DOBA HEROJA
 
  PARTIZANI
  => Dušan Lazić - U partizanskom Sremu
  => Milan Krdžić - Kolona ranjenika
  => Džavid Husić - Valter nije dočekao
  => Po šumama i gorama
  => Nikola Anić - Oslobođenja Jugoslavije
  => Đorđe Radišić - Za ranjenog druga
  => J. Radovanović - 67 dana Užičke republike II
  => Ivan Šibl - Iz ilegalnog Zagreba
  => Drugi svetski rat
  => Druga proleterska I
  => V.Đ.Kostja - Miodrag Milovanović Lune
  => KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU
  JOSIP BROZ TITO
  JUGOSLAVIJA
  YU MARKSISTI
  NASLOVNA
  KNJIGA GOSTIJU
  LINKOVI 678
  NA DANAŠNJI DAN '41-45
  LINKOVI
  RODOLJUB COLAKOVIC - ZAPISI IZ OSLOBODILACKOG RATA
V.Đ.Kostja - Miodrag Milovanović Lune

Uz nedovršeni dnevnik Miodraga Milovanovića Luneta

Brigada se 26. aprila 1944. godine nalazila kod Arilja u selima Grivskoj i Kruščici. Toga dana oko 15 časova stiglo je naređenje štaba divizije da u toku noći izvrši marš i pređe komunikaciju Užice - Požega. Posle primljene zapovesti pošli smo na ovaj zadatak negde predveče. Rominjala je sitna prolećna kiša koja je donekle usporavala pokret. Naročito dugo smo se zadržali kod prelaza na reci Rzav, tako da mraš nije tekao po planu. Trebalo je da u toku noći pređemo komunikaciju, a mi smo pred samo svitanje stigli tek na kilometar-dva pred prugu. Zaustavili smo se u selu Podpeću.

 

Štab brigade je svratio u prvu kuću, radi razmatranja situacije i donošenja odluke. Slušao sam tu diskusiju. Neko je rekao: „Ako pđemo dalje, dan će nas zateći samoj pruzi i drumu, a postoji mogućnost da pretrpimo i velike gubitke’’. Predlagano je da se ovde zadržimo do noći. Ne znam ko je za šta bio, ali veći deo štaba je smatrao da je ovo opasnije, jer ne možemo ostati nezapaženi, pa će Nemci u toku dana dovući snage i zaposesti komunikaciju, što bi nam otežalo ili onemogućilo prelaz. Svi su se saglasili sa ovom predpostavkom, pa je naređeno da se odmah krene. Računalo se i na mogućnost da ima neprijateljskih snaga na komunikaciji, ali da nisu velike i da nam se ne nadaju, pa ćemo ih u iznenadnom naletu razbiti.

 

Pošlli smo. Znao sam da idemo na prugu pa sam u selu iskoristio priliku da svratim u dve kuće i uzmem neki alat potreban za rušenje pruge. Onako na brzinu, pronašao sam dve skire i jedan kramp.

 

Od sela Podpeća kretali smo se sve naniže. Veoma smo žurili, jer smo bilči mnogo zakasnili. Ubrzo je sasvim svanulo. Pred nama se otvorio širok vidik. Ugledali smo drum i železničku prugu, kako krivudaju dolinom reke Đetinje. 4. bataljon je išao na čelu kolone kao prethodnica. Uskoro smo sišli u samu dolinu. Još uvek je sve bilo mirno i tiho. Oko pruge i druma se niko živ nije mogao videti. Pomišljali smo da možda nikoga i nema ili su se pritajili da nas dočekaju, zbog čega je napetost rasla brzinom primicanja pruzi. Pa ipak, na drum i prugu smo izašli bez ijednog opaljenog metka. Odahnuli smo, jer smo sada već bili sigurni da će se komunikacija lakše preći. Čete smo odmah uputili na prve kose, s druge strane komunikacije, da zaposednu položaje i obezbede prelaz.

 

Štab 4. bataljona zadržao se na drumu, a tu je odmah i pruga. U tom času od Požege naiđoše dva seljaka. Jedan od njih reče:

 

-Pripazite se, sada treba da naiđe voz iz Užica. Svaki dan u ovo doba prolazi ovuda.

 

-Je li to sigurno? - upita komandant bataljona Boža Đorđević.

 

-Ama samo što nije naišao! - odvrati seljak uverljivo.

 

-Daj brže da rušimo! - reče Božo.

 

Nas nekoliko odmah dohvatismo sekire i kramp i počesmo udarati po zavrtnjima na sastavcima. Seljakovo obaveštenje podstaklo nas je da svom snagom udaramo kako bismo što brže prekinuli prugu. Neki zavrtnji su pucali posle dva-tri udarca, dok su drugi i dalje čvrsto držali. Za desetak minuta smo ipak sve zavrnje razbili, a onda ceo blok, zajedno sa pragovima, podigli i prevrnuli ustranu. Onde gde su bile tračnice, zjapala je sada praznina i goli nasip.

 

Na sreću, voz još nije stigao i brigada je nesmetano prelazila, a mi smo nastavili i dalje da rušimo. Prišao sam do prvog telefonskog stuba i počeo da ga sečem. Pri svakom udarcu, žice sa stuba su čudno brujale, kao na nekom snažnom ali raštimovanom muzičkom instrumentu. Udarao sam sve jače. Odjednom, kroz tu čudnu muziku, začuo sam komandanta kako viče:

 

-Čuvaj se Kostja, beži!

 

Bilo mi je jasno da odnekud dolazi neprijatelj. Kad sam se okrenuo ugledao sam kako prugom od Užica juri voz. Do zahuktale lokomotive nije bilo više od 100 metara, a možda i manje. Bez razmišljanja sam potrčao uz brdo da nađem bilo kakav zaklon. Onako u trku, neprekidno sam gledao u voz i činilo mi se da povećava brzinu. A onda nalete na prazan deo pruge. Nastade strahovita škripa, drobljenje kamena i nekakvo ludo jaukanje. Zaprepastio sam se kada sam ugledao kako se lokomotiva kreće i bez tračnica, po kamenom nasipu. Učini mi se da će proći iako je pruga porušena. Međutim, u tom trenutku lokomotiva se nasadi na čelo i nakrivi ustranu, a prvi vagon se uz tresak uzdiže preko nje.

 

Zatim mi pažnju privukoše Nemci koji su hitro iskakali iz vagona prebacujući se naviše prema nama. Dočekasmo ih vatrtom. Ali i oni otvoriše vatru. I dalje su iskakali iz vagona i sve ih je više bilo. Za momenat se učini da će nas potisnuti, jer nas je tu bilo svega desetak. Tada jače zapucasmo i Nemci se sjuriše u voz i oko njega. Primetili smo da tu, osim Nemaca, ima još i Bugara i ljotićevaca. Tukli smo vatrom, a kada počesmo bacati bombe, u vagonima se zaću vrisak žena.

 

-Ne pucajte, mi smo civili! - zapomagao je neko iz vagona.

 

-Civili neka izlaze napolje! - naređivao je Boža Đorđević.

 

-Ne smemo, ubiće nas! - opet se čuo neki preplašeni glas,

 

-Ao ne mislite da izginete, odmah izađite! - ponovio je Božo naređenje.

 

Prekinulismo vatru i malo zatim počeše izlaziti žene i ljudi - bilo ih je oko sedamdeset. Među njima su neki naši drugovi našli svoje rođake, a poznanika je bilo dosta, jer su to mahom bili Užičani, iz čije sredine je formiran 4. (užički) bataljon.

 

Kada su svi civili izašli, opet započe borba. Desetak Nemaca i Bugara beži preko čistine prema Đetinji. Zasusmo ih vatrom i pokosismo. Nekoliko ih se vrati prema vozu. Pazimo da ponovo ne krenu na bilo koju stranu.

 

Malo kasnije, ispod bedema na kojima su bili naši položaji čujem neko šuškanje, traparanje i prigušene glasove. Kada sam nadvirio, ugledah pedesetak Bugara kako se provlače kroz kanal pored puta, sa namerom da se izvuku prema Požegi. Gledam ih kako se šunjaju, i mislim šta da radim.

 

-Bacaj puške! - povikah.

 

Kao po komandi pogledaše naviše, prema meni.

 

-Bacaj puške i napolje izlazi! - ponovih još oštrije.

 

Gledajući me uplašeno i zatim skrenupe pogled na jednog oficira kao da ga pitaju smeju li da bace oružje. Razumeo sam ga kad ima na bugraskom reče da ne bacaju puške. Istovremeno podiže pištolj prema meni. Ali preduhitrih ga i opalih. On se svali. To je bilo dovoljno da ostali bace oružje i da se predaju.

 

Dok se oko voza vodila borba štab brigada je izdao naređenje da deo brigade, koji se još nije prebacio, okrene zapadno, nekoliko stotin a metara prema Gorjanima i datamo pređe komunikaciju. Moralo se žuriti jer su mogli da naiđu tenkovi, a postojala je opasnost da nas neprijagtelj dičeka i na starom putu Užice - Požega. Zato su bataljoni odmah krenuli dalje u pravcu sela Dobrodol, odakle je rodom zamenik komandanta brigade Lune. Kad su prve jedinice izbile u selo, njegovi su doznali da se i on nalazi među njima. Za majku je to bila najveća sreća. Posle tri godine dobija vest da joj sin dolazi, i to kao partizanski komandant. Njen ponos je narastao do neizmernih granica. Pa kako koji deo kolone naiđe Radinka Milovanović se raspituje:

 

-Ide li, drugovi, moj Lune - nije rekla Mile znajući da ga Lune zovemo.

 

-Ide, ide, evo ga samo što nije - odgovaraju joj partizani i sa poštovanjem je gledaju kada doznaše da je to Lunetova majka.

 

Radinka je nestrpljiva, htela bi što pre da ga vidi, a on nikako da naiđe. Izviruje, propinje se na prste, sva je ushićena, srce joj trepti, zagleda niz kolinu ne bi li među onima koji nailaze prepoznala sina.

 

-Ide li, momci, moj Mile, Lune - opet pita Radinka nestrpljivo.

 

-Evo ga sa’će - odgovaraju oni koji nailaze.

 

Radinku obuzima neka strepnja, jer se dole, odakle dolazi kolona, neprekidno čuje pucnjava.

 

A mi smo i dalje još uvek vodili borbu oko voza. Po vatri nam se činilo da u vagonima i oko njih ima sasvim malo neprijateljskih vojnika. Zato žurno bacamo bombe da ih što pre likvidiramo. Malo kasnije začusmo Luna kako nas odozgo poziva:

 

-Božo, Kostja, ’ajdete, vas čekamo!

 

-Odmah ćemo! - odgovara Boža i onda još užurbanije nastavljamo borbu.

 

Stvarno nam se čini da će za koji minut biti gotovo. Hteli bismo da i poslednjeg neprijateljskogvojika savladamo i da onda zapalimo voz. Međutim, vreme brzo prolazi. Lune je nestrpljiv, opet nas doziva. Provirujem ne i li video odakle Nemci pucaju. Taman što sam malo proturio glavu kad mi Nemac kuršumom prosvira titovku na levoj strani. Vidim ako još samo koji santimetar provirim ubiće me. Bacam bombu među točkove jednog vagona odakle mi se čini da Nemac puca. Posle eksplozije, kad sam opet provirio kuršum ponovo zviznu pored same glave. Razmišljam gde se to Nemac zavukao da mu ni bomba ništa ne može. U tom času iznenada me trže Lunov glas tu odmah iza leđa.

 

-Hajde, bre, ostavljajte sve to - naređuje on ljutito.

 

Kao da me grom pogodio kad sam ugledao Luna kako stoji na izvišenju iznada zaklona. Namestio se kao meta da ga Nemac sigurno može gađati. Več sam u mašti video Nemca kako ga hvata na nišan.

 

-Lezi, Lune, lezi brže, ubićete - vikao sam usplahireno.

 

On se ne obazire na moja upozorenja, jer ne zna u kakvoj je opasnosti pa nam ponovo naređuje da polazimo. Međutim, ja sam uveren da ga Nemac već dugo nišani i siguran sam da će svakog časa opaliti.

 

-Ma, lezi brže - upozorih ga još jednom. Dođe mi da skočim i da ga svalim na zemlju.

 

U tom trenutku on se zaljulja, izgubi ravnotežu i pade. Pristrčasmo k njemu. On leži na leđima zatvorenih očiju, bolno odhukuje i obema rukama trlja čelo, kao da sa glave skida neki teret. Gledam gde je ranjen. Iznad lebog oka rupa, veličine kuršuma, iza koje se sliva tanak mlaz krvi. To me donekle ohrabri i učini mi se da još ima nade.

 

Iznesosmo ga naviše, gde napravismo improvizovana nosila od opasača, nekakvih vrljiga i šatorskih krila, i uputismo ih za kolonom ka njegovom selu... NASTAVIĆE SE...

 

Posle toga u nama se razbudila ratnička srdžba i ogorčenje, pa se vratismo prema vozu rešeni da po svaku cenu likvidiramo ostatak neprijatelja. Još uvek su pucali odozdo. Pade mi napamet pogodno rešenje da ih ipak isteramo. Tu je sa nama bio i Sirogojno, u to vreme najbolji bombaš brigade.

 

-Trči, Sirogojno, okolo, zađi im za leđa odakle se ne nadaju - rekoh mu.

 

Sirogojno odjuri, a mi otvorismo jaču vatru kako bismo pažnju Nemaca skrenuli još više prema nama. Desettak minuta kasnije začuo sam Sirogojnov piskavi glas s one strane voza...

 

-Ajde, drugovi, silazite, isterao sam ih!

 

Pojurismo brzo i kad stigosmo ugledasmo tri Nemca. Jedan od njih uhvatio Sirogojna i stegao ga rukama, pa se rve sa njim, dok ona dvojica gledaju. Pustio ga je tek kad mi naiđosmo. Sirogojno nam je posle ispričao kako se to desilo. Kad ih je isterao iz voza, oni videli njega samog, a on je još bio dečak suvonjav i slab, tek uzeo sedamnaestu godinu. Jedan ga je Nemac iznenadio i bacio se na njega. Da mi ne dođosmo zadavio bi ga. Inače Nemci su bili snažni, visoki i dobro uhranjeni, a oko levog rukava su nosili traku na kojoj je pisalo: „Princ Eugen Savojski’’. Sirogojno je bio više uvređen nego iznenađen.

 

-Zar mene da daviš, zar mene? - ozlojeđeno je vikao.

 

Posle toga na brzinu smo skupili oružje i zapalili vagone. Samo što smo krenuli kad se od pravca Užica začu brektanje motora. Ubrzo iza okuke ugledasmo tenkove, koji odmah počeše da sioaju iz mitraljeza i topova po obližnjim šumarcima i brdima. Mi smo baš tada zamakli iza jednog brežuljka u mrtav ugao i tako nam ništa nisu mogli.

 

Tamo napred Radnika Milanković uporno je čekala. Najzad u razvučenoj koloni ugledala je nosila.

 

-Kuku meni, nekoga nose - zlosutno reče ona-

 

Malo kasnije nosila pristigoše.

 

-Koga to nosite? - upita jedan partizan.

 

-Luna - odvrati neko ispred nosila.

 

-Moj Mile. . . - ciknu Lunova majka, kršeći ruke i pođe ka nosilima.

 

Bez zaustavljanja produžiše dalje. Iznenada puče jedan opasač i Lunovo ogromno telo nađe se na leđini. Majka žurno skide svoj pojas i dade da se vežu nosila. Odmah krenuše dalje. Tako Lune najzad stiže tamo gde se rodio. Lekari se odmah dadoše na posao i učiniše sve što su mogli. Pošto su konstatovali da nema nikakve nade, oni, iz pažnje prema majci, izađoše u drugu odaju. Radinka to još nije znala, jer majka se uvek nada, zato mu priđe pored njega i pažljivo ga zagleda, kao što je nekada pored kolevke strpljivo čekala da zaspi. Sa bolom i tugom očekuje da Lune otvori oči. Obuzima je teška strepnja gledajući ga kako teško diše i krklja, pa mu se primače još bliže.

 

-Mile, pogledaj me - kaže nežno i tiho. Pogledaj Dadu tvoju  govori drhtavim glasom i sa strepnjom gleda u nejgove zatvorene očne kapke. Ali on samo teško diše. Radinku obuzima očaj. Grudi joj se nadimaju od bola a u grlu je nešto steglo i davi. Na hiljade misli prolaze joj kroz glavu. Sećanje je odvede daleko nazad, čak do onog trenutka kad ga je rodila.

 

Toga februarskog dana ovca je ojagnjila bliznad, a negde kasnije otelila se i krava. Po kuči je zbog toga bilo mnogo više posla nego drugih dana, a Radinka je bila pri kraju devetog meseca trudnoće. Od silnog posla mnogo se umorila i tek pred mrak uđe u kuću. Nije se dobro osećala. Uhvati je groznica i bolovi u krstima, pa stade uz peć. Svekrva je gledao pronicljivo.

 

-Šta je, snajo, da nećeš i ti danas? - reče baba mudro.

 

Posle je sve išlo prirodnim tokom i kasno u noć baba zaista dočeka novorođenče.

 

-E, snajo moja, zar je ovo tvoja muka!? - razočarano reče svekrva.

 

-Šta je, jedna, da nije nešto sa njim...  uplaši se Radinka.

 

-Ama, dobro je, ali vidi ga kolišno je, a ti se toliko namuči!

 

-Samo nek je zdravo i onako dobro! Ima vremena da poraste! - odahnu Radinka sa olakšanjem...

 

Sećajući se tog trenutka, dalje su joj, i bez njene volje, izlazili pred oči svi detalji iz njegovog života. Kako su ga samo deda i baba voleli, jer je on bio prvo muško dete u kući Milovanovića. Otkud god dođu nešto mu donesu. A kad je porastao, sećala se sada Radinka, kako je bio pametan, pažljiv, veoma osetljiv i nežan prema njoj. To je ona često osećala. Priđe joj umiljato, pa je zagrli.

 

-Ti se, Dado, mnogo umori idući povazdan za poslom.

 

-Umorim se, Mille, ali mlada sam pa mogu.

 

-Kad ja porastem sve ću onda raditi, a ti ćeš, Dado, da se odmoriš.

 

-Tebe će Dada poslati ne škole, pa se nećeš ovako mučiti na selu - obećava mu Radinka.

 

-Ja ću Dado biti doktor - osuševljava se on.

 

Sećala se Radinka i toga kako je i njegovo školovanje bilo teško, čak mnogo teže nego varoškoj deci. Od sela do Užica ima oko 15 kilometara, pa je Lune zbog toga celu nedelju provodio u Užicu, a u Dobrodol je dolazio samo subotom. U gimnaziji je i dobio nadimak Lune. Ona ni sada nije znala po čemu, ali jednoga dana je samo čula da ga tako zovu.

 

A u stvari evo kako se to dogodilo. Kod njega je bilo veoma razvijeno osećanje odgovornosti i mnogo se sekirao kad mu nešto ne polazi za rukom. U takvim prilikama on se sav u licu zajapuri, uši mu se zažere, a oči neobično zaijaju. Kad ga vide u takvom stanju, neko od njegovih drugova bi uzviknuo:

 

-Eno, jede se kao mesec!

 

U petom razredu gimnazije učili su latinski jezik i doznali da se mesec na latinskom zove „luna’’. Prvom prilikom, kad se Miodrag nasekirao, neko je dobacio:

 

-Vidi ga, jede se kao Luna!

 

I tako, od tada počeše da ga zovu Luna. On se ljutio ali oni baš zato navališe kao zubna bolest. Kasnije su ovu imenicu preobratili u muški rod pa Miodrag ostade Lune.

 

Događaji se nižu. Došao je slom stare Jugoslavije, a zatim i okupacija. Nije bilo teško naslutiti da tek dolaze burna vremena. Sada se Radinka tako jasno sećala i tih dana. Ubrzo su k njihovoj kući počeli da dolaze nepoznati ljudi, pa su sa njenim Milom nešto poverljivo dugo šaputali.

 

-Mile, sinku, šta traže ovi ljudi? - pitala je ponekad zabrinuto.

 

-Onako Dado, ništa naročito - odgovarao je Lune, ljubazno i pažljivo kakav je inače uvek bio prema majci.

 

-Čuvaj se, Mile, ima svakakvih ljudi. . . - brižljivo bi ga upozorila Radinka.

 

-Ne boj se, Dado, ne boj se, dobri su to ljudi.

 

Radinka nije dalje ništa pitala, ali je sve više bila zabrinuta i nečeg se iznenadnog bojala. I zaista, jednoga dan u njihovo dvorište izbi žandarmerijska patrola. Radinka pretrnu i skameni se kad ih ugleda. Skoro je onemela kad rekoše da traže njenog Mila. Žandarmerijski narednik reče da on ne zna za šta je kriv, ali mu je naređeno da ga dovede u Užice. I odvedoše ga.

 

Nešto kasnije, u pravcu kuda su otišli, planu puška. Radinka zakuka. Ne potraja dugo, opet doleteše žandari, zadihani i besni.

 

-Gde je taj... - siktao je žandarmerijski narednik.

 

-Ovamo nije dolazio - reče otac sa prikrivenim zadovoljstvom.

 

Žandari mu ne poverovaše, već pretražiše kuću, ali na kraju ipak odoše oraznih ruku. U stvari Lune je pobegao u Karan kod sestre Milijane gde je ostao neko vreme.

 

Nešto kasnije on je stupio u prvi užički odred. Otada ga je Radinka sve ređe viđala. S vremena na vreme čula bi da je bio sa partizanima, čas ovde - čas onde, i tako sve ređe dok Nemci konačno ne uđoše u Užice.

 

Od tih novembarkih dana 1941. godine, pa sve do ovih časova Radinka ništa o Lunu nije čula ni znala. A Lune kao da je znao i predosećao da majci neće moći pričati mnoge utiske i sećanja od svega što je preživeo, brižljivo je vodio dnevnik i skoro sve u njega beležo. Mnogo puta sam ga gledao kako piše dnevnik. On je to činio kad je mogao: između borbi, na položaju, ili negde u kući kad se smestimo na odmor. Sedne i žurno piše. S vremna na vreme zastane i gleda negde zamišljeno i neodređeno, očigledno misleći šta je najvažnije da zapiše.

 

Radnika tada nije znala kakve je krupne događaje njen Mile zapisivao u svoj dnevnik. Ona je samo slutila kakve su morale biti teškoće za ove tri godine. Da joj je došao živ i zdrav to bi za nju bila neizmerna sreća, a još kako bi sve to bilo da sa njim može razgovarati. Radinka očekuje da je on pogleda. Međutim, on se samo nemirno trza i pokušava da iskida zavoje sa glave, kako to često čine ranjenici te vrste. Ponekad se javlja nekakvim bolnim stenjanjem i nerazumljivim glasovima. A Radinka, kao da je Lune upozorava, na sve to nežno i šaptom odgovara: - Ne plačem ja Mile, ja samo s tobom pričam!

 

U tim časovima Radinka nije znala da je i on sa njom u mislima razgovarao, istina, već davno, u petoj ofanzivi i da je taj razgovor zapisao u svoj dnevnik 15. maja 1945.* stoji  godine na Crnom vrhu.

 

Lune se majci obraćao u najtežim danima naše borbe i ne sluteći da će to biti jedina veza s njom. To nije znala ni Radinka. Gledala ga je i žarko želela da samo jednom,ber za trenutak, otvori oči. Ali, njegovo stanje je bilo sve teže, a kad je došla noć još više se pogoršalo. Svaka nada je izgubljena.

 

Vreme je prolazilo beskrajno psoro i neobično brzo. Radinka ga materinski, miluje po čelu, po licu, uzme njegovu ruku i nežno je drži. Oseća kako mu puls udara. Oseća deo svog života.

 

U zoru pred svitanje, Lune se naglo uznemiri, a zatim Radinka oseti snažan stiasak njegove ruke, kao da se snjom pozdravlja. Odmah za tim u njemu se ugasio život.

 

Kako bi on to zapisao u svoj dnevnik može se samo naslutiti, bar po pmpme kako je zapisivao druge događaje. Ali, on to nije mogao i njegov dnevnik ostaje nedovršen.

 

Ove poslednje časove Luna sa mojkom mnogi od nas nisu mogli ni videti ni osetiti, jer je neprijatelj navaljivao od Požege i Užica pa smo vodili borbu i bili na položaju, braneći našeg komandanta dok nemoćan leži pored majke.

 

Sećam se tog divnog proleća. U selu Dobrodolu i svuda okolo okitili se voćnjaci sa prefinjeno nežnim cvetovima, a na svu tu lepotu prirode nadvila se tuga, kao tmurni oblaci iz kojih će pokuljati nevreme i ljudima zadati toliko bola i nesreće.

 

Sutradan je brigada krenula prema Crnokosi. Pored seoske staze, sa flašom rakije u jednoj i čašicom u drugoj ruci, stajao je Lunov otac, Vojimir Milovanović i orema davnim običajima presretao svakog od nas.

 

-Uzmi druže, ovo je za Luna - nudio je i skušeno govorio.

 

Ispijali smo sa osećanjem gorčine i tuge i po nekom čudnom nagonu okretali smo s unazad, još uvek ne verujući onome što se dogodilo. Kao da je to samo ružan san. Gledamo i sve nam nekako neobično, kako to da nema Lunove snažne figure da promiče negde pored kolone brigade. Ali, istina je bila surova i neumoljiva, jer smo sve naše puteve beležili krvlju i životima, onako kako je Lune na jednom mestu u dnevniku rekao o Radomiru Đurakiću: „Polažemo naše živote u puteve novog života’’.

 

Tako je ostao nedovršen dnevnik, a selo Dobrodol dobilo je novo ime - Lunovo selo.

 

* verovatno štamparska greška, treba da stoji: 15. maj 1943. godine. Lune je za taj datum, Jeremijev dan, odnosno Majaluk - dan proleća, pisao majci da „pozdravi momke i devojke zakićene zelenim lišćem maja i orošene ranom majskom rosom brezica iz Petrovića zabrana. Pozdravi ih i reci im da i tvoj sin jutros rano ide na majaluk uz prasak bombi i zviždanje kuršuma...’’

DOBA HEROJA  
  U cilju očuvanja od zaborava naše slavne prošlosti, pokrenuta je ova internet stranica, kao digitalna biblioteka u koju će biti postavljene knjige i tekstovi o Narodnooslobodilačkom ratu, Josipu Brozu Titu i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
 
Danas je bilo 120701 visitors (203051 hits) na stranici!
This website was created for free with Own-Free-Website.com. Would you also like to have your own website?
Sign up for free