaciju. U početku oni nas unezvjereno posmatraju, a onda se zgledaju u ćudu. Mi ih razumjemo: oni su očekicali nešto sasvim drugo, a ne da ih pitamo za zdravlje. Oni se očevidno pitaju: ''Zar je ovo moguće?''

 

Pošli smo do ugla gdje su još uvijek pognutih glava sjedila ona dva mladića. Približavajući im se vidjsemo da imaju sanitetske znakove. Oni nas pogledaju u neizrecivom strahu, povlače se natrag, pripijajući se uza zid, čvrsto stežući jedan drugog.

 

Robovi vašizma se boje slobode! Zaista niko nije bio toliko prav kao stari kralj petar kad je rekao:

 

-Za slobodu narod treba u slobodi odgajati.

 

Jedva ih umirismo. Pitamo ih kako su, koliko imaju ranjenika, gdje su njihovi ljekari itd. Oni, ne mičući pogleda sa nas, malo se pribraše, priđoše bliže i počeše govoriti. Kad su vidjeli da ih mi sa puno strpljenja i pažljivo slušamo, počeše se natjecati, prekidajući jedan drugog, pričati o svemu: kako su ih ostavili same, kako su doktori sa svim sanitetskim materijalom pobjedli prije šest dana, kako su teškom mukom dolazili do svojih oficira, tražili hranu za ranjenike, kak osu ih ovi tjerali od sebe najpogrdnijim psovkama, vadeći i revolvere na njih; kako mrtvih i ranjenih ima da im se ni broja ne zna - i još dugo, dugo bi nam pričali, da ih ne prekide potmulo jecanje žena, koje su stajale u suprotnom uglu.

 

-To su dvije milosrdne sesetre iz dominikanskog reda. One se plaše da ih ne ubijete - kažu nam oni.

 

Čuvši da govorimo o njima, sanitetske se okrenu i uz silan vrisak skidaju i pružaju nam krstove koje su nosile o vratu. Mi uzmemo krstove i stavljamo ih na isto mjesto odakle su ih skinule. One nas najpre u čudu gledaju, onda uzdahnu, na kraju se na njihovim licima pojavljuje osmijeh, ali on liči više na grimansu boli, nego na osmijeh. Pitaju nas ko smo.

 

-Studenti iz Jugoslavije.

 

-Rusi?

 

-Kakvi Rusi! - Mi smo Srbi! - pokušavamo da objasnimo.

 

Ne razumiju.

 

Uskoro se pojvaljuju doktor našeg bataljona i njegov pomoćnik sa torbama putnim sanitetskog materijala. Ne žaleći truda, kao da liječe nekog od nas, oni su prionuli na posao, ukazivajući fašisitčkim ranjenicima pomoć. Ove više nije bilo potrebno umirivati. Za nepunih pola sata jasno se moglo osjetiita kako se gnusna fašistička propaganda, godinama ulijevana u svijest tih dobrih, ali potpuno zaostalih ljudi izvjetrava pri susretu s nama kao gnusni zadah pri otvorenim prozorima.

 

I kad se pojaviše crni ''Junkersi'' da udare posljednji pečat varvarstva nad skoro oslobođenim gradom, ranjenici se pripijaju uz nas, grčevito nas stežu i šapću s užasom:

 

''Fašist''.

 

Prođoše.

 

Doplaze naši drugovi Španjolci, seljaci iz Aragona, poljoprivrednici iz Estramadure. Upoznavaju se sa ranjenicima i zavode s njima živ razgovor. Koliko ljudske sućiti izbija iz njihovih riječi kad se obraćaju tim svojim jučerašnjim neprijateljima!

 

Samo nečovjek može biti neprijatale ovakvog naroda!

 

 

LEVANT

 

 

Ljetne (1937) ofenzive Španjolske narodne vojske - brunetske i aragonske, bile su najkrupnije među njima - pomogle su teško pritisnutom i izolovanom sjeveru, ali spasti ga nisu mogle. Krajem 1937. generali ''velikog Duce'', koji su onako sramotno pobjegli od Gvadalahare, poželeli su još sramotnije lovorike ''osvojenjem'' sjevera: pokoljem bastiljske djece i žena, razorenjem mučeničke Gernike, krvavim zaposjednućem Asturije, za koju nije bilo više izlaza i spasa.

 

Približavala se nova, 1938. godina. Oslobođene na sjeveru, fašističke trupe, potpomognuti novim mnogobrojnim snagama, gomilale su se u pravcu Gvadalahare, da ponove prošlogodišnji pohod na Madrid. Ali Republika je jednim gromovitim udarom parirala taj pokušaj, zauzvši Teruel. U toku dvomjesečnih bojeva republikanske trupe tako reći ''pojedaju'' pod Teruelom svu ogromnu fašističku silu, koja je imala da udari na Madrid.

 

Činilo se već: treba neko vrijeme samo predahnuti i jednim novim snažnim udarcem konačno odvrati opasnost krupne fašističke ofenzive.

 

Ali je i međunarodni fašizam shvatio svoj položaj; on vrši na areni međunarodne politike jednu snažnu ''rokadu'': Idna smjenjuje Halifah. Italija i Njemačka dobivaju od Engleske potpuno slobodne ruke za masovnu intervenciju za konačno razbijanje Republike, za uništenje nezavisnosti Španije. One ubacuju nove, ogromne sile: talijansko-njemačke brigade pretvaraju se u divizije, divizije u korpuse. Pristiže im masa artiljerije, pristižu bezbrojne eskadrile novih aviona najmodernijeg tipa.

 

Početkom marta te ogromne sile prelaze u ofenzivu u pravcu Katalonije i Levanta: avijacija, artiljerija i tankovi primjenjuju se u tolikoj masi, da pješadija mjestimično može ići u ataku u gustim kolonama. Istodobno se neprekidno, čitave nedelje bombarduje pruga Valencija - Barcelona i sva obala, svi gradovi. Alikante, Valencija, Sagunt, aragona, Barcelona gore u ognju. Lete u zrak čitavi kvartovi i sahranjuju pod svojim ruševinama hiljade i hiljade žrtava. Smak svijeta! Španjolski narod proživljuje jedan od najtežih časoca svoje historije, ali se pokazuje u svoj svojoj veličini. Deseci i stotine hiljada novih dobrovoljaca ustaju i pravo do pluga, iz radione, iz školske klupe, od pisaćih stolova odlaze na front i golim grudima zaustavljaju fašističku najezdu.

 

Vrijedi samo jedna parola: Resistir!

 

Resistir! Resistir! Resistir! No, no pasaran!

 

I fašizam je bio zaustavljen na granicama Katalonije, na obali Levanta. Njegove divizije krvare već četiri nedelje, vršeći napad z anapdaom da prošire prvi uspjeh, da dobiju u ruke neku upotrebivu luku. Ali - uzalud!

 

U tim teškim časovima stajale su, kao i uvijek, uz Španjolsku narodnu vojsku i sve internacionlane brigade, svi njihovi bataljoni; i jedan od prvih, možda i prvi među njima, bio je bataljon ''Đura Đaković''.

 

Osnovan u proljeće 1937 - slivanjem najvećeg broja naših zemljaka, rasturenih ranije po svim brigadama i batoljonima - on je prošao svoje ''krštenje vatrom'' kod Brunete. I držao se dobro. Odmah poslije toga ''Đaković'' učestvuje u aragonskoj ofenzici i prodire, zajedno sa Poljacima, gotovo do same Zaragose gdje komedant divizije u dnevnoj zapovjedi iztiče primjerno i odlično držanje ''Đakovića''.

 

Ali najslavniji njegov period je obrana Levanta. Batoljon se, kad je trebao, bacao na neprijelja kao lav. A kad je trebalo stajati i izdržavati, on je stajao kao stijena. Mnogo je rana sam podnio, ali ih je mnogo više zadao fašizmu. U tim bojevima bio je teško ranjen i sam komandant bataljona major Bauman. Drug Sava Krkljuš, odličan mitraljezac, poginuo je već u prvom boju.

 

Bilo je i daljnjih žrtava. Pred sam početak ovih bojeva sastali su se mladići-studenti i uputili svojim drugovima u Beogradu pozdravno pismo povodom godišnje odbrane Univerzitetske autonomije (4. aprila). To pismo donosimo na kraju ove knjižice. Uza nj su štampana i imena sviju potpisnika. Od njih su šestorca - trećina općeg broja žrtava, što ih dadoše naši studenti u Španiji - pala smrću hrabtih. To su drugovi

 

 

M. STEFANOVIĆ

 

V. BRKIĆ

 

R. NIKOLIĆ

 

S. LILIĆ

 

N. JERONIČIĆ

 

D. LEKIĆ*

 

 

Mnogi su ranjeni.

 

Mnogo je žrtava dao naš bataljon, mnogo su žrtava dali i svi drugi bataljoni i brigade Španjoslke narodne vojske, ali je nezavisnost Španije bila sprečena, fašizam nije pobijedio, njegova ''rokada'' nije donijela željenog ploda.

 

Kako nam je u posljednje vrijeme otežana veza sa drugovima, to je iz bojeva za Levant možemo donijeti samo ovaj jedan članak o borbi protiv fašisitčke premoći u zraku.

 

 

________

*Kada je 1938. god. knjiga ''Krv i život za slobodu'' štampana u Barseloni za Drugove Radivoja Nikolića i Danila Lekića vjerovalo se da su poginuli. Otuda greška. Prim. red.

 

 

 

Kada će sedamdeset i četvrti?

 

 

Prilog druga Milana J.*

 

 

U noći između 25. i 26. maja imali smo mnogo naleta. Tek legnemo - alarm; tek legnemo - opet alarm. I tako do zore. A danju se kod nas u antitankovskim baterijama uopće ne spava.

 

I dan osvanuo, štono riječ - ''carski'': ni jednog oblačića na nebu.

 

Znamo što nas čeka!

 

Neispavani doručkujemo i vodimo razgovore, naravno, o spavanju. Tako smo raspoloženi da bi svu vojsku dijelili ne po vrstam oružja, nego po vrstama sna.

 

-Kavarelija i administracija ništa drugo i ne rade, nego što spavaju - govori jedan.

 

-A tankisti, na primjer, spavaju kao bogovi, oni noću uopće ne ratuju - primjećuje drugi.

 

-Naša braća, obični artiljerci, isto tako - govorim ja i dodajem - ako i ne baš kao bogovi, a ono bar kao polubogovi.

 

Ali u stvari ne govri to iz mene neka duhovitost, nego zavist. Jer, fakat: događa se, da čak i pješaci ponekad spavaju kao ljudi. U svakom slučaju i oni imaju između sna i boja na raspoloženju bar nekoliko minuta. A mi - kao psi: čim što - mi već davno mora da se uzlajemo. Jer inače propadosmo i mi, i naša kuća. I nasjpriji bombarder prelazi za minutu dva-tri kilometra.

 

Razgovor prekida glas osmatrača:

 

''Zvuk aviona - jug'', dovikuje on (kod nas se ''osmatra'' prije svega ušima).

 

To još nije ništa. Zvuk se sa raznih strana čuje gotovo čitav dan. Mi doručkujemo i ragzgovaramo dalje. Topovi stoje ''normal''.

 

''Jak zvuk - jugozapad!''

 

To je već isto, što i komada. Za tili čas sva baterija stoji u pripravnost. Teški i preteški dani Teruela i Aragona, gdje, jednom, izgubivši pet-šest sekundi, izgubimo zbog toga dva puta toliko drugova, iskovali su od nas mehanizme tvrđe i tačnije nego oni na topovima. Dok ja, nesređenih uslijed besanice misli, zbog nečeg brojim sekunde i govorim u sebi ''četrnaest'' dotle je već prestao svaki pokret: sve je zamrlo, sve napeto pazi i sluša; bez kretanja i glasa - kao na zaustavljenom filmu.

 

Petnaesta sekunda.

 

Opservacija javlja: ''Zvuk neprijataljskih aviona...''

 

U tišini napete pripravnosti čujemo ga već i sami. Samo nam se čini da su negdje visoko, vrlo visoko. Zujanje se stalno i naglo pojačava: ne svaku sekundu, nego u svakom i najmanjem dijelu sekunde. Neprekidnost se može tačno izraziti samo u terminima više matematike. A mi smo taj zanat već davno ostavili, vrlo davno - prije čitavu godinu dana: funkxije, diferencijali...

 

-Tiro de barrera!** - pada komanda. Isodobno su već odjeknuli prvi pucnji. Odmah za njima, bez prekida, slijede novi: ploton za plotonom.

 

Prva trojka neprijateljskih aviona ne smije da naiđe na ognjeni barijer, već se razlijeće i uz put sasiplje bombe.

 

''Dolaze novi'', javlja opservacija, ''opet, osam, za njima druga eskadrila - devet. I još - mnogo''. - Osmatrač ne dospijeva ni da ih izbroji.

 

Sada je već svu bateriju stala strahovito da trza jedna bjesomučna rika. Trese se zemlja. Gori nebo.

 

Na život i smrt!

 

Nije prošlo nekoliko sekundi i neprijateljski avioni su rasuti bez reda. Oni u vidljivoj nervozi istresaju bombe, čiji se fijuk i grom eksplozija miješa sa jekom topova i zviždukom šrapnela. Ne znam na koji se način pri tome čuje glas komande, ali ja čujem svaku riječ našeg druga komandanta - Laco mu je ime.

 

Sada već postaje svjetlije i lakše na duši. Uspjeh je vidljiv. Gonimo posljednje.

 

Ali što je to? - sve su oči pažljivo upravljane na objekt koga i branimo. Posljednja grupa aviona je prije zaokreta izbacila bombe i one padaju pravo na grupu zgrada koje branimo. Tako nam se bar čini.

 

Postade nam teško oko srca. Zašto smo tu? Što li žrtve sad misle o nama?

 

Ali te misli ne traju dulje od jedne sekunde. Oblak postaje još gušći. Misli - još crnje. Opservacija najavljuje dolazak novih aviona. Idu pravo na nas.

 

''Paljba pojednice''! - dovikuje komandri, ''po ovim najbližim''.

 

Svaki top pucasada samostalno u svom pravcu. Intezivnost, brzina vatre ponovo dolazi na nekoliko sekundi do vrhunca. Strašan tresak bližih eksplozija - avioni su sasuli bombe, zemlja odjekuje metalnim zvukom i zastire se adski-crnim snažnim oblacima dima.

 

Ali je i nova grupa aviona rasuta po čitavom nebu.

 

''Padobran!'' - javlja opservacija.

 

''Aha!''

 

Ali nemamo vremena da se radujemo ni u sebi. Svu pažnju zaokuplja neprijatelj, koji bježi. Treba mu potpaliti rep da požuri, pa, ako dospijemo, da još koga skinemo.

 

I zaista: kroz časak opservacija javlja da vidi još jedan padobran.

 

Paljba prestaje. Odbacuju se sanduci ispaljene municije i dovlače novi. Opet nastaje tišina, tišina prekida i umora u kojoj se čuje sve slabij izvuk odlazećih aviona.

 

Ali prave radosti nema. Jer smo svi uvjereni da je objekat, koji smo branili, ipak pogođen. Vlada neko čudnovato raspoloženje. Ne razgovaramo. Dvojica odlaze da vide što su kakvu štetu počinile bombe, koje su pogodile.

 

Laco, zamišljen, sjedi na sanduku. Sjede i drugi. jedva ko progovori koju riječ. Padobrani se još uvijek njišu u zraku, ali na njih niko i ne obraća pažnju. Prije svega - objekat. Što je s njim?

 

Vraća se izvidnica i javlja: sve je u redu. Bombe su pale u blizini, ali nisu ništa oštetile niti je ko stradao.

 

Sada se tek povraćamo k sebi. Ludno raspoloženje poslije toga, čiji su rezultati neizvjesni, pretvara se u isto tako neobičnu po karakteru radost. Jer ni radost ni tuga u boju nisu onakve kao u običnom životu. Beko počinje da govori i čini ti se - govori suviše glasno, nekako neumjesno. Ili neko pjevuši. I pjesmica je na mjestu i u skladu sa našim mislima, pa opet - sve je to nekako neobično.

 

Padobrani se još uvijek klate. Naš ''Moskitos'' odlazi da izvidi u čemu je stvar.

 

Na kraju krajeva saznajemo i prave okolnosti i rezultate boja. Neprijatelj je napao sa četrdeset i šest aviona. Ali, gonjen našom vatrom po čitavom nebu, on je samo uzorao bombama brda i doline. Neke su doduše pale u blizini objekta, koji su oni napali a mi branili, ali niti su počinile kakve štete, niti je ko stradao. A izgubil isu tri aparata ''Savoja''.

 

Srušili tri aparata u jednom boju - to je veoma dobar uspjeh. Baterija ''Gorwald'' je do sada - koliko je meni poznato - srušila sedamdeset fašističkih aparat. Sa ova tri, dakle, - sedamdeset i tri.

 

To upravo znači ''dolje fašizam!''

 

Sutradan dolaze predstavnici branjenog objekta, zahvaljujući i čestitajući na uspjehu. Dolaze predstavnici CNT*** i čestitaju na uspjehu. Dolaze predstavnici od SRI****, pa obični građani - svi. Donose komade oborenih ''Savoja'' i njihove mitraljeze i fotografiraju nas zajedno s njima.

 

Topovi, ponovo očišćeni, stoje ''normal'' i čekaju...

 

Mi smo se iste te noći, poslije duga vremena, dobro ispavali, očistili se isto i isto tako čekamo.

 

Čekamo kada će da naiđe sedamdeset i četvrti...

 

 

________

*Autor: Milan Jerončić. Prim. red.

 

**Ognjena pregrada, tj. pregraditi (avionima) put ognje. Prim. red barcelonskog izdanja.

 

***Skraćenica za Nacionalnu konfederaciju rada.

 

****Skraćenica za Meunarodnu civilnu pomoć. Prim.red.

 

 

Naši artiljerci

 

 

Iz zapisnika majora Španjolske vojske B. Maslarića, od 28 marta 1938:

 

 

Naši artilejrci razbacani su po mnogim baterijama Španjolske narodne armije. Njih ima u teškoj i lakoj artiljeriji. Većini ih se nalazi u bateriji Karla Liebknechta, Stjepana Radića, Vassilija Karlova, Roz Luxemburg itd. Po starosti to su većinom mladi ljudi, a među njima priličan broj studenata i intelektualnih radnika. Sposobnost naših ljudi naročito se istakla u prve dve baterije.

 

Danas mi je pričao ranjeni drug Marko Dreksler, zagrebački radnik, sledeću epizodu iz baterije ''K. Liebknecht''.

 

''Nagrnuše fašistički avioni. Naše antiavionske baterije ngde se ne čuju, jer ih ovde vrlo malo imamo. Robert naredi da se otvori paljba po gašističkim avionima. Naša baterija svojom vatrom pregradila je put fašističkim avionima, pa su se morali vratiti natrag neobavljenog posla.

 

Kasnije, došli su nam drugari Španjolci - pešaci i čestitali nam na uspehu, što smo mi našu poljsku bateriju pretvorili u antiavionsku.''

 

Taj isti Marko pričao mi je i odvo o toj istoj bateriji: ''Naš kapetan Robert Domanyi* vrlo je dobar, spreman i kuražan oficir. Nisu retki slučajevi kad on topove dovuče skoro u prve linije. On je najbolj komandir u našoj artiljerijskoj grupi. Bi drugi nisu lošiji. Koča Popović, naš filozof, radi sada u štabu grupe. Sveta se pokazao takođe kao odličan artiljerac i drug. Za njima ne zaostaju ni drugi. Dokaz da su naši ljudi najbolji - druže Maslariću - jeste taj, što su naši ljudi zamenili Nemce u štabu grupe.''

 

 

***

 

 

5. aprila 1938.

 

Posle kraćeg razgovora sa rukovodiocima baterije ''Stjepan Radić'' Mirkom Kovačevićem** i P. Serdarom i na osnovu informacija iz drugih baterija, naši drugovi artiljerci zapanjuju svojom umešnošću, tehničkim znanjem, izdržljivošću i hrabrošću španjolske drugove. Mirko me je noćas vrlo prijatno iznenadio. Po izgledu još dete, a u stvari ogromni golijat u svakom pogledu. Sa takvim ljudima kao što mi imamo u Španjolskoj narodnoj vojsci, svagdje i u svakoj situaciji mora se pobeđivati i pobediti.

 

Za nas je nedostatak samo taj, što naši artiljerci nisu svi grupisani i još neki nisu postaljeni na svoja mesta (Sveta, Siniša i dr.) - Nastojali da dođemo do artiljerijske grupe, da bi to mogli i politički bolje iskoristi, kako ovdje u Španiji, tako i u Jugoslaviji.

 

 

________

*Domanyi je zagrebački student.

 

**Mirko Kovačević, Crnogorac, je praški student. Prim. red. Barcelonskog izdanja.

 

 

PRIZNANJA I POČASTI,

SOLIDARNOST I LJUBAV

 

 

Priznanja i počasti

 

 

Izvadak iz jednog pisma zemljaka i druga Vladimira Ćopića, proslavljenog komandanta XV interbrigade, pod čijim su se rukovodstvom borili naši studenti u bataljonu ''Dimitrov'':

 

''...Teško je izabrati i istaći najbolje, tamo gdje su svi među najboljima. Spomenućemo herojsko držanje praških studenata iz Jugoslavije. Oni su došli u Španju da knjigu zamijene puškom i mitraljezom u odbrani kulture, slobode i napretka...''

 

 

Rame uz rame sa radnicima i seljacima

 

 

B. Maslarić *

 

 

Naši studenti, među kojima su zastupljeni sinovi svih naroda Jugoslavije, bore se rame uz ramae sa studentskom, radničkom i seljačkom omladinom Španije, Jugoslavije i sviju drugih zemalja svijeta. Oni su i ovdje na djelu dokazali svoju solidarnost sa radnim narodima i duboko razumijevanje istine, da je sloboda nauke nerazdvojno vezana uz političku slobodu, da je borba za slobodu nauke, za utonomiju univerziteta itd. istodobno borba protiv fašizma. I obratno: da je borba protiv fašizma i pobjeda nad njim neophodno nužni uslov svake, pa i naučne, univerzitetske slobode.

 

Naši studenti, boreći se zajedno sa radnicima i seljacima iz zemalja Jugoslavije, zajedno sa španjolskim narodom za mir i napredak čitavog čovječanstva, pokazali su se kao dostojni i najbolji sinovi naših naroda. Mi, pripadnici ranijih generacija, ponosimo se njima, njima se ponose i svi naši narodi.

 

 

***

 

 

Drug STEVO SERDAR, rudar iz Kanade, sada politički komesar brdske artiljerije ''Stjepan Radić'', govoreći o studentima, kaže:

 

''...Vlado Popović, student medicine, neumorno je trčao od ranjenika do ranjenika i kroz vatru ih iznosio i previjao. Njegova neumornost i rad učinili su, da su ga nevjerovatno zavoljeti svi vojnici bataljona ''Dimitrov''...

 

''...Kada sam ja bio ranjen, za mitraljezom odmah je na moje mjesto stao jedan mladi student sa riječima: ''Osvijetićemo mi vašu prolivenu krv'', i nastavio paljubu...''

 

 

________

*Autor: Božidar Maslarić. Prim. red.

 

 

Solidarnost i ljubav

 

 

PISMO IZVRŠNOG KOMITETA UNIJE ŠPANJOLSKIH STUDENATA

 

 

Jugoslovenskim studentima internacionalnih brigada

 

 

Poštovani drugovi!

 

Čast mi je poslati vam odluku Izvršnog komiteta Federativne unije, UFEH, donesenu na posljednjoj sjednici, kojom ona imenuje inostrane studente, borce u redovima internacionalnih brigada, svojim počasnim članovima.

 

Tekst rezolucije glasi:

 

''Federativna unija španjolskih studenata, ponoseći se svojim drugovima, inostranim studentima, koji se sa tolikim herojstvom bore u redovima internacionalnih brigada da unište fašizam i da spreče da se uspostave u našoj domovini njegovi kriminalni principi, odlučila je imenovati ih počasnim članovima UFEH i ustpostaviti sa njima istu vezu kao i sa redovnim članovima.

 

Sjajno držanje tih mladih požrtvovanih drugova, koji su ostavili svoju zemlju i svoje studije, da se svrstaju u čelične redove internacionalnih brigada, zaslužuju poštovanje španjolskih studenata. UFEH se ponosi njima i donosi ovu odluku u znak bratske solidarnosti i ljubavi.''

 

Sa antifašističkim pozdravom

 

Za komitet:

generalni sekretar

RAFAEL MORAL

 

Madrid, 23. XI 1937.

 

 

Visoko odlikovanje jugoslavenskih

Studenata iz internacionalnih brigada

 

 

Iz ''Biltena'' FUE Unije španskih studenata od 1. februara 1938.

 

 

Jugoslavija, krasna zemlja, pritisnuta brutalnom tiranijom, dala je zajedno sa ostalim balkanskim zemljama, veliki tribut u krvi za stvar španskog naroda.

 

Iz publikacije ''Nuestros Espanoles'' izdate od boraca iz Jugoslavije, možemo ocijeniti veličinu pomoći, koji su ukazali Španiji sinovi Hrvatske, Srbije, Slovenije...

 

Polja Harame, Villanueva de Canana, Belchite... znadu o herojstvima bataljona ''Dimitrov'' i ''Đura Đaković'', čete ''Matija Gubec'', antitanovske baterije ''Petko Miletić''. Repubilkanska Španija isto tako zna o herojskoj smrti druga Blagoja Parovića, organizatora boraca iz Jugoslavije...

 

Studenti iz Jugoslavije nalaze se u vrlo velikom procentu i u drugim vojnim formacijama kao avijatičari, komesari, komandanti, tankisti i antitankisti....

 

Studenti iz FUE insituta ''Jimenez Carasco'' znali su da izraze želje madridskih studenata priredivši jedan dirljiv akt - predaju zastave - u počast svojim drugovima iz Jugoslavije. Akt se održao u nedelju 2. januara u Madridu u pozorištu ''Lara''.

 

 

Izvještaj o istom aktu u omladinskom dnevniku ''Ahora'' od 7. januara 1938.

 

 

''Mnogi ne poznaju važnjhu pomoć, koju balkanske zemlje pružaju republikanskoj Španiji. Bataljoni ''Dimitrov'' i ''Đura Đaković'' proslavili su se u odlučnim akcijama za dobar ishod rata.

 

U ovim vojnim jedniciama studenti iz Jugoslavije odigrali su vidnu ulogu. Blizu osamdeset studenata iz Jugoslavije, izigravši nadzor tiranskog režima, došli su u Španiju da se bore rame uz rame sa španskom omladinom. Avijatičari, komandiri, komesari, antitankisti proslavili su antifašističku zastavu Jugoslavije.

 

Studenti Federalne studentske unije iz Madrida preko sekcije Bachillerato, Instituta ''Jimenez Carasco'', priredili su prošle nedelje jedan akt u počast ovim hrabrim drugovima u pozorištu ''Lara'' uz pratnju muzike 112. brigade.

 

Generalni komesar madridske FUE, zahvalivši se sa nekoliko pohvalnih riječi svojim drugovima iz Jugoslavije, predao je legitimaciju počasnih članova UFEH studentima, koji su prisustvovali aktu.

 

Studenti pomenutog instituta posjetiće uskoro na frontu studente iz Jugoslavije, da bi im predali jednu zastavu, u kojoj su saželi svoju ljubav i prijateljstvo prema ovim požrtvovanim borcima.''

 

 

 

Pismo madridskih studenata

beogradskim drugovima

 

 

STUDENTIMA BEOGRADSKOG UNIVERZITETA

BEOGRAD - JUGOSLAVIJA

 

 

Cijenjeni drugovi!

 

Sa istaknutim oduševljenjem, mi studenti iz Madrida, obraćamo se studentima iz Jugoslavije, koji se sa istom hrabrošću borite kao avangarda omladinskog pokreta Jugoslavije protiv reakcije, protiv fašizma.

 

Cijenjeni drugovi! Preko vaših drugova, koji se nalaze u Španiji, upoznati smo s teškim uslovima u kojima vodite vašu borbu i, uprkos tim teškoćama, pružate izrazitu solidarnost španskih studentima. Mi poznajemo referate druga Ivana Ribara, koji je govorio u ime svih balkanskih delegacija na posljednjem kongresu ''Ressemblement Mondial des Estudiants pour la Paix, la Librete et al Culture''. Preko njih smo vidjeli snagu koju pokazuje napredni studentski pokret u Jugoslaviji i ostalim balkanskim zemljama. - Ali najvažniji primjer pomoći jugoslavenske omladine, jugoslavenskih studenata, imamo u ocim oduševljenim i samopožrtvovanim drugovima, koji se bore za Španiju i za slobodu svih naroda svijeta u redovima slavnih internacionalnih brigada.

 

Madrid, čitava legalna Španija, poznaje i divi se junaštvu bataljona ''Dimitrov'', čete ''Matija Gubec'', antitankovske baterije ''Petko Miletić''. Studenti iz Jugoslavije mnogo su doprinjeli slavi koja okružuje ove jedinice, boreći se u Španskoj narodnoj vojsci kao komandir, komesari, artiljerci, avijatičari, atitankisti. Mi im ukazujemo najveću ljubav i ponosni smo, što smo mogli govoriti sa njima i uspostaviti prijateljstvo koje se nikada neće razbiti, sa drugovima Velimirom Vlahovićem, M. Kovačevićem, S. Mitrovom...

 

FUE iz Madrida, član UFEH, ustanovila je s vašim drugovima razmjenu pisama i propagande. Studenti iz Madrida pišu u listu ''Dimitrovac''. Vaši drugovi će pisati i njihove fotografije će se publikovati u listovima madridskih studenata i listu ''Ahora'', dnevniku madridske omladine. Nadamo se da ste primili naše listove. Jugoslovenski studenti iz internacionalnih brigada predaju nam redovno svoj list i nedavno su nam predali jednu veličanstvenu brošuru nazvanu ''Nuestros Espanoles'' u kojoj je izložena istorija iz djelovanja boraca iz Jugoslavije u Španiji.

 

Mi izgovaramo sa uzbuđenjem imena Blagoja Parovića, Ranzingera, Dimitraija Todorovića, Maksa Valentinčića, Zagozde, Vareska - Romera i mnogih drugih hravrih boraca iz Jugoslavije, koji su prolili svoju krv na poljima plemenite Španije.

 

Mi znamo zbog čega se vaši frugovi bore u Španiji sa toliko heroizma i hrabrosti: zbog toga što znaju da je neprijatelj - fašista koga oni ovdje tuku, isti onaj koji namjerava da pojača pritisak, svoje nekulturne metode i varvarstva u Jugoslaviji i u svim zemljama svijeta. Tukući neprijatelja republikanske Španije oni tuku neprijatelja slobodne Jugoslavije.

 

Sa iskustvom koje smo stekli u toku naše borbe protiv diktature od 1925. godine i u toku čitave naše aktivnosti za vrijeme desničarskih vlada; sa bogatim ali bolnim iskustvom kojem nas uči sadašnji rat, mi vam poručujemo, dragi drugovi, da tajna naše pobjede leži u jednistvu svih demokratskih i revolucionarnih snaga protiv crnih sila internacionalnog fašizma. Kada obrazujemo čelični blok protiv potpaljivača rata, kada naša pravedna stvar bude potpomognuta nepobjedivom pomoću internacionalnog jedinstva svih antifašista, onda možemo gledati u budućnost sa povjerenjem. Sve do tada, uprkos našim naporima, ako ostanom razjedinjeni, fašizam će u tome imati jak oslonac protiv proleterskih i demokratskih masa. Slijedite naš primjer, drugoci. Mi, španski studenti, svi smo ujedinjeni već odavno, bez razlike orijentacije i političke pripadnosti, u moćnu studentsku organizaciju, Federalnu uniju španskih studenata, učlanjenu u CIE i u ''Ressemblemet Mondial des Estudiants''. Hiljade španskih studenata provode jedinstvenu disciplinu, slijede jedinstvenu orijetaciju, ujedinjuju svoje snage da bi proširili svoje zadaće u vojci, mornarici, avijaciji, ratnoj industriji, narodnim univerzitetima, kulturnoj miliciji. Istovremeno sa borbom mi se brinemo i o naobrazbi našega naroda, čije je seljaštvo bilo ugušeno strašnom nepismenošću.

 

I čitava španska omladina, slijedeći primer studenata, obrazovala je Savez antifašističke omladine u kome UFEH studenti čine vrlo važan dio. Ovaj omladinski savez jeste moćno oružje za pobjedu i osnovna srž Narodnog antifašističkog fronta, pod kojim se okuplja čitav španski narod, koji se bori protiv fašizma i inostrane najezde.

 

Cijenjeni i dragi drugovi! Ne pokleknite u vašoj borbi. Ona je teška, ona će trajati dugo, ali znajte da će sloboda, kultura i mir trijumfovati nad fašističkim varvarstvom, nasiljem i ratom. Borite se iznad svega za željezno jedinstvo čitave omladije Jugoslavije, za akciono jedinstvo omladine svih balkanskih zemalja. Mi, španski studenti, sigurni smo u našu pobedu, jer znamo da računamo sa solidarnošću studentske omladine sviju zemalja, među kojima ime vaše divne Jugoslavije izgovaramo sa počašću i simpatija.a

 

Primite naše bratske zagrljaje.

 

Za FUE u Madridu:

 

RAFAEL MORAL, komesar - predsjednik

M. BALGANON, gen. sekretar

 

 

Djevojka iz Jugoslavije - teško ranjenom zemljaku

 

 

Dragi nepoznati druži! Prije nekoliko dana doznala sam, interesujući se za borbu internacionalnih brigada i španjolskog naroda, da ležiš teško ranjen. Iako se ne poznajemo, ipak je bilo dovoljno samo nekoliko detalja koje sam čula o tvom hrabrom držanju, pa da se osjetim primoranom na ovo nekoliko riječi drugarske solidarnosti.

 

Čitajući svakodnevno izvještaje u štampi, često sam mislila na vas, hrabre banioce Španije. Preživljavala sam svakodnevno vaše radosti i tegobe, sve vaše uspjehe i neuspjehe. Danas, pošto ste onako herojski odbranili Madrid na Casa de Campo, na Manzaneresu i Harami, kada ste potukli talijanske divizije na Guadalajari, čvrsto sam uvjerena u pobjedu vlade Narodnog fronta, u pobjedu radnika, seljaka i naprednih intelektualaca.

 

Ranije me politika nije skoro ni zanimala, ali od abesisnke tragedije, a kasnije i španske, počele su da mi otvaraju oči. Uvidjela sa mda na svijtu stoje jedan protiv drugog samo dva frotna: front reakcije i front koji teži za slobodom radnih masa, i da je moje mjesto uz borce za slobodu.

 

Željela bih da mi pišeš da li se naši drugovi iz Jugoslavije hrabro bore, da pozdraviš španske drugove i da im svima poručiš da ustraju u borbi do potpune pobjede nad fašizmom.

 

Tebi želim skoro ozdravljenje i šaljem ti drugarske pozdrave.

 

N. N. Profesor

 

 

Španjolski oficir - istoj djevojci

 

 

Poštovana drugarice! Prije svega moram zatražiti oproštenje za smjelost; nisam se mogao oduprijeti želji da Vam se, u ime španjolskih antifašista i u moje lično, zahvalim jednim pismom na interesu za našu stvar, kao i za stvar čitavog demokratskog, naprednog i progresivnog čovječanstva, koji se pokazali obraćajući se mom dobrom drugu, koji leži u istoj bolnivi sa mnom i koji je, kao i ja, žrtvovao mnogo od svog tijela i krvi u borbiprotiv divljačkog fašizma.

 

On mi je čitao i prevodio vaše pismo, koje sam slušao sa uzbuđenjem i koje me je, snagom svoga sadržaja, prisilio da Vam izjavim duboku zahvlanost i da Vam uputim bratske i iskrene pozdrave.

 

To je za nas, Španjolce, podstrek da ne klonemo u vršenju svoje dužnosti, da izvojujemo pobjedu nad fašizmom, upropastiteljem i tiraninom naroda, da je izvojujemo uz moralnu i materijalnu pomoć drugova iz ostalih zemalja, uz pomoć čitavog naprednog čovječanstva, za koje je narod republikanske i antifašističke Španije, častan i radin, prolio toliko krvi.

 

Mi znamo da drugovi iz Jugoslavije - zato ih primao bratski, sa raširenim rukam i punim srcem - jednako kao i Čehoslovaci, Francuzi, Poljaci, Rumuni itd, itd. koji se bore na našoj strani, ne čine to sa namjerom da pretvore našu otadžbinu u koloniju svoje zemlje, ili da porobljavaju Španjolce u korist kapitalista svojih zemalja, kao što to čine ''dobrovoljci'' Hitlera i Musolinija, koji se bore u redovima izdajnika Franka protiv Španije, protiv slobode, napretka i civilizacije. Ne, mi Španjolci, i sa nama slobodoumni ljudi i žene čitavog svijeta, znamo da se ovi drugovi bore protiv fašizma i da se bore zato, jer fašizam, porobivši Španiju, poslije može učiniti to isto sa svim demokratskim zemljama, pretvarajući čitav svijet u jedan beskrajni koncentracioni logor, u ogromni zatvor, vraćajući sadašnje čovječanstvo u varvarska vremena srednjega vijeka, u carstvo inkviziciije.

 

Oni znaju tačno, da je razlog naše borbe potpuno isti kao i njihove i zbog toga se bore zajedno sa nama.

 

Borimo se ujedinjeni za našu zajedničku slobodu i sigurno korračamo napred ka pobjedi!

 

Živio Narodni front u čitavom svijetu!

 

Živjela međunarodna solidarnost!

 

Sa poštovanjem

LUIS RUIS SOLER

kapetan Narodne vojske

 

 

Nepročitano pismo

 

 

Dopis druga V. Vl.*

 

 

Prvi oktobarski dani nad Madridom. Vazduh je pun vlage. Mrki oblaci prekrivaju porušene kuće i razrivene ulice. Trotoarima prolaze vojnici u širokim toplim kabanicama. U rovovima se borci pripremaju za zimu. Pred ulicama bioskopa i pozorišta guraju se devojke, žene i vojnici, koji prolaze kroz grad s fronta ili na front. Bezbroj plakata krupnim slovima izvikuje parole u čast dvadesete godišnjice oktobarske revolucije, u slavu prve godišnjice odbrane Madrida.

 

Poneki topovski pucanj potresa vlažnu maglu, ali ljude ostavlja ravnodušnjim.

 

Kod kuće me, među gomilom pisma, koja svakodnevno stižu borcima slobode, dočekalo pismo ovake sadržine:

 

''Ja znam da vi nemate vremena, da vam je svaki minut dragocjen, ali ipak - pišite bar katkad. Naših drugova je dosta tamo, mi se interesujemo za njih, svako njihovo slovo je za nas od ogromne važnosti. Naša nova školska godina počeće u znaku vašeg djela, vaši primjeri će biti putokazi u borbi koja nas očekuje. Ne brinite. Naš Univerzitet će i dalje držati zastavu slobode. Vaše odsustvo će se osjećati, ali vaši primjeri će držati elan, oduševljenje i borbenost nas mladih, koji idemo vašim stopama.

 

Ja znam, da su na svim frontovima naše borbe i rada potrebni ljudi, ali mislim da dolje, na frontu se u krvi rješava naša sudbina treba skoncentirsati sve snage. Riječi: ''Pod Madridom se rješava sudbina čovječanstva, progresa i slobode'' - ne smiju da ostanu fraze, njima treba dati sadržinu, a sadržina - to su ljudi i oružje.

 

Vi nas preko ''Dimitrovca'' obavještavate o vašoj borbi, o životu na frontu, o svemu što se tamo događa. Šaljem vam sliku zidnih novina, posvećenu vašim drugovima, koji su prije vas otišli dolje. Naše prve novine ove godine biće posvećene onima, koji odlaze i vama, koji ste otišli. Vaš odlazak će se osjetiti, naročito na početku, ali ne brinite, mi pristižemo, rastemo i jačamo. Jednoga dana, kada nam se vratite (a mi ćemo se boriti da vam to omogućimo) vi ćete biti zadovoljni. Budite nam i dalje blisko, iako ste daleko. Još jedanput vas sve pozdravljam, želim vam puno sreće u borbi i stežem ruku.

 

Vaša drugarica A.**

 

To piše jedna studentkinja. Pismo nije namijenjeno meni, nego jednome drugu, koji je nedavno pao. Ali ja sam ga pročitao. Neka ga pročitaju i svi ostali drugovi i odvrate mladoj drugarici istom bratskom ljubavlju i solidarnošću, kojom se i ona na njih obraća. Možda će joj to ublažiti težinu udarca, koji je čeka mjesto željenog odgovora.

 

 

________

*Autor: Veljko Vlahović. Prim. red.

 

**Odlomak iz pisma Radinke - Lale Ivković upućnog Gojku Bjedovu iz Pariza 1938. godine za vrijeme održavanja Svjetskog kongresa za mir. Umjesto ''željenog odgovora'' stiglo je toplo ljudsko pismo Veljka Vlahovića kojim izvještava o smrti Gojka Bjedova. Prim. red.

 

 

STUDENTSKA OMLADINA U ZEMLJI

UVIJEK JE SA NAMA

 

 

Beogradski univerzitet poslao je svoje najbolje predstavnike da s puškom u ruci brane nezavisnost Španije i time ujedno nezavisnost i slobodu svoga naroda.

 

Beogradski univerzitet je poznat po tome što njegova ogromna većina, 90% svoh stedanata, imaju ispravno stanovište prema danšnjim događajima u Španiji, a španska omladina i španski studenti se ponose Beogradskim univerzitetom i ostaće vječno zahvalni današnjoj mladoj generaciji, koja na njemu studira.

 

Beogradski studenti pokazuju svoje simpatije prema borbi španskog naroda u raznim formama. Velike zidne novine ''Naši u Španiji'' donose dopise boraca iz redova slobode, donose članke o situaciji u Španiji, fotografije i dokumente o fašisitčkoj intervenciji. Grupna i pojedinična pisma o studentima - borcima u Španiji, izraz su solidarnosti beogradskih visokoškolaca sa svojim drugovima, koju prolijevaju krv na poljima republikanske Španije. Izdavanjem markica ''Za špansku djecu'' beogradski studeniti su pružili veliku materijalnu pomoć španskoj siročadi, koja je bježeći od fašističkih ''Kaprona'' i ''Junkersa'', sklonjena po raznim azilima demokratskih država. Markica je donijela 30.000 din. Dobrovoljnih priloga. Veliki studentski izlet održan na Acali prošle godine, na kome je uzelo učešća oko 1000 studenata, bio je čitav posvećen Španiji. Izlijepljene su zidne novine po hrastovima na vrhu Avale, čitana pisma drugova iz Španije, pjesme i reportaže beogradskih sturenata o Španiji. Bio je dat i jedan pozorišni komad, u kom je prikazan ''Prelaz preko granice u Španiji''. Na velikom studentskom zboru 6. decembra 1937. godine govorilo se o borbi u Španiji, o studentima - dobrovoljcima internacionalnih brigada, o borbi za mir, o borbi protiv fašizma. Istaknut je transparent, na kome je pisalo ''Omladina iz Jugoslavije hoće i bori se za mir''. - Beogradski studenti su u nekoliko prilika na ulicama istupili protiv dželata španskog naroda - predstavika fašističke Njemačke i Italije.

 

 

Pismo iz Beograda

 

 

Dragi drugovi! Studentske omladina Beogradskog univerziteta, sećajući se vas i vaše herojske borbe u odbrani slobode španskog naroda i u odbrani demokratije čitavog sveta od zločinačkog fašizma, upućuje nam tople i plamene pozdrave sa žarkom željom, da iz ovog rata što vam ga je napetnuo međunarodni fašizam, izađeta pobednosno.

 

Mi smo, dragi drugovi, čuli o herojstvima koja ste pokazali vi i slavom ovenčana Međunarodna brigada i sa oduševljenjem smo čitali o vašim pobedama na Harami, kog Gvadelahare i Pozoblanka. Istrajte i dalje u borbi i znajte da naša srca kucaju zajedno sa vašima i da sa uzbuđenjem pratimo svaki vaš uspeh.

 

Ustrajte drugovi, u borbi do pobede, do pobede ideala: mira, slobode i demokratije!

 

Uz drugarske pozdrave vaši drugovi iz Beograda...

 

Sleduje 676 potpisa studenata raznih Fakulteta.

 

 

I MI SMO UVIJEK S NJOM

 

 

Pismo studentima Beogradskog univerziteta

 

Dragi drugovi i drugarice! U času, kad proslavljate vaš veliki istorijski praznik 4. april, dan odbrane autonomije Univerziteta, kada jedinstveni i zbratimljeni branite i izgrađujete kulturne i tradicionalne vrijednosti našega naroda, u času kada se ovamo u Španiji vode najdkrvavije borbe protv njemačkih i talijanskih fašisitčkih zavojevača i rušitelja mira, slobode i napretka, mi, vaši drugovi sa fronta slobode, želimo da vam izrazimo naš vatreni bratski i drugarski antifašisitčki pozdrav.

 

Naš pozdrav podsjetiće vas na one dane kada smo, po primjeru naših prethodnika, ustali i svojom sviješću i golim prstima odbili povampirene neprijateljske naoružane hitlerovim kamama i revolverima; na dane kada smo braneći slobodu i prava naše omladine i naroda, tamonovali po koncentracionim logorima i glavnjačama jugoslavije i izgubili dragog Žarka Marinovića i Mirka Srzentića; na dana kada su protunarodni vlastodršvi iza sloma 6-januarske diktature, pljačkajući i robeći široke narodne slojeve poubijali i pozatvarali desetine i stotine najbogatijih predstavnika omladine i naroda i na nedavna nečovječna i varvarska nedjela izdajničke vlade Stojanović - Korošec - Spaho koja je za sve vrijeme svoej vladavine, prolijevala krv po selima i gradovima Jugoslavije, potpomagala razbojničke planove Hitlera i Musolinija u Španiji i na najbezočniji način pripremala varvarski upad hitlerovskih trupa u Austriju.

 

Odavno pripremani plan fašističkih diktatota i njihovih saveznika SKS sprovodi se u djelo! Austrija je porobljena! Na granicama Jugoslavije spremno čekaju motorizovani odredi Hitlera i Musolinija. Izdajnici države i naroda hoće da prodadu našu zemlju i spramaju se da za koji dan izvrše taj besprimjerno sraman čin. I možda već za koji dan će hiljade i hiljade žena djece našega naroda biti uništavani oružjem fašističkih razbojnika. Varvari iz Rima i Berlina ubijaće naše mlade živote, rušiti naše škole, univerzitete, naučne zavode i bibliotek, bolnice, hramove i sve kulturne vrijednosti našega naroda. Plamen fašističkih bombi spaljivaće naša sela i gradove.

 

Zato se u ovim teškim i odlučnim momentima moraju ujediniti sve snage omladine i naroda i organizovati odlučna borba protiv onih koji pripremaju upad Hitlera i Musolinija u naše zemlje. Svi koji žele mir i slobodu, nezavisnu Jugoslaviju, moraju se skupiti oko ''Ujedinjene demokratske omladine'' i ''Bloka narodnog sporazuma'' i što brže uništiti neprijatelja u zemlji, izvojevati narodne slobode i osigurati granice naše zemlje od fašističkih zavojevačkih horda. Zato ustajte vi, drugovi, kao omladinci i povedite borbu po primjeru ostalih naših heroja: Starine Novaka, starca Vujadina, Svetozara Markovića i Vase Pelagića, Gaćinović i stotine drugih, koji su u vijekovima robovanja okupljali i predvodili narodne mase i odupirali se domaćim despotima i zulumćarima i invezionarima turske Otomanije i Austro-ugarske monarhije. Vaskrsnite u narodu njegovu snagu, smjelost i vjeru u pobjedu! Ugledajte se na naše drugove Mijata Maškovića, Gojka Bjedova, Boška Petorovića i sve druge studente iz Jugoslavije, koji zajedno sa svojom braćom, španjolskim studentima Jimenez Carrasco, Cuartero Lopez i hiljada drugih ostaviše svoje mlade živote na boljnim poljima Španije, koji će svojim herojstvom i požrtvovanošću oduševljavati milione omladinaca čitavog svijeta i pokazati im put kako se treba boriti za slobodu naroda, za svjetski mir i napredak, a protiv mraka, ropstva i tiranije. Napred, drugovi, smjelije, brže, još brže - kao što dolikoju antifašističkoj omladini Beograskog univerziteta!

 

A mi vam se prilikom uspomene na 4. april - dan odbrane autonomije našeg univerziteta i godišnjive naše velike pobjede na Guadalajari - zajedno sa svima dobrovoljcima iz zemalja Jugoslavije i čitavog svijeta i u ime herojske španjolske omladine i cjelokupnog španjolskog naroda zavjetujemo, da fašistički bezumnici i pored privremenih uspjeha, neće nikada i ni po koju cijenu pokoriti španjolsku Republiku.

 

Napred! Živjelo jedinstvo omladine i naroda!

Živjela naš pobjeda!

 

Sa antifašističkim pozdravom

Studenti iz Jugoslavije - dobroboljci Španjolske narodne vojske

 

Vlahović Velimir, Latinović Lazar, Branko Krsmanović, Dušan Kveder, Vladeta Popović, Đorđe Kovačević, Josip Husinec, Vlado Makuc, Radivoj Nikolić, Mojskije Stefanović, Ratko Pavlović - Ćićko, Danilo Lekić, Stišović Obren, Svijemunec Andrija, Gosaine Franjo, Leler Samuilo (Vojo Todorović), Jovanović, Stefanović, Đurđev Dragutin, Ivan Lebl, Zvonimir Cerić, Veljko Kovačević, Vlado Popović, Pacl Viktor, Slavko Čolić, Ivanović Petar, Branko milosavić, Mirko Knežević, Engel Elijas, Mirko Kovačević, Petar Drapšin, Mirko Horvat, brane Milenković, Ratko Vukićević, Gvido Nonveje, Dapčević Petar, Miljenko Cvitković Đorđe, Vojin Popović Vajs, Braco Gerhard, Lobe, Milić Milica  (dr Olga Dragić - Živković), Ropac Ivan, V. Brkić, Jenončić, Milan, Slavko Lilić, Mitrov Slobodan - Danko, Jovanović Dragan, Lazar Udovički, makso Baće, Ivo Vladić - Rukavina, Jože Breskvar, Kornelija Popović - Zende, Drago Nešić, Sigbert Bastijančić, Vladimir Majder ''Kurt'', Vujović Ratko, Vejvoda Ivan, Jakšić Ivan, Radošević Anđelko, Uzunovski Cvetko.*

 

 

________

*Spisak dobrovoljaca Španske narodne vojske, u odnosu na prvo izdanje knjige, dopunjen je imenima i nadimcima dobrovoljaca, sem par slučajeva do čijih imena nismo uspjeli doći. Prim. red.

 

 

POGOVOR

 

 

Španski građanski rat, svojevremeno najbolji ispit solidarnosti progresivnih snaga svijeta sa borbom španskog naroda protiv fašizma, okupio je u svoje prve redove naprednu omladinu svih zemalja i meridijana, među kojima su časno i uzvišeno mjesto zauzeli mladi ljudi iz svih krajeva Jugoslavije. Potvrđujući još jednom u praksi da joj je sve što je napredno i ljudsko uvijek blisko i drago, najnapredniji dio naše omladine, od čega velik broj studenata, i pored bezbroj prepreka i žrtava, zauzeo je svoje mjesto u redovima internacionalnih brigada, koje su braneći pedalj po pedalj te daleke ali nama bliske zemlje, branile slobodu, humanost, mir i ravnopravnost u svijetu.

 

U želji da mladim pokoljenjima Jugoslavije, nastavljačima djela tih uzvišenih generacija i tendencija, i pisanom riječju samih učesnika omogući da bar djelimično osjete i dožive ono što su njihovi vršnjaci osjećali i dožibljavali u vihoru tog pravednog rata, Udruženje bivših jugoslovenskih dobrovoljaca Španske republikanske vojske odlučilo je da povodom 50-godišnjice KPJ i 30-godišnjice od završetka španskog građanskog španskog građanskog rata ponovo izda knjgu Krv i život za slobodu.

 

Organizovanje tog posla i uređivanje drugog izdanja knjige Krv i život za slobodu, koje mi je Udruženje povjerilo, prihvatio sam s iskrenim zadovoljstvom i radošću. Taj zadatak sam shvatio kao dug prema svim onim divnim drugovima koji su svjesno i nesebično dali svoje živote za dostojanstvo ljudske ličnosti, za mir, slobodu, nezavisnost i ravnopravnost, za ljudski progres, za materijalno i kulturno blagostanje radnih ljudi, kao i dug prema našim maldim pokoljenjima koji su najpozvaniji i najvrjerniji nastavljači naših ideja vodilja: slobode, mira i napretka.

 

Štampana u Barseloni 1938. godine u ograničenom broju primjeraka (oko 1000) od kojih je svega nekoliko ilegalno unijetu u zemlju i koji su tokom II svjetskog rata iščezli, par sačuvanih primjeraka knjige Krv i život za slobodu predstavljaju danas ne samo izuzetnu bibliografsku rijetkost, već i dragu uspomenu na te dane velikih zanosa i napora u borbi za slobodu, nezavisnost, ravnopravnost, progres i humanost u svijetu. Tih par sačuvanih primjeraka dospjeli su do nas zahvlajujući našim ''Špancima'' koji su živjeli u drugim zemljama (Sovjetski Savez, SAD, Kanada) i koji su ih poslije osloođenja prenijeli u Jugoslaviju.

 

U želji da čitalačkoj publici predstavi u što autentičnijoj formi knjigu Krv i život za slobodu, Redakcija je nastojala da ovo izdanje i po sadržaju i po formi ostane vjerno barselonskom, iako su uslovi štampanja sada znatno povoljniji nego u ono ratno vrijeme kada je knjiga prvi put objavljena. To se naročito odnosi na savremene mogučnosti tehničkog preloma, opreme, jezika i stila i tsl. Međutim, stirktno poštovanje forme, sadržine, jezičkog izraza i ostalog iz prvog izdaja daje knjizi draž vjerodostojnosti trenutaka i ličnosti autora, što je Redakcija nastojala da u potpunosti sačuva. Dakle, sve je kao u barselonskom izdanju, samo uz primjenu najosnovanijih normi današnjeg pravopisa.

 

Ozbiljnije napore Redakcija je uložila u dešifrovanje inicijala, pseudonima i nadimaka, kao i u identifikovanje ličnosti na fotografijama. Pa ipak, i pored najbolje volje i uloženog truda, ta težnja nije u potpunosti ostvarena. Razlozi leže u vremenskoj udaljenosti od događaja, nejasnim snimcima, nesigurnim sjećanjima živih učesnika, kao i nemogućnosti da se sa svima njima dođe u dodir radi konsultovanja. Zato vjerujemo da ćemo na ovaj način - ponovnim izdanjem knjige, dati podsticaja za dalje izučavanje i popunjavanje ostalih praznina (indentifikovanje lica na fotogradijama i u tekstu, otkrivanje autora nepotpisanih napisa ili potpisanih pseudonimom, inicijalima itd.), što će za eventualno novo izdanje biti od posebne vrijednosti. Jer pisani spomenici, a posebno oni koji potiču iz pera savremenika i učesnika, neprocjenjiv su prilog istoriji.

 

U uvjerenju da će knjiga Krv i život za slobodu, nekad omiljeno štivo na ilegalnim sastancima i izletima napredne omladine Jugoslavije, biti draga i bliska lektira u prvom redu naših mladih pokoljenja, predajemo je u njihove ruke, u ruke onih koji su nastavljači naših djela.

 

ČEDO KAPOR

 

 

Kraj.